Vazmeno bdjenje

Vazmeno bdjenje


Kada se sve činilo izgubljenim, kad se noć činila mračnijom nego ikad do sada jer je Svjetlo svijeta ugušeno, gurnuto u tamu Zemlje – evo nečeg novog! Sve činim novo, to je Božji način postupanja!

Ne vojnicima – jer Bog ni za prvi svijet koji je stvarao nije trebao ničiju potvrdu pa tako ni sada kad opet stvara nešto novo – nego ženama se obraća anđeo, glas Božji. Govori onima koje je ljubav dovela na grob. Onima koje čežnja propinje preko svih granica.

Zemlja zadrhti i zašuti kad se Bog diže da sudi, kaže psalam. I tami Isusovog groba Bog je sudio i presudio – stresla se Zemlja! Nekima se čini da Bog većinom šuti, da Ga nema kao što je šutio na Golgoti. Nije Bog šutio ni na Golgoti kao što ne šuti ni sada! Tko li će reći što je božanskije – Zemlju stresti i nadjačati njezinu silu ili natopiti je krvlju i ljubavlju praštajući svima da bi niknuo novi život, život u istini? Zar ne da i jedno i drugo pripada Bogu i njegovu Stvaranju svijeta?

Kolika li je Božja nježnost? Kolika Njegova brižnost? Svijet je stvorio bez čovjeka. Kasnije je čovjek počeo kvariti Božje djelo u sebi i oko sebe. I kad ga je Bog došao popraviti, iskupiti na Golgoti, i to su ljudi kvarili sljepoćom, okrutnošću, bezobzirnošću… Jedno, samo jedno je još ostalo Gospodinu. Čežnja, žeđ za ljubavlju koja u čovjeku trajno tinja… Stijenja što tek tinja On neće ugasiti!

Izdan od Judâ, odbijen od mučitelja, zatajen od učenika – Dobri Bog ne odustaje od čovjeka! Ima u čovjeku još stijenj što tek tinja! Žeđ za ljubavlju, žudnju za životom… Jučer je odbijen, ubijen… sad je je proslavljen! No, što je Gospodinova proslava – uskrsnuće? Proslavljen, On ide i ponovno kuca na ljudsko srce! Evo Ga, On ponizno razgovara sa ženama, nudit će se svojim učenicima koji će teško povjerovati u Njega Uskrslog!

O, Gospode, pa Ti i proslavljen opet ideš čekati hoće li Ti čovjek ovaj put iskazati svoju milost? Ti se i proslavljen ponižavaš! Ne, Ti ne vidiš poniženje! Njega vide samo oni koji nanose uvrede i koji ih primaju! Ti vidiš samo stijenj što tek tinja! Ti ideš za njim! Preko brda i dolina, kroz smrt i kroz bezbrojna poniženja prije i poslije nje… Ništa od toga Tebe ne zbunjuje, ništa to Ti ne vidiš. Vidiš samo svog stvora i u njemu tajni, tanani plamičak ljubavi, čežnje…

Da, odavno već sveci, ljudi koji su Bogu najbliži, govore da se naš Bog ponaša kao zaljubljenik. Da je On zapravo neshvatljiva Ljubav! Upravo tako – neshvatljiva Ljubav! Neshvatljiv! Tajna! Iznad svih naših misli i maštanja…

Ako je On tajna i ne razumijemo Ga, ne uspijevamo slijediti Njegove misli i korake, jesmo li sigurni da znamo što je onda čovjek do kojeg Mu je toliko stalo? Što li je čovjek te ga pohađaš, davno se mudro pitao psalmist? Koliko je iznad našeg znanja ono što Bog Jest i što čovjek jest u Njegovim očima?

I apostoli su se ovo pitali. No, Gospodin je razgorio male plamičke koji su tinjali u njima. Obuzeo ih je plamen koji više ništa na ovom svijetu nije moglo ugasiti. Naprotiv, oni će zapaliti svijet Radosnom viješću. Dobili su u sebe plamen koji nije njihov i koji će pokazati svoju snagu do kraja Zemlje. Božji plamen!

O, kad bi se i u nama potreslo kamenje i kad bi nas dotaknula svjetlost Božjeg glasa, sjajna poput munje: vi se ne bojte! O, kad bismo i mi odavde otrčali s velikom radošću! S munjom u oku i plamenom u srcu!