Vazmeno vrijeme
Liturgijska godina: božićni ciklus, uskrsni ciklus i vrijeme kroz godinu
Liturgijska godina se sastoji od tri temeljna ciklusa, a to su božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Počinje božićnim ciklusom, odnosno Prvom nedjeljom došašća, a završava nedjeljom Krista Kralja. Cjelokupna rasporedba svetoga vremena ima za cilj postupno nas uvoditi u otajstva vjere, a posebno u tom svjetlu stavlja naglasak na Božje spuštanje među nas ljude i njegovu uzvišenu odluku da nam daruje svoga Sina, kao i Sinovljevu poslušnost Očevoj volji do smrti na križu, po kojoj nas je otkupio i snagom svoga uskrsnuća otvorio pristup nebeskoj slavi. Svaki je u tom smislu blagdan pomno promišljen i pomaže nam da bolje i snažnije razumijemo značenje tolike Božje ljubavi, a njihovo smještanje unutar pojedinih ciklusa također ima za cilj pridonijeti takvom dubljem spoznanju vrijednosti vjere.
Božićni se ciklus sastoji od vremena priprave za Božić, koje nazivamo advent ili došašće, a uključuje četiri nedjelje došašća, od samoga slavlja Božića, te od božićne osmine i pobožićnoga vremena koje danas traje do blagdana Krštenja Gospodinova, a ima za cilj još nas dublje uvesti u otajstvo Kristova utjelovljenja i pobuditi duboku i iskrenu zahvalnost za takav neizmjeran dar.
Nakon božićnoga vremena slijedi vrijeme kroz godinu, a čija će dužina ovisiti o tome kada se tekuće godine slavi Uskrs. To je prvi dio toga vremena, dok će drugi dio vremena kroz godinu slijediti nakon uskrsnoga ciklusa. Iako i u tom vremenu kroz godinu ima značajnih blagdana, oni ipak nisu toliko naglašeni i ne tvore obuhvatnu cjelinu kao u božićnom i uskrsnom ciklusu te se u tom smislu može reći da je to vrijeme kada smo na putu, odnosno da je riječ o određenoj pripremi za druga dva navedena ciklusa i njihovo značenje.
Uskrsni ciklus
Nakon prvoga dijela vremena kroz godinu, odnosno nakon pet do osam nedjelja kroz godinu, slijedi uskrsni ciklus, a koji se sastoji od četrdesetodnevne pokorničke priprave za Uskrs (ne računaju se nedjelje) koju nazivamo korizma, Uskrsa i vazmenoga vremena koje se proteže sve do blagdana Duhova, odnosno narednih 50 dana. Srce uskrsnoga ciklusa je Veliki tjedan, koji započinje Cvjetnicom, a završava Uskrsom. Unutar pak njega posebno značajno mjesto zauzima Sveto ili Veliko trodnevlje, koje danas ima ponešto nezgrapno računanje, odnosno započinje Večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, a završava Večernjom na Uskrs. Nedjeljom uskrsnuća Gospodnjega počinje i vazmeno vrijeme.
Vazmeno vrijeme
Ono što je važno naglasiti, a čini se da postaje prilično nerazumljivo današnjem prosječnom vjerniku, to je da uskrsni ciklus nipošto ne završava s Uskrsom, nego tek s njim u pravom smislu riječi počinje. Zato je itekako važno upozoravati kako je s korizmom, Velikim trodnevljem i Uskrsom tek završio jedan dio uskrsnog ciklusa te da s punom vjerničkom ozbiljnošću i jednakim intenzitetom treba nastaviti uranjati u vazmeno otajstvo, kako bismo u potpunosti vidjeli i razumjeli što je sve ono što nazivamo Kristovo otkupiteljsko djelo. Upravo nas tome poučavaju dani i otajstva koja Crkva pred nas stavlja u vremenu od Uskrsa do Duhova.
Tako nas iduća nedjelja – 2. vazmene – koja se još naziva Bijela nedjelja (Dominica in albis) poučava kolika je važnost sakramenta krsta, odnosno onoga pravoga prijelaza iz smrti i grijeha u život i slobodu djece Božje te time na svoj način ponavlja uskrsno otajstvo. Naziv Bijela nedjelja dolazi od obreda iz vremena prve Crkve, kada su oni koji su kršteni na Vazmeno bdjenje oblačili bijelu haljinu, kao znak svoje otkupljenosti i nevinosti ostvarene po Kristovu križu te su je u znak svoga vjerničkoga svjedočanstva nosili na bogoslužju narednih osam dana, do sljedeće nedjelje. U tom se smislu snaga i značenje sakramenta krsta, kao novoga rođenja, izvodi iz uskrsnoga otajstva i poziva nas da toga itekako budemo svjesni.
Ista se 2. vazmena nedjelja naziva i Tomina nedjelja, a iz razloga jer se tada čita evanđelje koje govori o Kristovu ukazanju učenicima, najprije onda kada nije bio nazočan sv. Toma, a potom i u njegovoj nazočnosti, kada je ponizno i skrušeno priznao svoju nevjeru u Kristovo uskrsnuće. Sveti je Toma kao takav slika svakoga od nas i zapisani događaj u evanđelju poziva nas na preispitivanje stvarne dubine naše vjere u Kristovo i naše uskrsnuće, a prema onome što nas sveti Pavao opominje kada kaže da je uzalud naša vjera ukoliko ne vjerujemo u otajstvo uskrsnuća.
Druge vazmene nedjelje je i Nedjelja Božjeg milosrđa, koja se slavi od 2000. god., a prema viđenjima Milosrdnog Isusa koje je imala poljska redovnica sveta Faustina Kowalska.
Crkva nas vodi u dublje razumijevanje vazmenoga otajstva i kroz naredne nedjelje, a u tom se smislu može posebno istaknuti 4. vazmena nedjelja, koja se još naziva Nedjelja Dobroga Pastira i podastire nam pred oči Kristovu ljubav prema ljudima, a koju predstavlja u slici dobroga pastira koji se brine za svoje ovce. I tu je, dakle, riječ o još jednoj potvrdi neizmjerene Božje ljubavi, odnosno o Sinovljevoj poslušnosti koja ide do smrti na križu, ovdje predstavljenoj spremnošću Pastira da daruje život za ovce svoje. To je ujedno i dan svećeničkih i redovničkih zvanja, a koji nas kao takav vodi važnosti razumijevanja značenja Pastira nad pastirima, a ujedno i ovozemaljskih pastira koji su odabrani i poslani od Dobroga Pastira kako bi nastavili njegovo djelo. Sličnu poruku povezanosti Otkupitelja s otkupljenicima donose i evanđeoska čitanja ostalih vazmenih nedjelja, a kojih ukupno ima sedam, te nas na takav način upućuju u razumijevanje onoga što će slijediti u narednu nedjelju, tj. nakon punih 50 dana – silazak Duha Svetoga i rođenje Crkve.
Uzašašće, Markovo i prosni dani
Prije toga, točnije 40 dana nakon Uskrsa, Crkva nam podastire značenje još jednoga važnoga blagdana, a čiji smisao svakako ulazi u vazmeno otajstvo: Spasova ili Uzašašća Gospodinova. Taj se blagdan ponekad u narodu naziva i Križevo, a s ciljem da nas potakne kako trebamo uvijek Bogu zahvaljivati na Kristovu križu po kojem nas je otkupio.
Da bi se još više istaknulo značenje Kristova uzašašća na nebo i njegovo iščeznuće ispred ljudskih očiju, odnosno njegov odlazak Ocu nakon što se 40 dana ukazivao učenicima i pri tome im, moglo bi se reći, ostavljao svoju oporuku, uvodeći ih u najdublja otajstva Presvetoga Trojstva, Crkva taj blagdan rado naziva i Spasovo, jer time želi naglasiti da je činom uzašašća dovršeno Kristovo djelo otkupljenja. To je u ranijim vremenima bilo posebno istaknuto, i to na način da bi se na Spasovo na Misi, nakon evanđelja, ugasila uskrsna svijeća i prestalo pjevati poklik Aleluja, kao znak toga da Krist više nije vidljivo prisutan na zemlji, ali je prisutan po Duhu Svetomu, što će dakako doći do izražaja u blagdanu Duhova.
Valja i napomenuti kako u vazmenom vremenu još uvijek određenu ulogu imaju i Markovo (blagdan sv. Marka, slavi se 25. travnja) i prosni dani, iako je uočljivo da je njihova važnost u ranijim vremenima bila neusporedivo naglašenija. Ti su dani bili posebno vezani uz zemlju te su u tom smislu usko povezani i s Kristovom nazočnošću u ovom svijetu prije uzašašća, odnosno smisao im je pobuditi duboku zahvalnost Bogu na svemu, bez obzira što je povijest njihova nastanka vezana uz neke konkretne prilike. U oba su slučaja bile uvriježene procesije, a koje su opet sa svoje strane pridonosile još većoj važnosti zahvalnosti. Tako je ophod na Markovo uveo papa Grgur Veliki u 6. st., i to zbog velikih bolesti i nevolja koje su u to vrijeme harale Rimom, a procesije na prosne dane, odnosno na tri dana koja su prethodila Spasovu, uveo je sv. Mamerto u Vienni (Francuska) 470. god., također da molitvama i ophodima odvrati od naroda velike bolesti i nesreće koje su nastale, a papa Lav III. (9. st.) propisao ih je za cijelu Crkvu.
Osim navedenoga, dobro je spomenuti i kako je unutar vazmenoga vremena i cijeli mjesec svibanj posvećen Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve, što nas također upućuje na važnost istinske vjere, samozatajnosti, poniznosti i duboke zahvalnosti.
Duhovi
Konačno, 50 dana nakon Uskrsa Crkva slavi blagdan Duha Svetoga, kojim se zaključuje uskrsni ciklus, ali na način da se naredno vrijeme gleda upravo u svjetlu posvetiteljske uloge Treće Božanske Osobe, odnosno na način da se nakon uranjanja u vazmeno otajstvo i kontemplacije nad Kristovim djelom otkupljenja sada i sami kršćani izravnije osvjedoče u aktivnijem zauzimanju za Crkvu, vjeru i za spasenje svih ljudi.
Stoga je u ranijim vremenima bilo razumljivo, a šteta je što se to danas uglavnom izgubilo, da svim velikim blagdanima (svetkovinama), pa tako i Duhovima, prethodi devetnica molitve i posta, a uoči samoga blagdana i bdjenje. Tako je papa Lav XIII. svojevremeno bio odredio molitve koje su se molile u devetnici koja je prethodila silasku Duha Svetoga, kao i u duhovskoj osmini, a s ciljem da se uklone svi razdori među kršćanima i svi budu privedeni istinskoj vjeri. Iako danas takvih propisa nema, valja istaknuti da još uvijek ima onih nježnih i pobožnih duša koje se i bez crkvenih odredaba rado intenzivno pripremaju na svečanija liturgijska slavlja devetnicama, moleći i posteći, te si time, milošću Božjom, zasigurno omogućuju i bolje razumijevanje onih svetih otajstava koja se slave na sam blagdan. Obično to čine privatno, pa bi u tom smislu bilo poželjno kada bi takvi oblici pobožnosti dobili i izravniji crkveni i liturgijski poticaj. To se posebno odnosi barem na preporuku da se obnovi post u subotu uoči Duhova, koji je nekada bio obvezan, kao i na uvođenje (zadržavanje ondje gdje nije izumrlo) Duhovskoga bdjenja.
Duhovsko je, naime, bdjenje nekada bilo svečano skoro kao Vazmeno, a i tada su se krstili katekumeni, oni koji se iz različitih razloga nisu mogli krstiti na Vazmenom bdjenju. U tom smislu, a vidljivo je to i pod nekim drugim vidovima, postoji izravnija povezanost između Vazmenoga i Duhovskoga bdjenja, odnosno između otajstva Uskrsa i otajstva silaska Duha Svetoga. Na takvu povezanost upućuje i čitanje ili pjevanje posljednice ili sekvence nakon poslanice, a na Duhove je to Dođi, Duše, presveti… Također, nije se samo blagoslivljala krsna voda na Vazmenom bdjenju, a kojom se polijevaju svi oni koji primaju sakrament krsta do Duhova, nego i na Duhove, a jednako bi zvonila zvona na pjevanje Slave, kao i na Vazmenom bdjenju.
Po svom sadržaju i smislu, Duhovi su i rođendan Crkve, odnosno spomen na to kako je na blagdan Pedesetnice bilo pokršteno oko 3.000 ljudi. Primili su tada snagu Duha Svetoga, kao svojevrsno počelo svoga kršćanskoga poslanja za naviještanje Evanđelja, a s obzirom da je Duh Sveti na okupljene sišao u obliku plamenih razdijeljenih jezika, razumljivo je da je liturgijska boja toga slavlja crvena – znak neizmjerne Kristove ljubavi, koja se sada razlijeva kroz Treću Božansku Osobu.
Duhovski ciklus – drugi dio vremena kroz godinu
Može se u tom smislu reći da je od početka liturgijske godine do Duhova naglasak na Isusovu životu (otajstvo utjelovljenja i otajstvo otkupljenja), na Drugoj Božanskoj Osobi, a od Duhova naglasak je na Duhu Svetom i ponovnom Kristovom dolasku. To će biti vidljivo u narednim nedjeljama koje više ne spadaju u vazmeno vrijeme, nego u drugi dio vremena kroz godinu, a nije naodmet reći i koju riječ o tome. Neki će to vrijeme nakon blagdana Duhova nazivati i duhovskim ciklusom, a kako bi time istaknuli djelovanje Duha Svetoga u životu Crkve i životu svakoga vjernika.
Prva svetkovina toga dijela liturgijske godine je Presveto Trojstvo, koje nas podsjeća kako se Tri Božanske Osobe nikada ne smiju gledati odvojene jedna od druge, nego naprotiv kao sveza neizmjerne ljubavi Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga, a u to smo otajstvo pozvani neprestano uranjati. Presveto Trojstvo slavi se u prvu nedjelju nakon Duhova.
Četvrtak pak nakon Presvetoga Trojstva slavi se Tijelovo ili Brašančevo, kada se liturgijski časti otajstvo Presvetoga Oltarskoga Sakramenta. Krist je svoje Tijelo i svoju Krv, pod prilikama Kruha i Vina, ostavio vjernicima na Posljednjoj večeri, ali s obzirom da na Veliki četvrtak započinje Muka Kristova i u tom smislu obuhvaća i neka druga otajstva koja se uprisutnjuju u istom slavlju, Crkva je s vremenom odredila da se tom Otajstvu posveti poseban blagdan. Njega je uveo papa Urban IV. 1264. god., a i danas je još uvijek značajna teoforična procesija s četiri postaje.
U ranijim je vremenima, kao što smo već naveli, bio običaj da se prije većih blagdana i svetkovina slavi devetnica, kao priprema i uvod u bolje razumijevanje slavlja koje dolazi, a nakon njega osmina, kao još dublje poniranje u samo otajstvo, pa je tako bilo uobičajeno i za Tijelovo. Ni danas to naravno nije zabranjeno, ali bez izravnog crkvenoga i liturgijskoga poticaja, bitno zamire i svodi se uglavnom na privatnu sferu, što je šteta, iako je dakako, s obzirom na suvremeni način života, razumljivo.
Neposredno po završetku (nekadašnje) tijelovske osmine, odnosno u treći petak nakon Duhova slavi se svetkovina Presvetoga Srca Isusova, kao znak posebne Kristove ljubavi prema nama grešnicima, poradi koje je uzašao na drvo križa. Kao štovanje, srce Isusovo je poznato još od 12. st., ali se proširilo nakon 16. lipnja 1675. god., kada se Isus ukazao sv. Margareti Mariji Alacoque i pokazao joj svoje Srce koje je gorjelo od ljubavi prema ljudima. Papa Pio IX. odredio je 1856. godine da se Srce Isusovo slavi u cijeloj Crkvi, a Srcu Isusovu je posvećen i svaki prvi petak u mjesecu.
U naznačenom dijelu vremena kroz godinu ima i nekih drugih važnijih blagdana koje bi bilo dobro makar ukratko objasniti, kao npr. Uzvišenje svetoga Križa, Preobraženje Gospodinovo, Svi sveti, Dušni dan, neki marijanski blagdani itd., ali je možda u ovom pregledu dovoljno reći kako ono završava svetkovinom Krista Kralja, kao onoga koji posvećuje cijeli svijet i koji je kao takav jedini istinski Kralj svakome tko u njega vjeruje.
Važnost vazmenoga vremena
U svjetlu svega rečenoga, dobro je zaključiti kako Crkva svojom liturgijskom godinom doista mudro vodi vjernike u sve dublje razumijevanje otajstava vjere, a u okviru nje nipošto nije zanemarivo vazmeno vrijeme. Stoga smo pozvani kao vjernici odupirati se površnom mentalitetu suvremenoga čovjeka koji je vođen nestrpljivošću u iščekivanju onoga što po sebi zahtijeva strpljivo čekanje, kao i prebrzim napuštanjem onoga što se tek tada treba otkrivati u svojoj ljepoti. Tako je današnjem čovjeku korizma vrijeme kada anticipira Uskrs i u tom smislu zanemaruje i odbacuje njezin istinski pokornički karakter i njezinu cjelovitost, dok je vazmeno vrijeme praktički svedeno na sam Uskrs. Zato smo pozvani biti svjesni značenja cjelovitoga uskrsnoga ciklusa, onoga koji počinje korizmenim odricanjem, nastavlja se dubinom Svetoga trodnevlja i Uskrsa, a produbljuje se kroz sve dane vazmenoga vremena, kako bismo snagom Duha Svetoga razumjeli i Kristovu muku, i njegovu smrt, i njegovo uskrsnuće, i njegovo uzašašće i proslavu, kao i to da nam je poslao Duha Branitelja koji nas vodi kroz svakodnevni život, i kao pojedince i kao Crkvu.
