»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Velika Gospa (C)


Današnja čitanja progovaraju slavljem života. Dramatični prizor trudne žene »obučene u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi kruna od dvanaest zvijezda« kojoj prijeti zmaj.

Slika je to životnog sukoba – život koji se bori sa silama razdora i rušenja, sa svime što ga pokušava ugušiti, otuđiti, osiromašiti, isprazniti od svih vrijednosti. Zmaj kojemu »rep povlači trećinu zvijezda nebeskih i obori ih na zemlju«. Premda je ondašnja astronomija bila skromnih saznanja, poruka stoji. I danas »skinuti zvijezde s neba« znači učiniti sve za nekoga i pokazati nevjerojatnu moć, ali ta se slika može čitati i drukčije. Naime, zmaj želi ugasiti zvijezde, štoviše onemogućiti bilo kakav pogled u nebo, zatvoriti ljudski život isključivo u zemaljske okvire. Svjetla napretka, tehnologije pokušavaju ljudski pogled od nebeskoga usmjeriti k zemaljskomu. No, onda kada nema pogleda u točku koja nas nadilazi i koja nas zove u visine, gubimo smjerokaz, ali i smisao života.

Tekst nam zatim govori da žena bježi u pustinju gdje joj je Bog pripravio sklonište. Zanimljivo je da životu prijeti opasnost da se osuši, ako ne pronađe izvore u pustinji. Nepromišljenost, rastresenost, površnost i zbunjenost oko čovjeka podižu svoju prijetnju. Život se može ugušiti i čim je zagušeniji, tim je sve frenetičniji, ubrzan i rastrgan. Čim je prazniji, tim je bučniji. Spasenje se može naći, ako se usudimo zakoračiti u pustinju. Upravo u prostoru u kojemu vlada ogoljelost i skidanje zastora privida, na mjestu na kojemu tegobno dolazi do bitnog, čovjek se vraća sebi samomu i svojemu identitetu. Daleko od mnoštva, podnoseći zahtjevnost gledanja licem u lice s Bogom, stvorenje pronalazi svoje istinsko lice, oslobođeno dvoličnosti i raznoraznih krinka.

Pustinja nije mjesto, nego nutarnjost i duhovno raspoloženje. I u gradovima i selima toliko je puta potrebno baciti zrnje samoće i tišine, razmatranja i stava klanjanja, a upravo ova svetkovina je idealna prigoda za to: vratiti smisao za dubinu, za vrijednosti. Nismo li i danas svjedoci u suvremenomu društvu neodređenosti vrijednosti, lutanja i zbunjenosti, nismo li izgubljeni u ponudama i nevjerodostojnosti, pretrpani nejasnim težnjama, bez pravoga uporišta. Barem mi kršćani ne smijemo biti izgubljeni. Marija prije svoga uznesenja na nebo nudi svoj put u pustinju, gdje život može pustiti svoje korijenje do vode. A kako doći do vrijednosti? Najlakše tako da svoj život i djelovanje, svoje riječi i obećanja postavimo pred posljednju ljudsku granicu ili, kako Biblija kaže, pred posljednjega neprijatelja – smrt. Kako bi samo drukčije zvučale riječi, planovi, smjernice na svim razinama kada bismo trajno vodili računa o smrti i o ljudskoj konačnosti.

Sv. Pavao u drugomu čitanju svečano izjavljuje: »Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt.« Izgleda kao da se slavlje života treba ugasiti, zaustaviti pred tom konačnom, nepremostivom granicom. S druge strane kao da se prostire neporecivo carstvo smrti. Svatko od nas suživi sa smrću. Svjesni smo da će ona konačno posegnuti za nama svojom rukom; život će se morati povinuti pred njom, ali mi vjerujemo da ipak konačna riječ nije riječ smrti. Mi vjerujemo da je Kristovo uskrsnuće označilo smrt smrti. Otada život prekoračuje i taj zid; Isus je otvorio vrata onoj povorci na čijemu je čelu Uskrsnuli, a zatim oni koji su Kristovi, dakle i mi. Svetkovina Uznesenja nam govori da će i tijelo slijediti taj slavni put slavljeničkoga hoda; to je pravi dan kada možemo radosni reći: vjerujem u život vječni.

U Evanđelju (Lk 1, 39-56) Blažene Djevice susreće rođakinju Elizabetu. Susret dviju majki gotovo da pokazuje da život razgovara samo sa životom; da samo život razumije život; život treba suočavanje sa životom; treba odraz u životu. Teško nama kada se život suoči samo sa strukturama, organizacijom, sa suhom stranicom zakona i propisa. U susretu majki izranja nota ljubavi, osjećajnosti, darivanja, nježnosti… Život se hrani životom; ponovno se rađa u dodiru sa životom. Dok napredak stavlja ciglu na ciglu, u ljubavi se nikada ne stavlja cigla na ciglu. Svaka je cigla u njoj prva, jedan mali život koji se može živjeti samo ispočetka. Stoga uvijek moramo započinjati od početka, jer ako se uspavamo na onomu što smo izgradili, sve veoma brzo nestaje. Tako je u obiteljskomu i bračnom životu, tako je u životu društva, i svaki put kada je u pitanju ljubav.

Današnji blagdan u slici Majke Božje poručuje zajednici vjernika da čuvaju njezin znak, znak jednostavnosti, poniznosti služenja, pa i sposobnosti da nestane ako treba jer ona – Crkva i svaki njezin član – uvijek mora biti providna, tako da kroz nju ljudi ne vide ništa drugo doli Krista. To je onda jasan znak kao Ga susrećemo, gledamo i kako Ga dodirujemo.

Slaveći uznesenje Marijino u nebo, proslavljamo istinu da Bog čini velika djela, i da je ljubavi sve moguće. Današnje Evanđelje iznosi na vidjelo srž kršćanstva: ono je susret čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom u kojemu od radosti zatreperi, zaigra novi život. Nije potrebno puno truda da bismo otkrili što to znači već ovdje živjeti u perspektivi neba, doticati nebo. Trebamo samo gledati Mariju: njezina poniznost dolazi otuda što je bila svjesna da je nebo tako blizu i da ga neprestano dotiče. Na njoj vidimo kako je život zapravo beskrajno jednostavan: doticala je nebo iz dana u dan; jednostavnim, iskrenim i nježnim dodirima puštala ga sve više u sebe sve dok nebo nije nju jednom nježno uzelo k sebi i okrunilo je! Tako je nježan, tih i dubok dodir dviju ljubavi… Nije onda nikakvo čudo da je SZ-ni psalmista pjevao kako je Božja ljubav bolja od života. Ona je ne samo bolja od života nego ona je novi život, njegova punina u koju je ušla naša nebeska Majka. I zato, braćo i sestre, imamo kamo uprijeti pogled, imamo kome otvoriti srce, imamo kamo upraviti korak!