Veliki četvrtak
Veliki četvrtak je liturgijski bogat dan. Prije podne u katedralama diljem svijeta biskup u zajedništvu sa svojim svećenicima slavi Misu posvete ulja i tada blagoslovi bolesničko i katekumensko ulje, a posveti krizmu. Na toj misi koja još pripada korizmenom vremenu svećenici obnavljaju i svoje svećeničke zavjete. Navečer, s Večerom Gospodnjom, započinje Sveto, Veliko ili Vazmeno trodnevlje, a ono se zaključuje Večernjom nedjelje Uskrsa.
Na Misi Večere Gospodnje na Veliki četvrtak slavi se spomen na ustanovljenje Euharistije i svetog reda te se ističe značenje nove zapovijedi ljubavi. Dobro je da ti naglasci budu istaknuti u homiliji. Dok se pjeva Slava Bogu na visini zvone zvona, a onda zavezuju, tj. više neće zvoniti sve do Slava Bogu na visini u Vazmenom bdjenju. Također ni orgulje neće dotad svirati. Znak je to da ulazimo u duboko vrijeme Kristove muke i njegove otkupiteljske žrtve.
Za razumijevanje ustanovljenja sakramenata Euharistije i svetog reda na Veliki četvrtak važno je imati na pameti značenje Isusove Posljednje večere. Tada je sa svojim učenicima slavio Pashu, spomen izlaska iz egipatskog ropstva, a ona se slavila u Jeruzalemu pa je tako i Isus s apostolima stigao iz Galileje ondje. Prema propisima, jeli su janjetinu, beskvasne kruhove i gorko zelje, a uz to su pili vino. Sve ih je to trebalo podsjetiti na Božju naklonost koju su praoci iskusili u oslobođenju iz ropstva. Isus je na Posljednjoj večeri blagoslovio kruh i vino i rekao da je to njegovo Tijelo i njegova Krv, označujući unaprijed da će nas svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupiti. Time je ustanovio Euharistiju, a mi se stoga na svakoj svetoj Misi sjećamo njegova djela otkupljenja i zahvaljujemo Bogu na tome, ali još više, zahvaljujemo Bogu jer je Krist ostao trajno prisutan po prilikama Kruha i Vina. U zapovijedi apostolima: “Ovo činite meni na spomen” tradicionalno se tumači čin ustanovljenja svetog reda, tj. ministerijalnog svećeništva, koje od samih početaka ima trostruku podjelu: puninu svetog reda imaju biskupi, zatim svećenici imaju udio na biskupskoj službi, a đakoni poslužuju.
Na Misi Večere Gospodnje nakon homilije može se izvršiti obred pranja nogu, kao spomen na Isusov primjer služenja i njegov čin pranja nogu apostolima. Iako je uobičajeno da se u crkvama tada peru noge samo muškarcima, i to da njihov broj bude dvanaest, koliko je bilo i apostola na Posljednjoj večeri, papa Franjo je 2016. godine donio odluku da se noge mogu prati i ženama i da ukupan broj onih kojima se peru noge može biti više od dvanaest.
Na završetku Večere Gospodnje Presveti sakrament se ne vraća u svetohranište, nego se u zatvorenom ciboriju svečano prenese u pokrajnju kapelu ili na neko drugo unaprijed određeno mjesto, uz pjevanje pjesme “Usta moja, uzdižite”. Češće to bude uz Isusov grob, iako se značenjski ne bi trebao uz njega vezati. Nakon kratkog klanjanja svećenika i ministranata pred Svetootajstvom ogoli se oltar, a po mogućnosti i iznesu križevi.
Nakon Mise Večere Gospodnje vjernici ostaju još sat vremena u klanjanju u znak sjećanja na Isusovu smrtnu muku u Getsemanskom vrtu kada su njegovi učenici pozaspali. Svojom molitvom i žrtvom želimo pokazati svoju zahvalnost Bogu i sa svoje strane prikazati malu žrtvu.
