Srijeda, 18 svibnja

Veliki petak


Iv 18,1-19,42


Lice Mu je bilo neljudski iznakaženo – obličjem više nije ni naličio na čovjeka (Iz 52,14)… Svatko je od Njega lice otklanjao… prezren bješe… odbačen (usp. Iz 53).

Svaki udarac koji je primio, svaka ćuška, svaki ubod trna, svaka bol pod križem i na križu izgledao je kao da Isus gubi. Mnogima se činilo da je običan hulitelj koji sada ispašta svoju drskost.

To što umire strašnom i sramotnom smrću mnogima je bio znak da je kriv, jer Bog ne bi dopustio da pravednik umre!

A On – šuti i umire… ZAŠTO?

Zašto Bog dopušta da bude slomljen, da ga silnici i moćnici lome i satru?

Eto, takvo pitanje postavljamo mi ljudi.

Sv. Pismo će reći: Nije izgubio On jer svoj život sam od sebe polaže (10,18); tek kad bude umro, onda će Njegovo djelo biti dovršeno (17,4; 19,30).

Oni su izgubili jer jedini Nevin, jedini koji je bez grijeha – On je osuđen. Činjenica da ljudsko oko ne prepoznaje Svjetlo od Svjetla govori da je slijepo.

I dok smo i mi skloni pitati ZAŠTO?, Isusova muka i smrt jest protupitanje meni i tebi. Umjesto da pitaš ZAŠTO?, reci vidiš li ti Svjetlo od Svjetla jasnije od onih kojima se pričinjalo tamom pa Ga razapeše?

Jer ako jasno vidiš na jednoj strani Svjetlo od Svjetla, a na drugoj tamu, onda nećeš pitati ZAŠTO?, nego ćeš reći HVALA!

Hvalim Te i klanjam Ti se jer si u tamu ovog svijeta došlo Ti, Svjetlo od Svjetla. Tek pred Tobom vidi se kolika je naša tama. Tek kad su na Tebe natovarili ono što običavamo tovariti jedni drugima, tek se onda na Tvom Svjetlu, Svjetlo, vidi što je prljavština, smeće svijeta…

Hvala Ti što sada znamo da postoji Svjetlo jasnije od tisuću sunaca, Svjetlo nad svim svjetlima. Tako može svijetliti samo Istina!

Hvala Ti, Istino, jer si usprkos tami koja će i Tebe pokušati uprljati, došla k nama i rekla svoju istinu – dala samu sebe: vi ste moji prijatelji!

Sada znamo što znači Biti Prijatelj: da je to vrijedno čitavog našeg života jer je bilo vrijedno i Tvoga! Tu si, Istino, položila otajstvo života vječnoga!