Veliki petak – homilija
Danas je Crkva u velikoj šutnji. Započeli smo ovo bogoslužje u potpunoj tišini: bez zvonjave zvona, bez sviranja i pjevanja. Crkva Kristova – to smo mi sabrani ovdje večeras na spomen Kristove muke – osjećamo se kao zatečeni, svjesni da ne možemo dokučiti strahotu, ali i izvanrednu uzvišenost ovoga trenutka i Božje veličine. Znamo i vjerujemo: Bog je vječan, neizmjeran, svemoćan, nadspoznatljiv, jedini koji stvarno jest i koji je oduvijek bio i koji će vječno biti. On je onaj po kojem je sve i od kojega je sve. Taj Bog nam danas otvara svoje srce i pokazuje se kao neizmjerna ljubav. Bog nam daje srce svoje – svoga ljubljenoga Sina. O tome uzvišenom otajstvu Božje ljubavi Pavao s udivljenjem govori: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,5-8).
Danas u prvom čitanju (Iz 52, 13 – 53, 12) prorok govori o “sluzi Jahvinu”, tj. sluzi Božjem. Prorok ga je mogao zamišljati kao posljednjeg, velikog proroka, kao Mesiju. Ali nije mogao nazrijeti veličinu vlastitoga proroštva. Taj sluga, zapravo je pravi utjelovljeni Sin Božji. Evo kako pismo govori:
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.
Toliko smo puta bili neljudi. Toliko smo puta nedostojno i mislili i govorili i činili. Toliko smo puta izdali i se i bližnje i našega Gospodina. Toliko puta – kad bi ostajali sami sa sobom – stidjeli smo se samih sebe. U pojedinim trenucima kad smo bili duboko iskreni, stvarno se nismo mogli sami sebi svidjeti. A Bog prilazi nama takvima. On je poput brižna roditelja koji plaća nestašluke svoje djece i koji sam trpi zbog njihovih ludosti.
Bog šalje najvrednije što ima: svojega Sina. I on preuzima na sebe svu krivicu. Na njega se sručuje sav gnjev, sva srdžba, sva strahota kao posljedice naših grijeha i naših ludosti.
Poznat nam je osjećaj kad stojimo pred nekim koji nam je sve dao, a mi za uzvrat – ništa. Svaki je čovjek takav pred Bogom. Pogotovo danas.
Svećenik se danas prostro u dubokoj molitvi pred ogoljenim oltarom. I mi se sada u srcu duboko klanjamo pred Bogom. I želimo Bogu reći: Hvala ti, Bože! Hvala ti za tvoga utjelovljenoga Sina koji je na sebi iznio teret i strahotu naših grijeha. Hvala ti za tvoju neizmjernu, nadspoznatljivu i uvijek vjernu ljubav.
Duboko svjesni svojih grijeha, ali još svjesniji silne Božje ljubavi, danas se duboko klanjamo tajni Božjega spasenja u predanju njegova Sina Isusa Krista. Neka nas taj duh zahvalnosti obuzima ovih svetih dana i neka nas ojača da svojim životom uvijek odgovaramo darovima silne i nadspoznatljive milosti Božje – u Kristu Gospodinu. Amen.
