Veliki petak – homilija
U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nisu zvonila zvona. Izostala je ulazna pjesma. Svećenik je kleknuo ispred oltara i zatim se, bez riječi, prostro. Oltar je gol, nepokriven. Bez poljupca oltaru, bez pozdrava zajednici, čak i bez onoga uobičajenoga Pomolimo se svećenik je izrekao molitvu i onda je slijedila ova dirljiva služba riječi. Ovo je jedinstven dan u cijeloj godini, ovo je jedinstveno bogoslužje. Ne znamo što bismo rekli, jer stojimo pred velebnom, nikada do kraja shvaćenom tajnom. Stojimo pred Bogom, pred Božjim Sinom koji je ponizio samoga sebe sve do smrti, smrti na križu.
To što naizvan izgleda kao Božja nemoć kao Božji poraz – velika je tajna naše vjere. Evo, kada neka država upriličuje vojnu paradu, pokazuje najjače i najbolje što ima. Razmeće se svojom stvarnom ili umišljenom snagom. Bog koji je iznad svega, po kojemu je sve i od kojega je sve, ne želi se razmetati. Ide posve drugim putem.
A evo, današnja nam čitanja (Iz 52, 13 – 53, 12; Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25; Heb 4, 14-16; 5,7-9; Iv 18, 1 – 19, 42) i cio današnji dan prikazuju svemogućeg Boga koji je u svome Sinu – u očima ljudskim – gubitnik. Već u prvom čitanju prorok Božjeg miljenika, Božjega Slugu, budućega Mesiju i Spasitelja dirljivim riječima prikazuje kao patnika (Iz 52, 13 – 53, 12). To je Patnik koji sve nevolje podnosi umjesto nas i za nas – da bi nas izbavio. Veli prorok za njega: Prezren bijaše, odbačen od ljudi čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja. Govoreći o tome Patniku kao o budućem Mesiji prorok tumači zašto se to dogodilo. Veli: Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.
U Muci po Ivanu, koju smo netom čuli (Iv 18, 1 – 19, 42), vidimo Isusa kao nevinog Jaganjca. Već ga je prorok usporedio s nevinim janjetom: K’o jagnje na klanje odvedoše ga, Ivan Krstitelj za nj veli da je Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Ivan apostol Isusa na križu vidi kao pashalno janje: kao što onome janjetu nisu smjeli prebiti ni jednu kost, tako Isusu na križu nisu prebili golijeni, kao što je ono krv janjeta u Egiptu spasila židovske prvorođence od smrti, tako krv Krista Spasitelja spašava od vječne smrti sve koji u njega vjeruju, zato Pavao veli da je žrtvovana pasha naša – Krist (1 Kor 5,7).
Sve mi to znamo. Sve smo mi to učili na vjeronauku. Konačno, lik Isusov na križu stoji na počasnom mjestu u svakoj našoj kući. Ali, na koncu, ipak stoji ono: Zašto? Zašto je čovjek toliko Bogu važan da za nj šalje svojega Sina? Kako to, da Bog – koji je svemoćan – nije izabrao neki drugi put da izbavi ljude od zla i grijeha? Na koncu, zašto je Isus morao trpjeti baš toliko strašne boli? Silno je trpio i u duhu i tijelu. Strašno je za njega bilo doživjeti da ga odbacuju, da ga preziru, da mu se rugaju, da od njega glavu odvraćaju toliki kojima je činio dobro i samo dobro? Strašno je bilo kad je Isus vidio da od njega u strahu bježe i njegovi najbliži učenici. Strašno je za Isusa bilo – uz strašne muke – doživjeti na križu još i posvemašnju odbačenost i osamljenost, tako da je kriknuo: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Stojimo pred tajnom križa. Isusovog i našega. Tko to može dokučiti, tko pojmiti? Otajstvo križa nadvisuje naše ljudsko razumijevanje i poimanje. To možemo tek duhom naslutiti, u ljubavi nazrijeti. A to vrijedi za Isusov križ i sve naše križeve. Koji puta doživimo da strašni križevi i strašne životne nedaće dolaze jedni za drugima. Čini nam se često da nekako najviše trpe oni maleni, nevini i nezaštićeni. Teško nam je koji puta dokučiti smisao takvog Božjeg pripuštanja i smisao takvog života i ovoga svijeta u kojem živimo. I svako novo pitanje rađa dodatnim pitanjima. I onda, tako, ima životnih prigoda kada se jednostavno mučimo tim pitanjima i vrtimo se u krugu vlastite tjeskobe. I onda kriknemo: Zašto, Bože?
Stojimo pred tajnom. Nju možemo samo vjerom prihvatiti i ljubavlju prigrliti, sve u nadi da je Bog vjeran svojim obećanjima. On je uskrisio svoga Sina, on je dao smisao njegovim patnjama. Pavao nam pokušava barem malo približiti i razotkriti tajnu križa. Veli: Svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost (1 Kor 1,22-24).
Danas se duboko klanjamo otajstvu Kristova križa. I evo, sada, za koji trenutak, iznijet ćemo znamenje svetoga križa i svi ćemo mu se pokloniti s dubokim poštovanjem i ljubavlju. I molit ćemo od Boga da nam u srce utisne zahvalnost Kristu za muku križa koju je za nas podnio i molit ćemo ga za mudrost, ustrajnost, pouzdanje i ljubav kojima će svatko od nas svoj križ nositi i iznijeti do Božje volje. Jer, znamo, Krist je uskrsnuo. A dionici slave Krista uskrsloga bit će svi oni koji su s njime ustrajali na križnome putu. Neka nas ovo otajstvo u tome okrijepi i ohrabri.
