Veliki petak – homilija
Uzvišeno je i ganutljivo današnje bogoslužje. Cijeli ovaj dan odiše posebnim osjećajima ozbiljnosti, tuge, ali i duboke nade. Bogata je i prebogata Božja riječ koju smo čuli. S ganućem smo slušali Ivanovo izvješće o muci Isusovoj (Iv 18, 1 – 19, 42), s ganućem i divljenjem smo slušali drevno proroštvo koje govori o Kristu patniku. Sigurno da nam Duh Božji na poseban način kroz sve ovo progovara. Mi bismo danas – sasvim kratko! – htjeli na poseban način ponovno pročitati tri riječi koje smo čuli u prvom čitanju (Iz 52, 13 – 53, 12). Prorok na čudesan način opisuje buduću Kristovu muku i govori nam o značenju njegove patnje.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
Veli prorok: Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren vijaše, od ljudi odbačen, čovjek obescijenjen. Upravo je tako bilo u Isusovu životu, a osobito u dane Isusove muke: većina se dala zavesti tek prividom. Za njih je on bio običan mladić, možda putujući propovjednik, ali u svakom slučaju sanjar koji je zagovarao ljubav i poštenje u povijesnom trenutku kad je Rimljane trebalo silom istjerati iz zemlje.
Oduvijek je tako bilo. Ono što stvarno vrijedi, za svjetinu je maleno i neznatno. Baš kao što ondašnja svjetina nije u Isusu prepoznala Božjeg Sina i Spasitelja, tako i danas svijet oko nas ne želi u evanđelju prepoznati jedini pravi i istinski put življenja. Ako ga svijet ne prepoznaje, prepoznajemo ga mi. I zato se danas klanjamo Isusovoj muci i častimo njegov sveti križ kao stijeg spasenja. Želimo svojom duboko proživljenom vjerom i svojim kršćanskim životom posvjedočiti i svjedočiti istinitost i vrijednost Isusovog evanđelja i spasonosnost njegove muke i uskrsnuća.
On slabosti naše ponije
Veli dalje prorok: On slabosti naše ponije, naše boli uze na se (…) Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našega mira, njegovom se modricom izliječismo. Evo Božje mudrosti i nepredvidivog Božjeg djelovanja! Bog koji je svemoguć i koji nas je mogao spasiti na bezbroj načina, izabrao je da budemo spašeni po krajnjem poniženju i strašnoj muci svojega Sina.
To je naša nada. Isus nosi nas i uzima od nas naše grijehe. On nas čini prvom djecom Božjom. Zato s pouzdanjem gledamo na svoj život sadašnji i budući. Ništa nas ne može odijeliti od Krista i njegova spasenja, nikakva sila ovoga svijeta. Jedino bismo mi sami – na svoju propast! – mogli okrenuti glavu od onoga što Bog za nas čini u Kristu. Neka nas Bog od toga sačuva i neka nam podari mudrost i snagu da i mi – poput Krista – nosimo terete jedni drugima.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
Na koncu veli prorok: Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti… Znamo iz evanđelja: Isus se proslavio svojim naukom, svojim čudesima, proslavio se time da je otvorio srce svim potrebitima, ali najviše se proslavio upravo po tome što je – vršeći volju Božju – sam sebe predao za nas. To je bio vrhunac njegova spasiteljskog djelovanja i našega spasenja što se onda dovršilo uskrsnućem i proslavom.
Naša je baština na nebesima. Naša je nada i nagrada od Boga. Zato s pouzdanjem nasljedujemo Isusa na njegovom križnom putu, svjesni da ispred nas stoji zora Kristova uskrsnuća.
