Utorak, 17 svibnja

Veliki potop ili kakvo je srce, takav je čovjek

Ratovi, klimatske promjene, nepogode svake vrste, test su za kršćane, za ljude općenito. Ova katastrofa biblijskih razmjera ne začuđuje. Zagadili smo i nebo i zemlju, a sad se ona osvećuje. Velika opomena svima. Nabujale vode potopne kao u dane Noine. Korablja spasa za postradale u poplavi je tvoja kuća, tvoje srce.

Pomoć, solidarnost i srce idu zajedno. U nevolji ljudi jačaju svoje dobre ali i loše osobine. Velika nevolja a još veća solidarnost. Crkva nas uči da se sklad jednog naroda, jedne obitelji, može svesti na dvije riječi: kruh i srce. Kakav je život bez srca, topline i prisnosti ? Jutro nije lijepo a kruh nije sladak, a zajedničko stanovanje je još jedan u nizu mučnih dana. Toliki su u ovoj nepogodi izgubili i kuću i kruh.

Lijepo je što s njima dijelimo i krov nad glavom i ručak. Čitava se Domovina uznemirila. Prema Pavlovoj poslanici “kad pati jedan ud, pate svi” ljubav se osula darivanjem u Caritasu, Crvenom križu, i drugim ustanovama, u poruci našeg nadbiskupa Đure u dobrovoljcima koji jačaju savske nasipe. “Zadivljen sam solidarnošću koja podsjeća na onu u domovinskom ratu”, kaže nadbiskup.

Kako nas uči Biblija jedino ako… podijelimo kruh s gladnima, pustimo pod krov beskućnike, naša će svjetlost zasjati… “Vi ste svjetlo svijeta”, rekao je Isus.

Mnogi su se vjernici približili tom idealu zaslugom obiteljskog kršćanskog odgoja, zauzimanjem Crkve.

Izašli smo iz Domovinskog rata složni i ponosni, vjerujem da ćemo izaći iz ove nevolje. Oporavak je dugotrajan. Mnogi se nemaju kamo vratiti. Vjerujem da će u nama imati prijatelje i saveznike u izgradnji porušenih kuća.

A sada mali, veliki ispit savjesti.

Kako je lijepo imati srca za druge. Biti bez srca je ružno i sebično. Ono može biti, slikovito rečeno: meko, toplo, hladno, kameno, tvrdo, osjećajno, bezosjećajno. Sve je to u nama raslo s djetinjstvom. Nekad davno, moja emisija petkom na Radio Valpovu nosila je naslov: „Obitelj, domovina srca“. Tako bih je rado ponovio. Kakvo je srce, takav je čovjek. Kakav je čovjek, takva mu je obitelj. Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, ono se poklanja. Srce je instrument koji nam poklanja najljepše melodije, nama i drugima, samo treba znati izmamiti zvuk.

Onaj koji ima srca za čovjeka, bližnjega, za ljude u nevolji, obično prije toga ima srca za Boga. On mu je mjerilo dobra i zla, i što god čini kao da Bogu čini. Otuda ona molitva zlatne krunice: “Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome.” Bogočovjek Isus je imao srce za svakoga.

Nekima je i Bog i čovjek „daleko od očiju, daleko od srca“, pa ga ne čuju kad vapi u tisućama nevoljnih, starih, bolesnih, poplavljenih. „Uho je put do srca“ – napisao je Voltaire. Treba znati čuti i poslušati Božji glas, glas koji srce hladno čini toplim, tvrdo mekim, bešćutno sućutnim. Treba čuti, htjeti, djelovati.

Psalam 95 nas opominje: „Ne budite danas srca tvrda, nego glas Gospodnji poslušajte“!

Božji glas je i glas Crkve, opomena svih dobronamjernih.

Naš narod ima veliko srce a u ispruženoj ruci životni dar, nikad smrt.

Kakvo srce imaš, takav si čovjek. A kakav si čovjek slušaj što i drugi o tebi govore, a ne što ti o sebi misliš pa zaključi.