Četvrtak, 7 srpnja

Veliki zapadni raskol (1378.-1417.)


Kao primjer nepodudaranja s Isusovim načelima, pogledajmo jedan otužni povijesni višedecenijski boj dobra i zla i kako je Bog Crkvu svoju izvlačio iz jedne od najvećih kriza u njezinoj dvotisućljetnoj povijesti kada su se radikalno sukobili oni ponajveći na pitanju: tko je „najveći“ (Mt 20,27; Mk 9,34; Lk 9,46; 22,24).

Istočni raskol zbivao se u više etapa – za Focija: 867., za Cerularija: 1054., za Latinskoga carstva: 1204…. Na Zapadu je veliki raskol trajao u kontinuitetu 40 godina. Zametnuo se u trenutku kada su se 1378. godine pojavila dvojica vrhovnih svećenika: papa u Rimu i antipapa najprije u Fondiju, zatim u Avignonu, a onda se to uzastopce konklavama ponavljalo 1389., 1394., 1404., 1406., 1409. Ove će se posljednje godine papinstvo utrostručiti, jer će istodobno doći i treći papa, tj. antipapa koji će također imati svoga nasljednika 1410. Pa se snađi, sveta Crkvo Božja! U narodu bijaše čvrsto uvjerenje: činjenica jest i nemoguće je da jedan od njih dvojice ili trojice nije pravi Papa, ali hajde pogodi: tolika je raskolnička smutnja nastala, od dna do vrha, da se više nije moglo sa sigurnošću ni u jednoga uprijeti prstom: ovaj je pravi, onaj nepravi.


Rimska poslušnost


Bonifacije IX. (1389.-1404.). Papa Urban VI. preminu u Rimu 15. listopada 1389. Trinaest njegovih kardinala izaberu novoga Papu, isto tako Napuljca, koji se zvaše Pietro Tomacelli, a uze ime Bonifacije. Bijaše to na Dušni dan, 2. studenoga 1389. Bonifacije nađe opće stanje u neredu: papinska kancelarija desetkovana, arhiv razbacan, financije na izmaku, a Papinsku državu poharala kuga. On imenova šest kardinala, među kojima bijaše i zlosretni Baldassare Cossa, Papin zemljak i glavni financijski savjetnik, 1402. (budući protupapa Ivan XXIII.: 1410.-1415.). Bonifacije poživje na Papinu prijestolju 15 godina, do 1404. Osim borbe oko afirmacije Papinske države, nastojanja da ga i druge zemlje priznaju Papom i sukoba s protupapom Klementom VII., na duhovnom planu 1391. kanonizira Brigitu Švedsku[1] (1303.-1373.), koja je od 1999. suzaštitnica Europe.

Inocent VII. (1404.-1406.). Nakon Bonifacijeve smrti devet kardinala rimske poslušnosti uđe u konklave. Izaberu kard. Cosmu Miglioratija, koji se nazva Inocent VII. Pred ulazak u konklave svaki se izbornik bijaše obvezao da će, ako bude izabran za Papu, sve poduzeti da se raskol ukloni, pa i po cijenu odreknuća. Izabran, Inocent ne htjede se ni sastati s Benediktom XIII., protupapom, uvjetujući njegovo odreknuće. Inocent vladaše samo dvije godine do 1406.[2]

Grgur XII. (1406.-1415). I on se kao izbornik, zajedno s ostalih petnaest kardinala, prije izbora obveza da će poraditi na tome, ako ga izaberu, da se raskolu stane u kraj. Izabran je kard. Angelo Correr koji se prozva Grgur i odmah potvrdi da želi sve učiniti da raskola nestane, čak se javi protupapi u Avignon Benediktu XIII. Ugovarao se susret u Savoni kod Genove, do studenoga 1407., ali se odusta zbog raznih pogibelji.[3] Izgubljena šansa. Grgur osta u Rimu do 1415.


Avinjonska „poslušnost“


U drugoj crkvenoj „poslušnosti“, onoj avinjonskoj i antipapinskoj, odvijaše se ovako:

Benedikt XIII. (1394.-1422./23.) dođe nakon smrti antipape Klementa VII. Dvadeset avinjonskih kardinala od dvadeset i jednoga izabraše za anti/papu Pedra de Lunu, Aragonca, koji se prozva Benedikt. Ravnaše svojim dijelom Crkve iz Avignona malo manje od 30 godina.[4] Kada se vidje da tu shizmu i zavrzlamu ne mogoše riješiti pape, stvar uzeše u svoje ruke teolozi i pravnici.

Tri rješenja. Teolozi s pariškoga sveučilišta u svome memorandumu još 1394. predložiše tri načina izlaska iz krize:

via cessionis – odstupanje: da se jedan od dvojice odrekne, dadne ostavku. Ako ne će tako, onda:

– via compromissi – presuda: da jedna komisija odluči i prosudi koji papa treba ostati, a koji otpasti. A ako ne će ni tako, onda:

via concilii: sazvati opći ekumenski koncil koji će prinuditi jednoga papu da se odrekne, a drugoga da nastavi, bez obzira koji je nasljedstvom pravi, a koji krivi.

Kako se ta rješenja primiše i provedoše u konkretnoj praksi?


„Poslušnost“ Kardinalskom zboru pa Koncilu


Kako od 1407. godine nakon propalih dogovora ni pravi papa Grgur, ni protupapa Benedikt, ne htjedoše ni čuti za odreknuće, kardinali i jedne i druge poslušnosti tijekom vremena napuste i jednoga i drugoga vrhovnog svećenika, ne pitajući se koji je papa, a koji antipapa. Godine 1408. sastanu se u talijanskom gradu Pisi, te odluče, sasvim nepropisno i nevaljano, da Kardinalskomu zboru pripada uprava opće Crkve. Prvi put u povijesti kardinali sami sebe smatraju upraviteljima Crkve i preuzimaju vrhovnu vlast pokraj živa Pape! Prema kardinalskom heretičnu učenju, vlast u Crkvi ne pripada Glavi Crkve, Papi, Petrovu nasljedniku, nego oni sami, stožernici, uzeli ključeve kraljevstva nebeskoga i sebe proglašavaju kolektivnom glavom Crkve.

Oni će sazvati koncil bez Pape. Crkva je po tom koncilu nezabludiva, bez obzira na Papu, a ne sam Papa ili Koncil s Papom na čelu. Koncil može lišiti vjernike poslušnosti Papi ako je taj na sablazan Crkvi. Tako krivovjerno podržavaju i kardinali i učeni teolozi želeći izaći iz neviđene paralize. Notorni koncilijarizam: svu vlast u Crkvi ima koncil bez obzira na Papu. Teorija posve kriva, ali iz perspektive škandalozne situacije kao da se nije moglo drukčije razmišljati.

Conciliabulum u Pisi, 1409. Tako grimiznici 1408. sazovu „ekumenski koncil“, točnije conciliabulum, tj. koncilijaristički koncil za 25. ožujka 1409. Poslaše pozivnice i obojici spomenutih papa da dođu na taj nazovi-koncil, ali se pontifeksi ne odazvaše niti pojaviše nego samo delegate poslaše.

Na pseudo-koncil, koji je otvoren u Pisi 28. ožujka 1409., dođoše 24 kardinala, 80 biskupa, 102 biskupska delegata, 87 opata, 200 opatskih predstavnika, generali dominikanaca, malobraćana, karmelićana i augustinijanaca, delegati sveučilišta i vladara i 300 doktora teologije i kanonskoga prava. Koncil se proglasi vrhovnom vlašću koja može suditi i Papi. Tako je s katedre u pisanskoj katedrali na 10. sjednici 5. lipnja 1409. pročitana izjava da su Grgur XII. i Benedikt XIII. raskolnici, krivovjerci, krivokletnici i na sablazan Crkvi Božjoj. „Koncilski“ ih oci stoga svrgavaju s papinskoga prijestolja i izbacuju iz Crkve, ne razlikujući, velim, valjana od nevaljana, Papu od antipape. Zajedno s mutnom vodom neka se iz škipa izbaci i dijete! Sveta je Stolica proglašena „ispražnjenom“. Vjernici ne moraju slušati nijednoga papu, ni rimskoga ni avinjonskoga, nego samo taj samozvani koncil, točnije koncilijabul, saborček!

Aleksandar V. (1409.-1410). Na 18. sjednici, 26. lipnja 1409. na pseudo-koncilu održaše se i konklave na kojima bî izabran treći papa, franjevac Petar Filargis, koji prihvati izbor, uze ime Aleksandar V., inače pravi pravcati antipapa.[5] Odmah započe predsjedati koncilijabulu. Održa vatren govor o jednome pastiru i jednome stadu, a stvarno bijahu tri pastira i tri stada. Svrgnuti pape ne priznaju ni svoga svrgnuća, ni „koncila“, ni novoga pape, a njihova akta proglašavaju ništavnima. Sada imamo trojicu živih papa uzajamno suprotstavljenih: dvojicu od konciliabula svrgnutih i trećega nevaljano izabrana. Iz zla dualizma upade se u još gori trijalizam, komentirahu suvremenici. Kada se ponadalo da je raskol dokrajčen, tek tada nastadoše sumnje u sve:

  • u valjanost izbora kardinala,
  • u valjanost saziva koncila,
  • u valjanost koncilskih odluka,
  • u valjanost izbora novoga pape.

Na papinskim prijestoljima ili tronovima nađoše se dakle trojica papa:

  • Zakoniti papa Grgur XII., ne odričući se papinstva, prisiljen fizički, pod oružanom vojničkom rukom, napusti Rim, a njegovo mjesto preuze novoizabrani
  • Aleksandar V., antipapa. Ovoga antipapu priznadoše kao papu vjernici Francuske, Španjolske, Portugala, Italije, Njemačke, Engleske i Češke. Ali ovaj u svibnju 1410. bî uzet između živih u nebo.
  • Benedikt XIII., protupapa, koji je nezakonito izabran još 1394. godine, živi u Avignonu, okružen kardinalima i drugim crkvenim prelatima.

Ivan XXIII. (1410.-1415.) Aleksandrovih 17 kardinala na zemlji izaberu njegova nasljednika, opet antipapu, Ivana XXIII., Napuljca,[6] za kojega suvremenici rekoše:

In temporalibus magnus, in spiritualibus nullus omnino.[7]
U vremenitim stvarima veličina, u duhovnim potpuna nitkovina.

Koncil u Konstanzu. Ali je ipak taj najnoviji antipapa pospješio, u providnosti Božjoj, korake k rješenju raskola. Ivan XXIII., po nagovoru rimsko-njemačkoga kralja Žigmunda, sazva u prosincu 1414. godine opći koncil u Konstanzu, u Švicarskoj. Pozvani su i pape Grgur XII. i Benedikt XIII. Pravi papa Grgur (89 mu godina) obeća da će se odreći ako se i druga dva odreknu. A na koncil posla svoga delegata kardinala Ivana Dominicija, dominikanca, nadbiskupa dubrovačkoga (u Dubrovnik nije ni povirio, slovi kao nadbiskup samo 1408. Papa Grgur XVI. 9. travnja 1832. proglasi ga blaženim). Na koncil stiže 29 kardinala, oko 200 nadbiskupa i biskupa, 100 opata, 300 učenjaka, svega skupa oko 8.000 sudionika i nazočnika. Došlo je i oko 70.000 radoznalih posjetitelja. Koncil je postavio tri cilja:

  • reformu Crkve in capite et in membris (u glavi i udovima),
  • osude heretika Johna Wycliffa (1320.-1384.) i Jana Husa (1371.-1415.) i
  • uspostavu crkvenoga jedinstva.

Tri su faze na koncilu:

Prva, s prvih 12 sjednica koje je vodio protupapa Ivan XXIII. dok ne bî službeno svrgnut, 29. svibnja 1415., ali on iz Konstanza bijaše pobjegao još 20. ožujka. A taj je protupapa srušen objavljenom knjižicom koja je sadržavala 74 razne njegove osobne sablazni i druge optužbe, od kojih su neke bile izmišljotine.[8] Na tom je koncilu izdan koncilijaristički dekret Sacrosancta – Presveta:

            „Sveti koncil u Konstanzu najprije izjavljuje da, sam u Duhu
            Svetom zakonito sabran, tvori opći koncil i zastupa Crkvu
            Katoličku, jer neposredno od Krista ima vlast. A koncilu svatko,
            bilo kojega staleža ili dostojanstva, pa i papinskoga, duguje
            poslušnost u onome što se tiče vjere. Sabran je da iskorijeni
            spomenuti raskol i reformira spomenutu Crkvu u glavi i
            udovima“.[9]

Drugu je fazu predvodio zakoniti papa Grgur XII. s pomoću svojih delegata. U toj je fazi najprije priznat Grgur za pravoga papu, barem implicite, potom je on dao ostavku. Napokon je srušen i Benedikt XIII., 26. srpnja 1417.

Odstupanje trojice papa ovako prikaza jedan suvremenik:

            „U Ivanu XXIII. vidiš bijedan prizor – miserabile spectaculum,
            u Grguru XII. divnu činjenicu – mirabile factum,
            u Benediktu XIII. primjer tužan do suza – lacrymabile exemplum.[10]

Odlučilo se pristupiti izboru novoga pape. Dvadeset i tri nazočna kardinala bijahu izabrana od trojice papa i antipapa. Koncil odluči da se njima pridruže, pro hac vice – samo za ovaj put – tridesetorica prelata s pravom glasovanja, po šestorica iz pet europskih nacija: Engleske, Njemačke, Italije, Francuske i Španjolske. Pedeset i tri izbornika uđoše u konklave 8. studenoga 1417. i već četvrti dan, na Martinje, 11. studenoga concorditer – složno bî izabran Ottone Colonna, koji uze ime Martin V.

Martin V. (1417.-1431.). A treća se faza odvijaše pod vodstvom pape Martina V. Papa je vjernike obvezao da ovaj Koncil smatraju općim ili ekumenskim, a u kojem je opsegu njegove dekrete potvrdio, o tome se raspravlja.[11]


Osvrt


U spomenutoj nesmiljenoj, čak ponekad i oružanoj, borbi između Papa i antipapa, izazvana je sumnja i u onim vjernijim laicima i klericima pa naviše: je li papinska služba božanskoga podrijetla i práva ili je to rezultat političko-crkvenih mačevanja i pobjeda?

Ipak, Bog je izveo Crkvu na čistac iz do tada neviđene i nečuvene krize. I ako se ikada moglo iz dna srca zahvalno zapjevati: Et portae inferi non praevalebunt super eam – I vrata je paklena ne će nadvladati (Mt 16,18), to je moglo tada. Bog je vidljivo dokazao da on vodi Crkvu i cijelo čovječanstvo, a da su ljudi razumna bića i sredstva u njegovoj Providnosti, koja suradnički omogućuju ili, evo, neki priječe provedbu Božjih planova.

Priča se da je 400 godina poslije netko dojavio kardinalu Ercolu Consalviju, državnomu tajniku (1800.-1806. i 1814.-1823.) pape Pija VII., inače đakonu, kako je Napoleon rekao da će doslovno uništiti Crkvu, zbrisati je s lica zemlje. Consalvi je na to mirno uzvratio: „Ne će mu poći za rukom. Nije ni nama!“, kardinalima, prenosi nam mudri odgovor kardinal Ratzinger.[12] Imao je u vidu i ovo razdoblje o kojem govorimo.

Jest Isus rekao Petru da mu daje ključeve kraljevstva nebeskoga i što bude vezao i razrješivao na zemlji, to će biti svezano ili razriješeno na nebu. Razumije se da se to odnosi samo na ono što je kraljevstva nebeskoga dostojno! Odnosno ono: kada je Petru i njegovim nasljednicima „na pameti ono što je Božje, a ne što je ljudsko“ (Mt 16,23).


[1] A. Esch, “Bonifacio IX.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 570-581.

[2] A. De Vincentiis, “Innocente VII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 581-584.

[3] G. Ortalli, “Gregorio XII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 584-592.

[4] M. V. Piñeiro, “Benedetto XIII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 606-610, izbor: 606.

[5] A. Petrucci, “Alessandro V.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 610-613.

[6] F.-Ch., Uginet, “Giovanni XXIII.”, u: Enciclopedia dei Papi, II., 614-618.

[7] F. Calleay, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Roma, 31959., vol. II., str. 256. O cijelom raskolu vidi, str. 251-262.

[8] Mletački patrijarh Angelo G. Roncalli, sveti, ljeti 1958. pohodi svoga prijatelja biskupa T. Benedettija u Lodiju u Lombardiji. Vidjevši u galeriji lik B. Cosse, antipape Ivana XXIII., patrijarh reče biskupu: „Nezgodno je da je u biskupskom dvoru izložena slika jednog antipape.“ Kada te jeseni, 28. listopada, kardinali izabraše patrijarha za Papu, uze ime Ivan XXIII., da svoga „imenjaka“ od prije 500 godina zauvijek ostavi među antipapama.

[9] F. Calleay, nav. dj., str. 260.

[10] F. Calleay, nav. dj., str. 262.

[11] DS, Uvodnici u Koncil u Konstanzu, 34. izdanje 1967., str. 315-316.

[12] J. kard. Ratzinger u intervjuu talijanskom mjesečniku 30Giorni, 3/2000: “Mi viene in mente un aneddoto che si racconta a proposito del cardinale Consalvi, segretario di Stato di Pio VII. Gli è stato detto: ‘Napoleone intende distruggere la Chiesa’. Risponde il cardinale: ‘Non riuscirà, neppure noi siamo riusciti a distruggerla’.“