Vino u bogoslužju
Uvod
Na početku će biti govora o vinu u redovitom životu i u bogoslužju u antičkim vremenima, to jest kod Grka i Rimljana, a osobito u Starom zavjetu, pri čemu se uočava da je od davnina vino imalo važnu ulogu u bogoslužju. Od starine osobitu važnost ima vino u obredu pashalne (vazmene) večere u Židova, sve do danas.
Budući da je Isus ustanovio euharistiju (misu) upravo u sklopu vazmene večere, opet se ističe važnost vina. Crkva je za euharistijsko slavlje uvijek uzimala kruh i vino, iako je pričest laika iz kaleža na Zapadu ostala na određeni način problematična. Na koncu će biti govora o tome kako Crkva i danas vodi osobitu brigu o tome da se za misu uzima samo prirodno vino, čisto i nepokvareno, bez ikakvih primjesa (npr. šećera). U nekim posebnim slučajevima postoji mogućnost da se svećenik pričesti posvećenim sokom od grožđa, dakle bez alkohola.
1. Vino u redovitom životu i u bogoslužju
u Starom zavjetu
Uzgoj vinove loze seže do pretpovijesnih vremena, pri čemu se vino upotrebljavalo i u svakodnevnom životu, ali je imalo svoju važnost i u kultu.[1] Prema Bibliji, Noa je bio prvi vinogradar i prvi čovjek kojega je vino „prevarilo“, to jest opilo (Post 9,20-24). Zanimljivo je da talmudski izvori govore da je drvo znanja u Edenskom vrtu zapravo bila vinova loza, čime se ističe da vinova loza i vino mogu biti i izvorom kušnje, što se vidi upravo u slučajevima prvih ljudi i prvog vinogradara – Noe.[2] Biblija jasno označava dvostruku ulogu vina: svakodnevnu i kultnu. U svakodnevnom životu vino „veseli bogove i ljude“ (Suci 9,13), ono „razvedruje srce čovječje“ (Ps 104,15). Osim toga, „vino je život čovjeku ako ga pije umjereno. Kakav je život bez vina, kad je stvoreno za veselje ljudima! Gorčina duše spopada čovjeka koji je vina previše popio“ (Sir 31,27.29. Usp. još: 40,20). Kao osnovne namirnice koje označavaju blagostanje i Božji blagoslov redovito se navode žito, ulje i (mlado) vino: „Oni će, radosno kličući, na vis sionski da se naužiju dobara Jahvinih: žita, ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi“ (Jer 31,12. Usp. također: Post 27,28; Br 18,12; Jl 2,23s). No, s druge strane, proroci strogo govore protiv pijanstva, osobito ako mu se podlažu glavari zemlje: „Komu: ah? Komu: jao? Komu: svađe? Komu: uzdasi? Komu: rane nizašto? Komu: zamućene oči? Onima što kasno sjede kod vina, koji su došli kušati vino začinjeno“ (Izr 23,29-30. Usp. još: Izr 23,31-35; Am 2,8; Hoš 7,5; Iz 5,11; 28,1; 56,12; Izr 21,17; Sir 31,30).
Zanimljivo je spomenuti da je u Izraelu bio poznat običaj uzdržavanja od vina kao poseban zavjet Bogu. Takvi su se ljudi nazivali nazireji (Samson, Samuel, Ivan Krstitelj, ali su to po sebi mogle biti i žene).[3] Oni su se uzdržavali ne samo od vina, nego i od grožđa, odnosno od svega što bi bilo od vinove loze. Osim toga, nazirej se cijelo vrijeme nazireata nije smio šišati i morao je paziti da se ničim ne onečisti. On bi svoj zavjet završio posebnim obredom i žrtvom, pri čemu bi šišao svoju „posvećenu kosu“ (usp. Br 6,1-21).[4] Osim toga, za svećenike je bilo određeno da ne smiju piti vina u dane kada su bili određeni da prinose žrtve u hramu (usp. Lev 10,8-10; Ez 44,21). Anđeo Gabrijel navješćuje da će i Ivan Krstitelj živjeti kao nazirej: „Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe“ (Lk 1,15).
U židovskom je bogoslužju vino imalo posebnu važnost jer se ono izlijevalo na žrtve paljenice: „Njihove ljevanice neka budu: na junca polovica hina vina; na ovna trećina hina; na janje četvrtina hina“ (Br 28,14. Usp. još: Izl 29,38-41; Lev 23,13; Br 15, 5; 28,7). Postojale su i žrtve ljevanice pri čemu se vino izlijevalo: „Ljevanica vina neka se Jahvi izlijeva u Svetištu“ (Br 15,7). Vino se konzumiralo u sklopu žrtve pričesnice, pri čemu se dio vina izlijevao na žrtvenik, a dio pio u sklopu žrtvene gozbe (u toj se gozbi dio životinje žrtvovao, a dio blagovao). Spomenimo da su žrtve pričesnice bile poznate i u ostalih naroda izvan Izraela.[5] Ljudi su vjerovali da na taj način božanstvo sudjeluje u njihovoj gozbi i s njima se povezuje. U kasnijem židovstvu vino zauzima posebno mjesto. Tako se kiduš (molitva) nad vinom govorila tri puta svake subote ili blagdana: za početak šabata (ili blagdana), prije večere, poslije ručka i hvala nakon završetka šabata (ili blagdana).[6] Jednako se tako govori kiduš nad vinom u obredu pashalne večere, o čemu poslije opširnije.
Zanimljivo je da u Starom zavjetu pehar/čaša vina označava i srdžbu Gospodnju: „Ovako mi reče Jahve, Bog Izraelov: ‘Uzmi ovaj pehar vina iz moje ruke i napoji njime sve narode kojima ću te poslati. Neka piju dok ne zateturaju i dok se ne izbezume zbog mača što ću ga među njih poslati’“ (Jr 25,15-16. Usp. još: 49,12; Iz 51,17.22; Ez 23,31-35).
Svečana gozba s vinom također je slika eshatološkog, konačnog slavlja u kraljevstvu nebeskom: „Jahve nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena“ (Iz 25,6). I u sklopu pashalne večere nakon četvrte čaše govori se o konačnom spasenju.
2. Vino u Novom zavjetu
U Novom zavjetu vidimo da je Isus odlazio na gozbe gdje je zasigurno pio vino. Isusa su čak njegovi protivnici potvarali da je „izjelica i pijanica“ (Mt 11,19). Štoviše, Ivan opisuje kako je Isus na svadbi u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino, što je bilo njegovo prvo čudo (Iv 2,1-11). To je očit nagovještaj euharistije koja se kasnije naziva „svadbenom gozbom Jaganjčevom“ (Otk 19,9). Pavao navodi vino i kao lijek: „Ne pij više samo vode, nego uzimaj malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti“ (1 Tim 5,23). Naravno, i Novi zavjet ustaje protiv pijanstva. Pavao veli: „Ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,10); „Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!“ (Ef 5,18. Usp. također: Lk 21,34; Gal 6,21; 1 Pt 4,3). Osim toga, oni koji imaju posebne službe u Crkvi: biskupi, đakoni, starci i starice[7] ne smiju biti skloni „mnogom vinu“ (1 Tim 3,3.8; Tit 2,2-3). U Knjizi otkrivenju Babilon-bludnica opija grijehom narode (17,1-6; 14,8s). Zato se u istoj knjizi – kao i u Starom zavjetu – govori čak o sedam čaša gnjeva Božjega (15,5-16,20).
Spomenimo da se u grčko-rimskom svijetu vino redovito miješalo s vodom. Za Grke je, naime, bio barbarski običaj piti čisto vino bez vode.[8] I za Židove grčke kulture to se, naime, pretpostavljalo: „Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, tako se i pravilno raspoređen prikaz sviđa ušima onih koji knjigu slušaju“ (2 Mak 15,39).[9]
3. Vino u obredu pashalne (vazmene) večere
Kao što je poznato, za Židove je najvažniji događaj bio izlazak iz Egipta, odakle ih je Gospodin izveo „moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima“ (Pnz 26.8).[10] Biblija pripovijeda kako je te kobne noći Bog naredio Židovima da zakolju janje (ili jare) i da krvlju te životinje namažu dovratnike i nadvratnike svojih kuća. Meso su pekli na vatri i jeli s beskvasnim kruhom, jer nisu imali vremena čekati da tijesto ukvasa. Anđeo zatornik je te noći pobio sve prvorođence u Egiptu, ali je mimoišao kuće na čijim je vratima vidio krv (Izl 12,1-20). Povjesničari i bibličari su, međutim, složni da se ovdje izvorno radi o dva blagdana. Prvi bi bio blagdan beskvasnih kruhova (primjeren ratarskim kulturama) u sklopu kojega se tjedan dana blagovao beskvasni kruh, a drugi blagdan bi bio žrtvovanje i blagovanje prvina stoke. Oba su blagdana bila o proljetnoj ravnodnevnici. Ta su dva blagdana kasnije ujedinjena u jedan i dovedena u blisku vezu s izlaskom iz Egipta.[11] U počecima je to bio obiteljski blagdan, a kasnije je bilo strogo određeno da se smije slaviti samo u Jeruzalemu, jer se samo u sklopu hramskog kompleksa moglo zaklati vazmeno janje.[12] Nakon što je godine 70. razoren hram, iz pashalne je večere maknuto janje, a Pasha ponovno postaje obiteljski blagdan, koji se može slaviti bilo gdje u svijetu, kao što je to i danas.[13] Biblija opisuje kako treba slaviti taj objedinjeni blagdan: „Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći sa beskvasnim kruhom i gorkim zeljem“ (Izl 12,8). K tome, blagovati treba „opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci… žurno: to je Gospodnja pasha“ – prolazak (usp. Izl 12,11). Kao što se vidi, uz meso, beskvasni kruh i gorko zelje, Biblija ne spominje vino. Međutim, uskoro se javlja običaj da se za vrijeme pashalne večere pije vino. Prvi pisani izvještaj o pijenju vina u sklopu pashalne večere nalazimo u spisu Knjiga jubileja 49,6 (2./1. st. prije Krista): [Dok su svi u Egiptu oplakivali smrt svojih prvorođenaca] „sav je Izrael blagovao pashalno janje i pio vino te hvalio, slavio i blagoslivljao Gospodina, Boga svojih otaca i spremao se izići ispod egipatskog jarma i tlake.“[14] Međutim, taj je običaj zasigurno još stariji.[15] Nekako u isto je vrijeme uveden propis da se za pashalnom večerom obvezatno leži (po grčko-rimskom običaju) ili barem da su sustolnici „naslonjeni na lijevu podlakticu“, kao što je danas propis.[16] Naime, ležanje za stolom i pijenje vina stav je slobodnih ljudi (a to su Židovi i postali nakon izlaska iz Egipta), tako da je i jedno i drugo razmjerno rano ušlo u obred pashalne večere.
Svaki od četiri dijela pashalne večere započinje upravo ispijanjem čaše vina, čime ono još više dobiva na važnosti. Zanimljivo je da današnji židovski propisi određuju da se treba uzeti crno vino,[17] te da svaka od četiri čaše mora sadržavati barem 86 cm3 vina. Svatko mora popiti propisane četiri čaše. Međutim, židovski propisi danas dopuštaju (pogotovo za djecu i mlade) da se umjesto vina uzme sok od grožđa.[18] Zašto baš četiri čaše? Najčešće je tumačenje da se to temelji na četiri izraza spasenje prema Izl 6,6-7:
Zato reci sinovima Izraelovim: Ja sam Vječni i izvest ću vas iz egipatske trpnje… i izbavit ću vas od njihove tlake… i spasit ću vas izdignutom rukom i uz velike kazne… i uzet ću vas k sebi za narod i znat ćete da sam ja Vječni vaš Bog koji vas izvodi iz egipatske trpnje.[19]
Druga rabinska tumačenja u četiri čaše vide države koje su porobljavale Izraelce nakon izlaska iz Egipta: Babilon, Perzija, Grčka i Rim. Drugi u tome vide četiri izraelske pramajke: Saru, Rebeku, Rahelu i Leu. Neki, konačno, misle da se to odnosi na četiri svijeta: ovaj svijet, Mesijino doba, uskrsnuće mrtvih i budući svijet.
Evo sheme slavljenja pashalne večere s naglaskom na četiri čaše.[20]
- Prvi dio: blagoslovna molitva (kadeš) za vino, za dan i za život. Ispija se prva čaša
- Drugi dio: nakon pranja ruku puni se druga čaša, čaša radosti. Govori se Haggada – dugačka pripovijest o izlasku Židova iz Egipta. Nakon toga ispija se druga čaša.
- Treći dio. Nakon pranja ruku slijedi blagovanje: beskvasni kruh, vazmeno janje[21] i gorke trave. Nakon pranja ruku puni se i ispija treća čaša, čaša blagoslovna.[22]
- Četvrti dio: Pjevaju se zahvalni psalmi (113-118). Puni se i ispija četvrta čaša, čaša otkupljenja.[23]
4. Vino na Kristovoj posljednjoj večeri
Isusova posljednja večera bila je pashalna večera, prema gore opisanom obredu.[24] Matej i Marko spominju samo jednu čašu, dok Luka spominje dvije:
Kada dođe čas, sjede Isus za stol[25] i apostoli s njim. I reče im: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.“ I uze čašu, zahvali i reče: „Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.“ I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,14-20. Paralelna mjesta: Mt 26,26-29; Mk 14,22-25; 1 Kor 23,26).
Smatra se da prva čaša u ovome izvješću odgovara prvoj čaši pashalne večere, a da druga odgovara trećoj čaši. Zapažamo da se ne govori izravno o vinu nego o „rodu trsovu“ (Lk) ili jednostavno o čaši koja se ispija (Mt, Mk; 1 Kor), pri čemu se očito radilo o vinu[26] koje je bilo jasno propisano za pashalnu večeru. Prvi savez koji je Bog sklopio sa svojim narodom u podnožju brda Sinaja bio je savez sklopljen i zapečaćen krvlju žrtvovanih životinja. Isus veli da njegova krv postaje krv novoga saveza, pri čemu cijelo njegovo vazmeno otajstvo – smrt i uskrsnuće – biva otajstveno nazočno i djelatno u slavljenju euharistije – mise, pri čemu kruh postaje njegovo Tijelo, a vino njegova Krv. Isus govori o novome vinu kao o mesijanskoj, eshatološkoj stvarnosti (Mt 26,29). U tome smislu je za Isusa čaša (vina) simbol njegove muke. Tako naviješta svoju muku obraćajući se Ivanu i Jakovu: „Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?”(Mk 10,38-39; Mt 10,22). U Maslinskom vrtu moli: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene!“ (Mk 14,36; Lk 22,42). Konačno, kada je imao biti uhićen govori: „Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18,11).
5. Vino u euharistiji
Od samih početaka apostoli i njihovi nasljednici slavili su euharistiju kruhom i vinom, pri čemu se – po ondašnjem običaju – u vino dodavala i voda. Kasnije je tome običaju dano i teološko tumačenje: naime, iz Kristova probodenog boka potekla je krv i voda.
Ovdje je važno istaknuti i sljedeće. U opisu posljednje večere u Marka čitamo sljedeće: „I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: ‘Uzmite, ovo je tijelo moje.’ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili“ (Mk 14,22-23). Dakle, bio je samo jedan kruh koji je Isus razlomio i dao svima, a bila je samo jedna čaše iz koje su svi pili. Za Pavla to ima snažno teološko značenje. On veli: „Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?“ (1 Kor 10,16).[27] Ta se simbolika u današnjoj liturgiji sve više gubi.
Još od 4. st. vjernici su se sve manje pričešćivali smatrajući da nisu dostojni (pri čemu su neki naglašavali bračnu uzdržljivost kao uvjet).[28] Tako su se redovito pričešćivali samo svećenici, a vjernici ponajčešće jedanput godišnje. Međutim, vjernicima se do 12. st. načelno uskraćivala pričest iz kaleža, prvenstveno iz praktičnih razloga (da se ne bi prolilo kada su u pitanju djeca, starci, bolesnici), o čemu izričito govori Toma Akvinski. Tomu je u prilog išao i crkveni nauk da je cjeloviti Krist prisutan i samo pod jednom prilikom – bilo kruha, bilo vina. U 15. stoljeću bilo je puno rasprava o tome, smije li se laicima uskratiti pričest iz kaleža. Neki su, naime, zastupali mišljenje da je pričest pod obje prilike zapovijed božanskoga prava. Drugi su smatrali da je Kristova zapovijed „Uzmite i pijte!“ dana Crkvi, a ne nužno svim članovima. Iako je na Tridentskom saboru bilo snažnih glasova u prilog „laičkog kaleža“,[29] te iako je u određenom trenutku papa Pio IV. 1564. dopustio laički kalež pod određenim okolnostima, to je konačno opozvano 1621. i tako je ostalo sve do 2. vat. sabora.[30]
Danas je predviđena i pričest pod obje prilike. Opća uredba Rimskog misala danas tumači:
Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava božanski naum kojim je novi i vječni savez potvrđen u Gospodnjoj Krvi, a tako i povezanost između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.[31]
U istoj se uredbi (br. 283) nabrajaju slučajevi kada se može dijeliti pričest pod objema prilikama: novokrštenicima, ređenicima, zavjetovanicima, mladencima, jubilarcima, redovničkim zajednicama… Dakle, s jedne strane postavlja se kao ideal pričest pod obje prilike, a s druge se strane u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji je po sebi idealan. Međutim, ove odredbe svakako ne treba uzeti restriktivno. Ovisno o praktičnoj izvedbi, može se razmjerno lako iznaći osnovu radi koje bi vjernici mogli primiti pričest pod obje prilike. Najčešće je način pričesti pod obje prilike umakanje posvećene hostije u kalež s posvećenim vinom. No s druge stane, za takvu pričest ne bismo baš mogli reći da ispunjava Isusovu riječ: „Uzmite i pijte“.[32] U praksi se ipak pričest najčešće podjeljuje samo pod prilikama kruha.
U Istočnoj je crkvi to riješeno tako da se u kalež (putir) stave kockice posvećenoga kruha, a vjernike se pričešćuje tako da se žličicom uzme jedan komadić takvoga kruha te zajedno s posvećenim vinom[33] daje vjernicima.[34]
Crkva je od samih početaka, dakle, uzimala samo ove dvije materije: kruh i vino, pri čemu se pazilo da te prilike ne budu izmijenjene ili pokvarene. Uzimalo se isključivo vino načinjeno od grožđa. Kako u prijašnjim vremenima nije bilo moguće stvarati umjetno vino, naglasak je bio da vino ne smije biti pokvareno niti previše razvodnjeno. Tako Misal iz 1570. (koji je vrijedio do 1970.) za misno vino veli da ne smije biti posve kiselo (ocat) ili pokvareno ili načinjeno od nezrelog grožđa ili pomiješano s previše vode. Jednako tako ne smije se uzeti vino koje je počelo prelaziti u ocat ili se počelo kvariti, ili vino u koje je dodana ružina vodica…[35] Današnje odredbe vele:
Slijedeći Kristov primjer Crkva je za slavljenje Gospodnje gozbe uvijek upotrebljavala kruh i vino s vodom.
Kruh za slavljenje euharistije mora biti od same pšenice, svježe pečen i, prema drevnoj predaji latinske Crkve, beskvasan.
Vino za euharistijsko slavlje treba da je od roda trsova (usp. Lk 22, 18), prirodno i čisto, to jest bez primjesa drugih sastojaka.
Neka se brižno pazi da se kruh i vino, određeni za euharistiju, čuvaju u dobru stanju, a to znači da treba paziti da se vino ne ukiseli i da se kruh ne pokvari ili odveć ne otvrdne, tako da se teško može lomiti.[36]
Priručnici moralne teologije to podrobnije obrazlažu. Da bi vino bilo valjano za misu, ono mora biti naravno vino iz vinove loze, napravljeno iz zrela grožđa i nepokvareno. Takvo vino može biti bilo koje boje, starosti i podrijetla. Ne smije se uzeti vino napravljeno iz drugih plodova ili iz nezrelog grožđa, kao ni ocat, pokvareno vino ili vino pomiješano s velikom količinom druge materije, npr. vode. U proizvodnji vina ne smije se dodavati šećer, umjetne boje, tanin ili voda iznad 4%. Za dopuštenost se traži da vino bude fermentirano i da mu se pridoda malo vode.[37]
Ostaje sljedeće pitanje. Je li nužno da vino bude fermentirano, odnosno, smije li se koristiti prirodni mošt od grožđa – kao što to Židovi dopuštaju za pashalnu večeru? Po sebi se treba upotrebljavati vino, a ne mošt. Međutim, tu može biti i iznimaka. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger poslao je 19. lipnja 1995. pismo svim predsjednicima biskupskih konferencija u kojem se govori o mogućnosti da se za misu uzima kruh s malom količinom glutena te mošt umjesto vina. Glede upotrebe mošta, u pismu se kaže – ako bi netko imao poteškoća piti vino – da valja preferirati pričest umakanjem hostije u kalež. Ovlast da se uzima mošt umjesto vina može dati biskup ordinarij svećenicima pogođenima alkoholizmom ili nekom drugom bolešću koja zabranjuje uzimanje i najmanje količine alkohola, prema liječničkim nalazima. Pod moštom se podrazumijeva sok od svježeg i zrelog grožđa, koji može biti konzerviran tako da se spriječi fermentacija pomoću zaleđivanja ili drugim postupcima koji ne mijenjaju supstancu. Međutim, oni koji dobiju takvu povlasticu ne smiju predsjedati koncelebriranom misom. Iznimka može biti ako se radi o biskupu ili o višem crkvenom poglavaru. U tome slučaju on se pričešćuje pod prilikama mošta, a ostali pod prilikama vina. U slučaju laika, valja se obratiti Svetoj Stolici. Kandidati za svećeništvo koji su pogođeni alkoholizmom ili sličnim bolestima, ne mogu biti pripušteni svetom redu.[38]
Zaključak
Od starine se vino uzimalo u bogoslužju. Ono je poseban Božji dar čovjeku. Za Židove je bitno u obredu pashalne večere, a za kršćane je bitno u slavljenju euharistije – svete mise. Iako su se po Gospodnjoj zapovijedi u počecima vjernici na svakoj euharistiji pričešćivali pod obje prilike, na Zapadu se pričest pod prilikama vina praktički izgubila, da bi se i danas vjernici izrijetka pričešćivali i pod prilikama vina. Unatoč nekih drugih kretanja na tržištu hrane i pića, Crkva smatra bitnim da se za misu uzima isključivo prirodno vino, a tek u nekim izuzetnim slučajevima prirodni sok od grožđa. Zato kada netko uzme vino koje je vjerodostojno deklarirano kao „misno“, može biti siguran da se radi o potpuno prirodnom vinu od grožđa.
[1] Usp. H. SEESEMANN, oínos, u: G. KITTEL – G. FRIEDRICH (prir.), Grande lessico del Nuovo testamento, 8, Paideia, Brescia, 1972., stupci 457-468; D. SESBOÜÉ, Vino, u: X. LÉON-DUFOUR (prir.), Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1988., stupci 1414-1417.
[2] Usp. Babilonski Talmud Berakhoth 40a, u: L. GOLDSCHMIDT (prir.), Der Babilonische Talmud. Berakhoth. Mišna Zeraim. Šabath, Jüdischer Verlag, Königstein im Taunus 1980, str. 178; Babilonski Talmud Synhedrin 70b, u: L. GOLDSCHMIDT (prir.), Der Babilonische Talmud. Baba Bathra. Synhredin (I. Hälfte), Jüdischer Verlag, Königstein im Taunus 1980, str. 743.
[3] Usp. J. NELIS, Nazaräer u: H. HAAG (prir.), Bibel-Lexikon, Benziger Verlag, Einsiedeln, Zürich Köln, 1968., stupci 1221-1222.
[4] Zanimljivo je da je sudac Samson bio i prije svoga rođenja određen da bude nazirej, pa je stoga i njegovoj mati bilo zapovjeđeno da za vrijeme trudnoće ne pije vina ni opojna pića, te da ne jede ništa nečisto (Suci 13,2-14).
[5] U grčko-rimskom svijetu vino je imalo bitnu ulogu u kultu boga Dioniza, boga vina, pri čemu bi se sudionici obredno opijali. Usp. C. TOMIĆ, Misterijske religije i kršćanstvo, u Obnovljeni život (53) 2 (1998),179-202; G. BORNKNAMM, mystérion, u: G. KITTEL – G. FRIEDRICH (prir.), Grande lessico del Nuovo testamento, 7, stupci 645-716.
[6] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., str. 258-264.
[7] Ovdje se očito misli na udovice koje su imale posebnu karitativnu službu u zajednici.
[8] U Dalmaciji se tradicionalno pije bevanda – crno vino pomiješano s vodom.
[9] Prisjetimo se da je ovaj tekst pisan u Aleksandriji na grčkom.
[10] Za blagdan Pashe usp. P.-E. BONNARD, Pasha, u: X. LÉON-DUFOUR (prir.), Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 1988., stupci 828-835; H. HAAG, Pascha, u: H. HAAG (prir.) Bibel-Lexikon…, stupci 1312-1316. J. JEREMIAS, pásha, u: G. KITTEL – G. FRIEDRICH (prir.), Grande lessico del Nuovo testamento, 9, Paideia, Brescia, 1974., stupci: 963-984. Za slavlje pashalne večere u današnjih Židova usp. K. DA-DON, Židovstvo…, str. 168-192. Za opširniji opis sedera, pashalne večere, usp. još: O. CARENA, Cena pasquale per comunità cristiane. Haggâdâh. Marietti, Casale Monferrato, 1983.
[11] Samo ime Pasha najradije se prevodi kao „prijelaz“ iako je podrijetlo toga imena nesigurno.
[12] Centralizacija kulta, pa i slavljenja Pashe, zbila se za kralja Jošije, 621. prije Krista. Usp. J. JEREMIAS, Nav. dj., stupac 967. Spomenimo i to da je u Isusovo vrijeme riječ „Pasha“ označavala sam blagdan, a riječ „pasha“ samo vazmeno janje. U tome smislu Pavao gori: „Već je žrtvovana Pasha naša, Krist“ (1 Kor 5,7).
[13] Naravno, u samom blagovanju kao takvom može biti prisutno i meso janjeta, ali ono više nema žrtveni karakter. Međutim, Samarijanci nisu nikad prihvatili centralizaciju kulta u Jeruzalemu, nego su prinosili žrtve u Samariji, na brdu Gerizimu u blizini današnjeg grada Nablusa. Zato oni i danas za Pashu uzimaju pashalno janje kao žrtvu.
[14] Ovaj je spis sačuvan u etiopskom i djelomično u latinskom prijevodu. Usp. G. KITTEL – G. FRIEDRICH (prir.), Grande lessico del Nuovo testamento, 1, str. 39*. Za tekst vidi: J. C. VANDER-LAM, Liber iubilaeorum, Leuven (Louvain), 1989. Za talijanski prijevod ovoga spisa vidi: http://www.giovannigiorgi.it/dwn/apocrifi/Libro_dei_Giubilei.pdf (konzultirano 28. siječnja 2017.).
[15] Usp. H. SEESMANN, Nav dj., stupac 458-459.
[16] Usp. K. DA-DON, Nav. dj., str.177.
[17] Rabinsko je tumačenje da je to zbog toga što crno (tj. crveno) vino simbolizira krv pri obrezanju i krv pashalnog janjeta.
[18] Usp. K. DA-DON, Nav. dj., str. 180.
[19] Ovaj biblijski citat navodimo prema: K. DA-DON, Nav. dj. str. 179.
[20] Red je opširan i dug. Mi ćemo naglasiti važnost ispijanje četiri čaše vina.
[21] Kao što je rečeno, danas nema vazmenoga janjeta. Meso se blaguje u sklopu večere, ali ono više nema žrtveni karakter.
[22] Između treće i četvrte čaše nalije se još jedna čaša vina koja se ne ispija. Ona se ostavlja za proroka Iliju ako dođe, jer on ima navijestiti konačno spasenje. To se temelji na ovom proroštvu: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan“ (Mal 3,23). Jednako tako se za njega ostavi slobodno mjesto i ostave se jedna vrata otvorena, da prorok može ući.
[23] Za pashalnu večeru usp. još: C. TOMIĆ, Tajna vjere, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1981., str. 60-73.
[24] Prema sinopticima Isus je u sklopu pashalne večere ustanovio euharistiju, što je ujedno bila i njegova posljednja večera. Međutim, prema Ivanu, Isus je umro uoči Pashe. To neslaganje se tumači dvojako. Prema prvome, radilo bi se o dva različita kalendara, tako da bi Isus slavio Pashu u utorak po esenskom kalendaru, a da bi umro u petak uoči Pashe koja se prema hramskom kalendaru te godine slavila subotom. Vjerojatnije je, međutim, tumačenje da Ivanovo evanđelje želi naglasiti teološki smisao Isusove smrti: pashalno je janje bilo tek slika pravoga Janjeta – Krista koji je umro upravo u trenutku kada su se u hramu klala janjad za Pashu. Zato – prema Ivanu – preminulom Isusu nisu prebili golijeni, jer je pisano da se (pashalnom janjetu) ne smije prebiti ni jedna kost (Iv 19,36).
[25] Hrvatski je prijevod neprecizan. U originalu stoji anapípto što znači „leći za stol“, što je u ono vrijeme bio uobičajeni način blagovanja, a i danas je propis za pashalno blagovanje (biti „naslonjen na lakat“).
[26] Iako je u starini bilo poznato pivo, od alkoholnih pića Biblija izrijekom spominje samo vino. U tome smislu nije posve jasan izraz „vino i opojno piće“, odnosno što bi to bilo „opojno piće“. Vjerojatno je ovdje riječ o endijadi, književnoj figuri kada se jedna stvarnost izriče dvama izrazima, kao npr. „leći na ležaj svoje postelje“. Prema tome, izraz „vino i opojno piće“ izražavao bi jednu stvarnost – vino.
[27] Sve donedavno hrane nije bilo u izobilju, pa su otac ili majka lomili kruh i dijelili hranu članovima svoje obitelji. Nije mogao svaki od njih uzimati što i koliko želi. Jednako tako, pribor za jelo bio je luksuz, tako da je redovito bila samo jedna posuda za piće iz koje su svi pili. I danas kada se nađe veselije društvo u dalmatinskoj konobi jedna bukara vina kruži od jednog do drugog sustolnika…
[28] Naime, za starozavjetne je svećenike bio propis, da se dan prije prinošenja žrtve u hramu trebaju uzdržavati od bračnoga čina. U 4. st. se u Crkvi počela javljati običaj da je bračna uzdržljivost uvjet za pristupanje pričesti, što osobito zastupa Jeronim. Tek je Pio X. dekretom o čestoj pričesti potpuno izostavio potrebu bračne uzdržljivosti. Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Euharistija u životu Crkve kroz povijest, KS, Zagreb, 1984., str. 37-46.
[29] Pričest pod obje prilike tražili su osobito za Čehe i Mađare, jer su na njihovom području heretici upravo pričešću pod obje prilike zavodili katolike.
[30] Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Nav. dj., str. 81-94.
[31] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugoga vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI, preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004., br. 281.
[32] Koji puta se daje mladencima da se u sklopu vjenčanja pod misom pričeste iz kaleža. U nekim zemljama se priredi veći broj malih čaša iz kojih se vjernici mogu pričestiti. Međutim, budući da je po crkvenom nauku i kapljica posvećenoga vina Krv Kristova, ostaje poteškoća prigodom pranja i čišćenja svih tih malih kaleža.
[33] U istočnoj se liturgiji upotrebljava crno vino.
[34] Usp. Z. KUREČIĆ (prir.), Lirugikon. red svete božanske liturgije. Božanska liturgija svetoga oca našega Ivana Zlatoustoga. Božanska služba svetoga oca našega Bazilija Velikoga. Božanska služba pretposvećenih darova, Zagreb, 1999., str. 91; SVETI ARHIJEREJSKI SINOD SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, Službenik, Beograd, 2013., str. 150-151; L. MIRKOVIĆ, Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluženju Pravoslavne istočne crkve. Prvi opšti deo, po liturgici dr. Vasilija Mitrofanovića i dr. Teodora Tarnavskog, Beograd, 1983.3, str. 75.
[35] M. SODI – A. M. TRIACCA (prir.) Missale Romanum. Editio Princeps (1570) (fototipsko izdanje), Libreria editrice vaticana 1998., 23. Primjera radi navedimo jedno od zadnjih izdanje prije 1956.: Missale Romanum ex decreto sacrosacti Concilii Tridentini Restitutum, S Pii V Pontificis Maximi iussu editum aliorum pontificium cura recognitum a Pio X reformatum et Benedicti XV auctoritate vulgatum, Marietti Torino – Rim, 1949., str. XLIII.
[36] Rimski misal prerađen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Opće uredba. Iz trećeg tipskog izdanja., KS, Zagreb, 2004., br. 319-320.322-323.
[37] Usp. M. SRAKIĆ, U Krista zagledani. Teološki prilozi o kreposti religije i štovanja Božjega imena, Danu Gospodnjem i kršćanskom životu u svjetlu sakramenata te o svećeništvu i sjemenišnom odgoju. Sabrana djela III., Đakovo, 2013., str. 240-241. Bijelo vino za misu nije propisano, ali se ono uzima iz praktičnih razloga, jer se prigodom čišćenja kaleža javlja više mrlja, ako bi bilo u pitanju crno vino. Dakle, danas svećenik, ako želi, može uzeti i crno vino pod uobičajenim uvjetima o čistoći vina.
[38] CONGREGAZIONE PER LA DOTTRINA DELLA FEDE, Lettera a tutti i Presidenti delle Conferenze Episcopali sull’uso del pane con poca quantità di glutine e del mosto come materia eucaristica (konzultirano 5. studenoga 2016.).