»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Visoki odbor za ljudsko bratstvo i lobotomiranje vjernika imperativom poslušnosti


Uvod


Lobotomija je neurokirurški zahvat uklanjanja dijela mozga s ciljem mijenjanja ponašanja osobe u skladu s onim što se od nje želi postići. Obično se primjenjivala kod teških duševnih bolesti, posebno kod onih koji su pokazivali agresivnost, s ciljem da se osobu trajno primiri, umrtvi, uljudi, odnosno uklopi prema unaprijed zacrtanim prihvatljivim pravilima ponašanja. Zbog takvog invanzivnog zadiranja u bit nečije osobnosti i u tom smislu zbog grube povrede ljudskog dostojanstva, lobotomija je danas gotovo svuda u svijetu zabranjena. Ipak, pojam je ušao u svakodnevnu uporabu i njime se želi označiti svaki postupak kojim netko nekome pokušava, kako mi to u svakodnevnom govoru volimo reći, isprati mozak, odnosno uvjeriti osobu kako su njezina razmišljanja pogrešna i bezvrijedna, te da se nužno moraju mijenjati u skladu sa stavovima onih koji postavljaju pravila.

Čini nam se da danas možemo govoriti i o teološkoj lobotomiji, a pod kojom podrazumijevamo takva nastojanja pojedinaca i skupina koja u ime nekakvih tobožnjih viših ciljeva na različite načine vrše ozbiljan i težak pritisak u savjesti na sve one koji propituju smjer suvremene Crkve, te takve pokušavaju diskvalificirati ismijavanjem, obezvrjeđivanjem i raznim drugim načinima difamacije. Tako se oni koji postavljaju smjer sami smještaju među dionike vrhunske teologije, dok one druge drže teološkim diletantima i vjerskim analfabetima. U tom smislu danas uočavamo veliku polarizaciju cijele Katoličke Crkve, a okosnica takve podjele prvenstveno je vidljiva u odnosu prema pontifikatu pape Franje. Jedni su tako spremni baš sve što Papa kaže ili učini bezrezervno prihvatiti i srčano hvaliti, dok su drugi spremni svaki njegov potez odbaciti kao bezvrijedan i crkveno opasan.


“Papa je gol”


Teško je tu biti pametan i zauzeti jasan i čvrst stav, jer i jedan i drugi oblik promišljanja nanosi štetu Crkvi. Naime, iz osjećaja ljubavi za Crkvu i poštovanja prema papinstvu, teško je i samome sebi priznati, a kamoli naglas izreći da papa Franjo ima vrlo upitne teološke stavove, točnije toliko iskrivljene da se bez ikakve dvojbe mogu nazvati heretičnima. Njih ne vidi samo onaj tko ih ne želi vidjeti i čini nam se da su stvari postale toliko ozbiljne da je grešno na to šutjeti. Zato nam je sasvim razumljivo i sasvim prihvatljivo kada to glasno izriče već poveliki broj kardinala, biskupa, svećenika i laika. Ako to pogotovo jasno izriče netko poput kardinala Gerharda L. Müllera, bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, odnosno osobe koja duboko razumije bit katoličkog nauka, onda tu doista ne treba dvojiti. Ako uz njega to na možda nešto manje jasan, ali opet dovoljno precizno artikuliran način izriču i npr. papa Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah, sumnji također ne bi trebalo biti mjesta. Ako uz to imamo i neke vrlo oštre istupe prema Papi, a koje nitko ne uspijeva osporiti, kao npr. one koje iznose nadbiskup Carlo Maria Vigano ili biskup Athanasius Schneider, dolazimo do zaključka da je važno konačno stvari nazvati svojim imenom. I to ne iz razloga zluradosti ili ponižavanja Pape, nego naprotiv iz dubokoga poštovanja prema uzvišenosti službe Vrhovnoga svećenika, odnosno iz duboke ljubavi prema Katoličkoj Crkvi i očuvanja njezina jedinstva.

Naime, iz razloga poštovanja prema papinskoj službi, a koju trenutačno utjelovljuje aktualni Papa, mnogi su se suzdržavali i još se uvijek suzdržavaju reći Papa je gol!, nego se preispituju nisu li ipak oni na krivom putu i opterećuju se u savjesti pitanjem odakle mi uopće pravo tako misliti o Kristovom namjesniku na zemlji. Pogotovo jer je evidentno da Papa ima puno ljubavi za sve one koji su marginalizirani i nalaze se u nekom teškom stanju i ta se njegova plemenitost ne može i ne smije ignorirati. Međutim, odbacivanjem imenovanja uzroka, problem se samo produbljuje, a cijela Crkva postaje zarobljenik pape Franje i njegovih pogrešnih stavova koje je upio u svom argentinskom teološkom miljeu, o čemu smo progovorili u tekstu Crkva u raljama korona-ideologije.


Šutnja koja nije zlato


Držimo da su upravo iz tog razloga poštovanja prema Papi, kao i iz razloga važnosti poslušnosti, mnogi biskupi diljem svijeta i šutjeli svih ovih godina na tolike silne Papine teološke upitnosti, sve dok se one nisu toliko namnožile da se više na njih ne može ostati gluh i nijem. Međutim, u međuvremenu je učinjena nepopravljiva šteta, jer su mnogi počeli razmišljati na isti način kao i papa Franjo. Tome su najviše pridonijeli oni mnogobrojni i najutjecajniji katolički mediji koji su nekritički hvalili sve što je Papa činio, nalazeći opravdanja baš za sve, te time stvarali iluziju o njegovoj nepogrešivosti i izvan konteksta ex cathedra. Tome su pridonijeli i oni katolički mediji koji su tobože problematici pristupali objektivno i objavljivali priloge koji su i hvalili i kudili Papine poteze, ali su time među vjernike unijeli samo još veći nemir i još veće smutnje. Tome su pridonijeli i oni mediji koji su papu predstavljali Antikristom, odricali mu legitimitet i ignorirali sve ono silno dobro koje je činio i čini. Tako su se i oblikovala dva tabora: jedni koji za sebe drže da pripadaju krugu vrhunske teologije i drugi koje ovi prvi drže teološkim diletantima. Prvi su naravno svi oni koji riječju i djelom prate papu Franju u stopu, a drugi su svi oni koji radije idu stopama svog jedinog Učitelja i Pastira – Isusa Krista i javno kažu da to nije put koji nudi papa Franjo. 

U nekakvim normalnim okolnostima, koje bi pretpostavljale pravu slobodu i istinsku ljubav, sve bi to bilo tek izraz teoloških diskusija, a s ciljem da se dođe do zajedničkih rješenja. Povijest nas uči da se u Crkvi tako često činilo i redovito se nakon takvih zahuktalih rasprava rađao neki crkveni sabor koji bi vjernike svojim definiranjem nauka učvrstio u vjeri. A bilo je i tada papa koji su bili na stranputicama. U svakom slučaju naše je ne zaboraviti ni u jednom trenutku da Duh Sveti puše gdje hoće i kada hoće. 


“Franjina istina” i lobotomiranje vjernika


Ono na što posebno želimo upozoriti, ponavljamo još jednom, to je da su kao posljedica medijske manipulacije i iskrivljivanja stvarnoga stanja, mnogi izravno krenuli stopama pape Franje. Ima tako već poveliki broj biskupa u svijetu, a i kod nas pokoji, koji se odriču Evanđelja i crkvenoga nauka i počinju nuditi Franjinu istinu. Ohrabreni i obodreni medijima koji ih podupiru, kao i virtualnim pljeskanjem uglavnom onih dobronamjernih duša koje nisu u stanju razumjeti ozbiljnost situacije, stvaraju si iluziju kako su stvarno na dobrom putu. A bilo bi sasvim dovoljno da malo pročešljaju društvene mreže i uvide da su kod najvećeg broja vjernika već odavno izgubili svaki kredibilitet. Odredbe koje je donio naš episkopat o otkazivanju svetih Misa za narod bila je kap koja je prelila čašu i vjerojatno ova garnitura hrvatskih biskupa više nikada neće povratiti ugled koji su još ne tako davno uživali u narodu. Šteta, jer među njima ima izvrsnih, pravovjernih i u duhovnom smislu vrlo brižnih pastira. 

Najveća se muka u svemu tome čini u pokušaju lobotomiranja vjernika. Naime, pojedini biskupi, pojedini svećenici i pojedini laici, zajedno s većinom medija, ovim drugim vjernicima, koji su još uvijek u većini, žele isprati mozak i uvjeriti ih kako u svojim nedoumicama prema onome što Papa govori i čini pokazuju nedopustivu razinu drskosti. Pri tome su one dvije kirurške igle koje se koriste u pravoj lobotomiji sada ove: igla oholosti i igla neznanja. Svatko tako tko se ne slaže s nečim što proizlazi iz logike Franjinoga vođenja Crkve, odmah biva proglašen oholim i tupoglavcem. Već općepoznata i općeraširena metoda koja nikada nije podbacila. Kako malo tko, naime, pristaje na to da ga se javno proglašava intelektualno inferiornim, razumljivo je da će pohrliti u onaj tabor u kojem suvereno vladaju vrhunski teolozi. To što će pri tome pogaziti Evanđeoski zakon i zanijekati Istinu postaje manje bitno. Bitno je samo teološkim, medijskim i drugim smicalicama otkloniti svako propitivanje i vjernike učiniti pitomima i uljudnima.


Lobotomija iglama posta, molitve i djela milosrđa


Takve pokušaje lobotomiranja vjernika vidimo na svakom koraku, a trenutačno je u igri pokušaj prodavanja roga za svijeću u vidu poziva na zajednički post, molitvu i djela milosrđa za pripadnike ne samo svih religija, nego i sekti, s ciljem kako bi svatko umilostivio svoga boga da otkloni od čovječanstva “pošast korone”. Inicijativa je krenula od Visokoga odbora za ljudsko bratstvo, a riječ je o međureligijskoj organizaciji koja je nastala nakon Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koju su 4. veljače 2019. god. u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam džamije Al-Azhar – Ahmad Al-Tayyeb. U toj se Deklaraciji kaže da su “pluralizam i raznolikosti religija… božanska volja kojom je Bog u svojoj Mudrosti stvorio ljudska bića”, čime je kršćanstvo stavljeno na istu razinu sa svim drugim religijama, a Krist je prestao biti jedini Spasitelj svijeta. Sada Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, na poticaj tog i takvog Visokoga odbora za ljudsko bratstvo, poziva “sve narode svijeta da mole, svaki prema vlastitim religijskim uvjerenjima, da poste i čine dobra djela kako bi prestala pandemija”. Ako ništa drugo, Vijeće barem nije toliko javno otvoreno u svom propagiranju sveopćega bratstva, pa ispušta poziv sektama. Međutim, to je obična dekoracija i ublažavanje stanja kad se obraćaju katolicima, jer je trenutačno na čelu i Visokoga odbora za ljudsko bratstvo i Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog ista osoba – kardinal Miguel Angel Ayuso Guixot, islamolog i ujedno autor gore spomenute Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. Mi bismo rekli da je riječ o trenutačno možda i najutjecajnijoj i po zajedništvo Crkve najopasnijoj osobi.

Prijedlog kardinala Guixota papa Franjo podupro je ovim riječima: “Zapamtite: 14. svibnja svi vjernici zajedno, vjernici različitih tradicija, mole, poste i čine djela ljubavi“, a više hrvatskih biskupa također je pozvalo svoje vjernike da se pridruže inicijativi, neki čak propisujući obvezatni post. Međutim, razumljivo, taj je prijedlog naišao na protivljenje mnogih i odbijanje sudjelovanja u njemu, jer se iskorištavaju plemeniti osjećaji vjernika za važnost i vrijednost posta, molitve i djela milosrđa, a u svrhu sinkretističkog izjednačavanja svih religija i sekti i obezvrjeđivanja Kristova vazmenoga otajstva.


Sumnjiva pozadina Visokoga odbora za ljudsko bratstvo


Nije nevažno ni osvrnuti se na izbor dana u tjednu za zajednički post, a to je četvrtak, kao i na odabir datuma – 14. svibnja. U Crkvi se od davnine postilo petkom, kao znak pridruživanja vjernika Kristovoj muci i kao zahvala za njegovo djelo otkupljenja, te uz to i srijedom i subotom. Pored toga, mnogi vjernici poste utorkom, posebno u čast svetoga Ante. Dakle, četvrtak kao dan posta nije u tradiciji Katoličke Crkve, ali zato je u tradiciji muslimana. Naime, prema islamskoj predaji, Muhamed je postio svaki četvrtak.

Uz to, valja imati na umu da Katolička Crkva 14. svibnja slavi blagdan Svetoga Matije, apostola, a slavlja apostola unutar njezina bogoštovlja i cjelokupnoga života imaju posebno mjesto i ne povezuju se s pokorničkim danima. S druge strane, taj je datum vrlo važan za Židove, jer je 14. svibnja 1948. godine proglašena samostalna država Izrael.

Stoga se pitamo koji su motivi Visokoga odbora za ljudsko bratstvo za odabir navedenoga dana i datuma. Čini nam se da se odgovor nalazi na njihovoj stranici (estetski vrlo neugodnoj i odbijajućoj), odnosno u popisu članova koji čine taj odbor. Od ukupno devetero članova, dvojica su katolici (uz Guixota, tu je i osobni tajnik pape Franje – koptski svećenik Yoannis Lahzi Gaid), zatim petorica muslimana, jedan Židov te bugarska političarka i bivša generalna direktorica UNESCO-a za koju nije navedena religioznost, ali je navedeno da se zalaže za unaprjeđenje rodne ravnopravnosti. Iz kratkih biografija ostalih članova također se da zaključiti da je Visoki odbor više okupljen oko (nejasnih, a možda i sumnjivih) političkih, ekonomskih i društvenih, nego oko vjerskih pitanja. Stoga njihovo pretenciozno samoimenovanje Visokim odborom za ljudsko bratstvo pokazuje velikim dijelom i njihove ciljeve, a oni očigledno nisu takvi da bi vodili računa o dobrobiti jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve

Zato se čudimo našim pojedinim biskupima koji si prije poziva vjernika na sudjelovanje u toj međureligijskoj lakrdiji nisu dali truda i proučili s kim i s čim imaju posla, nego su automatski preporučili ono što je u svojoj naivnosti preporučio papa Franjo. Moramo priznati kako smo se nadali da su hrvatski biskupi izvukli vrijednu pouku na temelju teških i trajnih posljedica koje su prouzročili nepotrebnim donošenjem Odredaba o otkazivanje svetih Misa s narodom i da više neće tako olako pokazivati slijepu i moralno pogrešnu poslušnost papi Franji u onim stvarima u kojima postoji otklon od pravovjerja, no čini se da smo se prevarili. Ipak, barem ostaje činjenica da se nisu svi hrvatski biskupi dali uvući u takve oblike ispiranja mozga, ni svoga ni svojih vjernika, a iz toga proizlazi i nada da će možda i netko od njih, poput kardinala Müllera, pape Benedikta, kardinala Saraha, nadbiskupa Vigana ili biskupa Schneidera, znati i htjeti zauzeti onu stranu koja poznaje samo strah od Boga.


Umjesto zaključka


I na kraju kratko objašnjenje izbora ilustracije ovoga priloga. U njoj je sadržan sav spomenuti tekst Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, a automatski je oblikovan u generatoru oblaka riječi. Iz nje se jasno vidi koji su nosivi naglasci inicijative, a još više oni koji to nisu, a trebali bi biti.