Vjera je iskonska ljudska potreba

Mnogi se slažu s tvrdnjom da je vjera iskonska ljudska potreba, odnosno da svaki čovjek ima potrebu za nečim ili Nekim što ga nadilazi. Čak i oni koji tvrde da ne vjeruju u Boga, traže smisao života i na takav način pokušavaju ispuniti tu naravnu čežnju koja je upisana u čovjekovo srce. Ipak, ni za vjernike nije uvijek lako vjerovati, jer naš um traži potvrdu za sve što se vjeruje, a ponekad u nečemu možemo samo iskreno reći: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri! No, jednako tako možemo imati na pameti i Isusove riječi: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Zato smo pozvani uvijek izgrađivati svoju vjeru.

Sam glagol “vjerovati” danas se često i raznoliko koristi, i to da bi s jedne strane označio odnos povjerenja među ljudima, a s druge strane čovjekovo pouzdanja u Boga. Međuljudsko povjerenje ili “ljudska vjera” jedan je od najvažnijih čimbenika u društvenim odnosima, odnosno bez njega društvo ne može funkcionirati. To se osjeti na svim razinama, od obiteljskih do međunarodnih. Tako je npr. za zdrav bračni život važno da se supružnici ne varaju, za odlazak kod liječnika važna je sigurnost da će me liječnik liječiti, a ne zaraziti, za kretanje na put javnim prijevozom važno je imati povjerenje u vozača da mu je cilj sretno dovesti putnike na odredište, važno je vjerovati kuharu u restoranu da mi nije ubacio otrov u jelo itd. Ako zavirimo u Sveto Pismo, takvu “ljudsku vjeru” možda najljepše ocrtava prijateljstvo između Jonatana i Davida, prijateljstvo potpunog povjerenja u objektivno vrlo teškim okolnostima.

Povjerenje koje imamo u Boga nadograđuje se na takvo ljudsko iskustvo, ali je još snažnije, jer je vođeno sigurnošću da je Bog Istina i ne može nikoga i nikada prevariti. Tu sigurnost posebno stječemo osluškujući savjest, Božji glas u nama koji nam progovara što je dobro, a što zlo. Takva sigurnost naziva se “vjernička vjera”. Sveto Pismo nam ocrtava mnoštvo događaja i osoba koji su nam uzori u toj vjerničkoj vjeri, a jedan od najvažnijih i najdojmljivijih svakako je povjerenje u Boga koje je imao praotac Abraham kada je bio spreman čak žrtvovati svoga sina na Božju riječ.

S druge strane, i čovjekove potrebe pokazuju kako one nisu samo materijalne datosti, nego itekako računaju s višom duhovnom razinom. Tako sve ljudske potrebe možemo podijeliti na prirodne ili primarne, sekundarne ili pridodane, te duhovne. Primarne potrebe su one bez kojih je nezamisliv život u fizičkom smislu i jednake su za sve ljude na svijetu. To su npr. potreba za hranom, vodom, zrakom, snom, odmorom, itd. Drugim riječima, čovjek ne može preživjeti ako mu se na određeno vrijeme uskrate takva dobra. No, čim zadovolji te elementarne potrebe, čovjek odmah čezne za višim dobrima, odnosno ima sekundarne ili stečene potrebe, koje nisu nužne za preživljavanje, ali su važne za izgradnju osobnosti i međuljudskih odnosa. One se razlikuju od čovjeka do čovjeka i u kvaliteti i u kvantiteti, pa će tako netko čeznuti za uzdignućem u kulturnom ili obrazovnom smislu, drugi će čeznuti za materijalnijim vrjednotama i stjecanjem bogatstva, treći će ispunjenje svojih stečenih potreba pronalaziti u ljepoti majčinstva i očinstva itd.

Još više, čovjek ima i duhovne potrebe, a one su njegov stalni pratilac, bez obzira na životne okolnosti. Tako npr. dok se bori oko postizanja primarnih potreba, on itekako ima i duhovne potrebe, a mnogi će u tom svjetlu vidjeti posebnu potrebu za Bogom kao Onim koji pomaže u razumijevanju i prihvaćanju takvih teških životnih situacija. Duhovne potrebe su prisutne i paralelno sa stečenima, od želje za srećom, ljubavlju, dobrotom.., do istinskoga traženja Boga.

Lijepo o tome govori Katekizam Katoličke Crkve u br. 27: “Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga…”