Vjera zakona i stege

Snimio: Petar Marija Radelj

Ljudi male pameti i male vjere među nama katolicima posve su krivo shvatili evanđeosku slobodu, koju je II. vatikanski sabor onako emfatično, ne proglasio, — ona ne bi bila evanđeoska, da nije uvijek pripadala idejnom pokladu Crkve i da nije u njoj uvijek živjela, kao ideal sviju, koji su kršćanstvo i Evanđelje autentično i u duši doživljavali i na djelu provodili, — nego istaknuo i naglasio, u skoro svim svojim dokumentima. Istaknuo kao najsvetiji princip i postulat prave crkvenosti.

Zamijenili su je sa “slobodom”, kako je danas reklamiraju oni najneozbiljniji i najneodgovorniji vani, u nekršćanskom, mondenom, svijetu; sa slobodom anarhije i bezvlađa. Anarhije i bezvlađa i na vjersko-moralnom području; i na području crkvene discipline. Po njima bi svatko, i u Crkvi, smio i vjerovati, i govoriti, i pisati, i učiti, i raditi, što ga je volja. Svi su i u njoj jednaki: nitko nikome ne može zapovijedati; nitko nikoga nema prava opominjati; nitko nikome ne smije suditi. Samo je jedan zakon, koji veže: um pojedinaca, savjest pojedinaca, osjećaj pojedinaca. Svako je pravilo, svaka uniformnost, svaka disciplina, nasilje nad čovjekom i nad savješću; falzifikat Evanđelja. Pravna je, organizirana, Crkva, pravno je kršćanstvo, negacija duhovskog kršćanstva, koje odbacuje sve forme i ljude podvrgava samo jednom zakonu: nevidljivom glasu, nevidljivom pravorijeku Božjem što ga svatko čuje u dubini svoga srca. Formulama, katekizmima definicijama, hijerarhijskom auktoritetu, nema mjesta u originalnom i autentičnom kršćanstvu. Ni zabranama, ni sudovima, ni kanonima, ni rubrikama, ni inspekcijama i vizitacijama. Što toga u Crkvi ima manje, to je ona bliže evanđeoskom idealu: to je punija duha prosvjetljenja i obnove.

Ima ih, — po zapadnom katoličkom svijetu Evrope i Amerike, — pa i teoretski, bez puno prikrivanja, zastupaju takve teze: pokatkad i u teološko-svećeničkim revijama, a pogotovu u “katoličkim” časopisima i magazinima, što ih izdaju i uređuju lajici. A još ih je više, koji se u praksi toga drže. I među lajicima i među svećenicima. S jednom, — teško je reći, da li više sablažnjivom ili naivnom, — nonšalantnošću ignoriraju oni sve crkvene zakone, propise, tradicije. Uživaju u tome, da sve rade drugačije, nego što je dosada bilo u univerzalnom običaju Crkve. Javno i bez ikakve suzdržljivosti i obzira tretiraju i najdelikatnije crkvene probleme: i kad za to nijesu nikako kvalifikovani, ni intelektualno, ni profesionalno, ni moralno, ni pravno; i kad su to izrijekom zabranili nacionalni episkopati, pa i sama Sveta Stolica. Polemiziraju, u novinama i časopisima, sa odlukama kompetentnih crkvenih foruma, organizuju protiv njih demonstracije, i formalno im, mnogo puta, otkazuju posluh. Prejudiciraju, — često i u sasvim apodiktičnoj formi, — načelnim vjersko-moralnim pitanjima, koja je najviše, papinsko, crkveno učiteljstvo pridržalo svojoj auktoritativnoj ocjeni i sudu. Nimalo se ne ustručavaju napraviti, kad im se prohtije, i prave skandalozne senzacije na račun Crkve i njezina ugleda pred inovjercima i pred širokom javnošću, katoličkom i nekatoličkom.

U Americi su, — da navedemo samo nekoliko najžalosnijih i najtipičnijih slučajeva, — eksambasadorka u Rimu i katolička novinarka Clara Luce, a isto tako i negdašnja “sestra Smiješak”, a sadašnja televizijska starleta i šansonijerka Jeannine Deckers javno u novinama i u interview-ima, i to u jednom zaštitničko-imperativnom tonu, — on “mora” to učiniti; to je “jedino pametno”, — zatražile od Pape, da što prije uzakoni antikoncepcijske pilule (“sestra Smiješak” im je ispjevala i jedan “pobožni” kantik, u stilu “Benedictus”-a), dok je preko šest tisuća slušatelja “katoličke papinske univerze” u Washingtonu, — među njima i svećenici, i bogoslovi, i redovnice-studentice, — ušlo u akademski štrajk i bojkotiralo predavanja, jer je kuratorij univerze, u kojemu sjede i 33 biskupa, otkazao profesorski angažman jednom mladom svećeniku, Charles-u Curran-u, koji je napisao knjigu o “novom” kršćanskom moralu (“Christian Morality Today”), propagirao sa katedre i u predavanjima “pilule” i bio član “Instituta za slobodu u Crkvi” (za “posredovanje” u sporovima pojedinaca sa crkvenim auktoritetom), — u demonstracijama redovnice su nosile protestne transparente, — pa na koncu i “pobijedilo”: kuratorij je univerze bio prisiljen, da prizna “akademske slobode” i da otpuštenog profesora opet povrati za katedru i promovira ga od asistenta na redovitog profesora (“The Registar”, 30. IV. i 7. V. 1967.). A da parada bude potpuna, profesori teološkog fakulteta univerze izglasali su, 17. V. o. g., jednoglasnu rezoluciju protiv jedinoga profesora toga sveučilišta, koji je javno istupio protiv akcije sa štrajkom i odlučno ustao na obranu auktoriteta učeće Crkve, Dra. Eugena-a Kevane-a. U rezoluciji se čude i sablažnjuju, kako su on i njegovi sumišljenici mogli ustvrditi, “da se poklad znanja i mudrosti u religioznim stvarima (“embodiment of knowledge and wisdom on religious matters”) ne nalazi u zboru učenjaka i specijalista u svetim znanostima, nego u nasljednicima apostola, u kojima kao u jednome tijelu počiva karizma religiozne istine”, kad takva nauka otvoreno protuslovi ne samo doktrinalnom učenju II. vatikanskog sabora, nego i javnoj izjavi pape Pavla VI. pred teološkim kongresom u Rimu (2. X.): “Božanska se istina čuva u čitavoj kršćanskoj zajednici posredstvom Duha Svetoga” (“The Register”, 28. V. 1967.). A šta se sve radi u liturgiji, i mimo koncilske Konstitucije, i mimo papinskog “Savjeta za provođenje Uredbe o svetoj Liturgiji”, i mimo Svete Kongregacije Obreda, — “proprio marte” i bez ikakva konzultiranja viših hijerarhijskih foruma, — to je već pravo bezvlađe, samovolja, hazarderstvo: tu uopće nema više ni kriterija ni norme; što god komu “prahne”, to i čini. Našim su se mladim svećenicima i bogoslovima, — sami su to pričali, — na nekim internacionalnim tečajevima i kongresima smijali i izrugivali, kad su misili po rubrikama. Toliko im je to izgledalo smiješno, nazadno, anahronično, primitivno, “balkanski”. Od onih “savremenih” sa zapada svatko se je držao svoga individualnog “obreda”: i u kanonu; i kod podizanja.

Neki, eto, hoće jednostavno da razbiju i unište sve, što u Crkvi znači jedinstvo, red, subordinaciju. Smatraju to svojom misijom. Misle, da tim “Bogu službu čine” (Iv 16, 2.). Misle, – s koliko iskrenosti pred Bogom, drugo je pitanje, — da tim podižu standard suvremenog kršćanstva i katoličke Crkve na viši stupanj.

A u stvari ga žalosno snizuju. U stvari je to, barem virtualan, otpad od evanđeoske koncepcije Crkve; lom sa njezinim, nadnaravnim, hijerarhijskim ustavom, što joj ga je dao sam Krist. I sa svom njezinom prošlošću. U stvari je to podsijecanje korijena sve njezine vitalnosti i sve njezine organizacijske čvrstine. I rušenje njezina ugleda i njezinih najdragocjenijih apostolskih i ekumenističkih kapitala.

Trebalo bi jednostavno izbrisati iz Evanđelja i iz apostolskih poslanica sve tekstove o Crkvi, da se to opravda. Toliko je u Evanđelju i kod apostola naglašen i istican auktoritativni i hijerarhijski, božansko-namjesnički, princip crkvenog ustrojstva. I u naučavanju i u upravi. “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i naučavajte sve narode, — učeći ih, da drže sve, što sam vam zapovjedio!” (Mat 28, 19. 20 ). “Štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima..!” (Mat 18, 18.). “Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se..!” (Iv 20, 23.). “Tko vas sluša, mene sluša!” (Luk 10, 16.). “A tko ne posluša Crkve, neka ti bude kao poganin i javni grješnih!” (Mat 18, 17.). “Ako vam tko navijesti Evanđelje protiv onoga, što primiste, neka bude proklet!” (Gal 1, 8. 9.). “Kojigod prestupa i ne ostaje u nauci Kristovoj, nema Boga!” (2 Iv 9, 10.; Rim 16, 17.; 2 Tim 3, 16.; 4, 3.; Tit 1, 9.; 2, 1.).

I trebalo bi proglasiti velikom zabludom svu koncilsku, patrističku i teološku literaturu kršćanstva od apostolskih učenika Klementa Rimskog i Ignacija Antiohijskog, pa sve do dogmatičkih konstitucija II. vatikanskog sabora o Crkvi (“Lumen gentium”) i o božanskoj objavi (“Dei Verbum”), te njegova dekreta o pastirskoj službi biskupa (“Christus Dominus”), jer sve je to zapravo samo jedan jedini komentar Apostolovoj tezi, da je “Duh Sveti postavio biskupe, da upravljaju Crkvom Božjom” (Dj Ap 20, 28.). Crkvom, koja nije republika, nego “Kraljevstvo Božje” na zemlji (Luk 10, 9.; Mat 3, 2.; 4, 17.; Iv 18, 36.; Rim 14, 17.; 1 Kor 4, 20 ; Otkr 12, 10.): “stup i tvrđa istine” (1 Tim 3, 15.), a “na temelju apostola i proroka” (Ef 2, 20.).

I trebalo bi zaboraviti, da je kršćanstvo objavljena istina i da za njim stoji Bog. A u istini i Bogu nema “mijene” (Jak 1, 17.). Ona ostaje na vijeke (Ps 116, 2.). Nju čuva i za nju svjedoči Duh Sveti, preko nadahnutog, crkvenog i apostolskog, starješinstva (Iv 14, 26.; 15, 15. 26. 27.; 16, 13—15.). U Crkvi samo jedne nauke; u Crkvi uvijek istih bitnih formi; u Crkvi određenih zakona; u Crkvi vidljive, vanjske, pravne, organizacije i stege. U Crkvi auktoriteta, sigurnosti, reda, mira, posluha. U Crkvi, u kojoj ne će nikada biti mjesta buni, kaosu i štrajku, osim uz riziko apostazije.

I trebalo bi, mjesto toga, usvojiti teze luteranizma o slobodnom, individualnom, razumijevanju, tumačenju i prihvaćanju, biblijske, objave i o isključivo lajičkom sastavu i vodstvu vjerničke općine, s njegovim načelnim i strastvenim otklonom ideje Crkve i hijerarhije. Ali se onda i pomiriti sa svim rasulom, koje su te teze unijele u njegov religiozni svijet: rasulom i dogmatičko-moralnim i organizacijskim.

Anarhija je uvijek slabost. Jednako socijalno-politička anarhija, kao i ona vjersko-moralna. Ona je uvijek i uzrok i znak propadanja i dekadence. I ljudski je i božanski aksiom ono Kristovo: “Svako će kraljevstvo, koje se razdijeli, samo po sebi opustjeti i kuća će na kuću pasti!” (Luk 11, 17.; Mat 12, 25.). Kazna je Božja, kad djeca postanu kraljevi (Iz 3, 4. 5.). Tko od nas nije pročitao članak onoga anglikanskog intelektualca iz “Times”-a, u “Glasu koncila” od 14. V. 1967. (“Zabrinutost anglikanaca za čistoću katoličke vjere”), na tu temu, neka ga svakako pročita: i odviše je značajan!

Strahovito su opasne, upravo su samoubilačke, te tendencije u nekojim katoličkim krugovima na zapadu. Tendencije, da se od svega, što nam je donio II. vatikanski sabor, praktično prihvati samo jedno: — sloboda. Ali ne evanđeoska sloboda, sloboda djece Božje (Rim 8, 21.), plemenita sloboda uvjerenja i savjesti, na kom je sabor jedino mislio. Nego ona nedisciplinirana, revolucionarna, neograničena, neodgovorna. Sloboda dezorganizacije. Sloboda od svake istine, od svake dužnosti, od svakog auktoriteta. A to je baš ona sloboda, koju je sv. Petar otklonio kao “pokrivalo pakosti” (1 Fetr 2, 16.) i “robovanje propasti” (2 Petr 2. 19. 1—3. 9—15. 17. 18. 20—22 ), od koje sv. Pavao odvraća kršćane (Gal 5, 13. 16—25.), protiv koje je sv. apostol Juda napisao čitavu svoju malu, ali plamenu poslanicu.

Tko hoće da katoličku Crkvu oslabi i uništi, treba samo da u njoj takve tendencije potiče, podbada, potpiruje. Netko ih i danas podbada i potpiruje: — iza kulisa. Možda i ljudi. Ali sotona svakako.

Pozivaju, eto, jednostavno Crkvu na samolikvidaciju. Zovu je, da sama pod sobom zapali lomaču. Uvode je u napast religioznog nihilizma. Na najbrži i najjeftiniji način. Iznutra. Izrabljujući instinkt i psihologiju slobode mladih i neiskusnih.

I uz riziko svega mora Crkva u sebi prevladati tu napast.

Gdje su mjesto Pape i biskupa lajici, đaci, novinari, literate, umjetnici, redovnice, teolozi, postali učiteljima vjere i kršćanskog života, evanđeosko je, pozitivno, historijsko, kršćanstvo umrlo.

Duh Sveti ne će to dopustiti. Marija ne će to dopustiti. Pred njom se je, neki dan, u Fatimi, Papa svečano ogradio od tih falzifikata kršćanstva i koncila. Biskupski sinod, što se na jesen sastaje u Rimu, pod njegovim vodstvom, već je stavio u svoj program, kao prvu točku: zaštitu vjere od svih krivih mišljenja i zabluda. A mi, pravi svećenici i vjernici Crkve, dočekat ćemo njegove odluke uvijek spremni da ih poslušamo. I uvijek ponosni, što smo kršćanski ljudi, koji ispovijedaju vjeru zakona i stege. Božanskoga zakona. Stege odozgor!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 170-175. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.