Ponedjeljak, 21 lipnja

Vjeronauku (više) nije mjesto u školi


Uvod


Duga je povijest Vjeronauka kao školskog predmeta u sustavu hrvatskoga školstva. Kao rezultat promicanja ateističkih ideja u vrijeme tvrdog komunizma i snažne represije nad vjernicima, godine 1952. izbačen je iz školskog sustava, a vraćen je nakon četrdesetak godina, s početkom samostalne države Hrvatske. Iako je od tada prošlo dosta godina i iako je riječ o izbornom predmetu, Vjeronauk se ni dan-danas nije udomaćio, nego se u svijesti mnogih doživljava kao uljez. Jednako tako do dana današnjega vjeroučiteljevo mjesto u usporedbi s drugim kolegama redovito je zadnje od zadnjih. Protuvjeronaučna i protuvjeroučiteljska propaganda koja se kroz to vrijeme medijski provodila toliko je brutalna i bizarna da je konačno morala i dati rezultate.

Unatoč njoj, do sada je veliki broj roditelja slobodno za svoju djecu odabirao pohađanje vjeronaučne nastave, no čini nam se da od nove nastavne godine možemo očekivati bitne promjene. One će se, predmnijevamo, najviše izvana pokazati u osjetno manjem broju učenika koji će se upisati na Vjeronauk, kao i u znatno većem broju onih koji će se s njega ispisati. Vjerujemo da će sa svakom narednom godinom stvar biti puno ozbiljnija, a veliko je pitanje hoće li Vjeronauka uopće biti u školama već za kojih pet godina.

Bez obzira što se to može činiti kao zloguko i neutemeljeno predviđanje, držimo da je ono više nego opravdano, a na to upućuje niz čimbenika, od kojih ovdje skrećemo pozornost tek na neke.


Razlozi koji vode utrnuću Vjeronauka


Prvi i najozbiljniji je vezan uz navedenu medijsku propagandu, koja je konačno uspjela uvjeriti poveći broj ljudi da je Vjeronauk niškoristi predmet, a vjeroučitelji demagozi prve klase, paraziti i uništivači slobodnoga i kritičkoga mišljenja, ljudskih prava i sloboda. 

Drugi čimbenik je tridesetogodišnja šutnja našeg episkopata i nereagiranje svjetovnih pravnih institucija na različita zlostavljanja koja su prolazili i koja prolaze mnogi vjeroučitelji, odnosno izostanak zaštite njihova dostojanstva, a to je rezultiralo još većim i učestalijim maltretiranjem i degradiranjem predmeta.

Treći čimbenik vidimo u izostanku pravne uređenosti statusa Vjeronauka, posebno s obzirom na nepostojanje alternativnog predmeta u osnovnoj školi, zatim oko lagodnih okolnosti oko ispisa učenika s predmeta, njihovog još lagodnijeg ponovnog upisa nakon godina nepohađanja (npr. između prve pričesti i krizme) te u srednjoj školi oko slobodnog prijelaza s Vjeronauka na Etiku i s Etike na Vjeronauk, bez polaganja ikakve razlike, iako je riječ o dva sasvim drukčija predmeta. Čitanje zamolbi (preciznije: zahtjeva) za ispisima djece s Vjeronauka na sjednicama nastavničkih vijeća često je obično iživljavanje koje ima jedini cilj – poniziti pred svima i predmet i vjeroučitelja. Teško je reći tko je za takvo stanje odgovoran, ali smo sigurni da se to pitanje moglo davno riješiti da je bilo samo malo više upornosti i dobre volje i sa strane nadležnih crkvenih i sa strane nadležnih državnih tijela. 

Četvrti čimbenik se vezuje uz ono što se obično naziva dekristijanizacija, a kao posljedicu ima udaljavanje obitelji od evanđeoskih vrjednota i vezanosti uz duhovni život Crkve. Ukoliko se to primijeni na djecu koja pohađaju Vjeronauk, onda dolazimo do zaključka kako možda i polovica njih više nema nikakve veze s Crkvom, osim kad je u pitanju primanje sakramenata prve pričesti i krizme. Drugim riječima, veliki broj vjeroučenika (a time vjerojatno i njihovih roditelja) nikada ne ide u crkvu, nikada se ne moli, ne trudi se živjeti prema Evanđelju i ne osjeća nikakvu povezanost s Crkvom. K njima treba dodati i još poveći broj onih koji idu u crkvu samo za Uskrs i Božić ili još jednom ili drugi put u godini, odnosno oni učenici koji redovito idu u crkvu i trude se živjeti kršćanskim životom obično se u prosjeku u jednom razredu mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Kriza oko koronavirusa takav će trend još znatno ubrzati.

Tome na ruku ide i prilagođavanje i posvjetovnjačenje kurikula Vjeronauka, po kojemu on gubi svoju katekizamsku svrhovitost i usmjerenost na životno poznavanje Boga i Crkve, a sve se više približava religijskoj i općoj kulturi. Rekli bismo, to je tihi ubojica Vjeronauka, jer kao takav postaje odbojan i onim roditeljima koji s pravom očekuju za svoju djecu pravi odgoj u katoličkoj vjeri, tj. takav program tjera s Vjeronauka onaj najpoželjniji dio vjeroučenika. Drugim riječima, valja očekivati kako će jedan dio roditelja upravo zbog toga ispisati svoju djecu s predmeta.

U tom svjetlu poseban problem nastaje u nepovezanosti školskog Vjeronauka i župne kateheze, odnosno važnosti da se ono što se nauči na Vjeronauku treba živjeti i slaviti u župnoj zajednici. Umjesto toga, iako je neizmjerno važna, kateheza djece i mladih uglavnom je zamrla, a gotovo sva su očekivanja neopravdano bačena na pleća vjeroučitelja i Vjeronauk. Razumljivo je da u takvim okolnostima sveta Misa postaje suvišna, a Vjeronauk nesvrhovit.


Zaključak


Sve navedeno upućuje na zaključak kako Vjeronauk polako postaje besmislen i nepotreban i zato smo uvjereni kako on ide svome ugasnuću. I čini nam se da je to dobro. Naime, cjelokupna društvena situacija nagovješćuje dolazak totalitarnih vremena u kojima će se sve više vršiti nasilje nad vjernicima, koje će se još uz to predstavljati izrazima izričite hrabrosti i plemenitosti, a takvo će stanje, čvrsto smo uvjereni, probuditi Crkvu iz njezine letargije i potaknuti ju na traženje nekih novih puteve navještaja vjere. Hoće li to značiti ponovno otkrivanje važnosti župne kateheze ili nešto drugo valja bez zabrinutosti za sutra prepustiti Božjoj Providnosti, a pri tome se s posebnim pouzdanjem možemo osloniti na dvije Kristove ohrabrujuće poruke: da ni jedan vrabac ne pada na zemlju bez volje Očeve te da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Poruka uskrsne nade i požrtvovnost u radu oko spasenja duša svakoj će ovozemaljskoj prepreci tako dati smisao i snagu da se ne posustane na tom putu koji nam je utro sam Božji Sin.