»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Vjerski život i ćudorednost katolika u svjetlu odredbi crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine


Crkveni sabori i dijecezanske sinode u prošlim stoljećima na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osim o drugim važnim pitanjima i temama, bavile su se također, i donosile odgovarajuće odredbe vezane za kršćanski život i ćudoredno ponašanje vjernika. U tom pogledu su određivale što vjernici trebaju obdržavati i ukazivale na neke poroke i mane koje je trebalo spriječiti, iskorijeniti ili ispraviti. O tome će ovdje biti nešto više riječi, najprije o vjerskim dužnostima, a zatim o ćudorednom ponašanju.


I. VJERSKE DUŽNOSTI


1. Slavljenje nedjeljâ i svetkovinâ


Božja i crkvena zapovijed nalaže da vjernici slave dane Gospodnje – nedjelje i zapovjedne svetkovine ili blagdane. O obvezi prisustvovanja i slušanja svete mise, i o izbjegavanju teških poslova u te dane odredbe su donosile mnoge dijecezanske sinode.


1) Najavljivanje svetkovina


Nekada je tijekom godine bio velik broj svetkovina, a pošto nije bilo kalendarâ kao danas, obični narod je teško mogao pratiti i znati kada dolazi koja od njih. Uz to su u pojedinim krajevima uvođene i svetkovine lokalnog karaktera, što je unosilo dodatnu poteškoću i zbrku.

Da bi vjernici znali koje se svetkovine, i kada, trebaju slaviti pohađanjem svete mise i suzdržavanjem od teških poslova, bilo da se radilo o svetkovinama po zakonskoj odredbi (ex praecepto), a to su, u svoje vrijeme i kroz duži period, bile one koje je Urban VIII. (1623.-1644.) naznačio u svojoj konst. Universa per Orbem, od 13. rujna 1642.,[1] i u pojedinim biskupijama njihovi nebeski zaštitnici, bilo da su negdje uvedene iz pobožnosti (ex devotione), ili javnim i općim zavjetom (ex voto), ili od starine običajem (ex consuetudine), više je dijecezanskih sinoda u svim nad/biskupijama kod nas nalagalo da župnici svake nedjelje vjernicima navijeste svetkovine koje dolaze u sljedećem tjednu.

U Splitskoj nadbiskupiji Splitska sinoda g. 1579. je odredila da, ako u idućem tjednu dolazi koja svetkovina, župnik treba u nedjelju ili na svetkovinu koja joj prethodi narodu predočiti ili protumačiti o kakvoj se svetkovini radi, ili na koji se misterij odnosi, i kako je treba slaviti.[2] Četrdesetak godina kasnije, i Splitska sinoda g. 1620. određuje da svetkovine koje se slave po zakonu, ili po običaju, treba puku navijestiti u nedjelju koja im prethodi.[3] Također je i Splitska sinoda g. 1653. odredila da župnici i kapelani u pojedine nedjelje najave narodu koje zapovjedne svetkovine treba slaviti.[4] To je ponovila i Splitska sinoda g. 1671.[5] A Splitska sinoda g. 1688. je upozorila kako se zanemaruju svetkovine koje su u Crkvi propisane, da ih treba obdržavati, te naredila župnicima neka se brinu da ubuduće narod ne uvodi lako svetkovine iz zavjeta ili iz pobožnosti, i neka preporučuju da se pravilno i pobožno obdržavaju one koje su u cijeloj Crkvi zapovjeđene; također je naredila da se u sakristije postave popisi zapovjednih svetkovina, nabrojanih u konstituciji Urbana VIII. Universa per Orbem, kojima se dodaju: svetkovina Sv. Marka Evanđeliste, zaštitnika Mletačkog, Sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, i Sv. Dujma, zaštitnika Splita. Župnici u pojedine nedjelje trebaju navijestiti svetkovine koje dolaze u sljedećem tjednu.[6]

U Šibenskoj biskupiji, metropolija Splitska, Šibenska sinoda g. 1618. je naredila da župnici i kapelani trebaju najaviti svetkovine svetaca prema popisu izloženom u biskupijskoj sakristiji, kako bi vjernici mogli znati koje treba slaviti po zapovijedi Crkve, koje uvedene narodnim običajem, a koje pak iz privatne pobožnosti.[7] A u Trogirskoj biskupiji Trogirska sinoda g. 1687. je odredila neka se župnici brinu i svake nedjelje podsjete narod na svetkovine, kako zapovjedne tako i one uvedene običajem, koje padaju narednog tjedna, i da se popis zapovjednih svetaca, navedenih u konstituciji Urbana VIII., drži na tabli u sakristiji, i da se na taj popis ne stavljaju svetkovine drugih svetaca.[8]

U Zadarskoj nadbiskupiji i metropoliji, Zadarska sinoda g. 1647. je naložila da se, kao što je uobičajeno, nedjeljama objave svetkovine koje su zapovjeđene, te koje se slave iz običaja ili iz pobožnosti, i da se drže popisane u sakristiji.[9] Zadarska sinoda g. 1664. je nabrojila po mjesecima svetkovine koje treba slaviti, bilo one koje su zapovjedne prema odredbi Urbana VIII., ili koje se slave po općem i zajedničkom zavjetu, ili po običaju od pamtivijeka, te također odredila da svaki župnik treba imati popis svetkovina i izvjesiti ga u sakristiji, a na nedjeljnoj misi najaviti narodu svetkovine idućega tjedna.[10] Tu je odredbu ponovila i Zadarska sinoda g. 1680.[11] A u Osorskoj biskupiji, sufraganoj Zadarske metropolije, Osorska sinoda g. 1624. je naredila dušobrižnicima i kapelanima neka svake nedjelje narodu u crkvi, jasnim glasom, najave koje svetkovine u idućem tjednu trebaju obdržavati, kako po zavjetu tako i po zapovijedi Crkve.[12] A odredba Osorske sinode g. 1660. je glasila: „Naređujemo obdržavanje niže navedenih svetkovina, koje dušobrižnici trebaju oglasiti ne samo prethodnih nedjelja, nego ih redovito imati zapisane na visećoj tabli ili u sakristiji, ili pred velikim oltarom, da svatko tko želi, može pročitati“.[13]

Slične odredbe su donosile i dijecezanske sinode drugih biskupija. Tako je Đakovačka sinoda g. 1690. najprije nabrojila sve zapovjedne svetkovine, njih ukupno 33, ne računajući nedjelje i po dva dana za Uskrs i Duhove, te naložila da ih treba narodu najavljivati, a za one koje su nastale iz pobožnosti, da se naglasi kako nisu zapovjedne i da je u te dane slobodno raditi.[14] Na Korčulanskoj sinodi g. 1763. je određeno neka župnici svake nedjelje na misi najave vjernicima svetkovine koje dolaze narednog tjedna, uz napomenu koje od njih su zapovjedne, a koje iz pobožnosti, a dužni su također napisati ih na tabli i držati u sakristiji.[15] Novigradska sinoda g. 1780. je također odredila neka župnici na svečanim misama jasno vjernicima navijeste svetkovine u tjednu koji slijedi.[16] A Zagrebačka sinoda g. 1803. je donijela odredbu: „Poslije propovijedi neka se narodu proglase nadolazeće svetkovine, pobožnosti, postovi, procesije, oprosti i drugo što narod treba znati“.[17]

O najavljivanju na nedjeljnim misama svetkovina koje se slave tijekom sljedećeg tjedna, na kasnijim sinodama nije se govorilo. Ali običaj da se najavljuju ne samo zapovjedne svetkovine u narednom tjednu nego i obični sveci, zadržan je ponegdje u Bosni do danas, iako više za to, s obzirom na postojanje i dostupnost kalendara, nema potrebe.


2) Prisustvovanje svetoj misi na svetkovine i suzdržavanje od teških poslova


O načinu slavljenja svetkovina Tridentski sabor je općenito odredio: „Vjernici ne smiju koristiti slavljenje svetkovina svetaca i obilaske relikvija da bi se prepustili gozbama i pijankama, kao da bi takve svetkovine trebalo slaviti u raskalašenosti i razuzdanosti.“[18] Dijecezanske sinode su pak donosile pobliže odredbe o tome kako slaviti nedjelje i svetkovine, posebno o izbjegavanju ili suzdržavanju od teških poslova i obvezi pohađanja mise u te dane.

Splitska sinoda g. 1511. je zabranila da se na dane svetkovina išta prodaje ili kupuje, izuzev prehrambenih artikala.[19] A Splitska sinoda g. 1579. je o radu nedjeljama i zapovjednim svetkovinama donijela odredbu: „Nedjeljama i drugim svetkovinama, koje treba obdržavati po crkvenoj zapovijedi, ili po običaju nekoga mjesta, ili iz javnog zavjeta, neka se ne obavlja nikakav težački posao“; zatim se nabraja i poimence zabranjuje: rezati u te dane drva i tome slično; trgovati; prevoziti teret; nositi žito u mlin ili samljeveno vraćati kući; klati životinje; igrati u kolu i skakati, ili izvoditi druge javne zabave. Također je naznačeno kako dan ili svetkovina započinje od ponoći jednoga dana i traje do ponoći sljedećega dana. Za prekršitelje odredbe navedeno je da potpadaju pod kazne i cenzure predviđene konstitucijama Tridentskog sabora i drugim crkvenim propisima. Na kraju je stavljeno župnicima u dužnost neka to što je određeno o slavljenju svetkovina, barem dvaput godišnje proglase narodu, i neka s najvećom brigom paze da se svetkovine slave sveto i pobožno.[20] Splitska sinoda g. 1653. određuje da na zapovjedne svetkovine svi vjernici trebaju slušati cijelu svetu misu i suzdržavati se, pod kaznu upadanja u smrtni grijeh, od svakog težačkog posla; da se ne otvaraju trgovine; ne izvodi stoka na pašu; ne prodaje ili kupuje.[21] Splitska sinoda g. 1688. je naložila neka se župnici, ispovjednici, propovjednici i učitelji zalažu za ispravno kršćansko obdržavanje svetkovina, i da podučavaju s kakvim osjećajem pobožnosti i s kojim bogoštovljem treba slaviti svetkovine. Župnici trebaju vjernike podsjećati kako su dužni slušati misu na zapovjedne svetkovine, osim tko je zakonito spriječen. Sinoda se također osvrnula na pokvarenost, kako kaže, više nego na običaj, da roditelji kćerima za udaju u gradu ne dopuštaju da izlaze iz kuće, niti da na svetkovine slušaju misu. Potaknula je roditelje neka ne priječe kćerima sudjelovanje u tako nužnom djelu pobožnosti, jer se lako može drukčije brinuti za čednost djevojaka, i u crkvu odlaziti u prikladno vrijeme.[22] A Splitska sinoda g. 1751., koja je donijela nekoliko dodataka na sinodu iz g. 1688., u svezi s najavom svetkovina, odnosno suzdržavanjem od težačkih poslova, dodala je da se od tih poslova treba suzdržavati od ponoći do ponoći.[23]

U Modruškoj biskupiji, sufraganoj Splitske metropolije, Modruška sinoda g. 1589. je donijela zanimljivu odredbu: „Naređujemo da župnici više puta opomenu kako na blagdane svi trebaju slušati sv. misu sve do konca, i da nitko ne izlazi iz crkve prije negoli svećenik dadne blagoslov; i ako se nađe netko tko ne bi slušao sv. misu, kad se ispovijeda kod nekog svećenika, neka ga on na ispovijedi ne odriješi, nego se treba pokazati župniku da mu on dadne pokoru i odrješenje; a pastire, ili one koji imaju pastire, treba upozoriti neka osobito nedjeljom i na velike blagdane dođu slušati sv. misu.“[24]

Odredbu da u dane svetkovina treba slušati sv. misu donijela je i Šibenska sinoda g. 1637.[25] A Trogirska sinoda g. 1687. je glede svetkovina nastalih običajem odredila neka župnici pouče vjernike da u te dane ne griješe ako rade teške poslove, te neka ih potaknu da slušaju misu prije nego se dadnu na takav posao.[26]

Zadarski sabor g. 1579. potiče sve domaćine i domaćice da svoje kćeri ne drže zatvorene u kućama, tako da nikada ne prisustvuju svetoj misnoj žrtvi; neka im dopuste odlazak u crkvu barem nedjeljama, pod nadzorom majke i rodbine.[27] A Zadarska sinoda g. 1680. je naredila da u biskupiji treba slaviti zapovjedne svetkovine koje su određene bulom Urbana VIII., a zadržavaju se i neke uvedene općim i javnim zavjetom, ili običajem razboritim i od pamtivijeka, ili koje je za čašćenje posvetila starina, ili koje su, zbog znamenitih relikvija, kao Šimuna Proroka i Anastazije Mučenice, stekle prava i povlastice zaštitnikâ, te pobožnim pohađanjem i pobožnošću domaćeg naroda i stranaca postale veoma poznate. Također je naređeno neka se na svetkovine ne vrše težački poslovi, i da dani svetkovina traju 24 sata, od ponoći jednoga do ponoći drugoga dana.[28]

U Zadarskoj metropoliji sinoda Rapska g. 1657. donijela je ovu odredbu: „Svetkovine ustanovljene u čast Božju, Bl. Djevice i svetaca, koje su naređene, treba obdržavati, i na te svetkovine ne obavljati teških poslova, što je veliki grijeh kojim se nanosi uvreda Bogu i izaziva njegova srdžba […]. Svetkovine ili dani koji nisu zapovjeđeni, nego su iz običaja u biskupiji, slavljene su od starih vremena svečano misom i oficijem, i pravo je da se i dalje slave i časte, makar da ih nakon bule Urbana VIII. vjernici nisu dužni obdržavati pod zapovijed, nego iz pobožnosti svakoga vjernika.“[29] Sinoda osorska g. 1660. je odredila da na dane svetkovina treba slušati svetu misu i kloniti se težačkih poslova, a ako se toga ne pridržava, upada se u smrtni grijeh; treba posjećivati crkvu da bi se slušala božanska služba i molilo, primali sveti sakramenti ispovijedi i pričesti i vršili drugi čini pobožnosti i religioznosti.[30]

U Dubrovačkoj metropoliji, u biskupiji Stonskoj, dijecezanska Stonska sinoda g. 1713. je naredila da se nitko ne usudi na svetkovine i nedjeljama obavljati težačke poslove i vršiti trgovanje, osim prehrambenim proizvodima nužnim za život, kojih nije moguće nabaviti u obične dane. Ako je nužno da se neki težački posao obavi u dan svetkovine, neka to nikada ne bude prije završetka slavljenja mise, i u gradu ne bez prethodnog dopuštenja biskupa ili generalnog vikara, a na području biskupije bez dopuštenja župnika. U vrijeme berbe grožđa dopušta se, zbog straha od kiše ili udara nevremena, da se grožđe slobodno trga, ali prisustvujući prije svetoj misi; a zabranjuje se prelijevanje vina u bačve, jer za to ne postoji nikakva nužda. Također se dopustilo da ribari na tune, koje se u rijeci pojave u određeno vrijeme, nakon što poslušaju misu, mogu ići na njihov izlov.[31]

Dubrovačka sinoda 1729. godine je svima koji su obilježeni kršćanskim znakom strogo naredila neka slušaju misu svake nedjelje i svetkovine, i opomenula neka se u dane Bogu posvećene Bogu predaju, i neka odlaze u crkve pobožnije, sakramentima se čiste i pričešćuju, prisustvuju propovijedima i bogoštovnim činima, i jače vrše djela ljubavi.[32] Mrkansko-trebinjska sinoda g. 1729. je naredila da župnici potiču, preklinju, kore narod koji im je podložan, da svetkovine i svete dane slave čašćenjem i pobožnošću u crkvi, i neka nastoje da se kod seljaka, osobito nastanjenih u brdima, iskorijene sve zloporabe u pogledu obdržavanja svetkovina, i neka ih pouče da se varaju oni koji misle kako im je poslije slavljenja mise slobodno baviti se težačkim poslovima bez hitne potrebe.[33] Korčulanska sinoda g. 1763. napominje kako svetkovine treba provoditi pobožno, ne u gozbama i pijančevanjima, nego u molitvama, himnima, psalmima i duhovnim kanticima, u slušanju propovijedi Božje riječi i u učenju kršćanskog nauka.[34]

Zanimljiva je odredba istarske Pićanske sinode g. 1594., koja ističe da se narodu zabranjuje svaki težački posao od subotnjih Vespera do drugih nedjeljnih Vespera, te da također mlinovi trebaju utihnuti, i da treba opomenuti kućedomaćine neka na pojedine svetkovine omoguće govedarima, svinjarima i pastirima da sudjeluju u crkvi na službi Božjoj, a ako ne svake svetkovine, onda barem nedjeljom, ili najmanje svakih 15 dana.[35] Novigradska sinoda g. 1644. je nabrojila sve zapovjedne svetkovine, sukladno buli pape Urbana VIII., na koje, pod teški grijeh, nije nikome dopušteno raditi.[36] A Novigradska sinoda g. 1780. je opomenula kako nedjelje i svetkovine treba provoditi u djelotvornom vršenju kreposti, krijepiti dušu u čestitom miru i odmoriti tijelo, a „ne u gozbama i pijankama, ne u ložnicama i nečistoćama, ne u bijednoj i ružnoj dokolici“. One koji se zadovoljavaju jedino slušanjem mise, a ostatak dana provode u ludorijama, zabavama ili grijesima, sinoda je opomenula da ne griješe samo protiv crkvene zapovijedi, nego su krivi po zakonu Dekaloga, po naravnom i božanskom pravu koje nalaže dužno odmaranje od rada i posvećenje duše. Sinoda je također odredila neka se narodna slavlja u čast nekih svetaca ne provode u dokolici, nego u poštenu i Bogu posvećenom vlastitom radu. Isto tako, upozoreno je kako se svetkovine koje su nastale iz pobožnosti najmanje slave djelima pobožnosti, kako se činilo u vrijeme njihova ustanovljenja, nego se većinom običaju slaviti tako da se igra i pleše, i župnici neka pouče narod da je korisnije zagovor svetaca zaslužiti i izmoliti čestitim radom.[37] Porečka sinoda g. 1650. ističe kako čovjek treba izbjegavati grijeh u svako vrijeme i živjeti kreposno, ipak da su dani svetkovina prikladniji i prilagođeni tome, i da svatko treba u te dane, otjeravši od sebe svaku ispraznu i štetnu misao, sav se posvetiti pobožnim i duhovnim vježbama, tj. slušati misu i Vespere, posjećivati crkve i vršiti druge nabožne i pobožne čine. A župnici trebaju opominjati narod kako Crkva zabranjuje da se na svetkovine obavlja neki težački posao. Sinoda je tako izričito zabranila da se na spomenute dane prenosi teret na životinjama; otvaraju dućani; ide u mlin; kupuju ili prodaju kojekakve stvari, osim ako to traži nužda.[38] I Porečka sinoda g. 1675. je ponovila kako se pravo obdržavanje svetkovina sastoji u bavljenju pobožnim i duhovnim vježbama; u slušanju cijele svete mise; prisustvovanju božanskom oficiju; posjećivanju crkava i u vršenju drugih nabožnih čina.[39]

Zagrebačka sinoda g. 1687., govoreći o slavljenju svetkovina, upozorava kako se zanemaruje slušanje svete mise, te ako se u te dane i ne obavljaju ručni poslovi, ipak se poduzimaju duge vožnje i selidbe.[40] A Zagrebačka sinoda g. 1690. je zaključila kako treba zamoliti kraljevsko (ugarsko) veličanstvo neka nametne upotrebu novoga (gregorijanskog) kalendara pripadnicima grčkog obreda, jer se zabrana rada svetkovinama u Zagrebačkoj biskupiji izigrava primjenom različitih kalendara, na način da oni koji su prihvatili novi kalendar i drže se latinskog obreda, na latinske svetkovine rade kod grkokatolika, a koji su zadržali stari (julijanski) kalendar, i drže se grkoistočnog obreda, na svoje svetkovine rade kod rimokatolika.[41]

Senjska sinoda g. 1906. je upozorila da teško griješe oni koji ne slušaju svete mise u dane posvećene Bogu i potiče kršćanske obitelji neka svi članovi zadovoljavaju kršćanskim dužnostima, tj. da prisustvuju svetoj misi i propovijedi, a poslije podne blagoslovu.[42] Banjolučka sinoda g. 1924. je potaknula pastire duša neka brižno nastoje da vjernici nedjeljama i zapovjednim svetkovinama prisustvuju svetoj misi.[43] A Zagrebačka sinoda g. 1925., držeći se kan. 1248. Zakonika kanonskog prava, o zabrani rada nedjeljom i svetkovinama je odredila da se u te dane ne drže sajmovi; ne prodaje roba u javnim dućanima; ne drže dražbe i druga javna prodavanja, ako ne postoji protivan običaj ili posebno dopuštenje, a župnici su dužni spriječiti svaki pokušaj da se takav običaj uvede, a ako to ne mogu, neka prijave duhovnoj oblasti.[44]


2. Obdržavanje posta i nemrsa


Tridentski sabor je u pogledu posta i pokore odredio: „Sveti sabor potiče i moli sve pastire presvetim dolaskom Gospodina i Spasitelja našega neka gorljivo i sa žarom preporučuju svim vjernicima da, kao dobri vojnici svete Rimske crkve, majke i učiteljice svih Crkava, u djelo sprovode sve odredbe, kao i one izdane na ovom i drugim ekumenskim saborima. Ali posebno preporučuje obdržavanje zapovijedi koje se odnose na mrtvljenje tijela, kao i na odabiranje jela i postove, ili služe porastu pobožnosti, kao što je pobožno i religiozno slavljenje svetkovina.“[45]

Više dijecezanskih sinoda, naročito Splitske nadbiskupije i Zagrebačke biskupije, bavilo se i pitanjem posta. Tako je Splitska sinoda g. 1579. odredila da prije početka korizme treba narod opomenuti, neka se u pojedine dane korizme, osim nedjelja, suzdržava ne samo od mesa, jaja, mliječnih proizvoda, nego da po zapovijedi Crkve valja također postiti, i da u to vrijeme nitko ne uzima što je svetim kanonima zabranjeno ako oni u gradu prije ne dobiju od biskupa ili njegova vikara dopuštenje, a u biskupiji od župnika, inače u ispovijedi neće dobiti odrješenje svojih grijeha.[46] A Splitska sinoda g. 1620. je odredila da postove treba u prethodnu nedjelju puku navijestiti.[47] I Splitska sinoda g. 1653. je župnicima naložila da nedjeljama opomenu one koji su obvezani na post, neka se suzdržavaju od zabranjenih jela, i da nitko ne smatra da je od toga oslobođen, izuzev onih koji su pogođeni trenutnom i nenadanom bolešću, i sirote osobe, kojima je u hitnoj potrebi dovoljno da se obrate župnicima ili kapelanima.[48] A na Splitskoj sinodi g. 1671. ponovljeno je isto što je određeno na Sinodi 1653.[49] Splitska sinoda g. 1688. je proglasila da su vjernici obvezani na post samo u pojedine dane korizme, izuzev nedjelje, zatim na kvatre, i na vigilije uoči Božića, Duhova, Uznesenja bl. dj. Marije, Svetih Apostola, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, sv. Lovre i Sviju Svetih, te odredila neka župnici u pojedine nedjelje navijeste postove koji dolaze u sljedećem tjednu.[50] I Splitska sinoda g. 1751. je o postu i nemrsu donijela više odredaba, tako je istaknula da se korizmeni post u Crkvi obdržava od njezinih početaka, i neka se nikome ne daje od njega oprost bez zakonitog razloga; naznačila je kada se smije, a kada ne smije jesti meso, jaja, mliječni proizvodi, te da potpunu suzdržljivost treba obdržavati na dan Pepelnice, u kvatrene dane, na dane Velikog tjedna; a župnicima je naložila neka paze da svojim ovcama ne nameću jaram suzdržavanja od mliječnih proizvoda u petke kroz godinu, naprotiv, neka im govore da ih je dopušteno jesti.[51]

U Splitskoj metropoliji Trogirska sinoda g. 1687. je naredila neka župnici u pojedine nedjelje podsjete vjernike na dane posta koje Crkva propisuje, i neka upozore da smrtno griješe oni koji ne obdržavaju posta s obzirom na vrijeme, količinu i vrstu hrane, kako u podne tako i uvečer. Ako su nekomu, zbog kakve neprilike ili slabog zdravlja, potrebna jela koja su zabranjena, čini teži prekršaj ukoliko ih netko uzima bez savjetovanja i dopuštenja liječnika i pismene ovjere biskupa ili njegova vikara, osim tko je pogođen iznenadnom bolešću.[52]

U Dubrovačkoj metropoliji Stonska sinoda g. 1713. je o postu i nemrsu odredila, da oni koji nisu zakonito izuzeti ili oslobođeni, trebaju se posve suzdržavati od mesa i svega što je od mesa, zatim od jaja, mlijeka, sira, maslaca, i slično, a tko zbog nekog razloga ne može postiti, treba dobiti dopuštenje u gradu od biskupa ili njegova vikara, a drugdje od vlastitoga župnika. One kojima je potrebno jesti meso, župnik treba opomene neka to čine skrovito i, ako je moguće, odvojeno od ukućana, da se ne sablazne oni koji to vide. Župnik također neka pazi i pouči sve koji su navršili 21 godinu života, da trebaju u dane posta biti zadovoljni jednim samo jelom, i s laganom okrepom uvečer.[53] Korčulanska sinoda g. 1763. je opomenula kako obdržavanju posta treba posvetiti dužnu pažnju, a da se kroz cijelu korizmu svakog petka i subote, i na kvatrene dane u godini, svi vjernici trebaju suzdržavati od mesa, a također i od mliječnih proizvoda, te se ograničiti samo na jedan obrok.[54]

U Istri sinoda Pićanska g. 1594. je napomenula kako se na kvatre i u korizmi treba suzdržavati od bračnih čina sa svojim suprugama.[55] Novigradska sinoda g. 1780. je skrenula pozornost vjernicima kako se bit posta sastoji u jednom podnevnom obroku, a zbog ljudske slabosti se tolerira lagana večera; u dane posta treba se suzdržavati od mesa i mliječnih proizvoda, te da odrasli od posta i nemrsa nisu izuzeti, osim zbog očite bolesti, ili velike opasnosti od nje po sudu liječnika i prosudbi Crkve. Mladi do 21 godine, i koji su po pravu izuzeti od posta, obvezani su na nemrs, osim ako liječnik smatra drukčije. Kad se radi o teškim poslovima, siromaštvu, slabosti, hranjenju novorođenčadi i drugim razlozima, Crkva pokazuje blagost, ali nitko neka ne krši osobito korizmene postove i nemrs, oslanjajući se na svoju razboritost, nego neka ublažavanje obveze, po savjetu ispovjednika, zatraži od crkvene vlasti. U dane pokore treba se posve kloniti plesova, komedija i drugih profanih zabava i bakanalija, jer se njima krši korizmena pokora.[56]

Sinoda Zagrebačka g. 1687. je opomenula kako je u posljednje vrijeme počeo slabiti osjećaj pokore, i kako ima onih koji misle da su zadovoljili obvezi posta ako jednom jedu određena jela, a potom se cijeli dan odaju uživanju drugih jela i piću; pod svetu poslušnost je naložila pastirima Crkve neka u određene nedjelje kroz godinu u propovijedima poučavaju vjernike o zasluzi, potrebi i koristi posta, kao i o načinu pošćenja, i neka ih potiču na post.[57] A Zagrebačka sinoda 1803. godine kratko određuje da dane posta i nemrsa treba točno obdržavati, i neka pastiri duša vjernike u tome opominju, potiču i sa svom strpljivošću kore.[58]

Banjolučka sinoda g. 1924. je pastirima duša naložila neka prethodne nedjelje vjernicima obznane dane posta i nemrsa u narednom tjednu, i preporuče njihovo obdržavanje, a zatim je uglavnom ponovila odredbe važećeg Zakonika kanonskog prava (kann. 1250-1252. i kan. 1254.), te potaknula neka župnici i ispovjednici svom brižljivošću i razboritošću nastoje da vjernici vrijeme korizme posvete Bogu i da se posve klone ispraznih priredbi, igara, plesova i skupova.[59]

Sinoda Zagrebačka g. 1925. je o obvezi posta i nemrsa ponovila odredbe sadržane u Zakoniku kanonskog prava (kann. 1250-1254). Tako: da se glede zapovijedi nemrsa zabranjuje jesti meso i juhu od mesa, ali nije zabranjeno jesti jaja, mlijeko, sir, maslac; da zapovijed nemrsa veže sve kršćane koji su navršili 7. godinu života i došli do uporabe razuma; da nemrs treba obdržavati u sve petke. A prema zapovijedi o postu, samo se jednom na dan može jesti do sitosti, a to može biti bilo u podne bilo uvečer; ako je glavni obrok u podne, nije zabranjeno uzeti nešto malo ujutro i uvečer; zapovijed posta veže sve koji su navršili 21 godinu života, a nisu još započeli 60. godinu; zapovijed posta, a ujedno i nemrsa, veže na Čistu srijedu (Pepelnicu), korizmene petke i subote, na kvatrenu srijedu, petak i subotu, uoči Duhova, Velike Gospe, sviju Svetih i Božića. Od zapovijedi o postu i nemrsu, ako postoji opravdan razlog, mogu oprostiti župnici pojedine osobe i pojedine obitelji.[60] I sinoda Krčka g. 1928. je o postu i nemrsu ponovila što je određeno u Zakoniku kanonskog prava (kan. 1250.-1254.), a glede količine i kakvoće hrane na dane posta posebno je navedeno, da oni koji su obvezani na post, mogu jesti meso samo na glavnom obroku.[61]


II. ĆUDOREDNOST U PONAŠANJU


1. Uklanjanje neprimjerenog ponašanja iz crkve i od svetih mjesta


Običavalo se poslije slavljenja mise nedjeljama i svetkovina kod crkve igrati i zabavljati. S tim u svezi Zadarski sabor godine 1579. je odredio: „Budući da je crkva kuća molitve, u kojoj se Bogu iskazuju božanske pohvale […], biskupi neka se posebno brinu da se od vrata i predvorja same crkve odstrani sve svjetovno, i osobito igranje kola, skakanja i igre.“[62] Dijecezanska Zadarska sinoda g. 1663. je naložila župnicima neka svim silama nastoje da se ukine običaj, gdje je možda uveden, da se na svetkovine igra kolo i vrše profani poslovi, naročito u vrijeme slavljenja službe Božje.[63] A Zadarska sinoda g. 1680. je odredila neka župnici pouče vjernike da, odlazeći u crkvu, ondje ne provode vrijeme u plesu, igrama i gozbama, iz kojih najčešće proizlaze mnoga zla i obeščašćenje crkvenog prostora. Kada primijete da se spremaju te profane stvari, igre u kolu i plesovi, neka zatvore crkveni prostor, da se u svetim zgradama ne bi počinilo štogod sramotno i nečasno.[64]

U Osorskoj biskupiji, sufraganoj Zadarske metropolije, Osorska sinoda g. 1660. je pozvala crkvene osobe, i naročito dušobrižnike, neka potiču vjernike na ispravno slavljenje svetkovina, tim više što neprijatelj ljudskog roda zavodi ispraznim užitcima, nedopuštenim zabavama, pijančevanjem, sablažnjivim igrama i s tisućama drugih razuzdanosti i teških grijeha, čime se svetkovine profaniraju i crkve nagrđuju.[65]

U metropoliji Splitskoj, Šibenska sinoda g. 1564. je zabranila da se u crkvi za vrijeme mise i molitve božanskog oficija šeće i da se krši šutnja;[66] a isto je ponovljeno i na Šibenskoj sinodi g. 1604.[67] Na Šibenskoj sinodi g. 1602. zabranjene su poskočice na Božić i na dva sljedeća dana, na Uskrs i dva sljedeća dana, i na Duhove, naročito kod crkava, pod kaznu zabrane ulaska u crkvu.[68] O ponašanju u crkvi bilo je riječi i na Šibenskoj sinodi g. 1614., kad je vjernicima naređeno „pod svetu poslušnost, i pod kaznu božanske osvete“ da se ne usuđuju u crkvama, naročito u katedralnoj, obavljati svjetovne čine, voditi isprazne i profane razgovore, te šetati, praviti buku i graju.[69] Splitska sinoda g. 1688. je tražila da se župnici, ispovjednici i propovjednici zalažu za pravo i kršćansko obdržavanje svetkovina, te da se na te dane, kada treba Boga jače štovati, vjernici klone plesova, igara, gozbi i pijanki.[70]

U Stonskoj biskupiji, metropolija Dubrovačka, Stonska sinoda g. 1713. je od župnika zahtijevala neka se brinu i nastoje, koliko je moguće, da se svetkovine ne zatruju kartanjem ili kockanjem, skakanjem, plesom i junačkim kolima, osobito zajedno osoba obaju spolova, jer se to gotovo nikada ne može činiti bez teških uvreda Boga.[71] Dubrovačka sinoda g. 1729. je one koji prisustvuju svetoj misnoj žrtvi opomenula neka se suzdržavaju od smijeha, profanih razgovora, buke, graje, te da dužno štovanje obavljaju klečeći i otkrivene glave.[72] Sinoda Mrkansko-trebinjska g. 1729. je opomenula kako plesovi, junačka kola, skakanje i drugo te vrste gotovo nikada ne prođe bez mnogih i teških uvreda Boga. Kako zbog tjelesnih požuda, s njima najčešće povezanih, tako i zbog tûča, krvoprolićâ, svađâ i mnogih drugih zala koja odatle nastaju, sinoda je zabranila skakanja, junačka kola, plesove barem u vrijeme kada se slavi božanska služba.[73]

Na istarskom području Pićanska sinoda g. 1594. je donijela zabranu pjevanja, javnih plesova i drugog čega takvog kod svetih mjesta.[74] A Porečka sinoda g. 1650. je osudila, pod kaznu cenzure, plesove, bludnosti, igre, osobito igru loptanja između mladića i djevojaka izmiješanih skupa, iz čega ne mogu proizaći nego najgori učinci.[75] I Porečka sinoda g. 1675. je ponovila odredbu prethodne sinode i zabranila na svetkovine plesove i igre, a naročito igre lopte između mladića i djevojaka pomiješanih skupa, uobičajene u nekim mjestima biskupije, iz kojih nastaju veoma pogibeljni učinci.[76]

Kod crkava i kapela svetaca, osobito na proslavama zaštitnikâ ili patronâ župa, koje se slave uz veliko okupljanje naroda, bila su uobičajena trgovanja, gozbe, pijanke i tome slično. Iz toga su često nastajale rasprave, svađe, tuče, i nerijetko ubojstva. Zagrebačka sinoda g. 1687. je u pogledu trgovanja odredila: „Gdje mjesni župnici prije ili za vrijeme slavljenja bogoslužja, primijete takvo trgovanje ili prodaje, ako to bude prije nego što započne služba Božja, toga dana neka na tom mjestu ne slave svetu službu, osim ako je ne bi bilo moguće ispustiti bez velike poteškoće, nego neka radi slavljenja mise odu u drugu blizu crkvu ili kapelu. Ako se pak to dogodi za vrijeme slavljenja svete misne žrtve, od tada u toj crkvi ili kapeli neka se bogoslužje ne vrši dok se od presvijetlog gospodina ordinarija ne dobije posebno dopuštenje.“[77]

Krčka sinoda g. 1901. se posebno pozabavila zabavama. O tome je donijela odredbu: „Veoma su uobičajene po selima naše biskupije igranke koje se održavaju ne samo u nekim posebnim prigodama, npr. kod svadbi, nego također svetkovinama poslije podne […]. Roditelji neka shvate opasnosti kojima su u igrankama izloženi njihovi sinovi i kćeri; mladi pak neka znaju koje štete proizlaze iz igranki […]. Pastiri duša svim silama i načinima neka se brinu da od našega naroda budu daleko noviji oblici plesova, koji se nazivaju figurativni skokovi, koji već po sebi teško vrijeđaju čednost i stid.“[78] A Krčka sinoda g. 1928. je tražila neka se dokinu nečedne igre u kojoj god se prigodi izvodile; a ako se takve zabave priređuju prigodom crkvenih svetkovina, neka se svetkovanje obustavi, osim ako pastoralna razboritost ne savjetuje drugo radi sprečavanja većega zla, u kom slučaju stvar treba izložiti biskupu.[79]


2. Suzbijanje konkubinata i psovke


Na Tridentskom saboru konkubinat je žigosan kao težak grijeh, i da bi se tome velikom zlu suprotstavilo prikladnim sredstvima, za konkubinarce, bilo slobodnog stanja bilo oženjene, nakon što ih se triput opomene, ako ne udalje konkubine ili ih ne prestanu posjećivati, predviđena je kazna izopćenja, od koje neće biti odriješeni dok se ne pokore i ne poslušaju opomenu koja im se dadne; a za žene, bilo u braku bilo slobodne, koje žive javno s konkubinarcima, ako usprkos trostruke opomene ne poslušaju, bit će od ordinarija kažnjene prema težini krivnje, i kad to bude prikladno, protjerat će ih se iz grada ili biskupije, ako je nužno, i uz pomoć svjetovne vlasti.[80]

Bilo je i u našim krajevima pojava konkubinata. Neki crkveni sabori i dijecezanske sinode o tome su donosile odgovarajuće odredbe i zabrane. Još prije Tridentskog sabora Splitska sinoda g. 1511. je zabranila da nitko u vlastitoj kući ne drži javne ili tajne priležnice;[81] a Splitska sinoda g. 1535. je odredila da laici obaju spolova, kojega god stanja, stupnja, reda ili položaja bili, ako u roku od devet dana ne prekinu konkubinat i ne otpuste konkubine, i potpuno se ne razdvoje, upadaju eo ipso u izopćenje, a izopćenje treba proglasiti i od njega ne mogu biti odriješeni dok ne ispune što je naređeno, a prema krivnji bit će im nametnuta pokora.[82]

Zadarski sabor g. 1579. je odredio neka biskupi često odvraćaju preljubnike i konkubinarce od njihovih zlodjela, ako je potrebno neka ih i izopćenjem udaraju radi zastrašivanja drugih.[83] A Zadarska sinoda g. 1598. je odredila kako zaslužuju kaznu laici okaljani prljavštinom konkubinata, a protiv onih koji opakim govorom kušaju uvjeriti sebe, ili druge, da konkubinat nije zabranjen kršćanskim zakonom, neka se postupi kao protiv krivovjernika.[84]

Stonska sinoda g. 1713., sukladno naprijed navedenoj odredbi Tridentskog sabora, naložila je da priležnike ili konkubinarce, bilo slobodne bilo oženjene, nakon što budu triput opomenuti, ako ne izbace priležnice i od njih se ne odvoje, župnik treba prijaviti biskupu, da ih može od toga kaznama odvratiti. Žene udane ili slobodne, koje stanuju s oženjenim ili slobodnim muškarcima, ako ne napuste njihove kuće bit će kažnjene kaznama koje biskup odredi po svome nahođenju i protjerane iz biskupije. Također je istaknuto kako se događa da stranci, tumarajući tamo-amo, radi zadovoljenja nečistoj požudi, vode sa sobom žene kao da su im zakonite. Župnici su zamoljeni, ako u njihovu župu dođe netko takav, neka se raspitaju o njegovu načinu života, i ako ustanove da je nemoralan, neka odmah dojave biskupu, da može primijeniti prikladna sredstva.[85] Sinoda Krčka g. 1901. je naredila da treba svim silama nastojati da se konkubinati i javne sablazni uklone.[86]

Glede psovke opći Peti lateranski sabor g. 1512.-1517. je za cijelu Crkvu donio stroge odredbe i predvidio teške kazne, od novčanih do zatvorskih, za one koji bi javno psovali ime Božje i izgovarali pogrdne izraze i opscene riječi protiv Gospodina našega Isusa Krista i preslavne Djevice Marije, njegove majke, kao i drugih svetaca.[87]

Porok psovke bio je osobito raširen u primorskim krajevima. A još puno vremena prije spomenutog Lateranskog sabora, provincijalni Splitski sabor g. 1325./26. je donio odredbu prema kojoj oni koji se usude psovati Boga i nekoga od svetaca, a osobito Bl. Dj. Mariju, moraju javno kroz sedam nedjelja u vrijeme mise stajati pred crkvenim vratima, i kroz sedam dana koji prethode posljednjoj nedjelji postiti o kruhu i vodi, ne ulazeći nikako u crkvu, i na svaki od tih dana nahraniti, ako se može, tri siromaha, inače dva ili jednoga; tko ne htjedne prihvatiti i izvršiti pokoru, zabranjuje mu se ulazak u crkvu i uskraćuje crkvena sahrana; ako bude nužno za vremeniti popravak, dijecezanski biskup može izreći i novčanu kaznu, bogatijima 40, 30 ili 20 soldi, a onima koji nemaju, 5 soldi.[88]

Dijecezanska Splitska sinoda g. 1688., razmatrajući porok psovke, za koji kaže da kao kuga bjesni u njivi Gospodnjoj, na štetu duša i na izazivanje božanske srdžbe, nastavlja: „Preklinjemo stoga sve župnike, ispovjednike i propovjednike, neka kršćanskom puku, bilo zgodno ili nezgodno, stavljaju pred oči težinu tolike zloće; očeve i majke obiteljî, gospodare i gospodarice neka opominju da djecu i sluge u kući, domaćinstvima i svugdje drugdje, odvraćaju od tolikog zlodjela.“[89]

U Splitskoj metropoliji Hvarska sinoda g. 1596. je, pozivajući se na Peti lateranski sabor, odredila da onaj tko javno i očito huli na Boga ili ružnim riječima psuje Isusa Krista ili njegovu majku, preslavnu Djevicu Mariju, prvi i drugi put se kažnjava novčano, a treći put javnom pokorom, prema odredbi svetih kanona.[90] Trogirska sinoda g. 1687., da bi se vjernike lakše odvratilo od poroka bogopsovke, odredila je da se odrješenje od toga grijeha pridržava biskupu, a onima koji ne budu nastojali da se oslobode te navike, poslije treće župnikove opomene, zabranjuje se ulazak u crkvu. One koji ne obećaju da će se ubuduće čuvati psovke, kako bi ih se lakše opametilo, treba kazniti težim pokorama, pa i javnim.[91]

Zadarska sinoda g. 1680., da bi se psovače odvratilo od njihova zlodjela, zatražila je da svjetovna vlast najstrože kažnjava one koji povrjeđuju ime Božje, a domaćini i gospodari, znajući koja je njihova briga, ako otkriju da im djeca i sluge čine takva zlodjela, opomenuti dvaput, ako se ne poprave i ponovno u to zlodjelo upadnu, neka potjeraju sluge iz kuće, a djecu na drugi način teže kazne.[92]

Istarska Novigradska sinoda g. 1644. ističe da je psovka među najtežim grijesima kojima se vrijeđa Božje veličanstvo, zbog koje stanovništvo biva božanskom pravednošću bičevano. Stoga je naređeno neka dušobrižnici upotrebljavaju protiv psovke najstrože kazne koje budu znali, a javni psovači, kao Božji neprijatelji, neka budu iz Crkve istjerani.[93] A Novigradska sinoda g. 1780. napominje kako većina vjernika, makar da u duši čuva cjelovitost vjere, na vani je ipak blasfemnim načinom govora povređuju. Nužno je da župnici pobuđuju u narodu najveće zgražanje nad takvim zlodjelom, upozoravajući kako ima vrstâ psovki koje se ne opraštaju ni na ovom ni na drugom svijetu. Odrješenje od bogopsovki pridržano je biskupu, a one koji izgovaraju obične psovke, ako se ne pokaže da su se popravili, svećenici neka odbiju od sakramenata. Zapovjeđeno je da se svake godine na prvu nedjelju došašća vjernike upozori na teške kazne koje je protiv psovača odredio svojom konstitucijom papa Pio V. (radi se o konst.: Cum primum, 1. travnja 1566.).[94]

Sinoda Zagrebačka g. 1690. je, uz napomenu da se Božje ime često pogrđuje različitim psovkama i nedoličnim uzrečicama, odredila da su pastiri duša dužni posebno u nedjelju osmine Božića i na Tijelovo govoriti o čašćenju i štovanju Božjeg imena, a ako zapaze kojega psovača u župi, neka ga dojave ordinariju.[95]

U Dubrovačkoj metropoliji sinoda Stonska g. 1713. je naglasila kako božansko ime treba slaviti ne samo srcem, nego i ustima, te da se zla i odvratna psovka protivi tome slavljenju. Da se to Bogu mrsko i nečasno zlodjelo, koje je ušlo u mnoge dijelove kršćanskog svijeta, ukloni iz biskupije, određeno je da, prema biskupovoj prosudbi, treba kazniti, pa i izopćenjem one koji psuju Boga i Spasitelja, ili Bogorodicu, ili druge svece. Sinoda je potaknula i zatražila od svjetovnih predstojnika neka primjenjuju kazne koje je odredio papa Pio V., a župnicima je strogo naređeno, ako otkriju u svojim župama nekoga tko skrivi takav zločin, neka ga odmah prijave spomenutim predstojnicima.[96] Dubrovačka sinoda g. 1729. je prvo istaknula kako su pape Leon X. i Pio V., a i drugi, pod prijetnjom najtežih kazni, nastojali da se iskorijeni psovanje imena Božjeg i svetaca. Naredila je potom župnicima, ako znaju da je netko počinio takvo zlodjelo, neka ga strogo ukore, a ako to ne bude koristilo, neka ga prijave biskupu da po svojoj dužnosti providi kako se bude činilo potrebnim.[97]

Senjska sinoda g. 1906., pozivajući se na sv. Tomu, ističe da su svi drugi grijesi u usporedbi s psovkom manji od nje, te naređuje svećenicima neka tu pogubnu ranu naroda liječe i neka se pobrinu da se osnuje Vojska Srca Isusova protiv psovke, te da se vjerničke kuće pretvore u kuće Srca Isusova; neka se brinu da ljudi uzajamno bdiju jedni nad drugima, da se ne vrijeđa Boga; da se ne druže s psovačima i ne primaju ih u svoje kuće, i ne uzimaju sebi kao radnike. Određeno je također da se barem dvaput godišnje, i to na svetkovinu Imena Isusova i Imena bl. dj. Marije, u propovijedima govori o psovci, a ispovjednici neka nastoje svim sredstvima i prikladnim opomenama poučiti i popraviti psovače.[98]

Banjolučka sinoda g. 1924. je pozvala župnike neka odvraćaju vjernike od psovke, a za odstranjivanje toga zlodjela i za umilostivljenje Boga zbog uvrede koja mu je nanesena, i za milost obraćenja psovača, neka se na prvu nedjelju u siječnju i na petu korizmenu uvede moljenje pred Presvetim sakramentom svečanih zaziva: Blagoslovljen budi Bog, i neka nastoje da se u pojedine župe uvede i da se promiče Vojska Srca Isusova ili druga koja nabožna udruga protiv psovke.[99]


3. Suzbijanje različitih vrsta i oblika praznovjerja


Ispravnom vjerovanju i štovanju Boga suprotni su različiti čini i oblici praznovjerja: proricanje budućih događaja kockom, zazivanje đavla i duhova pokojnika, čaranje i gatanje. Protiv njih je na Petom lateranskom saboru (1512.-1517.) donesena odredba da klerici koji u tome, po sudu njihovih poglavara, budu proglašeni ozloglašenim, ako s tim ne prestanu, budu svrgnuti i zatvoreni u samostan kroz period koji odredi poglavar, i lišeni nadarbina i crkvenih službi; a laici jednoga i drugoga spola, da budu ekskomunicirani i udareni drugim kaznama koje određuje civilno i kanonsko pravo.[100]

Govoreći općenito o praznovjerju, Splitska sinoda g. 1579. napominje da je ono đavolska klopka, te nalaže neka župnici i ispovjednici upotrijebe sav mar da unište tragove toga poganstva. Ako netko, nakon što bude opomenut, ponovno počini nešto takvo, ili u nekom praznovjernom činu izričito zaziva đavla, neka ga se prijavi biskupu, pa da zbog tvrdokornosti i grijeha bude kažnjen.[101] A Splitska sinoda g. 1688. je glede različitih vrsta ili oblika praznovjerja bila izričitija, te istaknuvši da najveća opasnost za vjeru dolazi od praznovjerja, bacanja kocke i magijskih vještina, naredila neka se župnici, ispovjednici i propovjednici svim marom odupru tome zlu poukama, poticajima, prijetnjama i neka najstrože opomenu da se ne zloupotrebljavaju ni riječi, ni svete stvari, ni znakovi, ni bilo kakvi predmeti, naročito za otjerivanje bolesti, ili da se dozna za izgubljene stvari, ili da se tijela učine neranjivima; da se ne upotrebljavaju ljubavni napitci i druge čarolije, preuzete možda iz turskih običaja; neka poučavaju da su te vještine pogubne i da se ne vrše bez prešutnog sporazuma s đavlom.[102] Hvarska sinoda g. 1596. je odredila kaznu izopćenja za one koji se bave gatanjem, vračanjem, čaranjem, negromancijom, proricanjem i koji potajice ili izričito surađuju s đavlom.[103]

Sinoda Zadarska g. 1598. opširno se pozabavila praznovjerjem i magijskim postupcima. Najprije konstatira kako se, s priljevom i nastanjivanjem u gradu ljudi iz područja pod turskom vlašću, zapaža kako se istodobno uvlače praznovjerja, vradžbine, čaranja, proricanje budućnosti pomoću kocki, i druga đavolska umijeća, za koja se zna da su otvoreno protiv prave Kristove vjere i jedinoga Božjeg štovanja. Zabranjuje se i osuđuje bavljenje paklenim znanjem i nabrajaju se: geomancija, hidromancija, aromancija, piromancija, hiromancija i nekromancija, i svime što je tomu slično. Određeno je da od toga može odriješiti samo biskup, a župnicima i ispovjednicima je naređeno neka ozbiljno nastoje da se ta kuga iskorijeni, jer ništa više ne izaziva Božju srdžbu, iz koje nastaju padaline krupe ili tuča, velike poplave, teške suše, neplodnost zemlje i sve nepogode neba, zraka, vjetrova i vodâ. Također je određeno neka župnici i kapelani barem jednom mjesečno u svojim crkvama, u vrijeme kada se običaje skupiti više naroda, upozore i opomenu sve ne samo da se čuvaju, nego također, ako znaju za nekog čovjeka ili ženu da je tom bezbožnošću i tim zlom obilježen ili osumnjičena, da ih prijave biskupu.[104]

Sinoda Stonska g. 1713. je opomenula župnike neka, koliko mogu, svim žarom nastoje ukloniti od vjernika praznovjerje, te ako čuju da se neko praznovjerje vrši, o tome neka provedu istragu i jave biskupu, kako bi se tome zlu odupro prikladnim sredstvima. Tako neka dojave ako netko govori da liječi ljude i životinje zapisima, zavezanim čvorovima, tajnovitim riječima, ili da otjeruje bolesti i zapovijeda vjetru, nevremenu i moru. S tom vrstom ljudi, koji takvim đavolskim tvrdnjama odvraćaju od bogoštovlja, zabranjuje se svako druženje, udara ih se kaznom izopćenja iz Crkve i proglašava izopćenima sve dok se od tako teškog zla ne poprave i, skrušeno pokajani, ne zasluže dobiti odrješenje od biskupa ili njegova generalnog vikara. Također upadaju u izopćenje ipso iure oni koji za čaranje pripravljaju, daju ili poslužuju bilo koju stvar.[105] A Dubrovačka sinoda g. 1729. je odredila neka župnici svim silama nastoje iskorijeniti čaranja i praznovjerja, koja se nerijetko povezuju sa zloupotrebom sakramenata i sakramentala, da u narodu ne bude ničega što se protivi štovanju Boga.[106]

Sinoda Mrkansko-trebinjska g. 1729. je protiv praznovjerja donijela odredbu: „Želeći izbrisati iz vinograda Gospodina Sabaota sva praznovjerja, gatanja, čaranja, uroke i druga takva mračna djela, […] sve koji se brinu za spas duša opominjemo i u Gospodinu preklinjemo neka pomno i mudro izvide da li u njihovim župama ima takvih ljudi i vrača, vještica, pučki zvanih vilenjaka i vilenica. Ako otkriju krivce tolikog zlodjela, kao i one koji iste promatraju, ili od njih traže svetogrdno djelo, ili druge poučavaju ili savjetuju, neka nam čim prije dojave. Veoma priliči da se tako odvratna bezbožnost obuzda najstrožim kaznama koje pravo određuje i strašnim mačem izopćenja.“[107]

Novigradska sinoda g. 1780. je naredila župnicima neka svim silama nastoje ukloniti iz naroda prijevare praznovjerja i idololatrije i bezbožna mišljenja, i da čvršće vjeruje da se ni znakovima, ni slikama, ni riječima, ni smjesama, ni bilo kojom đavolskom vještinom ne može promijeniti nešto u prirodi, uređenoj stalnim zakonima božanske providnosti, niti unositi što ugodno ili neugodno u životinje, ljude, polja, zemlju i more. Sinoda je potaknula sve svećenike neka odvraćaju narod od ispraznih promatranja, auspicija, proricanja, vjerovanja u snove i promatranja zvijezdâ, vremenâ, mjestâ i sličnih ludorija, koje su se održale iz poganskog praznovjerja.[108]

Dubrovačka sinoda g 1900. je upozorila da se zabranjuje da vjernici daju, kako za sebe tako i za druge, da im se kod nekatolika ili raskolnika, kojega god bili položaja i spola, bilo svećenici bilo svjetovnjaci, bilo muškarci bilo žene, izrađuju tzv. „zapisi“ ili „sapiranje moći“, ili da se s izrađenima praznovjerno služe; a isto važi i za amulete i sve drugo slično, što odiše praznovjerjem, makar da su ih izradili katolici.[109]

Sinoda Senjska g. 1906. se na osobit način bavila pitanjima praznovjerja. Najprije primjećuje kako u našim biskupijama postoje praznovjerja, vračanja, proricanja, i u novije vrijeme spiritizam, pa se navodi kako se češće događa da neke osobe, halucinirajući, umišljaju da vide Krista Gospodina, Bl. Dj. Mariju, ili nekog sveca; da među vjernicima kruže neke molitvene formule i naređuje se smiješan broj molitava, ili predlaže neozbiljan način molitve; ili se, pod prijetnjom upadanja u prokletstvo, nameće obveza da se neke molitve prepišu određeni broj puta i pošalju dalje drugima, a da i ovi učine isto. Također je napomenula kako je još veće zlo proricanje i saznavanje tajnih stvari pomoću tajnih sredstava, te se navode vrste proricanja: oniromancija, kad se tajne objavljuju putem snova; hidromancija i piromancija, kad se budućnost otkriva promatranjem vode ili vatre; astrologija, kad se nešto proriče na temelju položaja zvijezda; augurium, kad se nešto predskazuje po graktanju ptica ili oglašavanju životinja; hiromancija, kada se iz crtâ na dlanovima čita nešto buduće; sortilegijum, kad se budućnost otkriva bacanjem kocke ili karata. Posebno se osvrnula na čaranje koje ide za proizvođenjem nekih vanjskih učinaka, npr. da se udalji ili ukloni fizičko zlo bilo od čovjeka bilo od životinje, a za to se zloupotrebljavaju sredstva inače dopuštena, kao što su molitve i molitveni obrasci; ili se koriste neki blagoslovljeni predmeti, kojima se pripisuje neizostavan učinak; ili se koriste stvari indiferentne, ili nakaradne. Pozornost je osobito skrenuta na čaranje uroka – da se nekome naškodi uz pomoć đavla. Na kraju se ističe koliko vjera slabi, toliko se povećava praznovjerje koje se očituje naročito u somnabulizmu, mesmerizmu i spiritizmu.[110]

Na različitim dijecezanskim sinodama bilo je riječi o još nekim manama i lošim običajima, kao što su lihvarstvo ili zelenaštvo i naricanje nad pokojnicima. 

O lihvarstvu, npr., Splitska sinoda g. 1511. određuje neka ga nitko ne vrši, ili ne sklapa nedopuštene ugovore kod kupovanja i prodaje; i da nitko nikoga ne vara u mjerenju težine.[111] Sinoda Zadarska g. 1598. je među grijehe od kojih je odrješenje pridržano biskupu stavila i lihvarsto ili zelenaštvo.[112] A Zagrebačka sinoda g. 1690. je odredila da se lihvare ili zelenaše koji posuđuju uz kamatu veću od 6 posto, ili koji primaju toliko i kad je svojevoljno ponuđeno, ako su javni, ne pripušta sakramentima za života, ni na crkvenu sahranu kada umru, ukoliko kamate ne povrate i potpuno se ne poprave; ako je to zlodjelo tajno, a zlo teško i zastarjelo, treba im tako dugo uskraćivati odrješenje, ako se misli da je to moguće bez sablazni, dok kamate ne povrate oštećenima ukoliko su živi, a ako nisu živi, dok ih ne dadnu nabožnim mjestima i siromasima.[113]

Splitska sinoda g. 1653. je naložila da se ima dokinuti običaj korištenja narikača koje prividnom žalošću i kukanjem potiču rodbinu pokojnika na plač, bilo kod kuće bilo u crkvi.[114] Isto je ponovljeno i na Splitskoj sinodi g. 1671.[115] A u odredbi Splitske sinode g. 1688. se kaže kako stari običaj da kod sahrane budu narikače koje jaukanjem ili kukanjem navode žene na plakanje, što su prethodni biskupi često zabranjivali, nije iskorijenjen, a jer je protiv kršćanske nade i pobožnosti, i remeti crkveni red, treba ga odstraniti.[116] I Novigradska sinoda g. 1780. je naredila župnicima neka se brinu, koliko mogu, da odvrate narod od oplakivanja i buke u crkvi i od neprikladnih pohvala mrtvaca i nakaradnih pjesama, a taj običaj je došao od poganskih narikača i žena unajmljenih da nariču na sprovodu.[117]


4. Odnosi i veze s krivovjernicima i nevjernicima


Splitski sabor godine 1325./26. je najprije naveo kako se događa da se u Splitskoj provinciji primaju, brane i štite krivovjernici osuđeni od Crkve, koji dolaze iz Bosne, i da se djevojke i žene udaju za te krivovjernike, ili da roditelji puštaju da im se kćeri za njih udaju, ili da uzimaju kćeri tih krivovjernika sebi za žene. Potom se kaže: „Stoga ovom nepovredivo trajno važećom konstitucijom osuđujemo, izopćujemo, objavljujemo i proglašavamo izopćenim sve i svakog pojedinog, kako muške tako i ženske, koji sa spomenutim patarenima i nevjernicima sklapaju bilo kako ženidbu.“[118]

Zadarski sabor g. 1579. upozorava kako se poziva liječnike Židove da liječe kršćane, što kršćanima nije na čast i nije bez opasnosti za vječno spasenje onih koje liječe, a zatim nalaže: „Neka se biskupi posve brinu da se židovski liječnici ne izabiru, jer oni potpuno zanemaruju dekret pape Pija V. o opominjanju bolesnikâ da trebaju primiti sakrament pokore; Vizitator (Augustin Valier – m. o.) i Oci provincije potiču da se treba čuvati neprijatelja Križa Kristova i podmuklih ljudi.“[119] A sinoda Zadarska g. 1598. ističe kako se Turci nalaze u blizini, i ne može ih se spriječiti da svakodnevno dolaze u grad radi kupovine ili prodaje, ili zbog drugih kakvih poslova, ali barem treba biti oprezan, da se njihovim običajem Boga ne vrijeđa ili drugi iskvaruju. Stoga je zabranjeno da im itko, bilo u gostionicama bilo u privatnim kućama, gdje se možda primaju iz prijateljstva, iznose jela, osim onih koja Crkva dopušta, naime petkom, subotom, na vigilije i u korizmi ribe, a u drugo vrijeme, što hoće. Najteže se osuđuje i podvrgava kazni izopćenja one koji spomenutim nevjernicima dopuštaju zavodništvo ili ikakvu priliku da spolno opće s kršćanskim ženama, makar bile javne bludnice. Neka se ne dopušta Turcima ulazak u crkvu, osim možda uglednicima, zbog kakve radoznalosti, da pogledaju ili hram, ili slike, ili što drugo; neka se božanska služba u njihovoj nazočnosti ne obavlja, i ako vrijeme stišće, da im se naredi neka izađu; nikakve relikvije, niti sveto posuđe, makar zatražili, neka im se ne pokazuje; propovijedi, ako bi željeli slušati, ne isključuju se.[120]

Splitska sinoda g. 1688. je zabranila da nitko ne ulazi u židovsku sinagogu, i da nitko ne odlazi na njihove svetkovine, obrede, gozbe, svadbe; da nitko ne stanuje sa Židovima i da kod njih nikako ne noćiva; da kršćanske dojilje ne budu u njihovim kućama, a ako je nužno, njihovu djecu neka doje u svojim kućama.[121] Dubrovačka sinoda g. 1729. svim vjernicima obaju spolova je naredila neka ne idu u službu Židovima, i da se ne usude iz bilo kojeg razloga i u bilo kojoj prigodi noćivati ili stanovati u židovskim kućama, niti njihovu djecu hraniti u njihovoj kući, ili izvan kuće; koji to budu činili i opomenuti, ako od toga ne odustanu, eo ipso će biti odijeljeni od Crkve. Odredila je također da katolici ne služe raskolnicima, kako ne bi došli u pogibelj prevratništva, jer prevelika bliskost lako može dovesti do preuzimanja običaja onih kojima se služi. Opominju se svi vjernici da svoju djecu ne daju da ih raskolnici hrane ili odgajaju.[122] Mrkansko-trebinjska sinoda g. 1729. je snažno potakla i opomenula da se vjerni narod kloni svake bliskosti i druženja s krivovjernicima i raskolnicima, i da s njima uopće ne komunicira, podsjećajući na opomenu apostola Ivana: „Ako tko dolazi k vama, i ne donosi toga nauka, ne primajte ga u kuću, i ne pozdravljajte ga, jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima (2. Iv., 10-11).“[123] 

Dubrovačka sinoda g. 1900. napominje kako se, među uzrocima iskrivljivanja vjere i širenja vjerskog indiferentizma, ne bez razloga, ubraja također sudjelovanje u svetim činima (communicatio in sacris) s nekatolicima, te da je to zabranjeno kako božanskim pravom tako i naravnim, jer je izvanjsko odobravanje krive religije. Zato se zabranjuje da katolici mole u hramovima nekatolika i raskolnika, da slušaju njihove propovijedi i da budu pjevači u njihovim crkvama. Podsjetila je također na opću odredbu u Crkvi da se vjernicima zabranjuje da budu kumovi na krštenju nekatolika, da sklapaju ženidbe pred nekatoličkim službenikom i da traže blagoslove od nekatoličkih služitelja. Nema, međutim, nikakve krivnje za vjernike katolike ako, iz kršćanske ljubavi, prate njihovu sahranu. Na kraju se katolički vjernici potiču na djela ljubavi također prema neprijateljima katoličke vjere i da ništa ne zanemare što ljubav preporučuje i razboritost dopušta za spas njihovih duša, otkupljenih krvlju Kristovom.[124]


Zaključak


Odredbe o životu i ponašanju vjernika, o kojima je ovdje bilo riječi, koje su na našim crkvenim saborima i dijecezanskim sinodama donašane i često ponavljane, odgovarale su, više-manje, odredbama koje su u Crkvi općenito vrijedile, a koje su donesene na nekom od općih crkvenih sabora, u prvom redu na Tridentskom, a u novije vrijeme koje su bile sadržane u Zakoniku kanonskog prava iz g. 1917. Inzistiralo se ponajviše na ispunjavanju vjerskih dužnosti slavljenja nedjelja i svetkovina prisustvovanjem svetoj misi i suzdržavanjem od težačkih poslova u te dane; na otklanjanju nedoličnog ponašanja i igara kod crkava i svetih mjesta; na obdržavanju posta i nemrsa u propisano vrijeme i dane; na suzbijanju razvrata i poroka kao što su: priležništvo, psovka, vračanje i čaranja, i različiti drugi oblici magije i praznovjerja; te pogibeljne veze s krivovjernicima.

Budući da su slične ili identične odredbe donašane u mnogim biskupijama, i da su često ponavljane, može se zaključiti da su u svim hrvatskim krajevima neke vjerničke obveze jednako zanemarivane, ili da su neki poroci bili jednako rasprostranjeni, i da se nisu mogli lako i brzo iskorijeniti.


[1] Vidi: P. GASPARRI (prir.), Fontes iuris canonci, vol. I, Romae, 1926, str. 427-429.

[2] SPLITSKA SINODA, 1579., De iis quae ad religionem et ad Pietatem pertinet, De solemnitatum denuntiatione et de Jejunio in Quad.ma servando, Cap. VII. f. 3r.

[3] SPLITSKA SINODA, 1620., vidi: V. Mošin, „Poljičke konstitucije iz 1620. i 1680.“, u: Radovi Staroslavenskog Instituta, knj. 1, Zagreb, 1952., str. 190, br. 99.

[4] SPLITSKA SINODA, 1653., Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumerio /…/, De Sanctificatioe Festorum, et Ieiuniorum observantia, Cap. 4, n 9, f. 4v.

[5] SPLITSKA SINODA, 1671., Ms.: Synodus dioecesana habita sub Illmo et Rmo Dno Bonifatio Albano /…/, De Sanctificatione Festorum et Ieiuniorum observantia, Cap. IV, n. 7, f. 9r.

[6] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis /…/, De Festorum, et jejuniorum observantia, Cap. V, brr. 2, 3. i 5, str. 24.

[7] ŠIBENSKA SINODA, 1618., Constitutiones et Decreta /…/, u: D. Farlati, n. d., IV, str. 492.

[8] TROGIRSKA SINODA, 1687., Ms.: Decreta Synodalia, promulgata die 11 Maji 1687 /…/, De Festis Diebus sanctificandis, Observandisque Jejuniis, nn. 118 i 123, f. 18rv i 19r.

[9] ZADARSKA SINODA, 1647., vidi: Z. Strika, „Sinoda Zadarske Crkve 1647. godine“, u.: Croatica Christiana Periodica, 29/2005., br. 55, str. 55.

[10] ZADARSKA SINODA, 1663., Ms.: Synodus dioecesana prima Illmi ac Revmi D. D. Theodori Balbi /…/, De festorum cultu et ueneratione, f. 32r.

[11] ZADARSKA SINODA, 1680., Ms.: Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi /…/, Pars prima, Cap. decimum: De Festorum Dierum Cultu, str. 19.

[12] OSORSKA SINODA, 1624., Ms., fasc.: Biskup Garzadori, VIII. De cura praestanda circa animas, str. 1101/B

[13] OSORSKA SINODA, 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso /…/, Decr. XXVIII. Dell’osservanza delle Feste, str. 95.

[14] A. Lukinović, „Zaključci biskupijske sinode u Đakovu 1690.“, u: Croatica Christiana Periodica, 14/1990., br. 6, str. 86.

[15] KORČULANSKA SINODA, 1763., Synodus Dioecesana Curzulensis /…/, Cap. trigesimum secundum: De Festis et Jejuniis, str. XXXII.

[16] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 1., Cap. VI. De Festis, et Vigiliis, str. 43.

[17] ZAGREBAČKA SINODA, 1803., Acta et Decreta Cleri Dioecesani Zagrabiensiss /…/, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales //, Cap. VI. De praecibus publicis, Sanctificatione dierum festorum , str. 230-231.

[18] TRIDENTSKI SABOR, Sess. 25., De invocatione, veneratione et reliquuis sanctorum, et de sacris imaginibus, u: G. Alberigo-G. L. Dossetti Perikles-P. Joannou Claudio Leonardi-Paolo Prodi (prr.), Conciliorum Oecumenicorum Decreta, EDB, Bologna, 1996., str. 776.

[19] SPLITSKA SINODA, 1511., Constitutiones datae al Clero dall’arcivescovo Bernardo Zane, u: D. Farlati, n. d., III, str. 430.

[20] SPLITSKA SINODA, 1579., Ms., De iis quae ad religionem et ad Pietatem pertinet, De festorum dierum observantia, Cap. VIII, f. 3v

[21] SPLITSKA SINODA, 1653., Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumerio /…/, De Sanctificatione Festorum, et Ieiuniorum observantia, Cap. 4, n. 9, f. 4v.

[22] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis /…/, De Festorum, et jejuniorum observantia, Cap. V, n. 8, str. 27-28.

[23] SPLITSKA SINODA, 1751., Ms.: Synodus Dioecesana Spalatensis ab Illmo. et Rmo. In Xto Patre, et D. Dino Pacifico Bizza, /…/, ad Cap. 5: Festor. et Jejunior. Observantia, str. 31. 

[24] MODRUŠKA SINODA, 1589., vidi: Naredbe postavljene u Sinodu u Diocezi biskupie Modruške /…/, u: Arkiv za pověstnicu Jugoslavensku, II, Zagreb, 1852., str.87.

[25] ŠIBENSKA SINODA, 1637., u: D. Farlati, Illyricum sacrum, IV, str. 497.

[26] TROGIRSKA SINODA, 1687., Ms.: Decreta Synodalia /…/, De Festis Diebus sanctificandis, Observandisque Jejuniis, n. 120, f. 18v.

[27] ZADARSKI SABOR, 1579., Constitutiones et Decreta in Cconventu Reveren. DD. Spalatensis et Jadrensis Provinciae Archiepiscoporum et Episcoporum, ac eorum assnsu a Reverendissimo D. Augustino Valerio, Veronen. Episcopo Visitatore Dalmatiae et Reformatore Apostolico promulgata et a Sede Apostolica confirmata, Vicetiae 1579. Preuzeto ovdje iz: D. Farlati, n. d., V, De iis, quae ad Episcopos pertinent, str. 138.

[28] ZADARSKA SINODA, 1680., Ms.: Constitutiones, et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi /…/, Pars Prima, Cap. decimum: De Festorum Dierum Cultu, str. 18-19.

[29] RAPSKA SINODA, 1657., Ms.: Synodus Dioecesana quinta /…/, Cap. 9. De festis diebus, et Missar. Celebratione, f. 7v-8r

[30] OSORSKA SINODA, 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso /…/, Decr. XXVIII: Dell’osservanza delle Feste, str. 94.

[31] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti /…/, Cap. 8. De Festorum observantia, u: List Dubrovačke biskupije, 1/1903., str. 7-8.

[32] DUBROVAČKA SINODA, 1729., Constitutiones et Decreta Synodi dioecesanae /…/, Tit. IX: De Feriis, et Festorum dierum observantia, Cap. un., Festi dies quomodo Sanctificandi, str. 19.

[33] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, 1729., Ms.: Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis /…/, Pars Prima, Cap. V. De Festorum observatione, 220r.

[34] KORČULANSKA SINODA, 1763., Synodus Dioecesana Curzulensis ab Illustriss. et Reverendiss. D. D. Michaele Thoma Triali /…/, Cap. trigesimum secundum: De Festis et Jejuniis, str. XXXI.

[35] PIĆANSKA SINODA, 1594., Constitutiones Sinodales Dioecesanae Petinenses /…/, br. 28 i 33, Vidi: I. Grah, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589-1780)“ u: Croatica Christiana Periodica, 4/1980., str. 18.

[36] NOVIGRADSKA SINODA, 1644., Sinodo diocesana di Città Nova /…/, Delle Feste de’ Santi, e venerazione delle Reliquie, Cap. XII., str. 33-35. 

[37] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 1., Cap. VI. De Festis, et Vigiliis, str. 42-43.

[38] POREČKA SINODA, 1650., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss.mo et Rev.mo Gio: Battista de Giudice /…/, Dell’osservanza delle Feste, Cap. V., str. 10-11.

[39] POREČKA SINODA, 1675., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss., e Reverendiss. Alessandro Adelasio /…/, Dell’officio de Parochi, Cap. XVI., str. 40.

[40] ZAGREBAČKA SINODA, 1687., Synodus Zagrabiensis dioecesana IV. habita sub Martino Borkovich, electo Colocensis, et baachiensis Ecclesiarum // Anno MDCLXXXVII. Die XII. Maji …, Decreta e Constitutiones synodi, Cap. 2. De celebratioen festorum, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 141.

[41] ZAGREBAČKA SINODA, 1690., Constitutiones Dioecesanae Synodi zagrabiensis /…/, Cap. IV. De Celebratione Festorum, et Jejunii observantia, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 151-152.

[42] SENJSKA SINODA, 1906., Actiones et Constitutiones /…/, Pars secunda, Tit. V, Cap. III. De familia christiana, § 1. Timor Domini ac pietas, str. 399. 

[43] BANJOLUČKA SINODA, g. 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima /…/, Pars II, Cap. V, Art. II: De praecipuis fidelium vitiis corrigendis, str. 74, br. 164.

[44] ZAGREBAČKA SINODA, 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke /…/, Dio šesti, Šesta glava: Svetkovine, str. 221.

[45] TRIDENTSKI SABOR, Sess. 25, Decr.: De delectu ciborum, ieiuniis et diebus festis, u: G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 797.

[46] SPLITSKA SINODA, 1579., De iis quae ad religionem et ad Pietatem pertinent, De solemnitatum denuntiatione et de Jejunio in Quad.ma servando, Cap. VII, f. 3r.

[47] SPLITSKA SINODA, 1620., Vidi: V. Mošin, „Poljičke konstitucije iz 1620. i 1680.“, u: Radovi Staroslavenskog Instituta, knj. 1, Zagreb, 1952., str. 190, br. 99.

[48] SPLITSKA SINODA, 1653., Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumerio //, De Sanctificatioe Festorum, et Ieiuniorum observantia, Cap. 4, nn. 8 i 9, f. 4r-5r.

[49] SPLITSKA SINODA, 1671., Ms.: Synodus dioecesana habita sub Illmo et Rmo Dno Bonifatio Albano /…/,. De Sanctificatione Festorum et Ieiuniorum observantia, Cap. IV, nn. 7 i 9-10, f. 9rv..

[50] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis /…/, De Festorum, et jejuniorum observantia, Cap. V, brr. 4 i 5, str. 24.

[51] SPLITSKA SINODA, 1751., Ms.: Synodus Dioecesana Spalatensis /…/, ad Cap. 5: Festor. et Jejunior. Observantia, str. 31-32.

[52] TROGIRSKA SINODA, 1687., Ms.: Decreta Synodalia /…/, De Festis Diebus sanctificandis, Observandisque Jejuniis, nn. 118 i 122, 43rv.

[53] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti //, Cap. 9: De jejuniis, eorumque observantia, u: List Dubrovačke biskupije, 1/1903., str. 8. 

[54] KORČULANSKA SINODA, 1763., Synodus Dioecesana Curzulensis /…/, Caput trigesimum secundum: De Festis et Jejuniis, str. XXXII.

[55] PIĆANSKA SINODA, 1594., Constitutiones Sinodales Dioecesanae Petinenses /…/, br. 26, Vidi: I. Grah, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589-1780)“ u: Croatica Christiana Periodica, 4/1980., str. 18.

[56] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 1., Caput VI. De Festis, et Vigiliis, str. 43-44.

[57] ZAGREBAČKA SINODA, 1687., Cap. IV. De jejuniorum observatione, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 142-143.

[58] ZAGREBAČKA SINODA, 1803., Acta et Decreta Cleri Dioecesani Zagrabiensis //, Caput VI. De praecibus publicis, Sanctificatione dierum festorum; de Indulgentiarum usu; Jejunii, et abstinentiae observantia, str. 234.

[59] BANJOLUČKA SINODA, 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima /…/, Pars quarta, Cap. II, Art.I: De ieiunio et abstinentia, str. 117, br. 403-409.

[60] ZAGREBAČKA SINODA, 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke /…/, Dio šesti, sedma glava: O nemrsu i postu, str. 222-223.

[61] KRČKA SINODA, 1928., Synodus dioecesis Veglensis tertia /…/, De disciplina rerum, De temporibus sacris, str. 63, br. 226.

[62] ZADARSKI SABOR, 1579., Constitutiones et Decreta in Cconventu Reveren. DD. Spalatensis et Jadrensis Provinciae /…/, Preuzeto ovdje iz: D. Farlati, n. d., V, De iis, quae ad Episcopos pertinent, str. 134.

[63] ZADARSKA SINODA, 1663., Synodus dioecesana prima Illmi ac Revmi D. Dni Theodori Balbi/…/, De Festorum cultu et ueneratione, f. 32v. U naslovu se pogrešno navodi da je to prva sinoda biskupa Balbija, a u stvari je druga, jer je biskup Balbi svoju prvu sinodu držao 1658. Vidi: V. Blažević, n. d., str. 216.

[64] ZADARSKA SINODA, 1680., Ms.: Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi /…/, Pars prima, Caput decimum: De Festorum Dierum Cultu, str. 18. 

[65] OSORSKA SINODA, 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso /…/, Decr. XXVIII: Dell’osservanza delle Feste, str. 94.

[66] ŠIBENSKA SINODA, 1564., u: D. Farlati, n. d., IV, str. 479.

[67] ŠIBENSKA SINODA, 1604., u: D. Farlati, n. d., IV, str. 488.

[68] ŠIBENSKA SINODA, 1602., u: D. Farlati, n. d., IV, STR. 487.

[69] ŠIBENSKA SINODA, 1614., u: D. Farlati, n. d., IV, str. 489.

[70] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis /…/, De Festorum, et jejuniorum observantia, Cap. V, br. 6, str. 26.

[71] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti //, Cap. 8: De Festorum observantia, u: List Dubrovačke biskupije, 1/1903., str. 6.

[72] DUBROVAČKA SINODA, 1729., Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Ragusii /…/ Tit. XIV, Cap. I: Mystae ad Sacrum Altare devote accedant, et non nisi peractis gratiarum actionibus ab Ecclesia recedant; fideles vero debita reverentia assistant, str. 33.

[73] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, 1729., Ms.: Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis //, Pars prima, Cap. V. De Festorum observatione, f. 221r.

[74] PIĆANSKA SINODA, 1594., Constitutiones Sinodales Dioecesanae Petinenses /…/, br. 29, Vidi: I. Grah, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589-1780)“ u: Croatica Christiana Periodica, 4/1980., str. 18.

[75] POREČKA SINODA, 1650., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss.mo et Rev.mo Gio: Battista de Giudice /…/, Dell’osservanza delle Feste, Cap. V., str. 11.

[76] POREČKA SINODA, 1675., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss., e Reverendiss. Alessandro Adelasio /…/, Dell’officio de Parochi, Cap. XVI, str. 39-40.

[77] ZAGREBAČKA SINODA, 1687., Cap. 2. De celebratioen festorum, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 141.

[78] KRČKA SINODA, 1901., Acta et decreta synodi Veglensis /…/, Tit. quintus, Cap. I. De vitiis praecipuis in populo, str. 129-130.

[79] KRČKA SINODA, 1928., Synodus dioecesis Veglensis tertia /…/, II: De disciplina rerum, De temporibus sacris, str. 63, br. 224.

[80] TRIDENTSKI SABOR, Sess. 24., Canones super reformati onem circa matrimonium, cap. VIII, u: G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 758-759.

[81] SPLITSKA SINODA, 1511., Constitutiones synodi dioecesanae Spalatensis /…/, u: D. Farlati, n. d., III, str. 430., br. 35.

[82] SPLITSKA SINODA, 1535., Constitutiones synodi dioecesanae /…/, u: D. Farlati, n. d., III, str. 444-445.

[83] ZADARSKI SABOR, 1579., Constitutiones et decreta in conventu Reveren. D.D. Spalatrensis et Jadrensis Archiepiscoporum et Epsicoporum /…/, Vicetiae, 1579. Preuzeto iz: D. Farlati, n. d., V, De iis, quae ad Episcopos pertinent, str. 138.

[84] ZADARSKA SINODA, 1598., Constitutiones synodicae dioecesis Jadrensis /…/, De Concubinatu tum Ecclesiasticorum tum laicorum, u: D. Farlati, n. d., V, str.150

[85] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti /…/, Cap. 10. De Concubinariis, u: List Dubrovačke biskupije, 1/1903., str. 8-9. 

[86] KRČKA SINODA, 1901., Acta et decreta synodi Veglensis /…/, Tit. quintus, Cap. I. De vitiis praecipuis in populo, str. 130-131.

[87] Vidi: PETI LATERANSKI SABOR, Sess. 9, 5 maii 1514., Bulla reformatiois curiae, Reformationes curiae et aliorum, u: G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 621-622.

[88] SPLITSKI SABOR, 1325/26., De prorumpentibus in blasphemiam contra Deum vel aliquem Sanctorum, u: D. Farlati, n. d., III, str. 415.

[89] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae Spalatensis /…/, De Blasphemia, Cap.II, str. 9-10, br. 1.

[90] HVARSKA SINODA, 1596., Ms.: Sinodi Diocesani del’Illmo et Revmo Vescovo di Liesina Cedulini, f. 13v-14r.

[91] TROGIRSKA SINODA, 1687., Ms. Decreta Synodalia /…/, De Blasphemia, n. 124, f. 19r.

[92] ZADARSKA SINODA, 1680., Ms.: Constitutiones et Decreta Illmi ac Rmi D. D. Euangelistae Parzaghi //, Pars prima, Caput tertium: De Blasphemia, str. 6. 

[93] NOVIGRADSKA SINODA, 1644., Sinodo diocesana di Città Nova /…/, Della professione della Fede, e della Dottrina Christiana, Cap. II, str. 7.

[94] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 1., Caput II: De Haereticis, et Blasphemia, str. 29-30.

[95] ZAGREBAČKA SINODA, 1690., Constitutiones Dioecesanae Synodi zagrabiensis /…/, Cap. I. De Cultu Divini Nominis, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 147-148.

[96] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti //, Cap. 9. De Blasphemiis, u: List Dubrovačke biskupije, 11/1902., str. 116. 

[97] DUBROVAČKA SINODA, 1729., Constitutiones et Decreta Synodi Dioecesanae Ragusii /…/, Tit. I, Cap. V. De Blasphemiis, Superstitionibus, et Vanis observationibus, str. 7.

[98] SENJSKA SINODA, 1906., Actiones et Constitutiones /…/, Pars secunda, Tit. V, Cap. III. De familia christiana, § 3. De puritate et humilitate, str. 405. 

[99] BANJOLUČKA SINODA, 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima /…/, Pars secunda, Cap. V, Art. I: De praecipuis fidelium vitiis corrigendis, str. 73, br. 158.

[100] PETI LATERANSKI SABOR, Sess. 9, Bulla reformatiois curiae, Reformationes curiae et aliorum, u: G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 625.

[101] SPLITSKA SINODA, 1579., Ms., De iis quae ad religionem et ad Pietatem pertinent, De superstitionibus in genere, Cap. XII, f. 5r.

[102] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae /…/, De Fide Catholica, ejusque Professione, Cap. I, br. 15, str. 7-8.

[103] HVARSKA SINODA, 1596., Ms.: Sinodi Diocesani del Illmo et Revmo Vescovo di Liesina Cedulini, f. 13v.

[104] ZADARSKA SINODA, 1598., Constitutiones synodicae /…/, De sortilegiis, et magicis artibus, u: D. Farlati, n. d., V, str. 150-151.

[105] STONSKA SINODA, 1713., Synodus Dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti //, Cap. 6. De Superstitionibus, u: List Dubrovačke biskupije, 11/1902., str. 115. 

[106] DUBROVAČKA SINODA, 1729., Constitutiones et Decreta /…/, Tit. I, Cap. V. De Blasphemiis, Superstitionibus, et Vanis observationibus, str. 7.

[107] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, 1729., Ms.: Constitutiones et Decreta /…/, Pars prima, Cap. II. De Haereticis, Schismaticis, et de Superstitionibus, ac non negnada fide Ortodoxa, f. 216r.

[108] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 1., Cap. III. De Superstitionibus, et Vanis Observationibus, str. 32.

[109] DUBROVAČKA SINODA, 1900., Acta et Decreta /…/, Tit. I, Cap. I. De fidei catholicae professione, str. 29.

[110] SENJSKA SINODA, 1906., Actiones et Constitutiones /…/, Pars secunda, Tit. I, Cap. II. Errores moderni, § 8. De superstitionibus, str. 83-87. 

[111] SPLITSKA SINODA, 1511., Constitutiones synodi dioecesanae /…/, u: D. Farlati, n. d., III, str. 430., br. 31 i 33.

[112] ZADARSKA SINODA, 1598., Constitutiones synodicae /…/, De casibus reservatis, u: D. Farlati, n. d., V, str. 153.

[113] ZAGREBAČKA SINODA, 1690., Constitutiones Dioecesanae synodi zagrabiensis /…/, Cap. IX. De Usuris, Perjuriis, et aliis Populi publicis criminibus coercendis, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 156.

[114] SPLITSKA SINODA, 1653., Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumerio //, De tolendo usu Nemiarum, et deploratione in Ecclesiis, Cap. 20, n. 71, f. 15r.

[115] SPLITSKA SINODA, 1671., Ms.: Synodus dioecesana habita sub Illmo et Rmo Dno Bonifatio Albano /…/, De tolendo usu Nemiarum, et deploratione defunctorum in Ecclesiis, Cap. XXII, n. 83, f. 18v.

[116] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae /…/, De Funeribus, et Sepulturis, Cap. XVII, str. 97, br. 10.

[117] NOVIGRADSKA SINODA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis /…/, Sess. 3., Cap. III. De Exequiis, Funeribus, et Coemeteriis, str. 81.-82.

[118] SPLITSKI SABOR, 1325./26., Constitutiones synodales, XXXVI: Quod nullus fidelis cum Patharenis aut aliis infidelibus matrimonium contrahat, u: D. Farlati, n. d., III, str. 419.

[119] ZADARSKI SABOR, 1579., Constitutiones et decreta /…/. Preuzeto ovdje iz: D. Farlati, n. d., V, De iis, quae ad Episcopos pertinent, str. 133.

[120] ZADARSKA SINODA, 1598., Constitutiones synodicae /…/, De Turcis, eorumqu consuetudine, u: D. Farlati, n. d., V, str. 151.

[121] SPLITSKA SINODA, 1688., Constitutiones Synodi dioecesanae /…/, De Fide Catholica, ejusque Professione, Cap. I. br. 14, str. 6-7..

[122] DUBROVAČKA SINODA, 1729., Constitutiones et Decreta /…/, Tit. XVII, Cap. un., str. 43, i Tit. XVIII, Cap. un., str. 44-45.

[123] MRKANSKO-TREBINJSKA SINODA, 1729., Ms.: Constitutiones et Decreta /…/, Pars prima, Cap. II. De Haereticis, Schismaticis, et de Superstitionibus, ac non negnada fide Ottodoxa, f. 216r.

[124] DUBROVAČKA SINODA, 1900., Acta et Decreta /…/, Tit. I, Cap. I. De fidei catholicae professione, str. 28-29.