Obično zamišljamo Gospodina Isusa okružena mnoštvom slušateljâ koji vise o njegovoj riječi; farizejâ koji ga vrebaju u riječi; bolesnikâ koji očekuju riječ: Progledaj, Ispruži ruku, Praštaju ti se grijesi; ženâ s djecom, koje smišljaju kako se dotaknuti njegove haljine da se ne primijeti. A evanđelisti prikazuju Isusa i u razgovoru samo s jednom osobom: sa slijepcem od rođenja kojega drži na oku cio dan (Iv 9,1-41); sa Samarijankom na zdencu usred bijela dana (Iv 4,4-42), s Nikodemom cijelu večer (Iv 3,1-21). Jedan takav razgovor čitamo 3. korizmene nedjelje.
»ISUS je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode.
Kaže joj ISUS: ‘Daj mi piti!’ Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane.
Kaže mu na to Samarijanka: ‘Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?’ Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima« (Iv 4, 6-9).
Žedan Isus na studencu. Negdje oko podne Isus sjeo na Jakovljev zdenac u Siharu u Samariji, pokrajini između Judeje i Galileje. Ne zna se je li umorniji, gladniji ili žedniji. Učenike poslao u grad kupiti kruha i sira. Kad eto ti jedne žene, dolazi zahvatiti vode iz bunara u koji se vode slijevaju, a ne izviru. Dođe, prepozna Isusa kao Židova i okrene glavu na drugu stranu. Židovi i Samarijanci uzajamno ne zbore već četiri stoljeća, jer su se Samarijanci – inače Izraelci kao i Židovi – tijekom stoljeća ženili sa strankinjama pa se krv pomiješala. Isus prvi prozbori: zamoli je da mu dadne malo vode da skvasi usta. Umjesto da spremno usluži žedna putnika, ona poteže stare boljke: Kako ti, Židov, išteš vode u mene Samarijanke, ta znaš li da mi ne pričamo? Isus se ne obzire na ljudske običaje podržavanja mržnje. On dođe upravo da ljude pomiri, a ne da im mržnju potpiri!
– O, Bože, je li Isus uzalud došao i poveo razgovor sa Samarijankom, ako tolike osobe i drugih “četiri stotine godina” kane ostati u nedruženju i mržnji?
»ISUS joj odgovori: ‘Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: Daj mi piti, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.’
Odvrati mu žena: ‘Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?’« (Iv 4,10-12).
Isusova maštovitost. Nakon Sugovornikova prvoga pitanja, i žena dočeka s pitanjem. Isus se ne zaustavlja na njezinu prigovoru, nego razvija maštu u žene kazujući joj da ima “živu vodu”, ne kišnicu. I ako ona hoće, on bi joj dao te žive vode, s izvora. Samarijanka ne zna što bi: opet pitanje – odakle ti voda? Nemaš ni kante ni užeta, bunar dubok 30 metara, a nisi veći od naših slavnih pradjedova? Ali ipak, nakon Isusova odgovora, Samarijanka popusti u svojoj nacionalnoj zahuktalosti. Obrati mu se: “Gospodine…” Barem je nešto naučila: da bude malo pristojnija! Jer je pred njom doista pravi Gospodin.
– Znamo što je Isus mislio pod živom vodom, onom krsnom kojom nas Bog po Crkvi pere od iskonskoga grijeha. Znamo li drugoga zainteresirati tako da ga usmjerujemo od zemlje prema nebu? Od Isusa se učimo međusobnu dijalogu. A od Samarijanke? Ona još ne zna s kim razgovara, pa misli da može izvoditi malo šale…
»Odgovori joj ISUS: ‘Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.’
Kaže mu žena: ‘Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati’« (Iv 4,13-15).
Samarijanka ište vode u Isusa. Isus se ne osvrće na ženine prikrivene namjere. On slijedi svoj put razgovora. Još je više zainteresira: tko pije te vode koju on daje, ne će ožednjeti nikada; štoviše, postat će mu izvorom vode koja struji u život vječni… Žena misli da se Isus šali, i prihvati veselo: “Gospodine, daj mi te vode…” Nije ni svjesna da se situacija posve preobrati. Isus je u dva poteza posve razoruža: na početku on u nje moli vode iz bunara, a evo sada ona ište u njega vode sa živa izvora! To je Božja taktika, Isusov put kada nekoga obraća. Ali kako žena još ne zna u kakvu je božansku mrežu upala, sve još misli u zemaljskom pojmu: ima na pameti vodu H2O, a ne božansku vodu koja struji u život vječni!
»Nato joj ISUS reče: ‘Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.’
Odgovori mu žena: ‘Nemam muža’« (Iv 4,16-17).
Isus govori vrlo ozbiljno. Kada žena reče Isusu da joj dade vode da ne mora više dolaziti na zdenac, Isus joj odgovori da pođe po muža, pa će joj dati. Nije umjesno da on s njom ide sam na taj živi izvor. Zovni muža pa ćemo sve troje poći. Osta žena zatečena. Možda u čas pomisli: Zar sam tako stara da ovaj misli da sam udana? Možda se kao takva i htjela Isusu predstaviti? Zapravo iz njezina odgovora jasno je da je ona – slobodna.
»Kaže joj ISUS: ‘Dobro si rekla: Nemam muža! Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.’
Kaže mu žena: ‘Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati’« (Iv 4,17-20).
Žena na živoj žeravi. Tko će znati što je žena mislila kako će Isus reagirati kada mu reče da nema muža? Svakako nije očekivala da će on onako odgovoriti. Mislila je da za onoga “drugoga“ i „četvrtoga” nitko ne zna. Kad tamo – jedan Židov zna sve! Nije to samo Židov, to je Prorok! On zna ne samo kakva sam, nego i koliko sam ih promijenila. Ja sam srušila polovicu Dekaloga: protiv Šeste živim u preljubu i u bludništvu; protiv Sedme kradem tuđe muževe; protiv Osme lažem bez imalo stida pa i pred Prorokom; protiv Devete željela ukrasti i ukrala trojicu muževa iz njihovih obitelji; protiv Desete: željela živjeti s njima, i sada živim sa šestim. I žena iz ljudskoga zla i zemaljske kaljuže prelazi na sučeljenje s Prorokom, na područje klanjanja Bogu. Koje je pravo klanjalište: u židovskom Jeruzalemu ili na ovoj samarijskoj gori Gerazimu? poče žena postavljati religiozna pitanja.
Uljudan i kad kori. Kada mu žena reče da nema muža, netko bi pomislio da će je Isus riječima skršiti! Isus je uljudan. On želi da se ona skruši. On je čak najprije pohvali: “Dobro si rekla.” Onda joj gorku istinu odčita: pet si ih imala, a ni ovaj sadašnji nije zakonit! I opet je pohvali: „To si po istini rekla.”
– Od Isusa učimo kako ćemo drugomu pomoći da izađe iz svojih grijeha. Istaknuti ono što je dobro, lijepo, istinito. Ljudi smo. Osjetljivi prekomjerno. Teško ćemo se i tada popraviti, a kamoli ako nas netko počne rezati. A od Samarijanke učimo se obraćati. Ona sa zemaljskih pitanja i šala prelazi na vjerske teme: Naši se očevi klanjahu…, gdje se treba, zapravo, klanjati?
»A ISUS joj reče: ‘Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.”
Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve’« (Iv 4,21-25).
Isus traži vjeru. Isus Samarijanki tumači komu, kada, kako se treba klanjati: Bogu, uvijek, u duhu i istini. Iskorištava priliku da progovori koju o svome Ocu. Vjeruj mi, ženo! Isus je uspostavio kontakt preko vode i uspostavlja još dublji kontakt preko vjere. Ne može se drukčije k Isusu: vjera. Vjeruj mi, ženo. Imaj povjerenja u mene. Došao je čas, evo ga!
Klanjanje u duhu i istini. Bog je Duh. I Bogu se treba klanjati u duhu i istini. Takve klanjatelje Bog traži. Budući da je Bog duhovan, vječan i neizmjeran, ne može ga se ograničiti na vrijeme, mjesto, obrede, knjige, slike, kipove. Sve to više skriva nego što otkriva Božju narav. Njemu se treba klanjati u istini: bez primjesa lažnih bogova, krivih nauka i neispravnih moralnih zasada. Doći će vrijeme, veli Isus, kada se ljudi ne će klanjati Bogu ni na Sionu ni na Gerazimu. U 2. stoljeću kršćanske ere uništen je i jedan i drugi hram, i svetište, i žrtve, nestalo i svećenstvo i svećeništvo.
Žena se vjernički nada. Nije u njoj sve uništeno. Između tolikih prijestupa iz nje još zrači nada u Mesiju koji će doći i sve protumačiti.
– Mi se po vjeri spašavamo. Naše je životno zvanje – vjera, nada! Vjera nosi i naša djela. Vjera i djela. Je li uopće moguće živjeti bez vjere i nade u Isusa? Pogotovo kada ti ovako milosrdno, božanski kaže: Vjeruj mi, ženo!
»Kaže joj ISUS: ‘Ja sam, ja koji s tobom govorim!’ (Iv 4,26).
Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: ‘Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?’ (Iv 4,28-29).
Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: ‘Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta’« (Iv 4,40-42).
Nakon ovoga razgovora, Gospodin pomisli da je došao trenutak da joj se predstavi: On je Krist! A žena, sva izvan sebe, ostavi krčag i ode u grad. Samarijanci povjerovaše na ženinu riječ, ali mnogo više na Spasiteljevu riječ kada ga vidješe i čuše!
Kako ova žena raste u vjeri u Isusa: od Židova preko Proroka do Mesije! Zamisli, kolika se vjera po Siharu prosu samo iz jednoga razgovora na zdencu!
Poruke sa studenca
Prva: “Kraljevstvo je Božje kao kada Isus razgovara sa ženom na studencu…” Kraljevstvo je nebesko kao kada se Isus susretne s ljudskom savješću; pita je, prokušava, traži malo vode, nudi joj božansku vodu, život vječni, predstavlja se: Ja sam, ja koji s tobom govorim! Vjeruj mi, dušo, ništa se ne boj! Samo priznaj, pokaj se, sve ti se prašta. Prašta ti se ne samo pet nego pedeset pet puta pet grijeha. Sve! Bog je samo milosrđe! Treba preda nj stupiti, pokajati se i pokloniti mu se u duhu i istini! Bez kajanja i klanjanja pred Bogom – nema oproštenja!
Druga: Čudesno je kako su Samarijanci našli povlašteno mjesto u Isusovu djelu: Milosrdni Samarijanac u prispodobi (Lk 10). Samarijanka na zdencu. Samarijanci koji dva dana primiše Isusa i apostole u Siharu. Zebedejevi sinovi jednom predložiše da zazovu oganj s neba na neko samarijsko selo što ne htjede primiti Isusa, a Gospodin ih prekori (Lk 9). Isus reče apostolima na odlasku u nebo da mu budu svjedoci „po svojoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,9). Ovo je uistinu Spasitelj svijeta!