Vjeruješ li ovo?
Cjelovito Evanđelje 5. korizmene nedjelje sadrži 45 redaka. Ako se čita kraći oblik, opet ih ima više od polovice. Uzimamo kraću formu na razmišljanje (Iv 11,3-7,17.20-27.33b-45).
Iz Betanije u Betaniju. Bijahu dva mjesta s tim imenom, koje znači „kuća siromahâ“. Jedno mjesto s lijeve strane Jordana u Pereji, a drugo 3 km do Jeruzalema u Judeji. Isus se s apostolima nalazi u Pereji, oko 30 km do Jeruzalema.
»U ono vrijeme Lazarove sestre poručiše Isusu: ‘Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.’
Čuvši to, Isus reče: ‘Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.’ A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: ‘Pođimo opet u Judeju!’« (Iv 11,3-7).
Lazar prijatelj. Tekst je iz Evanđelja sv. Ivana, Isusova svjedoka svega što se događalo u betanijskoj obitelji, gdje se roditelji ne spominju, samo brat i dvije sestre, vjerojatno sirotani, prava „kuća siromaha“. Mladić Lazar bijaše Isusov prijatelj, iako ne njegov učenik. A Isus ljubljaše tu obitelj Marte, njezine sestre Marije i Lazara. Apostol Ivan smatraše potrebnim izričito napomenuti da je Isus volio to troje siromašnih članova. Kao da se to samo po sebi ne razumije. Ali ako on to ističe, znači da ih je Isus volio osobitom ljubavlju kao Božje sirotane. To će reći da su i sestre i brat ljubili Isusa ljubavlju kako Bog zapovijeda. Isus odgovara na ljudsku ljubav kako tko – želi! Dođemo li k njemu s malom žlicom, napunit će nam žličicu svojom milošću; dođemo li s velikom posudom, napunit će nam čitavu posudu, „do vrha“, kao u Kani (Iv 2,7).
– Činjenica je da Bog – Sin Božji Gospodin Isus – voli svakoga od nas. Što mu se više duhom otvorimo, to nas više voli. On nas nekada posjeti posebnom radošću, a nekada križem, ljudskim progonom, siromaštvom, bolešću kao Lazara.
Lazar bolestan. Najednom taj se mladić razboli. Sestre, ionako jadne od sebe da ga kamo vode na operacije i terapije, nakon što iscrpiše svoje umijeće seoskih obloga i trava, „poručiše“ Isusu da je njegov „prijatelj“ bolestan. Sestre samo poručiše, nisu čak ni molile Isusa da dođe. Tko ljubi, dosta mu je reći o čemu se radi. Zna što treba!
A Isus izjavi da ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se proslavi Sin Božji. Učenicima neshvatljivo! Kako bolest može biti na slavu Božju? I do dva dana pođe Gospodin s apostolima na dvodnevno putovanje u Lazarovu Betaniju.
– Blago onomu tko zna biti diskretan u molitvi, da Bogu neumjesno ne postavlja uvjete da mu ispuni naume, inače prekida prijateljstvo? Misliš da Isusu nije dosta poslati poruku: “Gospodine, onaj koga ti ljubiš, bolestan je, grješnik je, pošao je niz brdo, nalazi se u teškoj nevolji, pred razvodom, nema posla! Nema duhovnih zvanja u ovoj Crkvi!” Poučljiv je primjer časnih i čestitih sestara Marte i Marije: poručiše, ostalo je Božja briga. Osim toga, Isus poziva i nas da pođemo s njime: obići bolesnike, posjetiti prijatelje, izraziti sućut ožalošćenima. Idemo li rado u „Betanije“, kojih ima po svim našim biskupijama?
Lazar umro. Iako je čuo da je Lazar teško bolestan, iako je znao da je već pokojni, Isus ipak osta još dva dana u Pereji. Ostadoše li poruke sestara neuslišane? Sestarsko je da mu jave, a kada će on na to odgovoriti: do dva sata, do četiri godine ili na drugome svijetu, to je njegova odluka! Uostalom uvijek nas usliši na vrijeme jer je svevremen i vječan!
– Mi se ljudi rađamo bez svoje volje, živimo svojom voljom, umiremo protiv svoje volje. Našli smo smisao života, odreknemo li se svoje volje, predajući se u volju Božju, punu mudrosti i ljubavi.
Lazar pokopan istoga dana. Nisu se čekala 24 sata. Zavili ga u plahtu, na nosila i grobari ga položiše u „spilju“ (r. 38). Već je žalost u Betaniji četvrti dan, a još su tri dana tugovanja. U Marte i Marije suza suzu goni.
»Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu« (Iv 11,17).
Isus je za zemaljskoga života pozvao iz smrti, oživio, vratio u ovaj smrtni život tri mlade osobe: Jairovoj kćeri u Kafarnaumu, djevojčici, „povrati duh“ (Lk 8,55) dva-tri sata nakon njezine smrti; mladića u Nainu pozva u život iz njegova sprovoda „i mrtvac se podiže“ (Lk 7,15) i svoga prijatelja Lazara koji je „već četiri dana u grobu“. Sve su ovo očiti predznaci Kristova pravoga i slavnog uskrsnuća.
Razgovor izvan sućutna ozračja
»Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: ‘Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.’
Kaza joj Isus: ‘Uskrsnut će brat tvoj!’
A Marta mu odgovori: ‘Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.’
Reče joj Isus: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?’
Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’« (Iv 11,20-27).
Marijin i Martin brat Lazar izdahnuo. Isus ne dođe kada Lazar bijaše bolestan da zaustavi žalac smrti, nego se pojavi tek četvrtoga dana nakon njegova preminuća, odnosno sprovoda.
Isus se približio selu i već se pronese glas koji doprije do Martinih ušiju. Ona izvan sebe: ne kaza ni svojoj sestri Mariji da Isus dolazi, nego skoči i potrča mu u susret. Vidjevši ga, reče mu dvije rečenice. Prva: s dozom gotovo prijekora – “E, da si ti bio ovdje…“, a druga: puna pouzdanja u Isusovu molitvu Ocu – „Ali…, štogod zaišteš…” Domalo mu i Marija s istom bolju ponovi: „Da si bio ovdje, moj brat ne bi umro“ (r. 32). Tu su rečenicu sestre ponavljale valjda sva četiri dana!
Isus će Marti: „Brat će tvoj uskrsnuti.“
Na to se ona još više raskuka. I doda: „Znam da će uskrsnuti o Sudnjem danu“. A tko će dočekati Sudnji dan?
Isus poštuje Martu i Marta njega. On kuša njezino poštovanje i ljubav tvrdeći za sebe da je Uskrsnuće i Život. I tko živi i vjeruje u njega, ne umire nikada. I upita je: “Vjeruješ li ovo?” Odgovor na to jest srž Evanđelja i naše egzistencije! Ako vjeruješ, ima nade. Ako ne vjeruješ: beznadan slučaj! Marta odgovori punim srcem: „Ja vjerujem da si Ti Sin Božji!“
– U ovome svijetu u stalnoj smo prilici da potvrđujemo svoju ljubav vjerom i vjeru ljubavlju. Jedno bez drugoga ne ide. Sve je uvijek na provjeri. Vjerujemo li doista da Isus suosjeća s našom nevoljom, i tjelesnom i duhovnom?
»Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: ‘Kamo ste ga položili?’
Odgovoriše mu: ‘Gospodine, dođi i pogledaj!‘ I zaplaka Isus.
Nato su Židovi govorili: ‘Gle, kako ga je ljubio!’ A neki između njih rekoše: ‘Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?’« (Iv 11,33-36).
„Kamo ste ga položili?“ Odgovoriše mu: „Dođi i pogledaj!“
– Kada Isus zove nas, mi ga pitamo: „Gospodine, gdje stanuješ“, gdje si odsjeo, koja ti je adresa? – onda on nama odgovara: „Dođite i vidjet ćete“ (Iv 3,8). Imat ćete što ušima čuti, očima vidjeti i srcem osjetiti. Vjeruješ li ovo?
– A kada Isus nas pita: Gdje je brat Lazar? Gdje ste ga položili? Je li duša živa u krjepostima ili mrtva u grijesima? Imaš ime da živiš, a odavno si pokojni… (Otk 3,1), onda mi odgovaramo: „Dođi i pogledaj!“ (Iv 11,34). Pogledaj ovu jamu grobnu, pećinu mraka, nevolje i smrti! Četiri dana u grobu. Završena priča. Samo Bog može pomoći.
Isus zaplaka. Sveti pisci zabilježiše da je Isus u tri godine javno zaplakao tri puta: Ovdje (r. 35), nad neobrativim Jeruzalemom (Lk 19,41-42) i u Getsemaniju u „silnom vapaju i suzama“ pred razapinjanje (Heb 5,7). Nismo toliko nevjerni da pomišljamo kako je sav prizor Isusova plača privid plakanja?
»Isus onda, ponovo potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: ‘Odvalite kamen!’
Kaže mu pokojnikova sestra Marta: ‘Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.’
Kaže joj Isus: ‘Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?’ Odvališe dakle kamen.
A Isus podiže oči i reče: ‘Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.’ Rekavši to povika iza glasa: ‘Lazare, izlazi!’ I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom.
Nato Isus reče: ‘Odriješite ga i pustite neka ide!’
Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj« (Iv 11,38-45).
“Odvalite kamen!” I isti oni grobari odvališe kamen. Što sada? Vjerojatno su neki čuli i za Jairovu djevojčicu i za udovičina sina u Nainu u Galileji. Svi u iščekivanju.
Lazare, izađi van! Isus pokaza da je gospodar života i smrti. Lazara oživi! Radost u selu veća nego kada se rodio. Isus ga ne uskrisi kao što će biti o Sudnjem danu: s preobraženim i besmrtnim tijelom, nego mu samo vrati duh. Lazar je opet u životu jeo i pio, griješio i kajao se i umro u svom smrtnom tijelu. I ponovo pokopan u istu grobnicu. Isus nastupa kao darovatelj života i nakon smrti. Zato što je savršeno poslušan Ocu, koji ga uvijek uslišava jer on moli kako Otac hoće.
Odriješite ga i pustite neka ide! Oživljenje se događa Božjom snagom, po molitvi, vjeri, nadi i ljubavi! Pa i oživljenje iz svakoga mrtvila i zla ovoga svijeta. Odriješena si, dušo, od svih spona krivnje i grijeha, boli i zla, sotone i smrti!
Isusov je to dar. Možemo ga samo moliti da se raspoložimo da ga primimo! Jer on nam daje „i htjeti i djelovati“, veli sv. Pavao Filipljanima (2,13).
U našoj zemaljskoj smrti duša se odvaja od tijela. Tijelo ide u zemlju na raspadanje, a duša ide Bogu na račun. A o Sudnjem danu i preobraženo će se tijelo pridružiti besmrtnoj duši. Vjeruješ li ovo?
Dvije bitne poruke
Prva: Betanijske sestre pokazaše da su i obiteljski sirotinja, i mjestom siromašne, koje su Isusu posluživale i visjele o njegovoj riječi kao grozdovi o lozi!
Umjesto da izrazi uobičajenu sućut, Isus pita Martu s obzirom na sebe kao Uskrsnuće i Život: Vjeruješ li ovo? I onda dar iznad svake mjere. Za njega je ljudska smrt kao san: djevojčica u Kafarnaumu „spava“, Lazar u Betaniji „spava“. On ih samo „bûdi“!
Druga: u prvim stoljećima, a i danas ponegdje, cijela je korizma katekumenska priprava za krštenje. Zato je Treće nedjelje Evanđelje o živoj vodi koja struji u život vječni, kojom se pripravnik pročišćava. Četvrte nedjelje čitamo Evanđelje o slijepcu koji je primio dar svjetla od vječnoga Svjetla, Krista Isusa. A ove Pete nedjelje govorimo o izlasku iz tmine groba, o sakramentu milosti posvetne. A koji su već kršteni prolaze, ustreba li, kroz ispovjedno čišćenje da se sjedine s euharistijskim Kristom. Vjeruješ li ovo?
