Vjerujte Evanđelju
U trećoj nedjelji kroz godinu B čitamo sv. Evanđelje po Marku, sedam redaka (1,14-20) s tri točke za razmišljanje: Evanđelje Božje i pozivi dvoma parovima braće, prvih Isusovih učenika. Ovo je Nedjelja Riječi Božje.
Evanđelje Božje
»A pošto Ivan bȋ predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!’« (Mk 1,14-15).
Nakon krštenja na Jordanu i 40-dnevne kušnje u Judejskoj pustinji, Isus se uputi u svoju zavičajnu Galileju gdje naumi započeti propovjedničku službu pružajući ljudima svesrdnu pomoć. Riječi mu tumače znamenja, a čudesima potvrđuje riječi. Činio i učio. Njegov se javni nastup vremenski podudara sa životnom dramom Ivana Krstitelja, koju će sv. Marko prikazati opširno, najopširnije (6,14-29) od svih evanđelista.
U čemu se sastoji Isusovo propovijedanje? U naviještanju „Evanđelja Božjega“. Među evanđelistima samo sv. Marko Evanđelje naziva Božjim. To je Očev plan, njegova sveta volja. Marko evanđelist, kako početno ističe da je Isus „propovijedao Evanđelje Božje“, tako i završava svoje djelo o Radosnoj vijesti Isusovom porukom apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Naglasak je na propovijedanju: govorenju i slušanju, iz usta u uši, licem u licem, s mikrofonom ili bez njega! U crkvi, u crkvenom dvorištu, u nekom religioznom svetištu. Zato je Crkva obvezala svećenike da nedjeljom propovijedaju Evanđelje pa bio jedan bilo trista! Papa Benedikt XVI. u odgovoru svomu sugovorniku reče da svake nedjelje propovijeda sestrama u kapelici svoga doma Mater Ecclesiae, gdje je živio od svibnja 2013. do 31. prosinca 2023. I to izgovara napisanu propovijed.[1]
Sadržaj Evanđelja
Isus je sam rekao u čemu se sastoji Evanđelje Božje. U četiri ideje koje su smišljen sažetak Blagovijesti: Ispunilo se vrijeme. Približilo se kraljevstvo nebesko. Obratite se! Vjerujte Evanđelju! Četiri kratke misli kako izrečene, tako se počele i ostvarivati. Kada Gospodin rekne, to se ispunjava: Imat ćeš križ, i imaš križ! Odreci se sebe radi neba i bit ćeš sretan. Ja se ne želim odreći sebe… Propast ti dolazi od tebe, ne od drugih.
Ispunilo se vrijeme. Vrijeme od Adamova pada preko svih ljudskih naraštaja, osobito vrijeme proročkoga naviještanja Mesijina dolaska. Vrijeme povijesnoga narodnog iščekivanja i dočeka Izbavitelja ljudi od svakoga zla. Vrijeme – kairòs, pogodan trenutak. Evo Mesije – Spasitelja. Nije to vrijeme praznoglasja, još manje praznovjerja, nego propovijedanje praćeno Božjom milošću kao ponuđenim darom ljudskoj slobodi da i ona bude sudionica, zaslužna u slušanju i prihvaćanju Evanđelja Božjega. Jer, ako nas je u „zemaljskom raju“ svojom riječju programatski stvorio bez nas, ne će nas dovesti u „nebeski raj“ bez našega pristanka i sudioništva.
Približilo se kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je nebesko usklađenje naše ljudske – nerijetko buntovne – volje ili samovolje s razumnom spasonosnom voljom Božjom, Kraljevim naumom, smislom i ljubavlju. Zna se tko je i na ovome i na onome svijetu Kralj! Po Luki evanđelistu savršeno je jednako ili mi molili: Dođi kraljevstvo tvoje ili Budi volja tvoja. Zato on mirne duše ispušta: Budi volja tvoja, jer je ta molbenica već potpuno uključena u zaziv Dođi Kraljevstvo tvoje (Lk 11,2), Kraljevstvo gdje se savršeno pokazuje da Bog voli svoje stvorenje i od njega očekuje uzvratan čin voljenja ili ljubavi.
Obratite se. Ob-vratiti se znači vratiti se s krivoga, lutalačkoga puta na pravu cestu. Išli smo za svojim besmislenim strastima protivno Božjim prometnim znakovima, i vraćamo se u kolotečinu vršenja Božjih zapovijedi, Božje volje. I nije to rečenica koja bi vrijedila samo za one slušatelje Galilejce na idiličnom Galilejskom moru u cvjetnoj Galileji, nego vrijedi za svakoga čovjeka do Sudnjega dana. Kajanje za krivi hod, grijeh, može biti dvostruko: prvo, da se kajemo, izvorno, zato što smo uvrijedili Božje dostojanstvo, zapovijed, očinstvo Božje. Drugo, da se kajemo, posljednično, zato što su drugi doznali za naše grijehe, pa sramota pred drugim grješnicima. Više se njih stidimo i zato se kajemo, a ne kajemo se što smo uvrijedili Boga svemogućega. Ako se kajemo zato što smo se od Boga bili udaljili, to je pravo, potpuno, savršeno kajanje.
Vjerujte Evanđelju. Bog od nas traži vjeru, bogoobličan dar koji nam je on dao u krštenju. Mi vidimo u životu da ta vjera ima u sebi tri vida:
prvi je stalna provjera onoga što mislimo i želimo koliko odgovara onomu što nam se nudi iz Objave, iz Crkve. I u tom pouzdanju u Boga vidimo koliko se Božje ponude podudaraju s našim pogledom. Tu možemo stalno rasti u povjerenju u Boga ili odustati, na svoju odgovornost.
Drugi je vid milost koju molimo i koju nam Bog daje da se usklađujemo s njegovim programom, da svoju naravnu zlovolju podložimo Božjoj volji, inače ćemo se sunovratiti u provaliju bez dna. Tu uvijek možemo moliti Boga za stalnu njegovu pomoć.
A treći je vid naše vjere rizik, opasnost da unatoč svemu ne sletimo sa staze i završimo u plotu. Ako se stalno ne provjeravamo, ne podlažemo objektivnu zakonu i ne kontroliramo sebe i svoje mogućnosti i sposobnosti, može nam se dogoditi da se preuzetno zaletimo u zid, kao onaj vozač u formuli 1 ili ona skijašica na alpskome slalomu. I to im može biti posljednja utrka. Ne pada im više na pamet da navuku športsko odijelo.
Ribari ljúdi
Isus je u svoju evanđeosku školu uzeo ljude, ribare, s posla, dao im zadaću da na osnovi dotadašnjega iskustva rastu u novoj službi.
Sinovi Jonini
»I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim« (Mk 1,16-18).
Vidjeli smo prošle nedjelje kako Andrija, nakon prvoga susreta s Isusom, dođe doma i reče svomu bratu Šimunu: Našli smo Mesiju. Andrija potom dovede Šimuna k Isusu koji mu promijeni ime i naznači da s njime računa. Oba se brata vratiše kući na svoj redoviti posao, ne mogavši dokučiti što Isus hoće. To bijaše samo vanjsko upoznavanje. Ali ovaj put, kako opisuje sv. Marko, Isus prvi ugleda Šimuna i Andriju, sinove Jonine, i pozva ih u svoju novu Družbu kojoj, evo, postavlja temelje. Nađe ih u njihovu dnevnom poslu. U ribarenju. Uputi im vanjsku riječ: Hajdete za mnom. Točno je tako i u grčkom jeziku: Pođite iza mene. Ja ću pred vama u svemu, i na Tabor i na Kalvariju, i na Preobraženje i na Raspeće. A vi ćete za mnom. Ja prvi, vi za mnom. Pošteno od Isusa. Isus im ovdje naznači novu službu: Bit ćete ribari ljúdi. Kao što se riba lovi u mrežu radi hrane ljudskomu životu, tako ćete vi pozivati ljude u Božju mrežu ili Crkvu radi njihova vječnoga spasenja. Pozvanici bez ikakva oklijevanja, ispričavanja: dok sredim s ukućanima, dok svidim neke dugove.., pođoše za Isusom. „Odmah“, kako voli reći sv. Marko. Ovdje je umjesno spomenuti da je Josip Flavije, povjesničar židovskoga naroda, koji neko vrijeme bijaše upravitelj Galileje, i odakle u početku rimsko-židovskoga rata, prijeđe na stranu Rimljana, izdavši svoj narod, ali zadržavši židovsku krv u sebi, opisuje da je na Tiberijadskom jezeru bilo 330 ribarskih lađa. Pa i sama riječ Betsaida, rodno naselje prvih pozvanika, znači Ribareva kuća.
Sinovi Zebedejevi
»Pošav malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. A oni, ostavivši oca Zebedeja u lađi s nadničarima, otiđoše za njim« (Mk 1,19-20).
Istoga dana s istoga predjela, samo „pošav malo naprijed“ od te uvale gdje su Šimun i Andrija lovili ribu, Isus vidje drugu dvojicu braće, Jakova i Ivana, sinove oca Zebedeja i majke Salome, Gospine „sestre“ ili rođakinje. Na to zaključujemo uspoređujući Markovu rečenicu da na Kalvariji bijahu: „Magdalena, Marija majka Jakova mlađega i Josipa i Saloma“ (Mk 15,40) i rečenicu Ivanovu: da uz križ stajahu „sestra njegove majke“, kojoj evanđelist ne spominje imena, a to je ta Saloma, te još Marija Kleofina i Magdalena (Iv 19,25). To znači da su Jakov i Ivan bili u rodbinskoj vezi s Isusom. I njih Gospodin pozva. Oni ostave oca Zebedeja, s njegovim nadničarima, lađu i ribu i pođoše za Isusom. Ovdje čitatelju upada u oči da je Zebedej imao „nadničare“. Očito, imao je malo veće poduzeće s ribom dok ima najamnike koji mu pomažu u lovu i prepariranju ribe. Tradicija je da je Zebedej u svomu poduzeću pripremao ribu i prevozio je u Jeruzalem velikim svećenicima, Sinedriju. Zato se ne čudimo kada Ivan i Petar stupiše na vrata Kajfina suda za Isusom, a ona vratarica propusti Ivana kojega je poznavala, a zaustavi Petra (Iv 18,16) koji joj bijaše nepoznat.
Ovdje oba brata, Jakov i Ivan, sve ostaviše i stupiše u Družbu Isusovu.
Poruke iz razmišljanja nad evanđeoskim tekstom:
1. – Evanđelje se Božje propovijeda cjelovito: i Kraljevstvo Božje s naglaskom na volji Božjoj, i naše obraćenje i kajanje, i praktično svjedočenje za Evanđelje pred drugima.
2. – Obraćenje je posljedica kajanja. Ako se kajemo zato što smo prekršili Božju zapovijed, to je savršeno kajanje. A ako se kajemo zato što nas je sramota pred drugim grješnicima, to je nepotpuno, nesavršeno. Potpuno nas kajanje vodi u blaženstvo, a nesavršeno u čistilište dok se ne usavršimo.
3. – Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu. A ta se vjera očituje u našem stalnom usklađenju s voljom Božjom, u stalnoj molitvi da nam Bog dadne milost kao pomoć i u prevladavanju rizika i opasnosti da se ne survamo u baruštinu.
4. – Kada Isus zove, treba ići za njim pa i u smrt. A ne – na Taboru: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“ (Mk 9,5), a s Otkupiteljeva Križnoga puta ili Golgote odmagliti!
[1] BENEDIKT XVI. Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom, Vrbum, Split, 2016, str. 26-27: “… svakoga tjedna pripremam propovijed za nedjelju. To znači da se bavim duhovnim poslom, pronalazim tumačenja…“ Pita ga sugovornik: „Pišete propovijed za četiri, pet ljudi?“ – „Zašto ne? Pišem. Svejedno je je li ih troje ili dvadeset ili tisuću. To uvijek mora biti Božja riječ za čovjeka.“
