Kad god se izusti ili u nekom tekstu spomene riječ “sekularizacija”, lako ćemo uočiti da ne postoji ujednačeno razumijevanje tog pojma. Iz upotrebe nije uvijek jasno što se pod sekularizacijom misli. Vidljivo je u nastupima i tekstovima da se često miješaju pogledi na sekularizaciju. Usto, nije rijetkost sresti one koji ne razlikuju sekularizam od sekularizacije, što lako dovodi do krivog razumijevanja stvarnosti o kojoj se govori. Dakako, mnogi će odmahnuti rukom i reći da se njih to ne tiče, jer je to, kako se čini, stvar koja se tiče dosadnog teoretskog pristupa, a život je, kažu, ipak nešto drugo.

No, uvelike se varaju. Sekularizacija nije nešto što se tiče kabinetskih interesa pojedinca, nego svakodnevice u kojoj valja imati oko za uzroke i posljedice stanja u kojem se nalazimo kao odgovorni članovi posade istoga broda. Smatrati da se temom sekularizacije i, primjerice, temom odnosa Crkve i sekularizacije mogu i moraju baviti samo probrani teoretičari, ljudi misaone dokolice, najčešće je znak da nismo životno pogođeni problemima, lomovima, krizama, odstupanjima o kojima se govori kad se spominje sekularizacija. U našem se kontekstu sekularizaciju često površno spominje kad se želi ukazati na krivnju onih drugih i drugačijih za stanje u kojem se nalazimo, a ne vidi se da nam upravo sekularizacija pomaže u rastu evanđeoskog življenja vjere koja nije oslonjena na društveni katekumenat, nego izrasta iz osobne odluke. Naime, postoje predrasude i ideološke koncepcije po kojima se sekularizaciju smatra ubačenom rušilačkom strategijom kojom se ovi ili oni žele obrušiti na kršćansku Europu, a zaboravlja se da je kršćanstvo omogućilo nastanak sekularizacije.

Govor o sekularizaciji susrećemo najčešće u govoru o stanju Crkve i kršćanstva u današnjem svijetu. U europskom kontekstu sekularizaciju se promatra u kontekstu rastućeg napuštanja institucionalne religije i otapanja uloge Crkve u društvenom i osobnom životu Europljana, kroz posvjetovljenje osobnog i društvenog života i osamostaljivanje života od religije. U njoj se prepoznaje uzročnika pražnjenja crkava, vjerske ravnodušnosti, tihog otpada od vjere, zaborava Boga, smanjivanja broja krštenja i ženidbi, svećeničkih i redovničkih zvanja, itd.


Sekularizacija – dvosmjerni proces


Mauro Magatti, pročelnik odsjeka za sociologiju Katoličkog sveučilišta “Sacro Cuore” u Milanu, ponudio je u jednom od svojih izlaganja 2014. god. dojmljiv panoramski let nad pitanjem sekularizacije u Europi. Magatti – a ovdje ćemo dotaknuti samo neke njegove naglaske – izazovno ističe da je sekularizacija nastala u Europi koja je, povijesno gledano, kolijevka kršćanstva. Štoviše, sekularizaciju promatra kao kći kršćanstva. Govoreći općenito, Magatti kaže da je u svom povijesnom hodu, stavljajući naglasak na osobi, uspostavljajući odnos razlika između transcedentnog i imenentnog, vrednujući složenost odnosa vjere i razuma, svetog i svjetovnog, Boga i čovjeka, temeljeći se na utjelovljenju, kršćanstvo iznjedrilo sekularizaciju. I nije on jedini koji tako kaže. Brojni autori već odavno isto govore. No, to predstavlja zasebnu temu. U Bogu kršćanske objave prepoznat je izvor i jamstvo ljudske slobode, a sloboda izbora, koju Bog ostavlja čovjeku, omogućuje da se iz kršćanstva rodi sekularizacija. Svoj pogled vezuje uz preteče modernih ljudi, a to su sv. Benedikt i sv. Franjo Asiški. U Franjinim gestama prema ocu i biskupu Magatti prepoznaje Franju kao oca modernih ljudi.

Magatti sekularizaciju promatra kroz njezino dvostruko stremljenje. S jedne strane ju vidi kroz ostvarenje prevlasti svjetovne vizije života, što će reći da se radi o procesu koji polučuje stanje u kojem čovjek sebe doživljava kao autonomno biće koje više nema potrebu za Bogom, pa mu to daje za pravo uzeti život u svoje ruke na način nadmoći i manipulacije životom. Sve to polučuje usmjeravanje na “ego” i gubitak religioznog smisla. Da to nije umišljaj, Magatti potvrđuje brojnim primjerima društvenih dinamika koje se odvijaju posljednjih stoljeća, što kod mnogih stvara bojazan da je riječ o neizbježnom procesu koji bi mogao dovesti do kraja religioznog iskustva.

To bi bio prvi registar sekularizacije, i to onaj s rušilačkim nagnućem. S druge strane stoji drugi registar sekularizacije, odnosno usmjerenje koje nije negativno, nego se vidi kroz nastojanje da čovjek ostvari puniji odnos s Bogom kroz razvoj slobode. Tu se može prepoznati nešto od silnica Mardešićeva pristupa sekularizaciji koji je sekularizaciju vidio kao pomoć kako bi se iz kršćanstva uklonilo njemu strano i protivno, a vjera postala duhovan i slobodan čin uvjerenja.


Sekularizirani sin i protumoderni brat


Gledano u svjetlu navedene dvoznačnosti, moderna sekularizacija, kći kršćanstva, reći će Magatti, može se tumačiti u svjetlu prispodobe o izgubljenom sinu (usp. Lk 15, 1-3.11-32). Suvremeni čovjek sve više nalikuje mlađem sinu iz Isusove prispodobe. Rasipnik je odrastanje u očevoj kući pretvorio u zahtjev za osamostaljivanjem i razdiobom očeve imovine te odlaskom u daleku zemlju. Prepušten iskustvu daljine i odijeljenosti od oca, raspolažući svojim, stavljen je u odnos s onima koji mu ne daju ni ono što svinjama daju. Potrošivši svoje dovodi se u pogubno stanje gubitnika. U tomu se dade prepoznati slika čovjeka koji teži punini života na način slobode shvaćene kao puko ostvarivanje htjenja, a sebe doživljava kao gospodara života koji hoće raditi sa sobom što ga je volja. U toj slici se vidi ono što je prisutno u današnjoj Europi. Riječ je o držanju koje se prometnulo u neprepoznavanje sebe kroz odnos s drugim i Drugim (= Bogom), što čovjeka zatvara u radikalni individualizam.

Život modernih ljudi sve više sliči na mlađeg sina koji želi biti gospodar svoga života, ali nije svjestan rizika koji time dolazi. Dakle, riječ je o problemu slobode, jer koncept slobode shvaćene kao usmjerenost na samoga sebe, polučuje rušilačke posljedice. Priča, znamo, nije iscrpljena u liku mlađeg sina. Stariji sin tek ukazuje na dramatičnost priče. Stoga se Magatti u kontekstu Isusove prispodobe pita o današnjim kršćanima u Europi. Svojim promišljanjem otvara pogled koje bi kršćane mogao promatrati kroz lik starijeg sina, tj. onih koji nisu napustili očev dom, odnosno nisu podlegli zavodljivoj modernosti. Međutim, kod starijeg sina se dogodila zavist prema mlađem bratu. Zavist otkriva njegovu nezrelost u trenutku kad treba prijeći prag očeva doma i biti dio proslave uspostave odnosa s bratom koji “bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se”. Došao je do praga, ali ne ulazi. Pod očevim je krovom, ali se očev mentalitet nije nastanio u njemu. Izvana je sin, iznutra sluga! U držanju starijeg sina ima nešto od odbojnosti dijela kršćana prema modernosti, a ta odbojnost postaje plodno tlo za nastanak različitih fanatizama, što danas nije vidljivo samo u kršćanstvo, nego i u drugim religijama. Takav pristup je veoma rizičan jer na modernost gleda u negativnom ključu i potiče djelovanje koje se svodi na protivljenje modernosti.


Gdje je izlaz?


Magatti se ovdje ne zaustavlja. Svjestan je da prispodoba nije najprikladnija za razumijevanje sekularizacije i ne smatra da je najbolji pogodak uspoređivati kršćane sa starijim sinom. Predlaže prikladniju sliku. Kreće od činjenice da i kršćani pripadaju modernom svijetu, a time su u povijesnom smislu “out”, tj. suvremenici su mlađeg sina koji napušta kuću. Time želi reći da kršćani, kao ni ostali, ne mogu biti zaštićeni od vjetrova modernosti, duha vremena. Stoga kršćani imaju povlašteni zadatak, unutar suvremene svijesti, nastojati oko sazrijevanja sjećanja, nostalgije i želje za povratkom u očev dom iz kojeg svi potječemo. Na tragu njegova promišljanja možemo reći da se u tome prepoznaje istina o srcu svakoga čovjeka u kojem se nalazi želja i potreba za Bogom, jer je u dubini ljudskog bića upisano da smo bića odnosa.

Sekularizacija se ne može mimoići. Interes za sekularizaciju nije posljedica antimodernog stava, nego se kršćani ne mogu rasteretiti odgovornosti za braću i sestre koji su zašli na put krivo shvaćene slobode koja vodi u izgubljenost i individualističku pustoš. Magatti svojim promišljanjem želi naglasiti šansu koja se otvara iz kršćanskog poimanja slobode. Biti slobodan znači biti u stanju uspostaviti zdrave odnose s drugim i Drugim, jer se punina slobode nalazi u zrelosti za ostvarivanje Božjeg stvoriteljskog nauma. Bog, vjerujemo, ne može htjeti drugo doli puninu života svoje djece, a to se događa po slobodi koja se živi kroz odnose s Bogom i drugim ljudima.