Vrijednost Tomine misli danas

Sveti Toma Akvinski naziva se Anđeoskim Naučiteljem zbog svoje anđeoske čistoće i Zajedničkim Naučiteljem jer se svi pozivaju na njegov ugled. Bio je najveći kršćanski filozof ikada, kao nenadmašna točka prispijeća klasičnoga mudroljublja koje počinje od Parmenida i Heraklita, prolazi Sokrata, Platona, Aristotela, Plotina, pokršćanjuje se u Augustina i upravo s Akvincem dostiže ispunjenje u genijalnom i konačnom rješenju bitòslôvnoga (ontološkoga) problema. Premda je Augustinov genij napabirčio više znanja od njegova, Toma ima veću važnost baš zbog jedinstvene usustavljene ontološke cjeline koju je ostvario. Nadalje, unatoč tome što nije imao Hipončevu stvaralačku puninu u mnogim područjima, on je domislio sustav kojim je dao konačnu postojanost i mnogim Augustinovim briljantnim zrenjima i kojega je suobličio tako da u potpunosti odgovara umnim potrebama Crkve. Toma je time, opet uz Augustina, najveći teolog kršćanstva.
Akademsko zvanje započeo je 1252. u Parizu točno kad su otpale protuaristotelovske zabrane crkvenih vlasti, pa su u petogodišnjem razdoblju Stagirićaninova djela prodrla na sorbonnske fakultete i postala tekstovi koje se proučava, iz kojih se poučava i po kojima se ispituje. Shvativši poput Alberta Velikoga da se aristotelovska misao više ne može zanemarivati u ime zastarjelih zabrana, Toma ne samo da se bacio na nju kako bi je razumio i protumačio na način koji odgovara katoličkomu smislu, nego da bi je pripojio vjeri čineći je umnom tvari s kojim se ostvaruje druga velika kršćanska bogoslovna inkulturacija nakon platonske, to jest ona aristotelizirajuća. Anđeoski je Naučitelj izveo taj zahvat prolazeći ona područja filozofske misli kao što su arapska i židovska koja su već usvojila i rabila aristotelovsko učenje, a čineći to podvrgnuo ga je katoličkoj vjeri, koristeći njegove pojmove radi oblikovanja svojih misli. Na taj način Tomina filozofija nije samo inkulturacija kršćanstva u aristotelovskom poganstvu, nego i u nekršćanskim, ali jednobožačkim filozofijama sinagoge i džamije, u nekoj vrsti ante litteram (prije nego je skovan izraz) međureligijskoga trijaloga, čiji je najveći korisnik bila upravo katolička vjera.
Velika je Tomina zasluga i što je dao konačan znanstvenospoznajni položaj teologiji služeći se upravo aristotelovskim zamislima, ali tumačeći ih i spajajući u cjelinu prema svojim osobnim potrebama i osjetljivosti.
Sve to Tomu nije učinilo jednostavnim skupljačem, premda skladnim, sličnih i već usklađenih filozofija, nego umjetnikom koji ih je spojio u izvorno novu cjelinu, usredotočenu na njegovo revolucionarno poimanje vrhùćudbe (metafizike), one temeljene na prvobitnosti bića, one za koju bitak (esse) i postojanje (existentia) postaju jedno te isto, odnosno one koja daje posljednji i najjasniji odgovor na pitanje koje je pokrenulo mudroljubnu misao sedamnaest stoljeća prije njega: što je bitak? Čvrstoća, otpornost, povezanost, sklad i jasnoća tomističke misli proistječu upravo iz toga genijalnoga poteza koji sve izvore kojima se Akvinac služio spaja u samo jedno novo sjedinjenje.
To je značilo da je Toma osnovao školu i zapravo je tomistička škola ubrzo, od kraja trinaestoga stoljeća bila službeni smjer dominikanaca. Međutim, dugo vremena bio je to jedan od mnogih u Crkvi, koji je napravio kvalitativni skok i postao vodeći tek s Tridentskim saborom, koji je često povezivao Akvinca s Hiponcem navodeći dokaze mjerodavnosti koji su istodobno bili otački i naučiteljski, protiv pomutnje i bezvlađa koju je ustoličila luteranska misao u svjetlu izrođivanja kasnosrednjovjekovnoga voluntarizma i nominalizma.
Potom je papa Lav XIII. (1878.–1903.) godine 1879. prihvatio Tominu misao kao službenu filozofiju Crkve, okružnicom Aeterni Patris, u kojoj ju određuje kao vječitu filozofiju i u njoj vidi pogodan bedem za odupiranje napadima struja suvremene protukršćanske i bezvjerske misli. Tako je nastao neotomizam, koji je zapravo bio najveći umni oslonac katolicizmu u XX. stoljeću. Neotomizam je bio više filozofska struja, čije je zasjenjivanje nanijelo vrlo ozbiljne štete katoličkoj i filozofskoj kulturi općenito, ali ne i teologiji, jer se zdravo za gotovo – pogrješno – smatralo da je katolička teologija već samo tomistička. To je s jedne strane osiromašilo samu teologiju, a s druge je značilo da u XX. stoljeću nije provedena nikakva sveobuhvatna studija o Tominu teološkom mišljenju. Tako, kad je nakon Drugoga vatikanskoga sabora započela „teološka obnova“, netko se dosjetio s tradicionalnim izričajima odbaciti svu tomističku teologiju, čineći i tu pregolemu štetu: bilo stoga što bez Tome ne može opstati ni jedna katolička teološka sinteza, bilo stoga što Akvinčeva limfa može potaknuti duboku obnovu u teologiji kao i u filozofiji, jer, iako je on jedan od najvećih svjedoka Predaje, on nije njezina bȋt i stoga može poslužiti da je izrazi na načine koji su prikladniji za suvremeno doba ako se njega samoga premisli na odgovarajući način.
To je poputnina k središnjemu mjestu misli Zajedničkoga Naučitelja.
Vito Sibilio
s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj