Vrijeme svetogrđa
I. Narav i oblici svetogrđa
1. Pojam
U vremenu koji je papa Benedikt definirao kao diktatura relativizma, događa se velika promjena odnosa prema svetom. Svijet u kojem živimo ubrzano se sve više udaljuje od Boga a time i sve manje drži do svetoga. Sve više ljudi gubi izvorno značenje a pridaju mu svjetovno značenje pa imamo razna nova „svetogrđa“ poput kulinarskog, kada se dobre i skupe namirnice loše skuhaju ili kada se u dobro vino ulije voda. Ubrzano raste broj onih koji mrze Krista kao i onih koji su formalno katolici, ali do vjere ne drže. Stoga se i kako izvan Crkve tako i u Crkvi događa sve više svetogrđa. Ima vrijeme za sve, kako kaže Propovjednik u Starom Zavjetu (Prop 3,1) pa tako izgleda na žalost da je sada nastupilo vrijeme svetogrđa. Već smo se na neki način i navikli pa nam to više nije vijest kao što je vidljivo iz činjenice da nemamo više potrebu davati zadovoljštinu nego olako prelazimo preko svega.
No pitanje svetogrđa je od presudne važnosti kako za vjernike da ne bi bili uvučeni u grijeh tako i za sve ljude kako ne bi izgubili Božji blagoslov i njima ne bi ovladalo zlo.
Sam pojam svetogrđe zvuči arhaično. Izraz dolazi do latinske riječi sacrilegium i kovanica je dviju riječi – sacrum legere, što bi doslovno značilo nasilno prisvajanje svetoga.[1] Svetogrđe je grijeh protiv bogoštovlja[2] a u užem smislu je nedostojno postupanje sa svetim.[3] „Grijeh svetogrđa ne vrijeđa dakle izravno Božju čast i dostojanstvo već ono što je Bog posvetio ili ono što je njemu posvećeno pa tek onda neizravno i samoga Boga.“[4] U raznim oblicima svetogrđe postoji u svim religijama, ovisno od shvaćanja svetoga.
Razlikujemo tri vrste ili oblika svetogrđa, oivsno na što se odnosi: osobno, mjesno i stvarno.
2. Osobno svetogrđe
Posvećena osoba je osoba koja je zaređena i kao takva ima sveti red (đakonata, prezbiterata ili biskupstva) ili vječne zavjete (redovničke zavjete). Svetogrđe se može dogoditi preko fizičkog napada, mučenja i u krajnjoj mjeri ubojstva posvećene osobe. Svaki takav čin ima veću težinu negoli kad je pogođen običan čovjek. To se dobro vidi u vjerskim progonima kada su posebno na udaru Bogu posvećene osobe upravo zbog onog što predstavljaju kao takve. Dvadeseto stoljeće, posebno preko nacizma i komunizma, dostiglo je neslavne rekorde preko desetke i stotine tisuća progonjenih, mučenih i ubijenih posvećenih osoba. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo preko 600 takvih žrtava samo u hrvatskom narodu.
Zakonik kanonskog prava propisuje: „Tko upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili službi neka se kazni pravednom kaznom (kan. 1370 § 3). No i obični vjernici samo zato što su kršćani znaju biti itekako izloženi napadima svake vrste.
Svetogrđem se također smatra kada netko počini bludni grijeh s posvećenom osobom. Iako je bludni čin već po sebi težak grijeh, ovdje ima još i otežavajuću okolnost, a svetogrđe se računa kako za posvećenu osobu tako i za sudionika. Na žalost ima onih kojima je zavjet čistoće dodatni izazov da ga prekrše, kao što ima i pojedinaca među posvećenim osobama koji znaju to olako shvatiti.
Dodatnu težinu svetogrđe zadobiva ako se zbiva u bogoštovnom prostoru i posebno za vrijeme bogoslužja. Takav primjer smo imali kada je, 24. ožujka 1980., snajperskim metkom ubijen biskup Oscar Romero dok je slavio svetu Misu u bolničkoj kapeli.
3. Mjesno svetogrđe
Mjesto označava sva Bogu posvećena mjesta. U prvom redu to su crkve, bilo župne bilo redovničke, gdje je pohranjeno Presveto i gdje se redovito služi sveta Misa. Iza njih tu spadaju i sve kapele u kojima se samo povremeno, najviše nekoliko puta godišnje, drži sveta Misa. Posvećena mjesta su i prostori za molitvu, poput oratorija, ili poklonci na križanjima kao i neposredna okolina oko crkve ili kapele. Na koncu i groblja spadaju u posvećena mjesta koja traže mir i poštovanje.
Mjesno svetogrđe se može dogoditi preko oskvrnuća posvećenoga mjesta kao što je to ubojstvo, krvoproliće ili korištenje toga mjesta za nedostojne svrhe.[5] Jednako tako može se dogoditi i zloporabom kada se koristi za svjetovne svrhe i posebno ako se u njemu sagriješi bludno.[6] Zakonik kanonskog prava stoga kaže: „Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga“ (kan. 1211).
Uglavnom oskvrnjivanje započinje s raznim pogrdnim natpisima po posvećenim zgradama. Tako su primjerice u Italiji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na crkvama bili vidljivi grafiti „klor na kler“. Takve i slične poruke su izravni poziv na ubijanje svećenika. Prigodom posjeta pape u centru Splitu osobno sam vidio na nekim crkvama grafite: „Turbo cattolico peste balcanica“ što u prijevodu znači „Turbo katolici balkanska kuga“.[7] A svi znamo da je kuga smrtonosna bolest koja se suzbija najradikalnijim mjerama i zato je ovo čisti primjer govora mržnje. U ovakvim i sličnim porukama pretpostavlja se uništenje posvećenih mjesta i neizravno se ohrabruje. Ne čudi da se u takvom ozračju, koje neizravno, a sve češće i izravno, podržavaju vodeći mediji, lako prijeđe s riječi na djelo. Tako u svim Bogu posvećenim mjestima, imamo danas stalne napade na njih, a što je, poglavito na Zapadu, u ubrzanom rastu. Najočitiji je primjer sustavno podmetanje požara u crkvama u Francuskoj što je kulminiralo ogromnim požarom u pariškoj katedrali Notre Dame 2019. Ovi svetogrdni trendovi su već vidljivi i kod nas u Hrvatskoj. Tako su 2018. u središtu Dubrovnika u crkvi Svetog Ignacija snimane fotografije obnažene žene za potrebe dokumentarnog filma koja se na društvenim mrežama još i hvalila svojim svetogrđem.[8] Biskup M. Uzinić doznavši za to zabranio je bogoslužje u navedenoj crkvi sve dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom. Dubrovačka biskupija je podnijela prekršajnu prijavu protiv počinitelja.[9] Nedavno ispred crkve Svetog Šime u Rtini dvije djevojke pozirale su fotografima posve gole.[10] A često u crnoj kronici izlaze vijesti o razbijenim i prevrnutim križevima te oskvrnutim grobovima na grobljima.
4. Stvarno svetogrđe
Stvari su svi posvećeni predmeti, prvenstveno oni koji se koriste u bogoslužju. Na prvom mjestu su sakramenti koji izravno posvećuju čovjeka. Najsvetije što imamo je posvećena hostija koja je sam Isus. Potom slijedi sve ono što s njom dolazi u dodir: svetohranište i oltar te posude u kojima se drži euharistija (ciborij, kalež, patena). Svi predmeti koji se koriste u bogoslužju od misnog ruha, svijećnjaka i križeva do liturgijskih knjiga također su blagoslovljeni. Na koncu svi blagoslovljeni predmeti kao što su medaljice, slike, križevi, kipovi i slično koji se koriste za osobnu upotrebu su također posvećeni.
Stvarno svetogrđe se počinja nedoličnim postupanjem, zloporabom ili krađom.[11] Zakonik kanonskog prava propisuje: „Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu“ (kan. 1171). Za protivno ponašanje nalaže kaznu: „Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom“ (kan. 1376).
Posvećene stvari se ne smiju prodavati niti bacati nego se mogu darovati ili spaliti kad su toliko potrošene ili oštećene da se više ne mogu koristiti.
U povijesti smo imali i sustavna uništavanja slika i kipova kao za vrijeme ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću, kod pojave protestantizma kao i pojavom raznih modernih bezbožnih ideologija od Francuske revolucija do danas.
Kako se danas sve više crkava na Zapadu zatvara, a inventar prodaje, sve je češća pojava da se posvećeni predmeti kupuju u antikvarijatima i onda koriste za profane ili neke druge svrhe.
5. Moralni sud
Svetogrđe promatrano kao obesvećenje nečeg što je sveto jer je posvećeno Bogu, također može biti jedan od mogućih grijeha protiv bogoštovlja, zbog toga što se time vrijeđa samoga Boga. „I samo se nedostojan postupak, uperen protiv onoga na što se odnosi posveta sa strane Crkve, smatra svetogrđem.“[12] Težina grijeha prosuđuje se ovisno o težini onoga što se povređuje, odnosno o stupnju njegove posvete i jačini čina počinitelja pa tako može biti težak grijeh ili samo laki grijeh, ako je po srijedi malenost materije ili nesavršenost čina.[13] Svetogrđe je „skoro uvijek teško kada je uvreda učinjena Bogu svjesna“.[14]
Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Svetogrđe jest obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sâmo tijelo Kristovo“ (br. 2120). Dakle, može se počiniti svjesno i hotimično ili nenamjerno iz nemara, odnosno nekog drugog razloga.
Crkveni zakoni određuju i kazne za pojedine vrste svetogrđa. Najveće svetogrđe za katolike jest ono prema Euharistiji jer vjerujemo da je u njoj nazočan sam Bog. Zato Crkva predviđa i najveću kaznu izopćenja iz Crkve za taj grijeh. Tako Zakonik kanonskog prava kaže: „Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža“ (kan. 1367).
II. Svetogrđa iz mržnje
1. Protubošci
Glavni počinitelji i promicatelji svetogrđa su protubošci ili jednostavno rečeno sotonisti kojima je na čelu sam Lucifer. Oni vjeruju u Boga, ali ga odbacuju u ime đavla kojemu se klanjanju. Organizirani su u razne tajne, polutajne i javne organizacije koje provode isti cilj na razne načine. Njihova pobuda u konačnici je jednostavno mržnja na Boga, a cilj kod svetogrđa je vrijeđati Boga. Teologija to definira kao mržnju neprijateljstva koja je najveći oblik mržnje koji se zove još i đavolska mržnja, jer se u njoj poznaje Boga, ali ga se mrzi i odbacuje zato što je Bog. Svjesno se poput Lucifera odbacuje služenje Bogu i želi se postaviti sebe na njegovo mjesto. To je ono što Sveto Pismo naziva „tajna bezakonja“ (2 Gal 2,7). Tome danas uvelike potpomaže moderna kultura u kojoj je na mjesto teocentrizma uspostavljen antropocentrizam. Ova mržnja na Boga ostvaruje se kroz suprotstavljanje Kristu u kojemu je punina objave ljubavi Božje: „Da nisam među njima učinio djela kojih nitko drugi ne učini, ne bi imali grijeha. Ali su sada vidjeli pa ipak zamrzili i mene i mog Oca“ (Iv 15,24).
Najveće svetogrđe je sotonistička crna misa gdje je vrhunac kulta, koji je izokrenuta sveta Misa, obeščašćenje posvećene hostije. Sotonisti vjeruju, i u tome nadilaze mnoge nominalne katolike, da je Isus stvarno nazočan u hostiji i čine sve da mu naude. Zato kradu ili kupuju posvećene hostije i to se događa tako često da mediji o tome više ni ne izvještavaju.
Ovakva đavolska mržnja, koje je svetogrđe ugradila u svoj kult, najveći je mogući grijeh po sebi jer se izravno protivi ljubavi Božjoj i mijenja korjenito samog grješnika koji se svim svojim silama okreće protiv Boga i svega njegova.
Nerijetko se ova mržnja pokaže i u javnosti prikrivajući se pod izgovorom umjetničkog izričaja. Vjerojatno najnakaradniji iskaz te vrste kod nas bila je „predstava“ održana u HNK u Splitu, i to još u sklopu Marulićevih dana, „Naše nasilje i Vaše nasilje“, u kojoj se Isusa Krista prikazuje kako silazi s križa i siluje muslimanku.[15] Ovaj gnusni uradak održao se unatoč prosvjeda velikog broja građana i bio je plaćen novcem poreznih obveznika. Poznajem osobe koje su nakon toga odlučile više ne stupiti nogom više u splitsko kazalište sve dok se ne da valjana zadovoljština za taj čin.
2. Bezbošci
Možemo razlikovati ateiste koji bez svoje krivnje ne poznaju Boga a žive po svojoj savjesti i traže istinu te se kao takvi mogu spasiti od onih koji su odbacili Boga iako su ga upoznali, oglušuju se na glas savjesti i ne traže istinu nego prihvaćaju bespogovorno protuvjersku propagandu koja im se servira. No i jedni i drugi ako pripadaju nekom obliku organiziranog ateizma upadaju u borbu protiv vjere i svetogrđe.
Ateisti tvrde da Boga nema i vjeruju samo u postojanje materije, koju onda štuju u raznim oblicima. To je svojevrsno moderno idolopoklonstvo jer se mjesto Boga stavlja neka ideologija. To vrlo dobro poznajemo iz iskustva komunizma koji je, posebno nakon Drugog svjetskog rata, kada je preuzeo vlast, progonio sve što je bilo vezano za vjeru, od ubijanja svećenika, kojih je tako stradalo kod nas preko šest stotina, obeščašćivanja kapelica, crkava i slika, zabranjivanja vjerske prakse i slično. Svetogrđa su se činila namjerno i sa zadovoljstvom. U tome je često bila očita mržnja kao glavni pokretač koja je upućivala da se sve to ne događa bez đavla. To se danas događa u Kini gdje vlasti ne samo da priječe slobodno življenje vjere nego ruše i uklanjaju sva vanjska kršćanska obilježja poput križeva i kipova. Ateisti nisu izravni štovatelji đavla, ali lako upadnu u idolopoklonstvo i onda postanu neizravni ili nesvjesni štovatelji đavla koji se skriva iza raznih idola kao što su već uvidjeli prvi kršćani. Oni ne vjeruju u Boga pa njihova mržnja nije izravna nego neizravna prema očitovanjima vjere. Njihova svetogrđa su onda nešto manja, ako ih sudimo po nakani, nego sotonska, ali u praksi nema puno razlika. Zato ih zna snaći kazna Božja već za života kao što je u Starom zavjetu bio kažnjen kralj Baltazar, jer je pio iz svetih posuda.
Ovdje se radi o mržnji zazora koja je na manjem stupnju od mržnje neprijateljstva, ali je vrlo pogubna. Boga u koga se ne vjeruje ipak se doživljava kao smetnju u vlastitom grješnom življenju i težnjama, jer On je onaj koji je dao jasne moralne zapovjedi, razdijelio dobro od zla i koji kažnjava zlo kako ovdje tako i u vječnost s paklom. Bog svojom svetošću, objavom koju je dao ljudima te preko osobne savjesti grješnika razotkriva njegov grijeh. Zato grješnik želi „ubiti“ Boga u sebi i u drugima da može bezbrižno griješiti. Boga se doživljava kao zlo za sebe i o tome govori Krist kad kaže: „Svijet mene mrzi jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Iv 7,7).
Imamo i sve češće slučajeve gdje se u ime takozvanih svjetovnih vrijednosti čine svetogrđa. Tako su primjerice feministkinje u Argentini organizirale nasilne marševe napada na crkve radi takozvanih svojih prava.[16] U Poljskoj su nedavno zagovornici pobačaja upadali u crkve, remetili svete Mise, razvijali transparente, izvikivali vulgarnosti i oskvrnjivali slike i kipove.[17] Istina je da je Katolička Crkva jedna od najvećih zagovaratelja prava na život nerođenih, ali nije jedina, a ipak sva je mržnja usmjerena na katolike. No ako se tu još može i pronaći neka logika, nekad se svetogrđa izgleda događaju posve proizvoljno kao u slučaju Čilea gdje su tijekom protuvladinih prosvjeda 2020. godine zapaljene dvije crkve.[18] Neki su čak osnovali organizacije specijalizirane za svetogrđa i zato dobivaju izdašna sredstva. Među takve spada feministička skupina Femen. Tako je 2013. godine jedna od njihovih pripadnica prekinula božićnu Misu u katedrali u Kölnu uspevši se na oltar i pokazavši gole dojke na kojima ja napisala poruku „ja sam Bog“.[19] Drugi put su njih tri aktivistice gole do pasa držale u rukama raspelo i gurale ga u stražnjice.[20] Svako takvo svetogrđe događa se u prisutnosti novinara i vjernika.
I to su svi oni koji se zaklinju u toleranciju i slobodu mišljenja, ali očito jednosmjerno jer svi oni koji pokušaju argumentirano kritizirati ili osporavati njihove stavove bivaju pogrđivani kao nazadni i primitivni, etiketirani kao fundamentalisti pa čak i proglašeni bolesnicima kao što je to u slučaju takozvane homofobije.
3. Novopogani
Slično kao i u komunizmu događa se u takozvanoj demokraciji koja sve više pokazuje zazor prema kršćanstvu želeći ga ne samo isključiti iz javnog života nego i potpuno podjarmiti. Zato ubrzano ukida i briše kršćanske vrijednosti i identitet, preobražava sveto u profano, a profano u sveto kao što vidimo kod glavnih blagdana gdje Božić postaje potrošački blagdan a Svi sveti noć vještica, nedjelja umjesto dan Gospodnji dan kupovine. „Desakralizacijska struja, u brizi, možda na početku i plemenitoj, da brani autonomiju vremenitog reda, završava u brisanju svetih područja, tako da, po tvrdnji nekih autora, više ne postoje ni ‘sveta’ vremena, ni mjesta, ni predmeti, ni osobe.[21]
U takozvanim zapadnim demokracijama sve se više tolerira i ohrabruje kršćanofobiju i diskriminaciju vjernika. Tu je na djelu ne samo isključivost nego i sve očitija mržnja prema kršćanstvu. Svetogrđa se prihvaćaju kao normalna, podržavaju se, čak se i nagrađuju pa se događaju u ubrzanom porastu. To je vidljivo na svim razinama i pod raznim izlikama: u ime umjetnosti (razna nakaradna djela koja se izruguju i vrijeđaju sa svetim), arhitekture (rušenje i prenamjena crkava), slobode izričaja kojim se opravdavaju bogohule i slično. Na žalost nekad se to događa i uz odobrenje crkvenih vlasti. Tako su primjerice dvojica homoseksualaca uz dozvolu crkvenih vlasti izveli svetogrdni ples u crkvi sv. Petra u Montrealu baš ispred svetohraništa.[22]
Ovaj plimni val svetogrđa raste i širi se po cijelom svijetu i svoje izvorište ima upravo u takozvanim zapadnim demokracijama. Nije objašnjiv samo deklariranim promicanjem sekularnosti nego sve otvorenije iskazivanje mržnje upućuje na jednu drugu pozadinu. Na ruševinama kršćanskog poretka gradi se novi svjetski poredak koji je sve prepoznatljiviji po svom novopoganstvu. Tako svjedočimo stalnom oživljavanju starih poganskih praksi i vjerovanja te stvaranju novih u raznim new age inačicama, obožavanju prirode i izjednačavanja životinja s ljudima te otvorenog promicanja magije i okultnog već kod djece. Na mjesto kršćanstva, koje se ruši svim sredstvima, ustoličuje se novo poganstvo sada više bez ikakva prikrivanja i sve agresivnije. Zoran primjer toga je s jedne strane brisanje kršćanskih korijena u ustavu Evrope, a s druge strane izgradnja jedne od zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu po uzoru na kulu babilonsku koja je simbol pobune protiv Boga.
4. Sinkretisti
U kršćanstvu se jasno razlikuje odbacivanje i borba protiv krivovjerja od osobe krivovjerca kojega bi po kršćanskom trebalo ljubiti a po ljudskom poštivati njegovu slobodu. Međutim zna se dogoditi, posebno kod nekršćanskih religija, da se u ime svoje vjere mrzi pripadnike drugih vjera pa se napada njih osobno i obeščašćuje sve ono što im je sveto. To vidimo kod muslimanskih ekstremista koji se tako odnose prema kršćanima, ne libeći se činiti svetogrđa, a i prolijevati nedužnu krv kršćana. Tako je 2019. godine u atentatima za vrijeme uskrsne mise u trima crkvama u Šri Lanci i nekoliko hotela ubijeno oko tristo a ranjeno više od petsto osoba.[23] Objašnjenja koja se nameću u svim takvim slučajevima jest da je posrijedi vjerski fanatizam i da su religije krive za nasilje i zlo u svijetu. Pri tome se zaboravlja na pravi uzrok koji je sekularan. To su u Francuskoj primjerice bile zloglasne karikature Muhameda. One su i nedavno bile povod u Nici da je jedan islamist ubio troje nedužnih vjernika u katoličkoj crkvi odrubivši pri tome glavu jednoj ženi.[24] A gradonačelnik Nice je na to, zbog sigurnosti, naložio zatvaranje svih crkava u gradu kaznivši time opet nedužne katolike.[25] Sekularni uzrok stoji i iza politički izazvanih revolucija u arapskim zemljama gdje su upravo zapadne demokracije stvarale i podupirale islamski ekstremizam kao što je to bio slučaj ISILa, a najveća žrtva su opet bili kršćani. Tako se u novom ruhu provodila stara rimska strategija podijeli pa vladaj (divide et impera). Islam je tako podijeljen i oslabljen u sebi, a kršćani su servirani kao krivci i prema njima je upravljen sav bijes i revolt. To je bilo vidljivo u Domovinskom ratu koji se htio prikazati kao vjerski rat, ali je bio nešto sasvim drugo, gdje su glavni pokretači bili zemaljski, kako nacionalni tako i međunarodni.
Pozadina toga je u konačnici mržnja na jednobožačke vjere od strane objedinjenih snaga antiteista, ateista i novopogana koji preko izazvanog kaosa od njih samih utiru put novoj globalnoj religiji po njihovoj mjeri. Nova svjetska nadreligija željela bi objediniti sve postojeće religije miješajući sinkretistički samovoljno razna vjerovanja i prakse. U njoj je Krist samo čovjek, a ne Bog, što je čini kršćanima apsolutno neprihvatljivom. Nijedan istinski vjernik nema potrebe svoju vjeru dokazivati preko svetogrđa nad tuđim svetinjama, ako ništa drugo onda iz poštivanja slobode izbora drugoga. Na jednobožačkim vjernicima je da prepoznaju i ne upadaju u postavljene zamke te da združenim silama djeluju protiv kulture smrti i diktature relativizma odnosno sinkretizma.
III. Svetogrđa kršćana
1. Izdajice
Prototip i uzor mnogih je Juda koji je izdao samog Boga i tako uzrokovao njegovu osudu i smrt na križu. Neki ga čak žele rehabilitirati i proglasiti tragičnim herojem. No njegove pobude su bile prizemno koristoljublje, trideset srebrenjaka, i otpad od vjere u Krista. Na Posljednjoj večeri, unatoč tome što je već prodao Isusa, pričestio se iz ruku samog Isusa počinivši time svetogrđe. Njegovih nasljedovatelja bilo je kroz cijelu povijest Crkve, ali danas ih ima u izuzetno velikom broju jer je ovo vrijeme masovnog otpada od Krista pa je stoga praćeno i masovnom izdajom.
Klasični obrazac regrutiranja Jude provodio se pod komunizmom. Svećenici su bili pod budnim nadzorom tajnih službi. Oni među njima koji bi bili uhvaćeni u nekom moralnom prijestupu, uglavnom u bludnom grijehu, preko toga bi bili ucjenjivani i neki bi pristali da postanu suradnici Udbe i tako bi dodavali grijeh na grijeh. To je značilo da su svoju subraću i vjernike trebali tajno prijavljivati ako su iskazivali domoljublje ili išta što je režim smatrao nepodobnim. Takva „suradnja“ je znala trajati godinama i desetljećima a u zamjenu je omogućavala zaštitu za nesmetano življenje u grijehu, dobivanje raznih, pa i novčanih, beneficija za svoje doušništvo i povrh svega djelatnu pomoć za pravljenje „karijere“ u Crkvi. Takve dvolične osobe su slavile sakramente koji su za vjernike bili valjani, ali oni do njih nisu držali pa su ih banalizirali i gledali da ih se riješe što prije. Sjećam se jednog takvog svećenika koji je postigao „rekord“ da bi Misu preko tjedna odslužio u nekih 11 minuta. Takvo ophođenje sa svetim dovodilo je do brojnih svetogrđa i vjernici su to osjećali pa su se udaljavali ne samo od takvih svećenika nego nerijetko i od Crkve pa onda i od vjere. A rješenje je bilo i ostalo jednostavno: priznati svoj grijeh, tražiti oproštenje i popraviti počinjenu štetu koliko je moguće. Na društvenom je planu odgovor, koji je još na čekanju, lustracija za koju je najprirodnije da krene od Crkve.
Sličan model regrutiranja svećenika koristi se i na Zapadu gdje ako si upao u neki porok, primjerice sodomiju, ubrzo postaneš dio takvog neformalnog lobija koji će ti donijeti brojne povlastice. Nakon toga u pravilu stiže poziv za članstvo u nekoj tajnoj organizaciji koja omogućuje streloviti pristup moći, slavi i novcu. Nedavno je izašla vijest da je jedan svećenik u Lousiani (SAD) organizirao u župnoj crkvi snimanje spolnih odnosa s dvije žene i to na samom oltaru. Kad je ovo „demonsko oskvrnuće“, kako ga je nazvao mjesni biskup, bilo slučajno otkriveno zahvaljujući jednom vjerniku, župnik je suspendiran a oltar uklonjen i spaljen.[26] Što se dogodilo tome čovjeku da je od služenja Kristu mogao doći do ovakvih svetogrđa koja su služenja đavlu? Kako se ovakva radikalna promjena mogla dogoditi? Neizbježno se povlači pitanje odgovornosti njegovih odgojitelja i poglavara kako su ga formirali i jesu li ga olako pripustili ređenju?
Imamo sve više vijesti da se u crkvama dopuštaju razni poganski obredi, postavljanje poganskih idola na oltar ili kipova ljudi kao što je Buda. To je očito gnjusno oskvrnuće svetog mjesta koje je već u Starom zavjetu osuđeno kao strašni grijeh u odnosu na Jeruzalemski hram, posebno kada je Antioh IV. Epifan u njemu podigao oltar Zeusu i dao da se u njemu žrtvuju nečiste životinje (1 Mak 6,1–5).[27] U ovim slučajevima nitko se ne može opravdavati neznanjem jer se radi o osobama koje su završile teologiju i vrlo dobro znaju što se može a što ne može. Za zaključiti je stoga da se ovakve stvari rade svjesno s nakanom uvođenja krivovjerja.
Kršćani su na Zapadu svedeni na manjinu i sada se otpadnici koji su pristupili neprijateljima ali su još zadržali katoličko ime osjećaju dovoljno moćni da mogu i otvoreno manipulirati vjernicima. Tako se prigodom glasanja stranački čelnici odjednom pojave u prvim redovima u crkvi i to uredno prenesu vodeći mediji. Po srijedi je ne samo zloupotreba svetog prostora nego i svetogrđe posebno ako su se pričestili u grijehu. Takvo beskrupulozno ponašanje pokazuje da vjernike drže korisnim budalama i u konačnici preziru.
2. Oportunisti
Na Zapadu su mnoge crkve zbog smanjenja broja vjernika prodane i prenamijenjene u neke druge svrhe (kulturne, stambene, ugostiteljske, zabavne i slično) ili su jednostavno porušene kako bi im se izbrisao svaki trag u prostoru. Koliko god to bilo naizgled logično ipak često nije bez svetogrđa i ostavlja prostora za sumnju da se nije htjelo naći prihvatljivo vjersko rješenje. Istodobno polako ali sigurno mnoge naše najljepše crkve gube svoju osnovnu i jedinu namjenu bogoštovlja i postaju nešto drugo. U ime kulture i turizma postaju odredišta sve brojnijih posjetitelja koje vjera uopće ne zanima. Da bi se uveo kakav-takav red, u najposjećenijim bazilikama u Italiji stavljaju na ulaz redare koji upozoravaju na neprilično odijevanje i onda ili se osoba pokriva ili ne može ući. Vjernicima se za molitvu ostavlja mala kapelica. Neki su otišli i korak dalje pa, kao u nekim našim primorskim gradovima, turistima naplaćuju ulaz u takve crkve a vjernike koji bi se htjeli pomolit ne puštaju nego u vrijeme kada se drži sveta Misa. Zar za ovakve situacije ne vrijedi Isusov poučak s jeruzalemskim hramom? Jedini put kada je koristio silu bilo je da istjera trgovce iz hrama i vrati mu prvobitnu neokaljanost. Izgleda da neki svećenici i vjernici drže da se, suprotno od Kristova nauka, može služiti Bogu i bogatstvu.
Ovakav odnos prema svetom prostoru prenosi se i na sakramente pa tu vidimo svega od nemara do relativiziranja. Sakrament krizme je od sakramenta kršćanske zrelosti postao slavlje odlaska od Crkve, nekad nepovratno. Logično bi bilo da se velikoj većini kandidata uskrati jednostavno krizma sve dok doista ne budu spremni. Ali župnici se boje pobune roditelja i pritiska viših instanci pa jednostavno popuštaju. Veliki broj vjenčanih se razvodi. Zar ne bi bilo bolje da uopće nisu sklopili sakrament braka? I tu im je netko trebao reći ne, posebno ako je bilo vidljivo da žele vjenčanje u crkvi samo radi dobrih fotografija ili tradicije. Ova obeščašćenja sakramenata se pravdaju tolerancijom i milosrđem, a u biti iza njih stoji želja za nezamjeranjem, grešna površnost i malovjerje. Kako svećenici nisu puki djelatnici ili namještenici nego nositelji svete službe na koju su pozvani od Boga, svaka zloupotreba njihova poslanja se može smatrati svetogrđem u širem smislu. Zato je u Starom Zavjetu Bog odbacio i kaznio sinove Elijeve jer su zbog njihovih zloporaba „ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi“ (1 Sam 2,17).
3. Zabludjeli
Mnogi posebno među vjernicima upadaju u svetogrđe iz neznanja, za koje su nekad krivi oni koji ih nisu poučili a trebali su ili oni sami koji su mogli znati a nisu htjeli ili su jednostavno zaboravili. Tu objektivno imamo svetogrdni čin, ali subjektivno osoba toga nije svjesna. Najvidljiviji primjer jest nedolično odijevanje na svetoj Misi. Preko ljeta problem je oskudno odijevanje gdje se zna doći u crkvu u kratkim hlačama, mini suknjama, majicama na špaline i sličnim kombinacijama. Na krizmi i vjenčanju djevojke kao da se natječu koja će oskudnije, vulgarnije i izazovnije biti odjevena. I sve to prolazi kao prihvatljivo i normalno a kriteriji se sve više gube. Rijetki se tome usude usprotiviti i uopće progovoriti otvoreno o tome. Jedna od razornih posljedica ove popustljivosti je da vjernicima ubrzano odumire osjećaj za sveto. Manjak poštovanja prema svetim mjestima u uzročnoj je vezi s gubljenjem razlikovanja sakralnoga od profanoga, a to onda, prije ili kasnije, dovodi do svetogrđa.
Najtužnija pojava u mnogim zapadnim zemljama jest da ljudi masovno odlaze na pričest a da se ogromna većina uopće ne ispovijeda, i to godinama. Takve osobe su jednostavno izgubile svijest o grijehu i njima je svetogrdno primanje pričesti normalna stvar. Upitno je koliko njih još uopće vjeruje da je u Euharistiji nazočan sam Bog. Pričesti se pripušta one koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba, kao što su to razvedeni i civilno vjenčani ili, u nekim njemačkim župama, protestantima koji su u braku s katolicima. Osoba u smrtnom grijehu kad ide na pričest upada u novi grijeh svetogrđa i teško vrijeđa Bogu. Za takve apostol Pavao kaže: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor. 11,27). Moralist Marin Srakić to tumači: „Blagovati kruh ili piti čašu nedostojno i bez poštovanja znači sudjelovati na Kristovoj smrti, kao da se nalazimo na strani onoga koji ga osuđuje na smrt, to znači predati sama sebe duhovnoj smrti, na osudu koja čeka svijet.“[28] Pavao ukazuje i na razlog koji do toga dovodi: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor. 11,29). „Ne razlikovati Tijelo s jedne strane znači ne priznati u vjeri da ovaj kruh više nije obični kruh nego Kristovo Tijelo, a s druge strane da je to Tijelo darovao Gospodin Isus one noći kad je bio predan, da je to kruh ljubavi, hrana Saveza koji spaja sve ljude u jedinstvenoj tajni Crkve.“[29] Za posljedicu već ovdje na zemlji imamo otvrdnuće srca kao kod Jude. Događa se nešto slično kao i sa zavjetnim kovčegom koji je pobožnim Izraelcima donosio vremenitu sreću i blagoslov a poganima Filistejcima nesreću i kaznu. Iako je sve jasno i vidljivo svima, ipak šute svećenici, šute vjernici i tako svi postaju sudionici istog grijeha. Ispada da je grijeh ukinut i da na pričest svatko jednostavno ima pravo i tako se širom otvaraju vrata zloupotrebi sakramenta. Stoga je danas još potrebnije pripraviti se za svaku pričest da je dostojno primimo. Tko je u smrtnom grijehu, bez obzira na sve, treba se prije valjano ispovjediti, inače ne smije pristupati pričesti. I samo tijelo treba pripraviti obdržavajući euharistijski post sat vremena prije pričesti.
Iz neznanja se može i treba izaći. Potrebno je da katolici, posebno pastiri, preuzmu svoju odgovornost te daju prikladnu poduku, opominju i isključe svako toleriranje grijeha. Možda će to na početku neke odbiti od Crkve ali time će započeti proces suzbijanja grješnih praksi koji će na dugu stazu donijeti dobre plodove. Opomena proroka Malahije vrijedi i danas: „Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama. Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Jahve nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujuć’ Zakon“ (Mal 2,7-9).
4. Kukavice
Na koncu treba spomenuti i upadanje u svetogrđe iz straha koji čovjeka zaslijepi da ne može trezveno rasuđivati i onda podliježe zabludi i djeluje krivo. Unatoč krvavim progonima „kršćani su u prvim stoljećima smatrali da oni ne mogu postojati kao kršćani, a da ne sudjeluju na euharistijskom slavlju i da se ne sjedine s euharistijskim Isusom u pričesti“.[30] A sada prvi put u povijesti, za vrijeme ove takozvane Covid-19 pandemije, tijekom zatvaranja sve su crkve bile zatvorene i vjernici su ostali bez svetih misa, a umirući bez bolesničkog pomazanja i ispovijedi.[31] Poruka koja se utisnula u svijest i podsvijest vjernika jest da je najvažnije očuvanje tjelesnog zdravlja, a da je duhovno zdravlje, odnosno spas duše, nešto drugotno ili čak nevažno. Zato se nakon otvaranja crkava broj onih koji idu na nedjeljnu misu značajno smanjio a, uslijed mjera protiv virusa, povećan je broj zloupotreba euharistije. Biskup Schneider o tome kaže: „Zbog trenutačne krize prouzročene ‘izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a’, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta. Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajući način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. Štoviše, na nekim mjestima, svećenstvo dijeli Presveto Tijelo Kristovo vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji. Što se tiče groznog zlostavljanja euharistijskog Krista, pri čemu ga, zbog prakse davanja pričesti na ruku, neprestano gazimo pod nogama, budući da djelići hostije neizbježno padaju na tlo, naš odnos prema euharistiji postaje minimalistički i lišen osjećaja svetosti, kao da je keks ili još gore, kao da je smeće, kojim se rukuje u kućanskim rukavicama – a nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati.”[32]
Svaki vjernik bi osobno, oslonjen na Krista, trebao nadići strah, slobodno razmisliti i zauzeti stav kako očuvati sebe i pomoći drugima da ne upadaju u svetogrđe. Za vrijeme komunizma, dok sam bio još dječak, bio sam svjedok da je jedan mladić ušao u crkvu za vrijeme Mise te stao vikati i vrijeđati. Uputio se nesmetano prema oltaru a stari remeta se okrenuo prema puku tražeći pomoć da ga se zaustavi. Nitko se nije maknuo sa svoga mjesta a provokator se, na svu sreću, došavši do oltara okrenuo i izišao iz crkve. Ostalo mi je čuđenje kako je moguće da nitko ne reagira i da jedan bezbožac može ponižavati sve nas te da bi mu dopustili i da obeščasti i euharistiju. Osobno mi se postavilo pitanje do koje mjere sam se ja spreman izložit da spriječim svetogrđe i u konačnici jesam li spreman položit svoj život u obrani Gospodina? Odgovor se krije u djetinjoj vjeri. Mala kineskinja Li je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bila svjedok zatvaranja crkve u svom mjestu od strane komunista i bacanje posvećenih hostija iz svetohraništa po podu. Unatoč zabrani ona je svaki dan skrovito dolazila u crkvu riskirajući život kako bi se nakon sata provedena u molitvi pričestila uzimajući jezikom svetu hostiju s poda.[33] Kad je nakon mjesec dana i zadnju svetu hostiju tako primila jedan ju je vojnik otkrio i ubio na licu mjesta. Ova mučenica euharistije bila je nadahnuće i uzor u euharistijskoj pobožnosti poznatom biskupu Fultonu Sheenu.[34]
Osjećati strah je prirodno ali smo odgovorni ako mu podlegnemo onda kada znamo da trebamo ići protiv njega. Isusove riječi su jasne: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32-33). One vrijede i obvezuju vjernika uvijek pa i onda kada se radi ne samo o gubitku ugleda ili imetka, nego i o samom životu. To su nam posvjedočili toliki mučenici od početka kršćanstva do danas, koji su na najokrutnije načine bili pogubljeni jer nisu htjeli zanijekati Krista. Gospodin u Otkrivenju, nimalo slučajno, među one koji su osuđeni na vječnu propast, prve navodi kukavice (usp. Otk 4,8). Ne samo činjenje svetogrđa, nego i toleriranje istog, posebno u Euharistiji gdje je sam Isus prisutan kao Bog i kao čovjek, jest zataja i odricanje od Krista.[35]
Zaključak
U današnjem vremenu svi mogući oblici svetogrđa su na djelu, kako osoba tako i mjesta i stvari, a nekad dolaze i združeno. To je pokazatelj nesnošljivosti prema kršćanima koje poprima sve teže oblike. Zabrinjava što je to globalna pojava u porastu, koja je posebno jaka na Zapadu, nekadašnjoj kolijevci kršćanstva. Tu se pokazuje istinitost latinske poslovice corruptio optimi pessima ili u slobodnom prijevodu kada se pokvari ono što je najbolje onda postane najgore. Otpadnici od kršćanstva, bez obzira što se zaklinju u vjerski indiferentizam, postaju prirodni saveznici neprijatelja Kristovih koji njima znalački manipuliraju usmjeravajući svo nezadovoljstvo i frustracije protiv kršćana. Tako se oblikuju razni pritoci koji se svi slijevaju u jednu antikršćansku rijeku koja sve više buja i samo je pitanje trenutka kada će se izliti iz korita i poplaviti sve u obliku jednog svjetskog progona. Kršćani su danas poput Krista izabrani da budu žrtveno janje na kojemu će se nekažnjeno iskaliti sva nakupljena mržnja. Sve veći ustupci od strane malodušnih vjernika samo raspaljuju krvožednost mrzitelja koji u tome prepoznaju kapitulaciju i znak da se njihov čas bliži.
Vanjske neprijatelje je lakše prepoznati ali je važno odbaciti svaki oblik suradnje s njima. To znači ne pomagati im ni na kakav način svojim glasom, novcem, radom. Poglavito ne ulaziti ni u kakvu organizaciju ili udruženje koje je u službi ili u povezanosti s neprijateljem. Primjerice, za vrijeme komunizma mladi su svi, bez da se traži njihova suglasnost, bili primani u omladince, no od njih je ovisilo hoće li se kao takvi angažirati ili ne. Istodobno važno je da se vjerni kršćani povezuju i surađuju sa svim ljudima dobre volje, posebno s pripadnicima drugih jednobožačkih religija, oko zaštite vjerskih prava i svetog. Unutarnje neprijatelje je teže prepoznati no ipak ako smo pozorni, kako su se oni osilili, njihova će djela govoriti o njima. Treba im pokušati pomoći preko bratske opomene, a ako to ne poluči učinak, onda se od njih valja odmaknuti da bismo zaštitili sebe i svoje bližnje.
Euharistija je naša najveća svetinja koja predstavlja ujedno i zadnju liniju obrane kršćanske vjere. Ako mi pristanemo na ustupke i podupremo svetogrđe protiv Euharistije, onda pripremamo našu vječnu propast. Svetogrđe ne može proći bez posljedica već ovdje na zemlji. Bog je svemoguć i pravedan i zato on i danas kažnjava, bez obzira što se mi uvjeravamo međusobno u suprotno kako bismo nesmetano mogli griješiti.
Najvažnija je osobna borba protiv svoje slabosti da se ne upadne u oportunizam ili zabludu i tako se izbjegne bilo kakvo osobno sudjelovanje u svetogrđu. Zato je potrebna budnost, molitva, poznavanje svoje vjere i pokora. Od velike je važnosti ponovno otkriti davanje zadovoljštine koje onda čini da se razvija osobni odnos s Bogom. Sve veća plima mržnje ne može se pobijediti doli ljubavlju.[36] U tom smislu veliko ohrabrenje je što među vjernicima jača pokret adoracije pred Presvetim, kao što se vidi uspostavom 24-satnog klanjanja u sve više gradova u Hrvatskoj. Svojim silama ne možemo zaustaviti raspojasano zlo koje je organizirano u grešne strukture i trenutačno se nalazi na vrhuncu svoje moći. No dobro znamo da je jedini spasitelj Krist i da je pobjeda njegova. Zato on pozivlje naraštaj zadnjeg vremena kada će biti najteže: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21,28).
[1] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 188; Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264.
[2] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264-266.
[3] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101; Stjepan Sirovec, Katoličko moralno bogoštovlje, Rkt. župa Sv. Ivana Krstitelja, Zagreb, 1995., 133.
[4] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268.
[5] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 190; Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105.
[6] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105-106.
[7] To je i naziv pjesme Gori ussi Winnetou neformalne cabaret-rock skupina iz Pule.
[8] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.); „Vremešna golaćica hvalila se skrnavljenjem crkvi u Dubrovniku, napisali joj K*******o i sidašico“, Direktno, 7. ožujka 2018., na: https://direktno.hr/direkt/vremesna-golacica-hvalila-se-skrnavljenjem-crkvi-dubrovniku-napisali-joj-ko-i-sidasico-115418/, (26. listopada 2020.).
[9] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.).
[10] „Žene ispred crkve pozirale kao od majke rođene. Svećenik: ‘Ljeti se svašta događa’“, Večernji list, 23. rujna 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zene-ispred-crkve-pozirale-kao-od-majke-rodene-svecenik-ljeti-se-svasta-dogada-1433444, (27. listopada 2020.).
[11] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 107.
[12] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101.
[13] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268-269.
[14] Jean-Marie Aubert, Compendio della morale cattolica, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo, 1989., 252.
[15]„Split: Prosvjed protiv predstave ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’ Olivera Frljića“, Narod.hr, 21. travnja 2017., na: https://narod.hr/kultura/split-prosvjed-protiv-predstave-nase-nasilje-i-vase-nasilje-olivera-frljica, (27. listopada 2020.).
[16] Tino Krvavica, „Tisuće feministica ponovo napale katedralu u Argentini!“, Bitno.net, 15. listopada 2015., na: https://www.bitno.net/vijesti/tisuce-feministica-ponovo-napale-katedralu-u-argentini/, (29. listopada 2020.).
[17] „Poljski prosvjednici koji se zalažu za pobačaj ometaju slavljenje Misa“, Laudato tv, 26. listopada 2020., na: https://laudato.hr/vijesti/crkva-u-svijetu/poljski-prosvjednici-koji-se-zalazu-za-pobacaj-ometaju-slavljenje-misa, (28. listopada 2020.).
[18] Tino Krvavica, „Dvije crkve zapaljene tijekom prosvjeda u Čileu“, Bitno.net, 19. listopada 2020., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/dvije-crkve-zapaljene-cile-prosvjedi/, (28. listopada 2020.).
[19] „Popela se na oltar golih grudi i načas prekinula božićnu misu“, 24 sata, 26. prosinca 2013., na: https://www.24sata.hr/news/popela-se-na-oltar-golih-grudi-i-nacas-prekinula-bozicnu-misu-346817, (28. listopada 2020.).
[20] „SKANDAL: Gole žene gurale krstove u zadnjice“, Telegraf.rs, 14. Studenog 2014., na: https://www.telegraf.rs/vesti/1308998-skandal-gole-zene-gurale-krstove-u-zadnjice-video, (28. listopada 2020.).
[21] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 93.
[22] Ivo Džeba, „LGBT aktivist u povijesnoj kanadskoj crkvi izveo svetogrdni ples uz odobrenje crkvenih službenika“, Bitno.net, 8. kolovoza 2019., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/lgbt-aktivist-u-povijesnoj-kanadskoj-crkvi-izveo-svetogrdni-ples-uz-odobrenje-crkvenih-sluzbenika/, (27. listopada 2020.).
[23] „Crkva u Šri Lanki traži konačno privođenje pravdi organizatora atentata“, IKA, 11.ožujka 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/crkva-u-sri-lanki-trazi-konacno-privodenje-pravdi-organizatora-atentata/, (29. listopada 2020.).
[24] „Napad u Nici: Vikao Allahu Ekber pa nožem ubio troje ljudi“, Večernji.hr, 29. listopada 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/napad-u-nici-vikao-allahu-akbar-pa-nozem-ubio-troje-ljudi-1442090, (29. listopada 2020.).
[25] Emirat Asipi, „Hrvati u Nici: ‘U strahu smo, ne izlazimo iz svojih kuća, a škole i crkve su zbog napada zatvorili’“, 24 sata, 29. listopada 2020., na: https://www.24sata.hr/news/hrvati-u-nici-u-strahu-smo-ne-izlazimo-iz-svojih-kuca-a-skole-i-crkve-su-zbog-napada-zatvorili-724975, (9. studenoga 2020.).
[26] „KATOLIČKI SVEĆENIK S DVIJE DOMINE ORGIJAO NA OLTARU CRKVE: Nadbiskup naredio spaljivanje: ‘To je bilo demonsko skrnavljenje!’“, Net.hr, 11. listopada 2020., na: https://net.hr/danas/svijet/katolicki-svecenik-s-dvije-domine-orgijao-na-oltaru-crkve-nadbiskup-naredio-spaljivanje-to-je-bilo-demonsko-skrnavljenje/, (4. studenoga 2020.).
[27] Boris Havel, Pregled povijesti Izraela. Od Abrahama do moderne Države, Antibarbarus, Zagreb, 2015., 190.
[28] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 355.
[29] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 356.
[30] Marin Škarica, „Štovanje euharistije izvan mise od prvih stoljeća do uključivo Drugoga vatikanskog sabora“, Crkva u svijetu, 36 (2001.) 3, 309-310.
[31] Tako infektolog dr. Rok Čivljak kaže: „Mi smo u tim danima i mjesecima viđali bolesnike koji su umirali bez sakramenata. To mi je bilo teško vidjeti jer su ti ljudi molili članove obitelji da se organizira neka skrb, ali vlasti nisu dopuštale da svećenici ulaze u zdravstvene ustanove niti su se svećenici ugodno osjećali. … S vremenom smo naučili da je taj virus manje opasan u načinu prijenosa nego što smo mislili u siječnju i veljači. Bojali smo se da će se zaraziti svatko tko udahne jednu česticu virusa u istoj prostoriji. No pokazalo se da nije tako opasan.“ (Ines Grbić, „’Viđali smo bolesnike koji su umirali bez sakramenata’“, Glas Koncila, 43, 25. listopada 2020., 10).
[32] „Biskup Athanasius Schneider o uvredama nanesenima Euharistiji“, 17. rujna 2020., Quo Vadis Croatia, na: https://www.quovadiscroatia.com/biskup-athanasius-schneider-o-uvredama-nanesenima-euharistiji/ (25. listopada 2020.).
[33] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenoga 2020.).
[34] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenoga 2020.).
[35] Stoga papa Pavao VI. naglašava: “Uostalom, katolička Crkva nije samo uvijek naučavala, nego je i živjela vjeru u prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, štujući tako veliki sakrament uvijek kultom latriae, koji pripada samo Bogu. O ovom kultu sv. Augustin piše: ‘U ovom tijelu (Gospodin) je ovdje hodao i ovo isto tijelo nam je dao da jedemo za spasenje; i nitko ne jede to tijelo da mu prije nije iskazao štovanje… tako da ne griješimo iskazujući mu štovanje, nego dapače griješimo ako mu štovanje ne iskazujemo’.”Pavao VI., Mysterium Fidei, 1965., br. 56 na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_03091965_mysterium.html, (6. studenoga 2020.).
[36] Tako apostol Pavao pozivlje: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 13,21).
