Vulgata [video]

Koncem 4. stoljeća postojao je veliki broj kopija Biblije. Time želimo reći da nitko nije posjedovao originalno Petoknjižje koje bi napisao Mojsije ili originalno evanđelje koje bi potjecalo od, recimo, sv. Luke. Ono što je postojalo su kopije pojedinih biblijskih knjiga ili kopije Starog, odnosno Novog zavjeta ili kopije čitave Biblije. Svaka je ta kopija također bila prepisivana pa je i kopija kopije bila prepisivana i tako unedogled. Budući da ljudi antike nisu imali mogućnost fotokopiranja, onda su sve morali prepisivati ručno što je bio spor i skup proces podložan kvarenju, tj. greškama u prepisivanju. To je pak značilo da su i te greške bile prepisane u novu kopiju Biblije.

Tome svemu moramo dodati i prevođenje Biblije ili njenih pojedinih knjiga. Netko je ovu hebrejsku ili grčku riječ preveo na jedan način, netko drugi na drugi način. Tako se dogodilo da su postojale velike razlike između latinskih inačica Svetog Pisma.[1] Te stare latinske prijevode nastale prije Jeronima nazivamo Vetus latina.

Razlike su među kopijama i prijevodima Biblije postale toliko notorne da je vijest došla do sâmog pape Damaza koji je tom kaosu odlučio stati na kraj. Stoga je 382. naložio Euzebiju Sofroniju Jeronimu da revidira latinske prijevode Svetog Pisma koji se trenutno koriste uspoređujući ih s grčkim izvornikom.[2] Jeronim je bio najbolji kandidat za taj posao jer je bio najučeniji čovjek svoga vremena u poljima gramatike, retorike i književnosti.[3] Poznavao je jako dobro, iako ne savršeno, grčki i hebrejski.

Prihvatio je zadatak koji mu je povjerio papa, ali je pritom bio svjestan težine i opasnosti zadatka. To se posebice očituje u njegovu Predgovoru revidiranih latinskih tekstova četiri evanđelja.[4] Tamo piše o velikoj poteškoći što je postojalo toliko verzija latinskih prijevoda koliko i manuskripata.[5] Drugim riječima, nisu postojala dva identična manuskripta. Nažalost, ne znamo koje je manuskripte on koristio.

Uz to, Jeronim se bojao da će ga optužiti da bogohuli i previše izmjenjuje riječ Božju. On se pak osjećao primoranim intervenirati u tekst zbog već spomenutih brojnih pogrešaka u postojećim prijevodima Biblije na latinski. Njegov strah nije neutemeljen jer je nakon završena posla zaista i naišao na žestoke kritike i optužbe. Tako sveti Augustin piše o tome da je za vrijeme bogoslužja jedan biskup gotovo ostao bez pastve nakon čitanja jednog biblijskog teksta iz novog Jeronimovog prijevoda.[6] Pojedinci su u kritici išli tako daleko da su Jeronima optužili za kaljanje riječi Duha Svetoga i Septuaginte.[7]

Kritikama unatoč, nakon prijevoda evanđelja, Jeronim je krenuo na reviziju prijevoda čitave Biblije. Taj projekt ipak nikad nije dovršio i do danas ostaje nejasno koliko je toga zaista i preveo. Čini se ipak da se umjesto na izvornike, više oslanjao tek na manje izmjene Vetus latina Biblija. “Deuterokanonski spisi preuzeti su izravno iz Vetus latina i nije ih preveo (…). Pa i Psalmi u prijevodu Vulgate velikim su dijelom iz Vetus latina (…). Osim toga i evanđelja su, kakva su sada u Vulgati, samo ispravljeni tekst Vetus latina.”[8] Sve u svemu, gotovo uvijek kad je bio u nedoumici, Jeronim je preferirao postojeći prijevod umjesto izvornika.

Uglavnom, prijevodi koji su nastali izravnim djelovanjem Jeronima ili su pak usko vezani uz njegov projekt, od 16. st. se nazivaju Vulgata.

Kako su se ti Jeronimski prijevodi tj. Vulgata širili i kopirali tako je dolazilo do kvarenja i tih tekstova. Pokušaji ispravljanja Vulgate nastaju već u 6. st. Ponavljaju se zatim u 9. st. Pokušaji ispravljanja teksta Vulgate postaju posebno aktualni pojavom tiskarskog stroja. Naime, tiskati knjige je puno brži proces od prepisivanja, a to je značilo da će jedna inačica, dakle ona koja se odabere za tisak, vrlo brzo istisnuti sve ostale postojeće inačice. Uglavnom, prva tiskana knjiga bila je upravo Vulgata, a korištena je Pariška inačica.[9]

Naravno, i s prvim je tiskanim izdanjima bilo poteškoća. Nisu svi vjernici i stručnjaci bili zadovoljni Pariškom inačicom pa se osjećala potreba za nekim prijevodom koji bi bio zajednički čitavoj Crkvi.

“Godine 1546. Tridentski je koncil proglasio Vulgatu ‘autentičnom’, to jest da se može rabiti kao normativan referentni tekst koji ima prednost pred drugim latinskim prijevodima, ali nije isključio uporabu izvornih tekstova te je time predstavio službeno standardno izdanje Biblije. Razni su pape imenovali povjerenstva za reviziju Vulgate sve do izdanja pape Siksta V. iz 1590. godine koje je ponovno revidirano za pape Klementa VIII. To siksto-klementinsko izdanje Vulgate iz godine 1592. bilo je službeni tekst Biblije u Katoličkoj Crkvi. Međutim, to više nije bio tekst Vulgate koji je izvorno preveo sveti Jeronim (…). Pio X. je 1907. godine povjerio benediktincima u opatiji svetog Jeronima u Rimu zadaću da prirede kritičko izdanje Vulgate.”[10]

Nova Vulgata, također nazvana Neovulgata, službeni je klasični latinski prijevod biblijskih tekstova u izdanju Svete Stolice. Dovršen je 1979., a drugo revidirano izdanje objavljeno je 1986. To je službeni latinski tekst Biblije Katoličke Crkve. Nova Vulgata nije kritičko izdanje povijesne Vulgate.

Sve u svemu, iako postoji uska i neodvojiva veza između sv. Jeronima i Vulgate, očito je sada da je priča mnogo kompleksnija. Također, važno je naglasiti da je Tridentski sabor “Vulgatu proglasio ‘autentičnom’ u pravnom smislu, to jest u odnosu na ‘dokaznu snagu u stvarima vjere i ćudoređa’, ali nipošto nije isključio moguća odstupanja od izvornoga teksta i od starih prijevoda…”[11] Stoga ne čudi da stručnjaci nastavljaju raditi na novim kritičkim izdanjima Biblije s izvornika ili pak s latinskih prijevoda.

LITERATURA:

  • Denziger, H., Hünermann, P., Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu,
  • Jeronim, Preface to the Vulgate Version of the New Testament, 383. (https://vulgate.org/).
  • Metzeger Bruce M., The Early Versions of The New Testament. Their Origin, Transmission, and Limitations, 1997.
  • Starić, A. (ur.), Enciklopedijski teološki rječnik,
  • Tomić, C., Nova Vulgata, Bogoslovska smotra Vol. 51 No. 1, 1981. (https://hrcak.srce.hr/37235).

[1] Naravno, taj problem nije specifičan samo za latinske prijevode, već je karakterističan za sve prijevode.

[2] Ovdje nije loše napomenuti da se ne radi o originalima jer niti tada isti nisu postojali. Koje točno tekstove tj. primjerke Biblije je papa želio da Jeronim koristiti, ostaje nepoznanica.

[3] Usp. Metzeger, str. 333.

[4] Jeronim (Preface):

“Potičete me da revidiram staru latinsku verziju i, takoreći, sudim o primjercima Svetoga pisma koji su sada razasuti po cijelom svijetu; i, budući da se razlikuju jedan od drugoga, Vi biste htjeli da odlučim koji se od njih slaže s grčkim izvornikom. Rad je ljubavni, ali u isto vrijeme i opasan i drzak; jer u prosuđivanju drugih moram biti spreman da i mene svi prosuđuju; i kako se mogu usuditi promijeniti jezik svijeta u njegovoj dubokoj starosti i vratiti ga u rane dane njegova djetinjstva? Postoji li čovjek, učen ili neuk, koji neće, kad uzme knjigu u ruke i shvati da ono što čita ne odgovara njegovom ustaljenom ukusu, odmah krenuti u grubi jezik i nazvati me krivotvoriteljem i profanom osobom koja je imala drskosti dodati bilo što drevnim knjigama ili napraviti bilo kakve izmjene ili ispravke u njima? Ipak, postoje dva utješna razmišljanja koja mi omogućuju da podnesem odijum – na prvom mjestu, zapovijed dajete Vi koji ste vrhovni biskup; i drugo, čak i prema prikazima onih koji nas grde, čitanja koja se razlikuju od ranih kopija ne mogu biti točna. Jer ako trebamo svoju vjeru vezati uz latinske tekstove, na našim protivnicima je da nam kažu koje; jer postoji gotovo onoliko oblika tekstova koliko i kopija. Ako, s druge strane, želimo izvući istinu iz usporedbe mnogih, zašto se ne bismo vratili izvornom grčkom i ispravili pogreške koje su unijeli neprecizni prevoditelji, i lažne izmjene samouvjerenih, ali neukih kritičara, i, nadalje, sve što su ubacili ili promijenili prepisivači više uspavani nego budni?

Ne raspravljam o Starom zavjetu, koji su sedamdesetorica starješina pretvorili u grčki, a do nas je došao silaskom od tri stepenice. Ne pitam što misle Aquila i Symmachus ili zašto Theodotion zauzima srednji put između starih i modernih. Voljan sam dopustiti da to bude pravi prijevod koji je imao apostolsko odobrenje. Sada govorim o Novom zavjetu. Ono je nedvojbeno sastavljeno na grčkom, s iznimkom djela Mateja apostola, koji je prvi počeo pisati Kristovo evanđelje i koji je svoje djelo objavio u Judeji hebrejskim pismom. Moramo priznati da je takav kakav imamo u našem jeziku obilježen nedosljednostima, a sada kada je tok raspoređen u različite kanale, moramo se vratiti izvoru. Prelazim preko onih rukopisa koji su povezani s imenima Lucijana i Hesihija, a čiji autoritet perverzno održava šačica kontroverznih osoba. Očito je da ovi pisci nisu mogli ništa izmijeniti u Starom zavjetu nakon rada Sedamdesetorice; i bilo je beskorisno ispravljati Novo, jer verzije Svetoga pisma koje već postoje na jezicima mnogih naroda pokazuju da su njihovi dodaci pogrešni. Stoga obećavam u ovom kratkom predgovoru samo četiri Evanđelja, koja će biti uzeta sljedećim redom, Matej, Marko, Luka, Ivan, kako su revidirana usporedbom grčkih manuskprita. Korišteni su samo rani. Ali kako bih izbjegao bilo kakva velika odstupanja od latinskog koji smo navikli čitati, koristio sam svoje pero s određenom suzdržanošću, i dok sam ispravljao samo one odlomke za koje se činilo da prenose drugačije značenje, dopustio sam da ostali ostanu kakvi jesu su.” Strojni prijevod.

[5] Usp. Jeronim (Preface).

[6] Usp. Metzeger, str. 334.

[7] Usp. Tomić, str. 265.

[8] Starić, str. 1252.-1253.

[9] Usp. Tomić, str. 266.

[10] Starić, str. 1277.-1278.

[11] Denzinger, 3796.