Waldorfska pedagogija i Katolička Crkva

U zadnjih nekoliko desetljeća i kod nas u Hrvatskoj sve veću pozornost privlače slobodne ili alternativne škole i vrtići, odnosno takvi koji se ne ravnaju striktno po Planu i programu koji propisuje država, nego imaju manju, veću ili čak potpunu slobodu izrađivati vlastite planove. Jedna je od takvih alternativnih škola i waldorfska, a koja se često u medijima predstavlja kao poseban uzor pedagoškog pristupa odgoja i obrazovanja. No, je li to uistinu i opravdano ili je ipak riječ o pedagogiji koja ima mnoštvo nedorečenosti i takvih usmjeravanja koja nisu u skladu ni s naukom Katoličke Crkve ni s hrvatskom tradicijom?

Izvor waldorfske pedagogije je u antropozofiji

Waldorfska pedagogija ima svoje uporište u antropozofiji, naučavanju koje je u suprotnosti s naukom Crkve, naučavanju koje vrvi od kvaziznanstvenih elemenata, a također i metode rada su s pedagoške strane vrlo upitne i nerijetko neprimjerene. Stoga ćemo u ovom prikazu najprije pružiti jedan povijesno-fenomenološki presjek nastanka i razvoja antropozofije, zatim nastanak i razvoj waldorfske škole, a potom pružiti određeni uvid u ono što naučavaju antropozofi, a što se izravno ili neizravno dalje prenosi u waldorfskim školama.

Ovdje ipak želimo istaknuti da konkretni učitelji i odgojitelji koji rade u takvim školama i vrtićima ne moraju nužno, barem ne svjesno, provoditi upitna načela waldorfske pedagogije, jer se ona provlače latentno, tako da to pojedinci, pogotovo ako nemaju izgrađeno kršćansko iskustvo, niti ne primijete kao problematične točke, no unatoč tome ostaje jedna ozbiljna problematika waldorfske pedagogije i svaki kršćanski roditelj bi trebao s time biti upoznat prije no što odluči svoje dijete povjeriti takvom vrtiću ili školi.

Što je antropozofija?

Antropozofija je pojam koji je nastao na temelju dviju grčkih riječi: ἄνθρωπος (anthropos) – čovjek i σοφία (sofia) – mudrost, znanje, a označava religiozni sustav koji naučava mogućnost neposrednog duhovnog spoznavanja cjelokupne stvarnosti. Kao učenje, proizvire iz teozofije, tj. suvremene gnoze koju je utemeljila Helena Petrovna Blavatsky sa suradnicima, pa ćemo najprije reći koju riječ o njoj.

Teozofija – izvor antropozofije

Vjerojatno je na nastanak teozofije od velikog značenja bio sam životni put Helene Petrovne Blavatsky. Rođena je u Ekaterinoslavu (Dnepropetrovsk) u Ukrajini 1831. god., dobila izuzetno bogato obrazovanje, u svojoj se sedamnaestoj godini udala i uskoro razvela, a potom ostavila svoju obitelj i otišla na putovanje po Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Indiji, Egiptu… Iskustva će s tih putovanja imati znatan utjecaj na daljnji tijek njezina pogleda na životnu stvarnost. Naime, na njima se susreće s orijentalnim načinima razmišljanja, posebice s okultizmom i ezoterijskim pristupom, a upravo će na njima kasnije velikim dijelom izgrađivati svoj religiozno-filozofski sustav. 1875. god. u New Yorku sa skupinom intelektualaca osniva tzv. Teozofsko društvo, a koje si za glavni moto uzima: Nema ničeg višeg od istine.

Sama je Helena Petrovna Blavatsky tvrdila kako je povezana telepatskom vezom s dvojicom tajnih majstora (mahatma) – Koot Hoomijem, koji joj je diktirao knjigu Izida bez koprene, i Moryjem – koji su joj bili duhovni učitelji. No, zanimljivo je kako je, nakon pomnog kritičkog ispitivanja djelovanja Helene P. Blavatsky, istraživač parapsiholoških fenomena Hadgson, u ime Društva za psihička istraživanja u Londonu izjavio sljedeće:

“Što se nas tiče, mi gospođu Blavatsky ne smatramo ni prenosiocem poruka vidovnjaka, ni sasvim vulgarnom pustolovkom. Smatramo da je zaslužila da je se kasnije sjećaju kao jedne od najsavršenijih, najnadarenijih i najzanimljivijih varalica u povijesti.” (A. KUSIĆ)

Teozofsko je učenje velikim dijelom nastalo na temelju naučavanja aleksandrijskih neoplatoničara iz 3. st., te na temelju orijentalnih, srednjovjekovnih i okultnih učenja. Glavna se načela, koja je donijela Helena P. Blavatsky, svode na ova tri:

1. ustanoviti bit sveopćeg bratstva među svim ljudima, bez obzira na vjeroispovijest, rasnu ili spolnu razliku, pripadnost nekom narodu ili društvenom staležu;
2. potaknuti komparativni studij svih filozofija, religija i nauka;
3. potaknuti istraživanje nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih unutrašnjih, skrivenih sposobnosti.

Osim toga, teozofija naučava da se čovjekovo tijelo sastoji iz tri dijela: psihičko tijelo (za kretanje), astralno tijelo (za osjećanje) i mentalno tijelo (za saznavanje). Duša u svijetu neprestano evoluira, odnosno neprestano se reinkarnira zadobivajući u svakom životu novu formu i tako se usmjeruje ostvarenju samorealizacije, sve dok se to jednom, u nirvani, uistinu i ne dogodi. Nirvana je, dakle, stanje u kojem se duša kompletira, apsolutno ostvaruje. Zato teozofija naglašava potrebu samootkrivanja, odnosno čovjek treba prodrijeti u svoju unutrašnjost i tako razvijati u sebi vječne moralne vrijednosti preko kojih će doći do duha božanske istine – do Mudrosti.

Iz svega se rečenog vidi kako teozofija nije originalno učenje, nego je riječ o preuzimanju nekih vidova različitih filozofsko-religioznih smjerova. Posebnog je utjecaja imao Spinozin panteizam, budističko i hinduističko gledanje na svijet, gnostička naučavanja, kabala, nauk bogumila, pokret Rosenkreuzern, razna spiritističko-sotonistička stremljenja 19. i 20. stoljeća, a dijelom i naučavanja nekih protestantskih teologa. Budući da antropozofija izvire neposredno iz teozofije, svi navedeni izvori teozofije ujedno su i izvori antropozofije.

Antropozofija se toliko nastavlja na teozofski nauk da je nemoguće odrediti točne razlike između jednog ili drugog učenja. Osim toga, antropozofija je jedan sinkretistički nauk bez sustavnosti, tako da je gotovo nemoguće uočiti što se tu stvarno naučava. Ipak ćemo to pokušati postupnom analizom, odnosno dajući jedan povijesno-filozofski presjek nastanka, razvoja i posljedica antropozofskog nauka.

Rudolf Steiner – utemeljitelj antropozofije i waldorfske škole

Antropozofija je učenje koje je utemeljio Hrvat Rudolf Steiner. Rodio se u Donjem Kraljevcu nedaleko Čakovca 27. veljače 1861. god. Već je kao dijete imao velikog interesa za prirodu. Vjerojatno je na takav stav utjecala i izgradnja željezničke pruge u njegovu mjestu: često je znao pratiti odlazak i dolazak vlakova, što ga je posebno nadahnjivalo svojom tajanstvenošću. Tako su se već odmalena u njemu oblikovale dvije povezane naklonosti: prema prirodi i prema nečemu duhovnom. Uz to, neki smatraju kako je u djetinjstvu doživio veliku traumu, pa je i to ostavilo traga na njegovu kasniju misao.

Studirao je u Beču matematiku, prirodne znanosti (biologiju, kemiju i fiziku), filozofiju, pisao pedagoške rasprave i drame. Uz to, imao je izražen osjećaj za kulturu i umjetnost. Po struci je, dakle, bio prirodoznanstvenik, a istovremeno je imao veliku sklonost ka duhovnom. Taj je ponor premostio prihvaćajući Goetheovu misao i izučavajući njegova djela, koja je kasnije s Haeckelom i izdavao. Osim Goethea i Haeckela, suvremenik mu je bio i Nietzsche, a svi su oni, iako je odbacio njihove znanstvene koncepcije, ostavili nekog traga.

1897. god. se seli u Berlin, upoznaje s okultizmom i uskoro posvećuje teozofiji. 1902. god. se upisuje u Teozofsko društvo, te uskoro postaje njegov tajnik. 1913. (ili 1912.) godine je uslijedio prekid s teozofima, kada je Steiner na teozofskom kongresu u Parizu utemeljio antropozofiju (kasnije će on za godinu nastanka antropozofije uzeti godinu 1902., kada je javno iznio svoje stavove u sklopu udruženja G. Bruna), a potom pri Goetheanumu u Dornachu osnovao vlastito društvo, u mnogome slično teozofskom, pod nazivom Opće antropozofsko društvo, koje je naučavalo duhovno-mističnu povezanost čovjeka, Boga i Svemira. Točnije, riječ je o pokušaju povezivanja duhovnosti, znanosti i društvenog života.

Nastanak waldorfske škole

Steiner se nije zadovoljio samo izgradnjom antropozofskog nauka, nego je to uspio i praktično primijeniti. Naime, pronašao je put prenošenja antropozofije, i to preko osnivanja tzv. waldorfske škole. Na poziv industrijalca Emila Molta, Steiner 1919. god. u Stuttgartu za djecu radnika tvornice cigareta Waldorf-Astoria (tim je radnicima držao predavanja, pa se ideja spontano rodila; valja istaknuti kako oni nisu pripadali ni jednoj religioznoj zajednici) osniva tzv. Waldorfschule, u trajanju od 12 razreda, koja veliku pozornost posvećuje odgoju za govor, glazbu, kreativnost, kulturu, estetiku, umjetnost, biologiju…

Sam je sustav školovanja izgrađen od unutarobiteljskog za djecu s mentalnim poteškoćama u razvoju, preko fizički veoma dinamičnih metoda, pa sve do intelektualnog osposobljavanja i akademskog umjetničkog usavršavanja. Zapravo u toj školi učenici stječu produbljeno znanje o čovjeku. Sa svakim se učenikom radi pojedinačno, tako da se na taj način razvija moć usredotočenja, volje i razmišljanja.

U čemu je problem?

Stječe se dojam kako je waldorfska škola dobrodošla današnjem čovjeku. Međutim, iza tih se općenitih naznaka kriju velike zamke. Naime, mnogi, opravdano, predbacuju Waldorfskoj školi kako putom odgoja i obrazovanja prenosi antropozofski nauk.

“I Katolička i Evangelička Crkva kao i drugi kritičari u Njemačkoj tradicionalno smatraju waldorfsku školu svjetonazorsko vezanu školu koja odgaja ili ima barem nakanu odgajati antropozofe, ili joj pridaju nakanu da svojim polaznicima barem približi Steinerovo učenje.” (Stefan LEBER)

To zastupnici waldorfske škole osporavaju i naglašavaju kako je njihov cilj samo pridonijeti da ljudi postanu pravi ljudi. Stoga u toj školi nije toliko naglasak na postizanju znanja, nema ocjena o radu učenika, već se ocjenjuje postignuti stupanj ljudskosti.

Danas je takav nesustavan kvaziduhovan nauk kakvoga nudi waldorfska pedagogija (i ne samo ona), a koji izravno ili neizravno obezvrjeđuje kršćanstvo ili ga barem stavlja na istu razinu s kojekavim okultnim, ezoterijskim i raznim drugim filozofsko-religioznim sinkretističkim pristupima, sve aktualniji, a waldorfske škole sve raširenije. Kao takve, velika su napast današnjim ljudima, posebno roditeljima, koji najčešće iz neznanja i jer je umjetno stvorena misao kao je waldorfska pedagogija daleko bolja od “obične”, upisuju svoju djecu u takve vrtiće i škole, ne znajući kako je ono što se ondje prenosi, iako treba istaknuti da ima i hvalevrijednih elemenata, umnogome u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve (koja je još 1919. god. antropozofiju označila s “negative in ommnibus”).

Waldorfska pedagogija i Hrvatska

Osamdesetih godina prošlog stoljeća počinje se antropozofski nauk, prenošen waldorfskom pedagogijom, javljati i u Hrvatskoj, najprije čuvanjem djece u jaslicama, potom se nastavlja u vrtiću, pa se otvaraju dopunske, a onda i potpune škole. S demokratskim promjenama još snažnije stupa na scenu, a to se prvenstveno pokazuje kroz osnivanje Društva za waldorfsku pedagogiju Hrvatske, unutar kojega egzistira i Savjet za slobodu u školstvu. Obrazovanje odgojitelja najprije je započelo seminarima kod kuće, nastavilo se trogodišnjim studijem u Beču, a danas na sveučilištima u Hrvatskoj imamo organizirani studij za waldorfske učitelje i odgojitelje.

Sinkretizam i nedorečenost antropozofije

Antropozofija naučava da čovjek ima u sebi skrivene božanske izvore koje samo treba upoznati. Najveći je broj ljudi, prema Steineru, slijep za događanja izvan materijalne stvarnosti. Oni se, naprotiv, moraju otvoriti i postati slobodni za nematerijalni svijet i spoznati sile svijeta. Konkretnije, antropozofija (ili duhovna znanost, duhovno znanje, kako se još naziva) naučava da je u početku bilo samo jedno duhovno biće koje se zgušćivanjem i cijepanjem razvilo u svemirska tijela, a potom i u čovjeka. Zapravo, antropozofija naučava određeni panteizam, tj. da ne postoji granica između stvorenog i nestvorenog svijeta, između čovjeka i Boga. Čovjekov je vrhovni cilj postati duh, odnosno vrhunac je sveukupnog čovjekova razvoja taj da se postigne oduhovljenje čovjeka.

Međutim, ako se antropozofija promatra kao znanje, tada se uočava kako antropozofi naglašavaju da se ono ne može dokučiti razumom, nego samo intuitivnom sviješću. Zapravo, u dubini čovjekova bića spava okultna spoznajna moć koju samo treba probuditi i izvježbati kako bi se postiglo prosvjetljenje (iluminacija). To se prosvjetljenje postiže kroz sedam stupnjeva: počinje razumskom spoznajom, a završava samospoznajom kojom čovjek u sebi prepoznaje Boga (boga). Ali se do te završne blaženosti ne dolazi nakon jednog života, nego nakon niza reinkarnacija, jer ostvarenje blaženstva ne dozvoljava karma, prema kojoj čovjek sada živi onakav oblik života kakav je zaslužio prema življenju u prošlom životu. Nakon niza utjelovljenja čovjek ostvaruje blaženstvo i postaje čisti duh (atman).

Čovjekova se narav dijeli na tijelo, duh i dušu, a svaki se od tih elemenata opet dijeli na tri dijela, ali su neki među njima veoma povezani, tako da se čovjekovo tijelo zapravo sastoji ne od 9, nego od 7 elemenata. Tako se npr. viši čovjek sastoji od čistog duhovnog čovjeka (to je završni stupanj čovjekova razvoja), od životnog duha i duhovnog ja. Duša se sastoji od osjetne, razumske i duše svijesti. Tijelo se pak sastoji od fizičkog (ono se sastoji od grube tvari i smrću se raspada), eteričkog (ono sadržava snagu koja oblikuje fizičko tijelo) i astralnog (koje je u stvari korijen osobnim i rasnim razlikama).

Antropozofija nadalje naučava da se Svemir razvio u 7 vremenskih razmaka koji su potom nazvani po Saturnu, Suncu, Mjesecu, Zemlji, Jupiteru, Veneri i Vulkanu. Prema tim se razdobljima razvijao i čovjek. Tako se npr. u razdoblju Saturna formiralo fizičko tijelo, u razdoblju Sunca eteričko, u razdoblju Mjeseca astralno, a u vremenu će Vulkana svi ljudi doći do antropozofske vidovitosti.

U Sunčevu je razdoblju jedan sunčani duh ucijepio u astralno tijelo zlo, zli je dio svijeta propao, a drugi se spasio na Atlantidi, odakle i potječu današnji ljudi. Zapravo, prema antropozofskom se nauku povijest ljudi razvija kroz 7 kulturnih krugova, a trenutačno se nalazimo u petom. Dosadašnji kulturni krugovi su sljedeći: indijski, perzijski, babilonsko-egipatski, grčko-rimski (u njemu se pojavilo sunčano biće Isus, odnosno nekakva božanska manifestacija, koja je pobijedila Lucifera), te današnji germanski.

Iz svega je navedenog vidljivo da je antropozofija sinkretizam gnostičko-manihejske, teozofske i kršćanske misli. Zapravo, možemo se u potpunosti složiti s Općom enciklopedijom koja za antropozofiju kaže da je “skup kulturno-religioznih teorija o postanku čovjeka, o njegovu kozmičkom položaju, o duhovnim vezama, o nebeskim tijelima itd., u kojem se ukrštaju elementi kršćanstva i idealističke ‘filozofije duha’ s ostacima različitih mističnih predstava”, a Steiner nije drugo doli eklektik koji je iz različitih sustava preuzeo različite misli i samovoljno ih postavio jedne uz druge.

Waldorfska pedagogija i prenošenje antropozofije

U kontekstu gore rečenog, iako ne tako oštre, ali itekako ozbiljne kritike treba uputiti i waldorfskoj pedagogiji, koja takav nauk, izravno ili neizravno prenosi na svoje odgajanike. U tom smislu, ponavljamo još jednom, roditelji koji žele da se njihova djeca odgajaju u kršćanskom ili katoličkom duhu, trebaju biti upoznati s činjenicom kako to u waldorfskoj školi neće dobiti, unatoč činjenici da će se ondje itekako puno obrađivati kršćanski vjerski sadržaji i katolički blagdani, ali će im se pri tome davati nekakav nedorečeni prizvuk, takav u kojemu će Krist biti tek nekakav usputni lik, na istoj razini kao i npr. Zaratustra, Konfucije, ili Buddha, a ne Božji Sin i Spasitelj, Onaj koji je došao na svijet da bi na sebe uzeo naše grijehe i učinio nas djecom Božjom u punom smislu riječi.

Ovdje želimo samo još za kraj, ilustracije radi, pokazati, kroz božićnu čestitku za 2013. god., prenesenu sa stranice Waldorfske škole u Zagrebu, koja je razlika u kršćanskom shvaćanju i slavlju Božića i shvaćanju i slavlju Božića unutar waldorfske škole, odnosno waldorfske pedagogije. (Napomena: čestitka je naknadno uklonjena s web stranice, ali je još uvijek sačuvana na pripadajućoj Facebook stranici.)

Početak pjesme neodoljivo podsjeća na božićnu hrvatsku pjesmu Djetešce nam se rodilo, pa ćemo donijeti obje pjesme, a ni malo ne sumnjam kako će odmah svatko onaj tko makar i površno poznaje katolički i općenito kršćanski nauk uvidjeti u čemu je problem. Pri tome samo skrećemo pozornost čitatelju na velika i mala slova u čestitki Božića Waldorfske škole u Zagrebu.

DJETEŠCE NAM SE RODILO
Hrvatski crkveni kantual

Djetešce nam se rodilo
U jasle se položilo
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.

Sin Boga Oca i Bog sam
S neba na zemlju siđe k nam
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.

Čista ga Djeva rodila,
I svojim mlijekom dojila
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj.

Isus mu ime Otac da,
Da nas otkupi, posla ga
Isuse mileni, Bože moj
Srce ti dajem da sam tvoj

SRETAN BOŽIĆ
– božićna čestitka Waldorfske škole Zagreb
Autor nije naznačen

Djetešce Rodu se rodilo
i na dar Čovjeku donijelo:

Pogled ka gore – Duhu u davninama,
Pogled unutra – Duši u dubinama;

Pokret da mu Tijelo prožima Prostore,
svojim plesovima da struji Vremenima;

Misao kojom svoju oslobađa Volju,
da njome svjetlo pronosi Svijesti;

Mir u kojem pružit će ruku
na pozdrav i utjehu Biću svakomu.