Ponedjeljak, 21 lipnja

Wormski konkordat, 1122. i Prvi lateranski koncil, 1123.


Od smrti antipape Benedikta X. (+1059.) do postavljanja antipape Inocenta III. (1179.), u tih 120 godina XI. i XII. stoljeća, bijaše 16 Papa ili pravovaljanih Rimskih biskupa i čak 14 protupapa.[1] Bijaše i takvih računanja da jedanput jedan antipapa uzme ime prethodnoga zakonitog Pape i doda svoj redni broj: II., III., IV. Na primjer papa Kalist II. pa antipapa Kalist III. Jednako papa Paškal II. pa antipapa Paškal III. Također papa Viktor III. pa antipapa Viktor IV. Da se „ne zna ni tko pije ni tko plaća“. A sve je gorko plaćala Crkva Rimska! Bijaše i takvih slučajeva da Papa uzme i ime i broj prethodnoga antipape. Na primjer, Honorije II., da se prethodnomu zametne trag u nizu zakonitih Rimskih biskupa. Dok nijedan Papa ne bijaše s imenom Viktor IV., bijahu čak dvojica antipapa s tim imenom i brojem: prvi bijaše 3 mjeseca 1138., a drugi je antipapa Viktor IV. živio i smetao Aleksandru III. punih pet godina (1159.-1064.). A onda antipapa nastojaše uspostaviti, ako bi stigao i ako već nije naslijedio, svoju „Rimsku kuriju“, „Kardinalski kolegij“; obavijestio bi europske vladare o svom „izboru“, sve ko u pravoga Pape. Možeš misliti kada je takav džumbus bio u vidljivoj glavi i „antiglavi“, kako je tek bilo po tijelu cijele Crkve, po biskupijama i raznim redovima, koje su osnivali zakoniti ili nezakoniti pontifeksi. I unatoč nepriznatim „kormilarima“, Petrova je lađa isplovljavala na pučinu i na Učiteljevu riječ bacala mreže. Činjenica je da je od tih 30 imena samo Grgur VII. proglašen svetim, a papa Viktor III. i Urban II. blaženima; ova posljednja dvojica 800 godina nakon svoje smrti: prvi 1887., drugi 1881. 

Sv. Grgur VII., papa (1073.-1085.), postavio je, do tada na najozbiljniji način, i teorijska načela i konkretne akcije protiv zla simonije ili kupovanja crkvenih službi; protiv zla kleričkoga suložništva u korist svećeničkoga beženstva i protiv investiture feudalčevih uvođenja biskupa u njihove crkvene službe s pomoću crkvenih simbola prstena i pastirskoga štapa. Ili još jače: protiv carskoga postavljanja Pape; a ako se takav ne primi, car kao iz rukava izvuče ime svoga antipape! Valjda da naznači da crkvena vlast proizlazi iz one svjetovne!

Borba se potom nastavlja, a premoć je nekada na strani nasljednika svetoga Petra Apostola, nekada na strani cara Svetoga Rimskoga Carstva.

Nakon smrti Grgura VII. kardinali za Papu izabraše benediktinca iz Monte Cassina, Deziderija, koji uze ime Viktor III. (1086.-1087.). U Rimu se moraše boriti i protiv cara Henrika IV. i protiv njegova antipape Klementa III. (1080.-1100.), koji bijaše zadao velikih jada četvorici Rimskih prvosvećenika, od kojih je, rekosmo, trojici odobreno štovanje.

Prethodnica Wormsu. Pregovori za povijesni konkordat između Svete Stolice i svjetovne vlasti trajali su, pravo govoreći, barem pedeset godina: od 1073., kada je izabran papa Grgur VII. za Rimskoga biskupa, do stavljanja potpisa na Ugovor u njemačkom Wormsu, 1122. Da navedemo nekoliko istaknutijih bolnih dogodovština koje prethodiše tomu Ugovoru ili Paktu:

Godine 1087. na saboru u južnotalijanskom Beneventu nasljednik Grgura VII., papa Viktor III., izopći cara Henrika IV. koji opet bijaše dovukao u Rim protupapu Klementa III., ravenskoga nadbiskupa.

Godine 1088. isti papa Viktor posla pismo njemačkim biskupima stojeći uza sv. Grgura VII.: „Odbacujem što je on odbacivao, osuđujem što je on osuđivao, ljubim što je on ljubio“.[2] Jasno na brazdi svoga časnoga prethodnika. Ali bl. Viktor te godine umrije.

Godine 1095. na saboru u Piacenzi bl. Urban II., papa (1088.-1099.), pred gremijem od 200 biskupa obnovi sve kanone protiv simonije, klerogamije i investiture.

Godine 1106. za Paškala II., pape (1099.-1118.), prevrat u Njemačkoj: dva sina, Konrad i Henrik, digoše se protiv oca cara Henrika IV. i tako ga svrgnuše da pod nejasnim okolnostima izdahnu. Inače za 20-godišnjega pontifikata Paškalova izmijeniše se trojica antipapa.

Godine 1110. Henrik V., po uzoru na naopaka oca – kakav otac, takav sin! – spusti se iz Njemačke u Rim i zatraži od Pape pravo investiture. Papa to, naravno, odlučno odbi.

Godine 1111. U Sutriju kod Rima ipak se dogovore papa Paškal II. i car Henrik V. da se biskupi u Njemačkoj odreknu svih kraljevskih dobara i prava, to su ta regalia, osim crkvene birovine, a car se odriče svjetovne investiture crkvenih službenika. Međutim, investirani biskupi s pika odbiše taj carsko-papinski dogovor: čega se tko „domogao – domogao“! A kada za vrijeme krunjenja u Svetom Petru ipak pročitaše taj isti tekst dogovora Pape i cara, u bazilici zaori tako gromoglasan urlik i prosvjed da se crkvena ceremonija prekide. Na to neokrunjeni car strpa Papu u zatvor zajedno s njegovim kardinalima, da se malo „predomisle“ i da carska bude starija! A nakon 2 mjeseca mračna zatvora Papa popusti i dade Henriku privilegium personale investiture. Tako Sveti Otac nastavi carevu krunidbu do kraja. Što je moćna i silna vlast!

Godine 1112. po Europi pobuna za pobunom zato što je Papa popustio pod carevim zatvorskim pritiskom. Na Lateranskoj sinodi taj privilegium personale proglasiše nevaljanim, a na sinodi u Vienni u Francuskoj izopćiše iz Crkve cara Henrika V.

Godine 1115. na sinodi u Goslaru u Njemačkoj cara Henrika V. također i njegovi ekskomuniciraše.

Godine 1116. Papa bî prinuđen povući privilegium – koji neki prozvaše: pravilegium[3] = kriva povlastica – na Lateranskoj sinodi.

Godine 1118. nakon smrti pape Paškala II. rimski grimiznici izabraše za papu Gelazija II., protiv kojega car postavi svoga antipapu Grgura VIII. Novi Papa obojicu – i cara i antipapu – izopći iz Crkve i potom uteče u Francusku u Cluny, gdje umrije 1119. Nad carem već vise četiri ekskomunikacije.

Godine 1119., budući da nije bilo moguće okupiti Kardinalski zbor, dvojica kardinala, pratitelja pokojnoga Gelazija II. u Clunyju, izabraše novoga papu: Kalista II., rodom iz francuske Burgundije, kojega, nema druge, priznaše i kardinali i kler i puk u Rimu. Novi Papa bijaše u rodbinskim vezama s carem Henrikom V. Može Bog dati… Putujući u Rim, Kalist II. domože se u Sutriju antipape Grgura VIII., koji tijekom vremena bî doveden u Rim i podvrgnut strašnim poniženjima: obučen u jarčevu kožu, okrenut naopako na devi jahaše ulicama Rima pod kišom pučkih uvrjeda i kamenica.[4]

Godine 1122. Henrik, vidjevši da mu se loše piše zbog naslaganih ekskomunikacijâ i otkazâ poslušnosti podanika, poče razmišljati o nagodbi s novim papom Kalistom i slati mu poruke. Papa prihvati i posla svoje delegate s predvodnikom kard. Lambertom iz Ostije i zakaza kongres u Wormsu, u Rajnskoj pokrajini, pozvavši cara, biskupe, knezove na dogovor. Izravni pregovori trajahu 15 dana dok se ne potpisa sporazum između Papinih opunomoćenika i cara Henrika i njegova velikoga kancelara, kölnskoga nadbiskupa.

Wormski konkordat. Ugovor, nazvan i Pactum Calixtianum, potpisan je 23. rujna 1122. između kralja Henrika V. i legatâ pape Kalista II. Ovim je Ugovorom završila bučna i vrlo mučna raspra o investituri, s izjavama Pape i cara. Hrvatski je prijevod s latinskoga izvornika[5]:

Careve obveze i prava:

„U ime svetoga i nedjeljivoga Trojstva. Ja, Henrik, Božjom milošću car Rimljana, August, iz ljubavi prema Bogu i svetoj Crkvi Rimskoj i gospodinu papi Kalistu i za lijek svoje duše stavljam u ruke Božje i svetih apostola Božjih Petra i Pavla i svete Katoličke Crkve svaku investituru s prstenom i štapom, i prepuštam da u svim crkvama koje postoje u mome kraljevstvu i carstvu izbori budu kanonski i posvećenja slobodna. Vraćam istoj svetoj Rimskoj Crkvi dobra i kraljevska prava blaženoga Petra koja su joj bila oduzeta od početka ove nesloge do danas bilo u doba moga oca bilo u moje vrijeme i koja su u mome posjedu; vjerno ću se zalagati da budu vraćena ona koja nisu u mome posjedu.

Po savjetu knezova i po pravdi vraćam također posjede svih drugih crkava, knezova i drugih bilo klerika bilo laika, koji su [posjedi] izgubljeni u ratu i kojima ja raspolažem; a s obzirom na one koje ja ne posjedujem, vjerno ću pripomoći da budu vraćeni. I istinski osiguravam mir gospodinu papi Kalistu i svetoj Rimskoj Crkvi i svima onima koji jesu ili su bili na njegovoj strani. I vjerno ću pripomoći kada to sveta Rimska Crkva zatraži i učinit ću joj dužnu pravdu u onim stvarima za koje mi podastere zahtjeve. Sve je ovo dogovoreno s pristankom i savjetom knezova kojih slijede potpisana imena:

Adalbert, nadbiskup Mainza; F., nadbiskup Kölna; H. biskup Regensburga, O. biskup Hamburga, B. biskup Speyera, H. Augsburga, G. Utrechta, O. Konstanza, E. opata Fulde, Henrika vojvode, Fridriha vojvode, S. vojvode. Pertolfa vojvode, Teipolda markiza, Engelberta markiza, Gotfrida palatinskoga grofa, Ottona palatinskoga grofa, Berengarija palatinskoga grofa.

Ja, Fridrih, nadbiskup Kölna i veliki kancelar, ovo pregledah.“

Papine obveze i prava

[1] „Ja, Kalist, Biskup, Sluga Slugu Božjih, dopuštam tebi, ljubljeni sine Henriče, po milosti Božjoj care Rimljana, i Auguste, da se izbori biskupâ i opatâ u Teutonskom kraljevstvu, koji pripadaju kraljevstvu, obavljaju u tvojoj nazočnosti, bez simonije i bez ikakve prisile;

[2] A ako bi nastala kakva nesloga među strankama, po savjetu i sudu metropolita i sufragana ti daj pristanak i pomoć zdravijoj strani [saniori parti].

[3] Izabranik potom neka od tebe primi kraljevska dobra i prava [regalia] po žezlu, te iz tih regalija on učini tebi koliko ti se duguje po pravu.

[4] U drugim krajevima Carstva, onaj koji je posvećen neka po žezlu od tebe primi regalija bez ikakvih dažbina, u roku od šest mjeseci, i iz tih regalija učini koliko ti se duguje po pravu, poštujući sve povlastice koje se priznaju Rimskoj Crkvi.

[5] S obzirom na one stvari za koje podigneš zahtjev i zatražiš pomoć, prema dužnosti moga ureda, dat ću ti pomoć. Osiguravam ti istinski mir, tebi i svima onima koji jesu ili bijahu na tvojoj strani u ovoj neslozi“. [6]

Lateranski koncil 1123. Papa se odmah dade na posao da se u Lateranu ratificira konkordat na sinodi koju je osobno sazvao, njome ravnao i kanone joj odobrio. Sinoda je održana od 18. do 27. ožujka 1123. Osim Pape i kardinala, bilo je oko 300 biskupa. Promulgirana su 22 kanona koji sažimaju gregorijansku reformu protiv simonije i klerogamije. Javno je pročitan i potvrđen Pactum iz Wormsa. Tijekom vremena toj je sinodi pridan karakter općega ili ekumenskoga koncila. Bio je to prvi takav koncil na Zapadu nakon onih osam održanih na Istoku od IV. do IX. stoljeća. Prema tome u nizu sveopćih koncila to je Deveti po redu ekumenski koncil.[7]

Osvrt. U wormskom ugovoru ili kako je tijekom vremena nazvan „konkordatom“, koji je rezultat uzajamne nagodbe, nema ni slovca o bilo kakvu poništenju bilo kojega „diktata“ pape Grgura VII., niti ima izjava ili obveza carevih da će biti poslušan Papi, premda se to može čitati u činjenici da se Henrik V. vratio izvan Crkve u Crkvu. Tu je gestu careva povratka u krilo Majke Crkve predvodio Papin legat bez ikakve javne pokore Henrika V., kao što je njegov otac Henrik IV. pokorničio i žežinjao u Canossi, 1077. U konkordatu se car jasno odriče prava da ima zaštitu i utjecaj na Crkvu i priznaje autonomiju i slobodu papinstva, što je bilo vrhunsko dostignuće nakon toliko silovitih presizanja, nesloga i razdora. U korist carstva Sveta Stolica, radi mira, priznaje pravo na investituru samo vremenitih dobara koje se čini s pomoću žezla. Time je prestalo bilo kakvo miješanje svjetovne vlasti iz koje bi po civilnoj investituri prstena i pastirskoga štapa proizlazila hijerarhijska zadaća na području crkvenoga magisterija i ministerija.

A takvih nedopustivih presizanja uvijek je bilo u svijetu i u Crkvi – ovjekovječenih u konkordatu, ugovoru, protokolu, paktu, modusu vivendi – samo je ključ bio više na strani Svete Stolice da ne dopusti, ni u obliku carskoga veta, ingerenciju ovosvjetskih vladara, pa ni onih „apostolskih“, u imenovanje Papa i biskupa. I dan-danas vodi se bitka nemalena da komunistička Kina ne preuzme prevlast u imenovanju biskupa. Crkva ima dvomilenijsko iskustvo, a pogotovo Isusov mandat, i zašto bi ponavljala bolne paradigme iz XI. i XII. stoljeća.


[1] Annuario Pontificio 2020., str. 14*-15*.

[2] F. Callaey, Praelectiones aetatis mediae et modernae, Rim, 1959., str. 183: „Rejicio quod rejecit, damno quod damnavit, amo quod amavit“.

[3] Isti, str. 185.

[4] Cristina Colotto, „Gregorio VIII., antipapa“, Enciclopedia dei Papi, II., Rim, 2000., str. 247.

[5] http://prameny.historie.upol.cz/artkey/dbt_00H_0000_56_Pax_wormatiensis.php

[6] G. B. Lo Grasso, „Worms“, u: P. Chiocchetta a cura di, Dizionario storico Religioso, Rim, 1966., str. 1149-1151.

[7] G. Miccoli, „Calisto II., papa“, u: Enciclopedia dei Papi, II., str. 248-254.