Za duhovsko, euharistijsko, marijansko kršćanstvo
Svibanjske inspiracije u “godini vjere”
Sve je u kršćanskom životu u tome, da je čovjek voljan pripaziti na Boga, kad mu se on, u duši, javlja. Da bude poučljiv za njegovu istinu (Iv 6, 45.) i gladan njegove pravde (Mat 5, 6.). A onda, isto tako, da ostane tvrd i vjeran Bogu, koji ga je k sebi pozvao i privukao (Iv 6, 44.), u dan kušnje (Luk 19, 44.; 1 Petr 5, 6—9.).
Drugim riječima, milost je ono, što odlučuje. O Bogu sve ovisi. U njega valja gledati. Na njega se valja prisloniti.
S te pretpostavke, — a sam ju je Isus postavio, u svojoj kafarnaumskoj euharistijskoj besjedi: “Nitko ne može doći k meni, ako ga Otac, koji me je poslao, ne povuče” (Iv 6, 44.), “Duh je ono, što oživljuje; tijelo ne vrijedi ništa” (Iv 6, 64.), – i odviše je jasno, šta u kršćanskom životu znače pobožnost k Duhu Svetome, pobožnost k Euharistiji, pobožnost k Mariji. U kršćanskom životu, ali i u svećeničkom, i u pastoralnom. Znače izlazak na čisti zrak. Na izvore. Na najbistriju vodu. Na najjaču struju.
Ako tražimo istinu, koja će nas osloboditi i spasiti (Iv 8, 32.), moramo najprije kleknuti pred Duha istine (Iv 14, 17.; 15, 26.; 16, 13.): pred božanskog Odgojitelja, Tješitelja i Životvorca (Iv 14, 16. 26.; 15, 28.; 16, 7.). Moramo najprije postati njegovi dobri, savjesni, poslušni učenici i njegovi vjerni sljedbenici: “docibiles Dei” (Iv 6, 45.). Ako propovijedamo istinu, — a to je nama svećenicima glavna služba, — on nam je mora protumačiti (2 Petr 1, 20. 21.) i staviti nam je, ispravnu i sočnu, u usta. On ju, koji je Duh proroštva (Otkr 19, 10.; 1 Kor 12, 10. 28. 29.), mora u našim ustima oploditi. Ako dijelimo milost, — a to je nama svećenicima prva zadaća; po božanskom smo poslanju djelitelji milosnog blaga i milosnih tajni (1 Kor 4, 1.; 1 Petr 4, 10.), — moramo je najprije isprositi i primiti, i za sebe i za svoje vjernike, od Duha milosti, koji joj je božanski izvor i posrednik “Dator munerum”, bez kojega nema nadnaravne i milosne veličine: “nihil est in homine, nihil est innoxium”.
Ako hoćemo da budemo Kristovi, i da naši vjernici budu Kristovi, — da ne budemo kršćani samo imenom, — moramo se s Kristom organski i što intimnije povezati (Iv 15, 4—6.); s njegovim božanstvom i s njegovim otkupiteljskim čovječanstvom. A toga nema bez Euharistije: bez te kontinuirane Kristove otkupiteljske žrtve (Mat 26, 28.; Mark 14, 24.; Luk 22. 19. 20.; 1 Kor 11, 24. 25.); bez toga Sakramenta Tijela i Krvi Kristove; bez te savršene veze ljubavi s njim (Iv 13, 1.; Luk 22. 15 ); bez toga božanskog kruha snage, života i uskrsnuća. Apodiktički je to preduvjet duhovnom kontaktiranju s Kristom: mističnom nacjepljenju na nj. Nikoga, tko dolazi k njemu, ne će on istjerati napolje (Iv 6, 37.). Nitko se takav ne će izgubiti (Iv 6. 39.), ni duhovno umrijeti (Iv 6, 50.). Tko jede od toga kruha, živjet će do vijeka (Iv 6, 52.). Od Oca će živjeti (Iv 6. 58 ). Uskrsnut će na sudnji dan (Iv 6, 44. 55.).
A ako smo Duhovski i Kristovi, odmah moramo biti i Marijini. Ona će nas s njima povezati. Ona, koja je Zaručnica Duha Svetoga i Mati Kristova: “Duh će Sveti sići na tebe, i Sila će Te Svevišnjega osjeniti; zato će i ono Sveto, što će se roditi od tebe, biti Sin Božji!” (Luk 1, 35.). Ne može nitko u kršćanstvu, ne može nitko u apostolatu, ignorirati Mariju. Prekinuo bi kontinuitet otkupiteljskog procesa: kopču između otkupljenih i Otkupitelja. Otkinuo bi u njemu ljudsko od božanskog. Oduzeo bi kršćanstvu njegovu izvornu, evanđeosku, autentičnu, objavljenu, formu. Falzificirao bi njegov nazaretski i golgotski misterij.
Uvijek je tako bilo. Mora tako biti i u kršćanstvu naših dana. Ono mora biti Duhovsko, Euharistijsko, Marijansko, da bude autentično i legitimno. Ne smijemo ispustiti iz ruku te njegove božanske legitimacije. Ne bi ga više njegov Gospodin mogao prepoznati. A ne bi ga ni priznao svojim. Ne bi ono više bilo nosilac spasenja svijetu. Ni njegov uskrsni obnovitelj (Rim 6, 4.; 7, 6.; 12, 2.; 1 Kor 5, 7. 8.).
A ima ih danas, — nažalost i među onima, koji nose katoličko ime, — pa hoće da kršćanstvu otmu iz ruke tu njegovu božansku legitimaciju. Hoće da ga učine “vjerom” razuma, a ne vjerom Duha i milosti. Vjerom socijalnih reformi, a ne vjerom Objave i Otkupljenja. Vjerom ljudskoga stvaranja, a ne vjerom duhovskih molitvenih uzdisanja za Bogom i za njegovim Trojstvenim životom (Rim 8, 26.). Brišu iz njega nadnaravno, da ga učine “humanim”: prihvatljivim ljudskoj moralnoj bijedi. Ne vjeruju u duhovsku inspiraciju i karizmu odozgor. “Demokratiziraju” i “demitologiziraju” kršćanstvo. A u stvari ga gube ili ubijaju. Za sebe ga gube; u drugima ga ubijaju.
Ima ih danas, pa hoće da kršćanstvu otmu iz ruke tu njegovu božansku legitimaciju. Niječu oltarsku i euharistijsku tajnu Crkve. Ili, barem, praktično zaboravljaju na Gospodinovu stvarnu i živu prisutnost među nama. Nerado uzimlju hranu i lijek besmrtnosti, što nam ga je on sam ostavio u svojim svetohraništima. Ne ljube Sakramenta ljubavi i ne griju se na njemu. Pa zato venu i suše se, kao što vene i suši se i sve, što je u njihovim rukama i što reklamiraju. Mrtvo nam kršćanstvo nude mjesto živoga: slabo, bolesno i uspavano (1 Kor 11, 30.). Profanirano i, koncesijama tijelu i svijetu, nagonu i strasti, uprljano mjesto čistoga i djevičanskoga. Žalosno i tmurno mjesto vedroga i veseloga. Sud sebi jedu i piju (1 Kor 11, 29.). I osudu (1 Kor 11, 31.).
Ima ih, pa hoće da kršćanstvu otmu iz ruke tu njegovu božansku legitimaciju. Guraju u stranu našu Dragu Gospu. Trgaju joj sa glave njezinu krunu i njezine privilegije. Skidaju je sa zidova naših crkava i sa stranica naše religiozne štampe. Ne daju nam joj pjevati. Ne daju nam u njoj gledati Majku i Posrednicu spasenja. Pa su zato izgubili i duhovsko nadahnuće i istinu. Pa su zato izgubili i Isusa Objave i Evanđelja. I živost vjere. I ljepotu nade. I toplinu ljubavi. I sreću duha. Izgubili su srce. Hladno je i ledeno i u njima i oko njih. Ostali su siročad i pastorčad bez Majke. Bez doma i ognjišta. Lutaoci. Potucala. Razmetni sinovi. Prosjaci. Nesretnici.
Nego, možda će biti bolje, da ono, radi čega smo napisali ovaj članak, kažemo odmah: bez zaobilaženja; bez puno slika i figura.
Papa je proglasio ovu godinu “godinom vjere”. A i odviše je jasno, zašto ju je takvom proglasio. Zato jer je vjera, — kršćanska, evanđeoska, vjera, — zapala u krizu, u kakvoj nije bila odavna: sve od vremena reformacije. Papa nas stoga zove, da se trgnemo. Da tu krizu vjere prevladamo. Da se, — svi oni, koji su među nama dobre volje, — opet deklariramo za autentično kršćanstvo Evanđelja i Crkve.
A tri su, — nama se čini, — kritične točke, na koje, prije svega, valja usmjeriti tu našu deklaraciju, — tu našu veliku, kolektivnu, “ispovijest vjere”, — da ona bude i praktično efektivna i manifestativno efektna, rječita. Usmjeriti je i riječju i činom.
Vratiti se moramo, u svemu, duhovskim inspiracijama, izrazito nadnaravnoj i molitvenoj, životnoj mudrosti Evanđelja. Bez natruhe naturalizma, racionalizma, materijalističke lajicizacije. Po duhu moramo živjeti (Rim 8, 4. 5. 6. 7. 8. 9. 12. 13.; 1 Kor 2, 12. 14.; Gal 5, 16. 17. 24. 25.; 6, 8.). Moramo opet, — baš kao i u mučeničko vrijeme; baš kao i u vrijeme reformacije i Triden- tinskog koncila; baš kao i u vrijeme modernizma i Pija X., — do kraja intenzivirati kult Euharistije. I, moramo tvrdo stati uz Mariju: Učenicu Duha Svetoga, Majku Kristovu, Pomoćnicu kršćana. A sve to odlučno, programatski, demonstrativno.
Ovogodišnji svibanj kao da je sam Dragi Bog za to predodredio. Sva ta tri velika misterija našla su se u njemu na okupu u ovoj “godini vjere”. Mjesec slave Marijine, blagdan Duha Svetoga, svetkovina Tijela Kristova.
Može nam, eto, ovogodišnji svibanj poslužiti kao najljepši uvod u “godinu vjere”. Ali i kao njezin najkompletniji program. Ovogodišnji svibanj, ovogodišnje Duhove, ovogodišnje Tijelovo, valja proslavti historijski i jubilejski. U plemenitom zanosu vjere i crkvenosti.
A na nama je svećenicima u tom pogledu glavna i inicijativa i odgovornost!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 156-159. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
