Za svećeničkim stolom
Nekada je pijanstvo bila jedna od najtežih mana, što su se susretale među svećenstvom. Još prije pedesetak godina nije bilo lako ni izbrojiti one među nama, koje su svi smatrali notornim „bibulus”-ima. Svaka dijeceza i svaki red s njima su mučili muku. Vječno su kapelanovali, neprestano su ih, za kaznu, premještali sa župe na župu, iz samostana u samostan. Pričali su o njima anegdote: žalosne anegdote; sve jednu žalosniju od druge. Vino i rakija bili su tada glavni neprijatelji svećeničke kreposti, a pogotovu svećeničkog ugleda i dobra glasa. I dugački su, često, bili crni registri tih bijednika. I tragični, mnogo puta, njihovi svršetci. U blatu i u jarcima koji put. Ili na gomilama šljunka, koji su, bivši “velečasni”, tucali uz ceste. Bili smo svi, ne jednom, svjedoci njihova poniženja. Poniženja, koje je dosta njih, odvelo i u još gore duhovne nevolje: u konkubinate, u apostaziju. “Ubi Bacchus, ibi Venus!”
Na sreću, danas je pijanstva među našim svećenstvom puno manje. U nekim ga je krajevima, gdje su s te strane tradicije bile bolje, a bližnje prigode rjeđe, gotovo posve nestalo. Svagdje nije: ni kod nas. Još uvijek čovjek, ovdje, ondje, čuje, — i iz: posve dobronamjernih usta, — pritužbe, kako su se u pokojem svećeničkom društvu i previše često donosile na sto nove litrice ili mu pričaju, kako je sestra morala mladoga, lakoumnoga, župnika pod ruku dovoditi na krštenje: teturao je. A pogotovu toga ima još puno u nekim tradicionalno “mokrim” katoličkim nacijama. Čitao sam jedanput, u stranom katoličkom listu, službenu statistiku o sistematskoj i formalnoj crkvenoj akciji za pomoć svećenicima-alkoholičarima: o njihovu preodgajanju i liječenju. Brojevi su išli na hiljade, postotci i do deset posto. Postoje za njih posebni popravni zavodi u crkvenoj režiji.
No situacija je svakako bolja nego prije. Kod nas i bitno bolja. A popravile su je, možda, više vanjske okolnosti današnjeg života, nego naša subjektivna ascetska samodisciplina. Svećenici danas više rade: moraju. Nemaju vremena za dokolicu. A ako ih već ne okupira pastva, — ako traže razbibrigu i razbijanje dosade, — nude im se drukčije stvari. Auto, motor, ture, fotografski aparati, kolor-filmovi, transistori, televizija, sport. Ne moraju više samotovati i ostajati bez društva, kao nekad. Nije više čaša jedino, što ih može rastresti i zabaviti; čim mogu pobratiti vrijeme i utući mrzovolju i dugočasnost. Pa ako i to, često, nijesu idealne preokupacije, bolje su opet od alkohola. Manje je zlo i motoristika, — pa i kad je to gospodska, sportsko-turističko-zabavna, motoristika; onoj pastoralnoj nitko ozbiljno ni ne prigovara, — nego nagradno-natječajno ispijanje “billicum”-a uz tupave i besmislene nazdravice.
Svećeničko pijanstvo kod nas, na sreću, nije više aktualno. Među tipične svećeničke mane svakako više ne spada. U koliko treba s te strane na nešto pripaziti, trebalo bi, čini se, pripaziti, da ne zlorabimo indulgentnost Crkve u pitanju euharistijskog posta, koji je, zadnjim odlukama Svete Stolice, praktično sveden zbilja na apsolutni minimum, pa i upogled alkoholnih pića. Ali baš zato zahtijeva ta indulgentnost i najviše opreza i savjesnosti od sviju, koji pristupaju k Euharistiji. Od nas svećenika, koji misimo svaki dan, u prvom redu. Velika nas odgovornost s te strane tereti. Danas, dakako, odgovornost manje pravna, a više moralna. Tko od svećenika voli čašicu, mora je se barem pred misu, dragovoljno, odreći. Kroz vrijeme, koje apsolutno garantira potpunu trijeznost, barem na oltaru. Službeni, obligatni, sat apstinencije nije tu dosta. A najmanje, ako ga, kao neki “veledušni” od nas, računamo ne do početka mise, nego do pričesti. Temulentan, “veseo”, svećenik na oltaru, pa i na božičnoj ponoćki, uvijek će biti svakome vjernome srcu sablazan, pa pomalo i svetogrđe. Zakon i ljubav nijesu isto. A nijesu isto ni zapovijed i savjest. Ni veliki i mali grijeh. Pogotovu kod nas svećenika. Nama je rečeno: “Mundamini, qui fertis vasa Domini!” (Iz 52, 11.; 2 Kor 6, 17.). “Vos estis lux mundi!” (Mat 5, 14—16.).
Nego, ako danas nije više aktualno pisati protiv svećeničkog pijanstva, i danas je aktualno pledirati za svećeničku trijeznost. Trijeznost u širem smislu. U koliko ona uključuje ne samo uzdržljivost u piću, nego i uzdržljivost u jelu. U jelu, i u svemu onome, što godi tijelu, što znači užitak grlu i želucu.
Trijeznost u Evanđelju nije samo higijena, koja se bori protiv narkotika i otrova; ona je u Evanđelju princip religioznosti: izraz i oružje duhovnosti. Nadmoći duha nad tijelom. Ona je u Evanđelju postala sredstvom sustavnog uzdanja nagona i sublimacije života. U interesu duhovnog zdravlja više nego tjelesnog. Crkva nije peti glavni grijeh nazvala “pijanstvom”, — “ebrietas”, — nego “neumjerenošću u jelu i pilu”, “proždrljivošću”, — “gula”. I neumjerenost u jelu uzeo je Apostol pod svoj operatorski nož na toliko mjesta u svojim poslanicama: i u onim svećeničkim, pastoralnim. Bez puno pardona i milosti. Vrlo drastično obračunava on sa sladokustvom i sa gurmanima. On miješa “comessationes” i “ebrietates”: baca sve to u jednu vreću (Rim 13, 13.; Gal 5, 21.). On i jedno i drugo dovodi u uzročnu vezu “cum cubilibus et impudicitiis” (Rim 13, 13.), baš kao i njegov apostolski kolega Petar (1 Petr 4, 3.). On, očito, ne vjeruje ni u čistoću ni u ljubav onih, “quorum deus venter est” (Filip 3, 19.) i koji “Christo Domino nostro non serviunt, sed suo ventri” (Rim 16, 18.). Za njega je sladokustvo robovanje materiji i propadanju (1 Kor 6, 13.); stvar inkompatibilna s duhom milosti (Hebr 13, 9.).
Uostalom, kad se o nama svećenicima radi, mi smo od sama Isusa dobili formalnu i izričitu direktivu, koja ne ostavlja ni traga sumnji o toj inkompatibilnosti. “Čuvajte se”, rekao je on apostolima, — a zadnja mu je to bila riječ u njegovu javnom propovijedanju, — “kako vaša srca ne bi otežala proždrljivošću i pijanstvom!” (Luk 21, 34.). I zaprijetio im se je, — svojim slugama i činovnicima, — konačnim odbačenjem, stanu li “jesti i piti i opijati se” (Luk 12, 45. 46.).
Badava! Kršćanstva, pa ni kršćanskog svećeništva, nema bez rezerve prema prohtjevima tijela. Svagdje: u jelu, u piću, u duhanu, u počinku, u odijelu, u lektiri, u sportu, u zabavi. Kršćanstvo je uvijek povlačilo konsekvencije iz svoje temeljne teze o antagonizmu i antitezi između tijela i duha: “Nemo potest duobus dominis servire!” (Mt 6, 24,; Luk 16, 13.); “Caro concupiscit adversus spiritum!” (Gal 5, 17.). Teze, koja uostalom pripada među elemente svake realne psihologije čovjeka: “Qui delicate a pueritia nutrit servum suum, postea sentiet eum contumacem!” (Posl 29, 21.). Svi su njegovi apostoli, oci i sveci to, instiktivno i intuitivno, osjećali; svi su se toga držali. A klasik kršćanske askeze, Toma Kempenac, klasično je, što se tiče jela, zbio to u klasičan princip: “Frena gulam, et omnem carnis inclinationem facilius frenabis!” (Nasljeduj Krista”, I., 19, 17.).
Ne želimo mi ovim nikoga od svećenika silom natjerati na isposništvo, niti ikome propisivati dijetalnu tablicu. Ali jedno nam se čini sigurno. Nije ideal svećeništva jesti do grla: kolikogod možeš. Ideal je jesti, koliko je potrebno za zdravlje i za normalnu fizičku i radnu kondiciju. A nije na edifikaciju, ni kad netko, već u prvoj godini kapelanovanja, natjera na sto kila: obarajući se na meso, obilato i neštedice, i po tri puta na dan. A nije, svakako, ni znak duhovnosti, kad svećenik svaku dispenzu od posta i nemrsa iskorišćuje do skrajnjih granica: i prije svih svojih vjernika.
Reakcija na takve postupke nije nikada pozitivna, ni među vjernicima ni među inovjercima. U jednom našemu biskupskom gradu pozvali su bili na ručak pravoslavnog svećenika, celibatarca, velikog poklonika katoličke Crkve i simpatizera unije, čovjeka istočnjački stroga života. Na koncu ručka upitao je on jednoga od naših svećenika, svoga intimnog poznanika: “Jedete li vi ovako svaki dan?” Svećenik je to zanijekao: “To je ovako samo danas, radi svečanosti i slave!” “A tako”, rekao je on onda. I dodao je: “Kad biste svaki dan ovako jeli, ja bih teško vjerovao u vašu uzdržljivost!” Sam mi je taj svećenik to pripovijedao.
Ali, bilo s tim vanjskim ocjenama, kako bilo, sladokustvo svakako nije svećenički ideal. Nijesu ni mnoge gozbe. Svećenici sladokusci u najmanju ruku nijesu izašli iz škole svetaca i apostola. “Sobrius esto!”, Pavlova je poruka i Timoteju (2 Tim 4, 5., 1 Tim 3, 2.), i Titu (Tit 1, 8.), i svim Timotejima i Titima Crkve. Poruka i zahtjev!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 120-123. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
