Zablude „katoličke“ teologinje Tine Beattie
Kako „katolička“ teologinja opravdava legalizaciju pobačaja, ređenje žena i homoseksualne unije?
Tina Beattie, profesorica Sveučilišta Roehampton u Londonu, došla je ovih dana u središte pozornosti hrvatske katoličke javnosti zbog svojih nekatoličkih stajališta, poput opravdavanja pobačaja u ranoj fazi i kontracepcije, zauzimanja za ozakonjenje istospolnih veza, za ređenje žena i drugo. Unatoč takvim shvaćanjima, neki u njoj vide vrhunsku teologinju, a propitivanje njezine usklađenosti s vjerom Crkve označavaju uskogrudnošću, površnošću, neznanjem i poticanjem na sablazan. Ovdje se njezinim vlastitim tekstovima pokazuje što doista zastupa i što je izvor sablazni i smutnje, nakon što joj je na više mjesta u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama uskraćeno da nastupa u katoličkim prostorima.
1. Uvod
Unutarkatolički dijalog nužna je pretpostavka ekumenskoga dijaloga koji Katolička Crkva i Kristovi vjernici mogu i trebaju otvarati s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama i ostalim kršćanima. Unutarkatolički dijalog potreban je preduvjet i međureligijskomu dijalogu s drugim vjerskim zajednicima i njihovim teolozima i vjernicima. Pozdraviti je zamisao i inicijativu Dubrovačke biskupije da se organizira Ljetna škola teologije Dubrovačke biskupije u Dubrovniku, pa čak i s temom „Teologija u pluralnom društvu“, iako organizatori nigdje nisu deklarirali kojom se ili čijom teologijom bavi ta škola.
To se ne navodi ni na službenoj mrežnoj stranici te škole, ni na Facebooku, ni u pismu profesorima bogoslovnih fakulteta u Beogradu i Splitu, ni u pismu studentima, ni u pozivu studentima s programom, ni u objavama Ike, Nedjelje, Slobodne Dalmacije, Dubrovnik today, book.hr, Centra za protestantsku teologiju i Katehetskoga odjela u Zadru. Ni na srpskom. Ni na slovenskom. Ni na hrvatskom. A poštovanje drugih i drukčijih nalagalo bi da se stvari imenuju: je li to jednoboška ili mnogoboška teologija? Židovska, kršćanska, islamska, hinudistička, budistička, sinkretistička, gnostička? Katolička, starokatolička, pravoslavna, protestantska, reformirana, anglikanska? Biblijska, dogmatska, ekumenska, filozofska, fundamentalna, moralna, pastoralna, sustavna? Apofatička, katafatička, kerigmatska, feministička, marijanska, naravna, praktična?
U Pozivu se ne mogu naći riječi: Isus, Krist, vjerovanje, nauka, doktrina. Teologiji se tamo pridijevaju samo dva atributa: „vrhunska“ i „naša“. Na školu se pozivaju „studenti i bogoslovi katoličkih, protestantskih i pravoslavnih teoloških fakulteta 3., 4. i 5. godine studija i apsolventi kao i oni koji su završili studij teologije“. Dakle, prije nego im je na redovitom studiju ponuđeno sustavno izlaganje vlastite teološke tradicije, studentima i bogoslovima u dobi od 21 godine nude se raznolikost, višeznačnost i „izlaženje iz prostora vlastitih teoloških stavova“.
Međutim, ako se sve to i zanemari kao početnički propust, u pozivnom pismu studentima stoji zbunjujuća najava: „Kako bi ova škola u svojim teološkim promišljanjima bila dodatno obogaćena i ekumenski otvorena, među predavače, uz katoličke, uključeni su i pravoslavni i protestantski teolozi.“ No, među najavljenim predavačima nema ni jednoga protestantskoga teologa, a pojavljuje se ime prof. dr. sc. Tine Beattie. O njoj je Facebook-stranica Ljetne škole teologije Dubrovačke biskupije 9. lipnja 2019. u 11.02 objavila da je „jedna od najpoznatijih feminističkih teologinja današnjice i jedna je od predavačica na Ljetnoj školi teologije“, da bi četiri minute kasnije, 9. lipnja 2019. u 11.06, bio obrisan pridjev da je „feministička“ teologinja i namjesto toga predstavljena je kao jedna od najpoznatijih teologinja današnjice uopće.[1]
Wikipedia na engleskom kaže da je Tina Beattie „britanska spisateljica i radijska izvjestiteljica“.[2] Sama za sebe 2012. godine napisala je kako nije „katolička teologinja“, nego „akademska teologinja koja je i prakticirajuća katolkinja“ uz objašnjenje: „To je suptilno različito od tvrdnje da ste katolički teolog ako to uključuje nekoga tko ima licenciju, tko je ovlašten poučavati od strane službenoga Učiteljstva“.[3]
2. Apologija Theologiae ragusinae
Navedeno je samo po sebi dovoljno da svaki katolik, a osobito student svetoga bogoslovlja, postavi sebi pitanje što može očekivati kada odluči poslušati njezina izlaganja ili pročitati neki njezin tekst ili izjavu. Nipošto nije riječ o „površnom pristupu“, „pokušaju izazivanja sablazni kod nekih vjernika“, „prokazivanju onih koji drugačije misle“ ili „diskreditaciji“ gđe Beattie „pripisujući joj vrlo površno različite stavove“, za što je organizator, braneći se od javnoga propitivanja svoje odluke o izboru jednoga od ključnih govornika na ljetnoj školi teologije Dubrovačke biskupije, osumnjičio portal Vjera i djela.[4] Stoga je prikladno da se argumenti za dvojbu, koju je Snježana Majdandžić-Gladić 21. lipnja 2019. bila naslovila “Theologia ragusina” – vrhunska teologija ili teološka podvala? i za koju je očekivala „cjelovite i obrazložene odgovore iz perspektive izvorne katoličke teologije i pravoga svjetla Evanđelja“, razmotre s više egzaktnosti i dobronamjernosti. Krenimo redom.
3. Tina Beattie i pitanje pobačaja
Ustvrdivši da je „majka četvero djece i da je osobno za život“ Tina Beattie kaže:
„Međutim, postoje ozbiljni problemi koji se moraju riješiti s obzirom na to koliko bi se Crkva trebala služiti zakonom kako bi branila pozicije koje se ne mogu braniti iz perspektive onih koji ne dijele kršćansku vjeru“.[5]
Nameće se pitanje: ako ne iz svoje, iz čije bi perspektive Katolička Crkva trebala zastupati i izlagati svoje učenje?
Da nije riječ o jednoj nespretnoj izjavi Tina Beattie potvrdila je 27. svibnja 2018. pišući o irskom referendumu o pobačaju:
„Želim iskazati zašto se osjećam sjetno, ali duboko zahvalna za rezultat. […]
To je ‘da’ poštovanju slobode savjesti i moralne autonomije žena u situacijama u kojima se niti jedna žena ili djevojka ne bi trebala naći, bez obzira na okolnosti u kojima je začela i bez obzira na razloge zbog kojih ne želi iznijeti trudnoću s djetetom. Samo se nadam da će sada oni koji se služe izrazima ubijanja i umorstva pozorno promisliti o tom, a to govorim osobito u vezi sa svojim su-katolicima. Kako se katolici mogu prilagoditi toj odluci unutar svojega ćudorednoga razumijevanja i crkvenoga učenja?
Katoličko ćudoredno učenje temelji se na razumu i na temeljno pozitivnoj antropologiji. Ljudska su bića po naravi dobra, iako nas iskrivljena želja može dovesti u situacije dubokoga grijeha i zločinjenja. Također, katolička nauka podupire zajedničko dobro i pravedno društvo razlikovanjem ćudorednosti i zakonitosti. Zakon bi se trebao koristiti samo za zaštitu zajedničkoga dobra – a ne za održavanje ljudskih savjesti. Pa čak ako kao katolik i vjerujem da je pobačaj teško grješan, to samo po sebi ne opravdava da ga se proglašava zločinom (kriminalizira). Međutim, postoje granice u pogledu ćudoredne autonomije, a te se granice uvijek određuju oko pitanja zajedničkoga dobra i zajedničkih društvenih vrjednota u zapadnoj predaji. […]
Tako se irski referendum ne može jednostavno odbaciti kao simptom kolektivnoga ćudorednoga raspada. Naprotiv, može ga se promatrati kao tvrdnju o zajedničkom dobru nad i protiv korumpirane i nefunkcionalne institucionalne Crkve. Ali najučinkovitiji način da se ova odluka prihvati može biti da se prizna kako suvremeni pomak u učenju Crkve sada može biti neodrživ, osim ako se ne želi demonizirati i osuditi bezbrojne milijune žena i djevojaka diljem svijeta koje čine pobačaj.
Crkvena apsolutna zabrana pobačaja od začeća (ne postoji ‘trenutak začeća’ – to je proces) relativno je moderna i snažno ju je promicao papa Ivan Pavao II. […]“.[6]
Antropološka i teološka polazišta Tine Beattie nisu u skladu s katoličkim učenjem o čovjekovu stanju nakon pada u Rajskom vrtu. Otkad su prvi ljudi podlegli napasti i sebe pretpostavili Bogu, prvi je grijeh ranio i zarazio ljudsku narav i, prema svetom Pavlu, od Adama prešao na sve ljude (Rimljanima 5, 12), prenesen rođenjem (per propagationem / generationem), a ne nasljedovanjem (per imitationem) (Denzinger-Schönmetzer, broj 1513). Ta se prijelomnica zove peccatum originale: istočni, iskonski, izvorni, izvirni, prvotni, baštinjeni ili praroditeljski grijeh. Ljudska je narav prije toga pragrijeha bila dobra, ali je od tada ranjena, krhka, sklona padu.
Ako se zakon „ne bi trebao koristiti za održavanje ljudskih savjesti“, onda se ne bi trebao koristiti ni za olabavljivanje glasa savjesti, ni za proglašavanje zakonitim nečega čemu se glas savjesti protivi. Uzakonjenjem i ozakonjenjem nemoralnoga postupanja daje se društveni alibi (izgovor, opravdanje) za pranje savjesti, koja je neoperiva, osim kajanjem, priznanjem grijeha i odrješenjem. Inače, funkcija zakona jest: 1. poredak, 2. pravda; tim redom, zato jer si nijedan zakonodavac, pa niti onaj najbolji, nikada nije umišljao da može postići potpunu pravdu; ali, reda mora biti, i taj red je to zajedničko dobro, a ne neki skup lijevo-liberalnih načela koji se naguravaju kao surogat naravnomu, prirodnomu i Božjemu poretku, a u čemu toliki suvremeni teolozi tako stravstveno sudjeluju i na čem zarađuju.
Za Tinu Beattie moralni zakon nije – zakon, i katolici ne trebaju nastojati oko usklađivanja i življenja temeljnih moralnih načela u javnom prostoru, da ne bi povrijedili perspektive onih koji ne prihvaćaju kršćanska načela. Židovska i kršćanska teologija složne su oko toga da Petoknjižje, Tora, sadržava Mojsijev zakon. Druga imena za Evanđelje u moralci jesu: Evanđeoski zakon, Kristov zakon, Novi zakon, Zakon novoga Saveza, Zakon evanđelja i Zakon vjere. I svaki će se protestant složiti da je zakon – čuvar, nadziratelj, pratitelj (Galaćanima 3, 24) „dometnut poradi prekršaja“ (Galaćanima 3, 19). Stoga je teologu teško razumjeti promišljanja Tine Beattie protiv priznavanja, postojanja i primjene zakona u kršćanskom naviještanju i životu. Zakonodavac prema učenju sv. Tome Akvinskoga mora težiti „zajedničkomu dobru usklađenom s božanskom pravednošću“.[7] Stoga se vjernik kao građanin ne može pomiriti s tim da građanski zakoni sadržavaju nemoralne odredbe, protivne naravnomu pravu i zahtjevima Objave.
I zaključuje Tina Beattie 27. svibnja 2018.:
„iako u kratkoročnom razdoblju broj pobačaja može porasti kao posljedica liberalizacije, najučinkovitiji način za smanjenje dugoročnih stopa pobačaja jest poštovanje moralne odgovornosti samih žena. Sve je više dokaza koji pokazuju da se, uz nekoliko iznimaka, stopa pobačaja brzo smanjuje u zemljama u kojima su žene obrazovane i imaju pristup kontracepciji i sigurnom legalnom ranom pobačaju. Kada žene znaju da imaju izbor, češće biraju imati dijete. […] Nikada nisam očekivala da ću osjetiti tako dubok, turoban, miran osjećaj ispravnosti u vezi s glasom ‘da’. Mislim da je to znak moralne zrelosti i sve većega poštovanja dostojanstva žene i slobode savjesti“.[8]
Tu dr. Beattie mijenja razinu argumentacije, prelazi s načelne na praktičnu. To je klasičan način polemike lijevo-liberalnih aktivista: oni sprječavaju zlo, i to liberalizacijom zla, odnosno, lijepim riječima kojima podilaze ljudskoj srdžbi (što je, prema sv. Tomi, korijen svakoga ubojstva,[9] pa i pobačaja), gdje katolička nauka „čini zlo“. I to je po njima dokazivo pobačajnom statistikom, koja da je povoljnija kada se liberalizira činjenje zla. Dakle, oni zapravo čine ono što Crkvi brane da čini: pobacivačima i pobacivačicama čuvaju čistu savjest. Onda slijedi i obmana po klasičnom tipu: broj pobačaja pao je zbog uvođenja permisivnih nemoralnih zakona, a pao je zato, jer se pobačaj danas najviše izvodi medikamentozno.[10]
Kao osoba koja tvrdi da je za život, Tina Beattie relativizira zauzimanje za život, jer se zapravo zauzima za legalizaciju pobačaja, da postane svima i svuda dopušten i lako dostupan, i za uporabu kontracepcije, koja se često tako zove, a zapravo je pobačajno sredstvo. Beattie, naime, smatra:
„opravdana briga za smanjivanje učestalosti pobačaja mora se uravnotežiti sa spoznajom da gotovo 70.000 najsiromašnijih žena na svijetu umire svake godine od posljedica ilegalnoga pobačaja, a više tisuća pati od ozbiljnih dugotrajnih ozljeda“.[11]
To je suprotno onomu što je msgr. Mate Uzinić izjavio u dnevnom tisku 26. siječnja 2019.:
„Nijedan zakon koji bi mogao donijeti odredbu kojom bi se prekidao ljudski život nama ne može biti prihvatljiv i mi u takvom zakonu ne možemo sudjelovati […] protivim se bilo kojem zakonu koji će dopustiti pobačaj i ubojstvo“.[12]
Stajalište Tine Beattie o valjanosti i ćudorednosti kontracepcije suprotno je okružnici Humanae vitae sv. Pavla VI. iz 1968., naputku Donum vitae iz 1987., pobudnici Familiaris consortio sv. Ivana Pavla II. iz 1981., Katekizmu Katoličke Crkve, broj 2370 i 2399, naputku Dignitas personae iz 2008. i jasnomu objašnjenju sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae iz 1995., broj 13:
„Da bi se olakšalo širenje pobačaja, uložene su i nastavljaju se ulagati goleme svote novca za izradu farmaceutskih pripravaka koji omogućuju ubojstvo zametka u majčinu krilu, bez potrebe da se utječe liječničkoj pomoći. Čini se da je znanstveno istraživanje o tom gotovo isključivo zauzeto postizanjem sve jednostavnijih i uspješnijih sredstava protiv života i u isto vrijeme takvih da se pobačaj izuzme od svakoga oblika nadzora i društvene odgovornosti.
Često se tvrdi da je kontracepcija, učinjena sigurnom i dostupnom svima, najdjelotvorniji lijek protiv pobačaja. Optužuje se zatim Katoličku Crkvu da zapravo podupire pobačaj jer uporno nastavlja naučavati ćudorednu nedopuštenost kontracepcije. Prigovor se, dobro gledajući, pokazuje prividnim. Može biti, naime, da mnogi pribjegavaju kontraceptivima i u nakani da naknadno izbjegnu napasti pobačaja. Ali pogrješne prosudbe o vrjednotama, koje su potka „kontracepcijskomu mentalitetu“ – i te kako različite od provedbe odgovornoga otčinstva i majčinstva što se ostvaruje poštovanjem pune istine bračnoga čina – takve su da čine još jačom tu napast pred možebitnim začećem neželjenoga života. Doista, kultura pobačaja osobito je razvijena baš u sredinama koje odbijaju učenje Crkve o kontracepciji. Sigurno, kontracepcija i pobačaj, s ćudoredne točke gledišta, jesu zla vrstoznačno različita: jedno proturječi potpunoj istini spolnoga čina kao vlastitoga izraza bračne ljubavi, drugo uništava život ljudskoga bića; prvo se opire bračnoj neporočnosti, drugo se protivi krjeposti pravednosti i povrjeđuje božansku zapovijed „Ne ćeš ubiti“.
No, iako različitih oznaka i ćudoredne težine, kontracepcija i pobačaj često su povezani, kao plodovi istoga stabla. Istina je da ne manjkaju slučajevi u kojima se događaju pod pritiskom mnogovrsnih životnih poteškoća, koje ipak nikad ne mogu osloboditi od napora da se potpuno opslužuje Božji Zakon. Ali u brojnim drugim slučajevima takvi postupci proizlaze iz hedonističkoga i neodgovornoga mentaliteta u odnosu na spolnost i pretpostavljaju sebični pojam slobode, koji u rađanju vidi zaprjeku razvoju vlastite osobnosti. Život koji bi mogao nastati iz spolnoga odnosa postaje tako neprijatelj kojega svakako treba izbjeći, a pobačaj jedini mogući presudni odgovor na neuspjelu kontracepciju.
Nažalost, bliska povezanost, na razini mentaliteta, između prakse sprječavanja začeća i pobačaja, sve više izlazi na vidjelo, što na zabrinjavajući način pokazuje izrada kemijskih pripravaka, intrauterinskih uređaja i cjepiva, koji, raspačani istom lakoćom kao i kontraceptivi, zapravo djeluju kao pobačajna sredstva u najranijem stadiju razvoja života novoga ljudskoga bića“.[13]
Kontracepcija je manje zlo od pobačaja. Pred silovateljem ili nasilnikom uzimanje kontracepcijskih sredstava oblik je nužne i zakonite samoobrane. No, kontracepcijom se ometa prirodni tijek stvari i svrha spolnoga sjedinjenja, a pobačajem se oduzima ljudski život. Postoji razlika i u odnosu na dobro koje se vrijeđa: pobačajem se griješi protiv pravednosti i zapovijedi „Ne ćeš ubiti“, a kontracepcijom protiv umjerenosti i zapovijedi: „Ne ćeš sagriješiti bludno“.
Kontracepcija i pobačaj izraz su protivljenja cjelovitoj Božjoj namisli s čovjekom; ta namisao ne svodi se na spašavanje zanijetka ili zametka od uništenja, ni na sprječavanje trudnoće kroz neku kraću ili dužu fazu života pri čemu sve ostalo ostaje netaknuto i na raspolaganju čovjeku po njegovoj volji; riječ je o zlom i nezrelom stajalištu, koji ne umije uvezati sve elemente zreloga života u ono čemu ta zrelost služi: zrelosti Božjeg stvorenja.
Stajališta Tine Beattie nespojiva su s onim što je u ime Zbora za učenje vjere potpisao kardinal Franjo Šeper, a odobrio sv. Ivan Pavao II.:
„Nikomu se, ni na koji način ne može odobriti da ubije nedužno ljudsko biće, bio to plod, zametak, dijete, odrasli ili starac, neizlječivi bolesnik ili umirući. Zbog toga nitko ne smije tražiti takav smrtonosan čin za sebe ili za drugoga koji je povjeren njegovoj odgovornosti, štoviše ne smije na njega pristati, izričito ni prešutno. I nijedna ga vlast ne može zakonito naložiti ili dopustiti“.[14]
Stajališta Tine Beattie nespojiva su i sa svečanom dogmatskom izjavom sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae od 25. ožujka 1995., broj 57:
„apsolutna nepovrjedivost nedužnoga ljudskoga života ćudoredna je istina koju izričito naučava Sveto Pismo, neprestano čuva crkvena Predaja i jednodušno predlaže Učiteljstvo. Ta jednodušnost očit je plod onoga nadnaravnoga osjećaja vjere koji potican i poduprt od Duha Svetoga, odvraća Božji narod od zablude kad pokazuje sveopće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa. […] Stoga vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujemo da je izravno i namjerno ubojstvo nedužnoga ljudskoga bića uvijek vrlo nečasno.[15] Takvu nauku, zasnovanu na nepisanom zakonu, koju svaki čovjek nalazi u vlastitom srcu (usp. Rimljanima 2, 14–15) potvrđuje Sveto Pismo, prenosi crkvena Predaja i naučava redovno i sveopće Učiteljstvo. Namjerna odluka da se nedužno ljudsko biće liši života, s ćudorednoga je stajališta zlo, i nikad ne može biti dopuštena, ni kao cilj ni kao sredstvo za dobru nakanu. Ona je, uistinu, teški neposluh prema ćudorednom zakonu, čak samomu Bogu, njegovu tvorcu i jamstvu; protuslovi osnovnim krjepostima pravednosti i ljubavi“.[16]
Kanon 750. § 1. Zakonika kanonskoga prava određuje:
„Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve što je sadržano u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, jednim pokladom vjere povjereno Crkvi, a što svečano Učiteljstvo Crkve ili njezino redovito i opće Učiteljstvo izlaže kao od Boga objavljeno, i što se očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom Učiteljstva; svi su se dužni kloniti bilo kojega tomu protivna učenja“.[17]
Prema točki 11. Naukovnoga tumačenja o završnom izričaju Ispovijesti vjere Zbora za učenje vjere od 29. lipnja 1998.[18] teška nemoralnost izravnoga i hotimičnoga ubojstva nedužnoga ljudskoga bića pripada u učenjâ božanske i katoličke vjere (de fide divina et catholica), koje Crkva izriče kao božanstveno i uobličeno objavljene pa kao takve nepromjenjive. Tko ne vjeruje, niječe ili uporno sumnja u takve istine, postaje krivovjernik (kanon 751.). Krivovjerje je kažnjivo djelo protiv vjere i jedinstva Crkve i onaj tko mu se priklanja izdvaja se iz punoga zajedništva Crkve, a sankcija za to je unaprijed izrečeno izopćenje (kanon 1364. § 1.).
Stajališta Tine Beattie nespojiva su i sa svečanom dogmatskom izjavom sv. Ivana Pavla II. u okružnici Evangelium vitae od 25. ožujka 1995., broj 62:
„vlašću koju je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima koji su više puta osudili pobačaj i u prethodno navedenom savjetovanju jednodušno se složili glede te nauke – izjavljujemo da je pobačaj, izravno izazvan ili namjeravan kao cilj ili sredstvo, uvijek teški ćudoredni poremećaj,[19] jer sadržava namjerno ubojstvo nedužnoga čovjeka. To je učenje zasnovano na naravnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, njega prenosi Predaja Crkve i izlaže redovito i opće Učiteljstvo“.[20]
Stajalište Tine Beattie anticipirao je godine 1995. i nespojivim s katoličkom vjerom utvrdio sv. Ivan Pavao II. u okružnici Evangelium vitae, broj 59:
„Nerijetko je žena podvrgnuta tako snažnim pritiscima da se psihološki osjeća prisiljenom popustiti pobačaju: nema sumnje da u tom slučaju ćudoredna odgovornost pada posebno na one koji su je izravno ili posredno prisiljavali da pobaci. Odgovorni su također i liječnici i liječničko osoblje kad sposobnosti stečene za promicanje života stavljaju u službu smrti. Ali odgovornost uključuje i zakonodavce koji su predložili i donijeli zakone u prilog pobačaju i, u mjeri u kojoj stvar o njima ovisi, ravnatelje zdravstvenih ustanova u kojima se obavljaju pobačaji. Opća odgovornost, ne manje teška, odnosi se na raspušteni spolni mentalitet i prijezir majčinstva onih koji bi morali osigurati – a to ne čine – valjane obiteljske i društvene politike kao potporu obiteljima, posebno onim višečlanima ili s osobitim gospodarskim i odgojnim poteškoćama. Ne smije se, na kraju, podcijeniti mreža supočinitelja koja se širi i obuhvaća međunarodne ustanove, zaklade i udruge koje se sustavno bore za ozakonjenje i širenje pobačaja u svijetu. U tom smislu pobačaj nadilazi odgovornost pojedinih osoba i štetu njima nanesenu, poprimajući snažnu društvenu dimenziju: on je vrlo teška rana društvu i njegovoj kulturi što je nanose upravo oni koji bi trebali biti njegovi graditelji i branitelji. Nalazimo se pred golemom prijetnjom životu koja dolazi ne samo od pojedinaca nego i od čitave civilizacije“.[21]
Rješenje, dakako, nije okrivljavanje samo pobacivačice i izvršiteljâ među medicinskim osobljem, jer je u mreži odgovornih supočinitelja nezaobilazan muškarac, djetetov otac. Još je sveti Ivan Zlatousti (347.–407.) za pobačaj okrivljivao muškarce koji su svojim duševnim ili tjelesnim nasiljem nad ženom začetnici pobačaja. Supružnik, preljubnik ili priležnik ne može uživati anonimnost i izuzeće od odgovornosti. Cjelovitost problema zahtijeva da se govori o zloj nezrelosti pred Božjim naumom i žene i muškarca, do čina pobačaja i neviteštva (kukavičkoga skrivanja) muškarca supočinitelja. Miljenicima medija odgovara da se muškarac uopće ne spominje i to im daje snagu da tako žestoko brane prava žena.
Wojtyłino neprestano isticanje razloga za život i neprihvatljivost izazivanja pobačaja temelji se na razumijevanju dostojanstva svakoga ljudskoga života i na praktičnom uviđanju da je ozakonjeni pobačaj osnaženje sile krvlju te da široko korištenje njime daje pojedincima ono što je nekoć bilo u djelokrugu vojske tijekom rata. Već je Anđeoski Naučitelj isticao da se svekoliko ponašanje ne može propisati ljudskim zakonima, tj. osnažiti pravom jer „ljudski zakon ne može zabraniti sve ono što zabranjuje naravni zakon“,[22] i: „ljudskim se zakonom ne zabranjuju svi poroci od kojih se krjeposni ljudi čuvaju, nego samo oni teži od kojih se veći dio naroda može uzdržati, a pogotovo oni koji nanose štete drugima. Bez zabrane tih poroka ljudsko društvo ne bi moglo opstojati, pa se zato ljudskim zakonom zabranjuju ubojstva, krađe i tomu slično“.[23] U katoličkoj teologiji uvriježeno je da jaz između prava i etike uglavnom postoji više kao izgovor za neuspjeh, nego kao primjena slobode.[24]
Zauzimanje Tine Beattie za moralnu dopuštenost, ozakonjenje i dostupnost pobačaja u „ranoj“ fazi trudnoće suprotno je onomu što je msgr. Mate Uzinić kao mjesni biskup službeno priopćio 24. travnja 2018.:
„iako Crkva doista nikoga ne želi isključiti iz svog zajedništva, nego želi biti otvorena svima tražeći putove pomirenja, ipak postoje neka moralna pitanja, poput abortusa i eutanazije, koja ne samo subjektivno nego i objektivno isključuju iz crkvenog zajedništva, a time i pričesti, one koji ih, suprotno crkvenom naučavanju, javno odobravaju i promoviraju“.[25]
Tina Beattie rođena je u obitelji škotskih prezbiterijanaca godine 1955., na katoličanstvo je prešla 1986. (s 31 godinom), ali nikad nije prihvatila neka ćudoredna učenja katolicizma ni auktoritet Predaje i crkvenoga Učiteljstva. Teologiju i religijske studije studirala je na Sveučilištu u Bristolu, u jugozapadnoj Engleskoj, od 1991. do 1998. te je doktorirala iz teologije i simbolizma o Blaženoj Djevici Mariji. Nastavni plan po kojem je Tina Beattie studirala u Bristolu nije javno dostupan, ali studijski program religije i teologije kakav se tamo sada predaje (ak. god. 2013./2014., 2014./2015., 2015./2016., 2016./2017., 2017./2018., 2018./2019., 2019./2020., 2020./2021.) ima malo zajedničkoga sa studijem filozofije i teologije na katoličkim učilištima.
Zauzimanjem za legalizaciju pobačaja liberalno-feministička teologinja Tina Beattie prestaje biti katolik u vjeroispovjesnom smislu. Kako je onda s njom moguć „unutarkatolički dijalog“?
4. O ređenju žena za prezbitere
U Javnoj izjavi o svojim teološkim stajalištima Tina Beattie ističe i sljedeće:
„Također sam tvrdila da postoji teološko opravdanje za ređenje žena i to je područje na kojem priznajem da se argumenti tiču sakramentne tradicije ukorijenjene u Objavi, a ne tradicije naravnoga prava ukorijenjene u razumu. […] Učenje o ređenju žena nije neprjevarljivo“ (izvor).[26]
To se protivi svečanoj dogmatskoj izjavi sv. Ivana Pavla II. iz 1994. godine:
„Premda se nauka o svećeničkom ređenju koje ima biti pridržano samo muškarcima čuva trajnom i sveopćom crkvenom Predajom, a Učiteljstvo je čvrsto naučava u najnovijim ispravama, ipak se u naše doba na različitim mjestima smatra raspravljivim ili se odluci Crkve o nepripuštanju žena tomu ređenju pripisuje samo stegovna vrijednost. Stoga, s namjerom da se ukloni svaka sumnja o pitanju od velike važnosti koje se odnosi na samu božansku uspostavu Crkve, snagom Našega poslanja da utvrdimo braću (usp. Luka 22,32), izjavljujemo da Crkva uopće nema ovlast podjeljivati svećenički red ženama i da se svi vjernici Crkve trebaju držati toga učenja kao konačnoga“.[27]
I odgovoru na dvojbu pripada li ta izjava u poklad vjere:
„Pripada. To učenje zahtijeva definitivan pristanak jer je utemeljeno na pisanoj Božjoj riječi, postojano očuvano i primjenjivano u Predaji Crkvi već od početka, i jer ga je redovito i sveopće crkveno Učiteljstvo neprjevarljivo predložilo. Stoga je u sadašnjim okolnostima Rimski prvosvećenik, obavljajući svoju zadaću učvršćenja braće, predao tu nauku službenom izjavom, izričito razglašujući da se uvijek, posvuda i svi nje trebaju držati budući da pripada pokladu vjere.“[28]
Učenje da je svećeničko ređenje pridržano muškarcima, tj. da Crkva nema ovlasti rediti žene, prema točki 11. Naukovnoga tumačenja o završnom izričaju Ispovijesti vjere Zbora za učenje vjere od 29. lipnja 1998., pripada u istine učenja o vjeri ili ćudoređu koje Crkva definitivno predlaže prihvaćati i držati. Nijekanje izričaja koji bi trebalo držati kao obvezatne znači odbijanje istine katoličkoga učenja i stoga prekid punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom. Vjernikov pristanak temelji se na vjeri da Duh Sveti pomaže Učiteljstvu i na učenju o neprjevarljivosti Učiteljstva (učenje de fide tenenda). Kanon 750. § 2. Zakonika kanonskoga prava određuje:
„Treba čvrsto prihvaćati i držati i sve i pojedine stvari koje crkveno Učiteljstvo definitivno izlaže o vjeri i ćudoređu, to jest one koje su potrebne da se zdravo čuva i vjerno izlaže sam poklad vjere. Stoga se protivi učenju Katoličke Crkve tko odbija definitivno držati te izričaje“.[29]
Zaključak da se za svećenike mogu rediti samo muškarci prije toga sadržan je u Izjavi Inter insigniores o primanju žena u ministerijalno svećeništvo od 15. listopada 1976. s potpisom kardinala Šepera i odobrenjem sv. Pavla VI.,[30] u broju 26 apostolskoga pisma Mulieris dignitatem o dostojanstvu i pozivu žene od 15. kolovoza 1988.,[31] u broju 51 apostolske pobudnice Christifideles laici o pozivu i poslanju laika od 30. prosinca 1988.[32] i u točki 11. Pisma ženama sv. Ivana Pavla II. od 29. lipnja 1995.
Pokazano je na više primjera da prof. dr. sc. Tina Beattie ne prihvaća nauku koju su svečano utvrdili papa ili ekumenski sabor, i koje je učenje određeno (de fide definita), tj. za koje se smatra da ga je crkveno Učiteljstvo formalno odredilo i stoga više nije podložno poricanju, daljnjem razmatranju, preradbi, ispravljanju ili promjeni, nego su ga svi Kristovi vjernici dužni držati kao članak vjere.
Jedno predavanje na Ljetnoj školi vrhunske teologije Dubrovačke biskupije naslovljeno je: Tina Beattie – „Društvo i pluralizacija: šanse i izazovi za žene u Katoličkoj Crkvi“. Ono naslućuje da će ponavljati kako bi žene trebale biti svećenice i biskupi. Je li moguće da organizatori, pozivatelj i medijski branitelji toga nastupa toga nisu svjesni, ili to ne uočavaju, ili ne shvaćaju nepravovjernost takvih stajališta u katoličkoj zajednici?
5. O „bračnosti“ homoseksualnih unija
Tina Beattie supotpisnica je pisma u The Timesu od 13. kolovoza 2012. u kojem se ističe:
„savršeno je prikladno za katolike da, služeći se potpuno informiranom savješću, podupru zakonsko proširenje građanskoga braka na istospolne parove“.[33]
Sama je to kasnije obrazložila ovako:
„to je bilo iznošenje obrazloženoga argumenta o tome zašto postoje pouzdana načela za katolike s dobrom savješću da uzmu niz različitih pogleda na pitanja socijalne politike kao što su istospolni građanski brakovi, čak i ako se oni ne podudaraju sa stajalištima koje iznosi hijerarhija“.[34]
Takvo shvaćanje nije u skladu s učenjem Svetoga Pisma: Postanak 9, 22–25; 13, 13; 18, 20; 19, 5; Levitski zakonik 18, 22; 20, 13; Sudci 19, 22; Prva o kraljevima 14, 24; Izaija 3, 9; Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 9.15–20; Prva Timoteju 1, 10; Druga Petrova 2, 6; Judina 1, 7, ni s učenjem Katekizma Katoličke Crkve, broj 2357 i 2358, Pismom biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986., i Promišljanjima o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama iz 2003. godine.
6. Crkvene zabrane u Velikoj Britaniji i SAD-u i apsurd u Hrvatskoj
Msgr. Declan Ronan Lang, cliftonski biskup (zapadna Engleska) priopćio je 10. rujna 2012.:
„U svjetlu prijepora oko nedavnoga pisma koje se pojavilo u Timesu, koji su potpisali profesorica Beattie i 27 drugih, o prijedlozima za proširenje braka na istospolna partnerstva, u razgovoru s profesorom Beattie, Cliftonska biskupija odlučila je otkazati predavanje“[35]
na kojem je bilo planirano da Tina Beattie govori u toj biskupiji o pedesetoj obljetnici otvaranja Drugoga vatikanskoga sabora.
Sveučilište u San Diegu u Kaliforniji, SAD, opozvalo je 27. listopada 2012. poziv Tini Beattie da provede nekoliko tjedana kao gost-predavač na tom sveučilištu.[36] Rektorica Sveučilišta Mary E. Lyons obrazložila je otkazivanje poziva ovim riječima:
„Poštovana dr. Beattie,
doznala sam da Vam je upućen poziv Centra za katoličku misao i kulturu Frances G. Harpst da kao gost posjetite Sveučilištu u San Diegu i, u tom svojstvu i kao katolički teolog, održite javna predavanja.
Poglavito poslanje Centra, u skladu s namjerama onih koji su financijski poduprli Centar, jest pružiti mogućnosti za uključivanje katoličke intelektualne tradicije u njezina različita otjelovljenja: doktrinarna, duhovna, ćudoredna, književna, umjetnička i društvena. To bi uključivalo jasna i dosljedna izlaganja o moralnim učenjima Crkve, učenjima s kojima se Vi, kao katolički teolog, javno ne slažete. U svjetlu prijepora između poslanja Centra i Vaših vlastitih javnih stajališta kao katoličkoga teologa, sa žaljenjem opozivam poziv koji Vam je upućen. Nadam se da razumijete poteškoće povezane s ovom odlukom, do koje sam došla s velikim i pozornim promišljanjem“.[37]
Msgr. Leo William Cushley, nadbiskup Saint Andrewsa i Edinburgha u Škotskoj napisao je 11. srpnja 2014.:
„Profesorica [Tina] Beattie poznata je po tom što često dovodi u pitanje učenje Crkve. Stoga bih zamolio [Udrugu Edinburgh Circle of Newman Association] da otkaže ovaj događaj, jer ne može održati ni objaviti u bilo kojem crkvenom prostoru u ovoj nadbiskupiji“.[38]
I nakon svega toga jedan biskup u Hrvatskoj godine 2019. suprotno svima njima poziva Tinu Beattie, koja je u eklatantnom prijeporu sa službenim Učiteljstvom, da bude nastavnik na teološkoj školi koju pokreće, i da svojim idejama indoktrinira mlade teologe. Dapače, to čini nakon što se domaća katolička javnost uspjela upoznati s time što su „feministička teologija“ i „rodna ideologija“.
Je li dovođenje Tine Beattie za nastavnika u Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku u skladu s odredbama Zakonika kanonskoga prava:
- kanona 227. („Kristovi vjernici laici… neka… budu pozorni na nauku koju izlaže crkveno Učiteljstvo, čuvajući se ipak da u otvorenim pitanjima ne iznose svoje mišljenje kao nauku Crkve“);
- kanona 252. § 1. („Neka se bogoslovna izobrazba u svjetlu vjere pod vodstvom Učiteljstva predaje tako da pitomci upoznaju cjelovitu katoličku nauku…“) – ovdje se odstupa od Učiteljstva, studentima teologije ne nudi se katolička nauka, nego neka „vrhunska“ teologija, koja nije u korelaciji s objavljenom, katoličkom, apostolskom vjerom;
- kanona 252. § 3. („Neka se dogmatsko bogoslovlje predaje oslonjeno uvijek na pisanu Božju riječ zajedno sa svetom Predajom, s pomoću kojih neka pitomci nauče prodirati dublje u otajstva spasenja, osobito imajući sv. Tomu kao učitelja…“);
- kanona 253. § 1. („Za službu nastavnika u filozofijskim, bogoslovnim i pravnim predmetima neka biskup… imenuje samo one koji se odlikuju krjepostima i koji su stekli stupanj doktorata ili magisterija na sveučilištu ili fakultetu priznatu od Svete Stolice“) – ovdje pozvani nastavnik nema licenciam docendi od učilišta priznata od Svete Stolice, ni nihil obstat i veniam legendi od crkvene vlasti;
- kanona 254. § 1. („Neka nastavnici u predavanju predmeta neprestano vode brigu o unutarnjem jedinstvu i skladu cjelokupne nauke vjere…“) – ovdje se unutarnje jedinstvo i sklad cjelokupne nauke katoličke vjere želi dezintegrirati, propitivati, pluralizirali, izlagati heterodoksno, a ne pravovjerno;
- kanona 279. § 1. („Neka klerici […] slijede onu pouzdanu nauku, utemeljenu na Svetom Pismu, od starih predanu i zajednički prihvaćenu od Crkve, kako se određuje spisima osobito sabora i rimskih prvosvećenika, te neka se klone ispraznih novotarija i nazoviznanosti“);
- kanona 386. § 2. („Neka [dijecezanski biskup] […] čvrsto štiti cjelovitost i jedinstvo vjere koju treba vjerovati“)?
7. Namjesto zaključka
Prof. dr. sc. Tina Beattie ima još stajališta u području dogmatike, moralke i bioetike, koji se teško mogu zvati katoličkima.
Apostol Narodâ, koji se uhvatio u koštac s pluralizmom unutar i izvan kršćanstva, napisao je:
„Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Galaćanima 1, 6–10).
Biskup Mate Uzinić postavio je u intervjuu na Petrovdan 2019. pitanje: „Čemu služe teolozi, ako im je zadaća samo ponavljati ono što govori crkveno Učiteljstvo?“ Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa od 24. svibnja 1990. odgovorio je na to pitanje da je teologova zadaća:
„da u zajedništvu s Učiteljstvom stječe sve dublje razumijevanje Božje riječi sadržane u nadahnutom Svetom Pismu, koje se u Crkvi prenosi životvornom Predajom“.[39]
I ističe:
„Sloboda koja je svojstvena teološkomu istraživanju ostvaruje se unutar vjere Crkve“.[40]
„Nikad ne zaboravljajući da je i on član naroda Božjega, teolog se prema njemu mora odnositi s najvećim poštovanjem i biti predan pružati mu pouku, koja ni na koji način ne će štetiti nauci vjere“.[41]
(Francuski prijevod još je izričitiji: „un enseignement qui n’altère en rien la doctrine de la foi“ – „nastavu koja ni u čem ne mijenja učenje vjere“.)
U današnje doba nisu potrebne posebne škole da bi se čula različita mišljenja, jer to svatko može pronaći i pročitati, nego treba jasnoća onoga što Crkva naučava, u protivnom ona gubi svoje poslanje, pretvara se u pasivnoga slušatelja, stovarište različitih mišljenja i zgradu kojom vlada propuh; iz „stupa i uporišta istine“ (Prva Timoteju 3, 15) postaje stog i ropotarnica zabluda, stjecište i uporište ekvivočnosti, a njezina je zadaća naviještati zdravu nauku, od apostolâ predanu, kakvu vjeruju svi naraštaji Crkve.
[1] „Tina Beattie je jedna od najpoznatijih teologinja današnjice i jedna je od predavačica na Ljetnoj školi teologije. Ravnateljica je istraživačkog centra za katoličke studije Digby Stuart te fakulteta Katarine Sijenske, na Sveučiilištu Roehampton u Velikoj Britaniji. U svojemu radu, bavi se odnosom između katoličke tradicije i suvremene kulture, posebno područjima koji se odnose na pitanja roda, spolnosti i reproduktivne etike; katoličkog socijalnog nauka i ženskih prava te odnosom teologije i vizualnih umjetnosti. Posebnu pozornost posvećuje marijanskim studijima, umjetnošću i pobožnošću te odnosom marijanskih studija spram srednjovjekovnog misticizma, sakramentalne teologije i psihoanalitičke teorije. Autorica je djela: Majka Božja: Evina zagovarateljica (2002.); Novi katolički feminizam: teologija i teorija (2006.), te Teologija nakon postmoderne (2013.). Piše za novine The Guardian i The Tablet“ (izvor).
[2] „Tina Beattie is a British writer and broadcaster.” (izvor).
[3] Tina Beattie, Public statement on my theological positions, str. 1: „I am an academic theologian who is also a practising Catholic. (This is subtly different from claiming to be a Catholic theologian if that implies somebody with a licence who is authorised to teach by the official magisterium). I do not work in a Catholic university but in a College with Catholic foundations in a state-funded secular university“ (izvor i izvor2).
[4] Darko Pavičić, Mons. Mate Uzinić, Dio katoličkih medija želi isključiti i prokazati one koji ‘misle drukčije’, Večernji list (Zagreb), 29. lipnja 2019., str. 12–13. Takvim naslovom želi se zapravo isključiti i prokazivati one koji misle drukčije, jer se njima ne dopušta javno propitkivanje projekta ljetne škole i njezina programa.
Subesjedu je, bez navođenja imena novinara, istoga dana prenijela Informativna katolička agencija: Biskup Uzinić: Za Crkvu je važno ne dati se zarobiti, nego društvu i vremenu u kojem živimo dati kršćanski doprinos, 29. lipnja 2019. Kakav je doista kršćanski i katolički prinos pozivati nekoga da govori protiv učenja Crkve?
Razgovor je 1. srpnja 2019. pod naslovom Dio katoličkih medija želi isključiti i prokazati one koji ‘misle drugačije’ objavljen i na mrežnim stranicama Večernjega lista (izvor).
[5] Tina Beattie, Public statement on my theological positions, str. 2: „However, there are serious issues that must be addressed with regard to how far the Church should use the law to defend positions which may not be defensible from the perspective of those who do not share the Christian faith“ (izvor).
[6] Tina Beattie reflects on Irish Abortion Referendum, 27. svibnja 2018.: „I want to share why I feel sad but deeply thankful for the result. […]
It is a “yes” to respecting the freedom of conscience and moral autonomy of women in situations that no woman or girl should ever find herself in, whatever the conditions of her conceiving and whatever the reasons for her not wanting to carry the child to term. I only hope that now, those who use the language of killing and murder will pause for thought, and I say this particularly with regard to my co-Catholics. How might Catholics accommodate this decision within their moral understanding and church teaching?
Catholic moral teaching is rooted in reason and in a fundamentally positive anthropology. Human beings by nature are good, even though distorted desire can get us into situations of deep sin and wrongdoing. But also, Catholic teaching upholds the common good and the just society by distinguishing between morality and legality. The law should only be used to protect the common good – not to police people’s consciences. So even if I as a Catholic believe that abortion is gravely sinful, that alone does not justify criminalising it. But there are limits with regard to moral autonomy, and those limits are and always have been decided around issues of the common good and shared social values in the western tradition. […]
So the Irish referendum cannot simply be dismissed as a symptom of collective moral disintegration. On the contrary, it can be seen as the assertion of the common good over and against a corrupted and dysfunctional institutional church. But the most effective way of accommodating this decision might be to recognise that a modern shift in church teaching might now be unsustainable, unless one is willing to demonise and condemn countless millions of women and girls around the world who have abortions.
The Church’s absolute prohibition against abortion from conception (there is no “moment” of conception – it’s a process) is relatively modern and was vigorously promoted by Pope John Paul II.“ (izvor).
[7] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, pitanje 92., članak 1., Odgovaram: „Si enim intentio ferentis legem tendat in verum bonum, quod est bonum commune secundum iustitiam divinam regulatum, sequitur quod per legem homines fiant boni simpliciter. Si vero intentio legislatoris feratur ad id quod non est bonum simpliciter, sed utile vel delectabile sibi, vel repugnans iustitiae divinae; tunc lex non facit homines bonos simpliciter, sed secundum quid, scilicet in ordine ad tale regimen“ (izvor).
[8] Tina Beattie reflects on Irish Abortion Referendum, 27. svibnja 2018.: „while in the short term abortions might increase as a result of liberalisation, the most effective way to reduce abortion rates in the longer term is to respect the moral responsibility of women themselves. There is mounting evidence to show that, with few exceptions, abortion rates are declining rapidly in countries where women are educated and have access to contraception and safe legal early abortion. When women know they have a choice, they increasingly choose to have the child. Perhaps a society in which such choices are available is one in which women also feel respected and cared for – secure enough perhaps to go ahead with a problem pregnancy. […] I never expected to feel such a deep, sad, quiet sense of rightness about the “yes” vote. I think this is a sign of moral maturity and of increasing respect for women’s dignity and freedom of conscience.“ (izvor).
[9] Sv. Toma Akvinski, Tractatus de preceptis, caput XXIII: „Bonus enim medicus non tantum tollit malum quod apparet, sed etiam radicem removet infirmitatis, ne scilicet recidivet: et ideo vult nos abstinere a principiis peccatorum, et ita ab ira, quae est principium homicidii“; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 91; Toma Akvinski o zapovijedi »Ne ubij!« (4.2.2015.).
[10] Sekvencijskom primjenom jednokratnoga snažnoga antagonista progesterona (mifepriston), na koji se nakon 36–48 h nadoveže prostaglandinski agonist (gemeprost), koji pokreće kontrakcije maternice i ekspulziju gestacijskoga mjehura, sve pod nadzorom ginekologa (koji ordinira, prati i provjerava da je ekspulzija embrija završena), a sve sukladno zakonima o „prekidu“ trudnoće. U sažetku opisa svojstava pripravka („lijeka“) mifepriston stoji: „smije se propisati i primijeniti za prekid trudnoće samo u skladu s državnim zakonima i propisima”.
[11] Tina Beattie, Public statement on my theological positions, str. 2: „a rightful concern to minimise the incidence of abortion must be balanced against the knowledge that nearly 70,000 of the world’s poorest women die every year as a result of illegal abortion, and many thousands more suffer serious long-term injury“ (izvor).
[12] Darko Pavičić, Uzinić: protivimo se bilo kojem zakonu koji će dopustiti pobačaj i ubojstvo nekoga, vecernji.hr, 26.1.2019. (izvor).
[13] Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrijednosti ljudskoga života Vrhovnoga svećenika Ivana Pavla II. (25. ožujka 1995.), br. 13: „Quo latius disseminetur abortus, immensae collocatae sunt pecuniae et usque etiam nunc collocantur, ut medicamina comparentur quibus, medicorum quovis neglecto subsidio, materno in utero fetus interfici possit. Qua in rerum provincia, fere id solum studere videtur scientifica inquisitio ut simpliciora usque et efficaciora contra vitam perficiantur instrumenta, eodemque tempore talia quibus cuilibet gubernationis rationi subducatur ipse abortus atque omni sociali obligationi.
Perhibetur saepe anticonceptio, quae tuta interea evaserit omnibusque pervia, efficientissimum esse contra abortum remedium. Accusatur exinde catholica Ecclesia ipsi favere abortui cum docere obstinata pergat illegitimam anticonceptionis naturam. At bene si introspicitur fallax reapse haec obiectatio ostenditur. Fieri namque potest ut abortus illecebram deinceps fugere cupientes ad haec instrumenta et consilia contra conceptionem quidam se conferant. Verumtamen falsa bonorum iudicia, quae ipsi “menti contra conceptionem” insunt – longe nimirum abhorrenti a responsali paternitatis ac maternitatis exercitatione, quae secundum plenam coniugalis actus veritatem completur – ea quidem sunt quae idem illud invitamentum etiam augeant, si vitae non optatae conceptus intervenerit. Cultura illa socialis, quae abortui favet, ibi insigniter percrebuit ubi Ecclesiae doctrina de anticonceptione repudiatur. Sine dubitatione mala sunt nominatim diversa anticonceptio atque abortus ipsa ratione morali: altera integram actus sexualis veritatem negat veluti amoris coniugalis propriam declarationem, hic alter vero hominis delet vitam; opponitur illa castitatis matrimonialis virtuti, hic iustitiae virtuti obicitur rectaque via divinum transgreditur praeceptum: “Non occides”.
Quamquam vero aliae sunt res tum natura tum morali pondere, arcte tamen inter se saepius iunguntur sicut unius arboris fructus. Verum profecto est incidere casus ubi quis ad anticonceptionem abortumque decurrat, impellentibus pluribus vitae difficultatibus, quae nihilominus non quemquam liberant umquam studio conatuque Legis Dei penitus adservandae. Plurimi tamen alii oriuntur casus, ubi consuetudines illae radicitus inhaerent alicui mentis adfectui, qui ad voluptatem propendet atque officia singulorum tollit de rebus sexus, et egoisticam praeponunt libertatis aestimationem, quae in vitae procreatione impedimentum aliquod cernit ne suum quis ingenium plene explicet. Vita ergo quae ex sexuum coitu profluere posset ita inimica evadit omnino declinanda et unica fit abortus responsio quae potest reddi atque dissolvere difficultatem, si quando conata contra conceptionem sine effectu defecerunt.
Pro dolor, nexus proximus ille, qui in mente saltem hominum inter anticonceptionis usum intercedit et abortum, magis quidem eminet magisque in dies, terrifico quodam modo comprobat ipsam per confectionem chimicarum tractationum et instrumentorum intrauterinorum et iniectionum intercutium, quae, tam facile distributae quam ipsa contra conceptionem instrumenta, idem prorsus reapse primis in stadiis crescentis vitae novi hominis efficiunt ac rationes abortivae.”
[14] Zbor za učenje vjere, Izjava o eutanaziji Iura et bona od 5. svibnja 1980., II.: „Declarandum est neminem nihilque ullo modo sincere posse ut vivens humanum innocens occidatur, sive sit fetus vel embryon, sive infans vel adultus, sive senex, sive morbo insanabili affectus, sive in mortis agone constitutus. Praeterea nemini licet mortiferam hanc actionem petere sibi aut alii, qui sit ipsius responsalitati commissus, immo in eadem ne consentire quidem potest explicite vel implicite. Nec auctoritas ulla potest eam legitime iniungere vel permittere.”
[15] Latinski: graviter inhonestam, engleski: gravely immoral, njemački: schweres sittliches Vergehen, poljski: głęboko niemoralnym.
[16] Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrijednosti ljudskoga života Vrhovnoga svećenika Ivana Pavla II. (25. ožujka 1995.), br. 57: „humanae innocentis vitae plena inviolabilitas moralem continet veritatem luculenter in sacris Litteris traditam, repetitam constanter in Ecclesiae Traditione atque eius Magisterio unanimiter propositam. Quae nempe consensio manifestus est fructus illius “supernaturalis sensus fidei” qui, a Spiritu Sancto excitatus ac sustentatus, Dei Populum ab errore arcet, cum “universalem suum consensum de rebus fidei et morum exhibet” (Lumen Gentium, 12). […] Quapropter Nos auctoritate usi Petro eiusque Successoribus a Christo collata, coniuncti cum Ecclesiae catholicae Episcopis, confirmamus directam voluntariamque hominis innocentis interfectionem graviter inhonestam esse semper. Doctrina haec, cuius innituntur radices illa in non scripta lege quam, praeeunte rationis lumine, quivis homo suo reperit in animo (Cfr. Rom. 2, 14-15), inculcatur denuo Sacris in Litteris, Ecclesiae Traditione commendatur atque ordinario et universali Magisterio explanatur (Cfr. Lumen Gentium, 25). Deliberatum consilium spoliandi innocuum hominem sua vita semper morali iudicio malum est, nec potest licitum haberi umquam nec uti finis neque ut via ad bonum propositum. Gravis namque inoboedientia est morali legi, immo ipsi Deo eius auctori ac vindici; primariae praeterea virtuti iustitiae contradicit et caritatis.”
[17] Acta Apostolicae Sedis, 75/II (1983.), str. 137–138: „Fide divina et catholica ea omnia credenda sunt quae verbo Dei scripto vel tradito, uno scilicet fidei deposito Ecclesiae commisso, continentur, et insimul ut divinitus revelata proponuntur sive ab Ecclesiae magisterio sollemni, sive ab eius magisterio ordinario et universali, quod quidem communi adhaesione christifidelium sub ductu sacri magisterii manifestatur; tenentur igitur omnes quascumque devitare doctrinas iisdem contrarias.“
[18] Nota doctrinalis Professionis fidei formulam extremam enucleans, Acta Apostolicae Sedis, 90 (1998.), str. 544–551 (izvor).
[19] Latinski: semper gravem prae se ferre ordinis moralis turbationem, engleski: constitutes a grave moral disorder, njemački: ein schweres sittliches Vergehen darstellt, poljski: zawsze poważnym nieładem moralnym.
[20] Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrijednosti ljudskoga života Vrhovnoga svećenika Ivana Pavla II. (25. ožujka 1995.), br. 62: „Auctoritate proinde utentes Nos a Christo Beato Petro eiusque Successoribus collata, consentientes cum Episcopis qui abortum crebrius respuerunt quique in superius memorata interrogatione licet per orbem disseminati una mente tamen de hac ipsa concinuerunt doctrina – declaramus abortum recta via procuratum, sive uti finem intentum seu ut instrumentum, semper gravem prae se ferre ordinis moralis turbationem, quippe qui deliberata exsistat innocentis hominis occisio. Haec doctrina naturali innititur lege Deique scripto Verbo, transmittitur Ecclesiae Traditione atque ab ordinario et universali Magisterio exponitur.”
[21] Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrijednosti ljudskoga života Vrhovnoga svećenika Ivana Pavla II. (25. ožujka 1995.), br. 59: „Subicitur haud raro femina adeo vehementibus sollicitationibus ut animo sese cogi iam sentiat ad abortum accipiendum: talibus quidem in casibus nihil dubitatur quin illos praesertim premat morale officium a quibus recta obliquave via in abortum est propulsa. Responsales etiam medici ipsi esse possunt atque valetudinis curatores, cum in mortis ministerium suam peritiam destinant idcirco comparatam ut vitam provehat. Officio quodam similiter legum latores implicantur a quibus rogatae lataeque sunt leges pro abortu, tum, quatenus res ab iis pendet, administratores institutionum sanitatis adhibitarum ad exsequendos abortus. Non minor universim obligatio simul eos tangit qui adiuvant ut mentis habitus pro licentia sexuali ac maternitatis contemptus dispergantur, atque simul qui praestare debuerunt – et id facere omiserunt – rationes validas familiares socialesque ad familias sustentandas, potissimum frequentiores aut peculiaribus adflictas nummorum educationisque difficultatibus. Neque conivendum est illa in conspirationis iunctura eo usque pertingente ut instituta complectatur internationalia et opera fundata et sodalicia, quae certa via et ratione nituntur ut per orbem abortus sanciatur ac differatur. Hoc porro pacto excedit fines officii hominum singulorum abortus et detrimenta singulis illata, induitque sibi speciem insigniter socialem: gravissimum enim vulnus est societati ipsi inflictum eiusque humano cultui ab iis nempe qui illius esse potius debent aedificatores ac protectores. Perinde ac scripsimus in Litteris familiis datis, “occurrimus hic ingenti minationi adversus vitam: non a singulis modo hominibus verum universa a civilitate” (Ioannes Paulus PP. II Gratissimam Sane, 21).“
[22] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, pitanje 96., članak 2., Odgovor na 3. razlog: „lex humana non omnia potest prohibere quae prohibet lex naturae“.
[23] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I–II, pitanje 96., članak 2., Odgovaram: „lege humana non prohibentur omnia vitia, a quibus virtuosi abstinent; sed solum graviora, a quibus possibile est maiorem partem multitudinis abstinere; et praecipue quae sunt in nocumentum aliorum, sine quorum prohibitione societas humana conservari non posset, sicut prohibentur lege humana homicidia et furta et huiusmodi.“
[24] Usp. Zbor za učenje vjere, Doktrinalna bilješka o nekim pitanjima vezanima uz sudjelovanje katolika u političkom životu (24. studenoga 2002.).
[25] Mate Uzinić, Istanbulska konvencija i pristupanje svetoj pričesti, 24. travnja 2018., dubrovacka-biskupija.hr (izvor); Biskup Uzinić o Istanbulskoj konvenciji i pristupanju svetoj pričesti: ‘Nisu sva moralna pitanja iste težine’, narod.hr, 25. travnja 2018. (izvor).
[26] Tina Beattie, Public statement on my theological positions, str. 3: „I have also argued that there is theological justification for the ordination of women, and this is the one area in which I acknowledge that the arguments concern the sacramental tradition rooted in revelation, and not the natural law tradition rooted in reason“ (izvor).
[27] Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis o svećeničkom ređenju koje je pridržano samo muškarcima (22. svibnja 1994.), br. 4: „Quamvis doctrina de ordinatione sacerdotali viris tantum reservanda constanti et universali Ecclesiae Traditione servetur atque Magisterio in recentioribus documentis firmiter doceatur, temporibus tamen nostris diversis in partibus disputabilis habetur, aut etiam Ecclesiae sententiae non admittendi mulieres ad ordinationem illam vis mere disciplinaris tribuitur. Ut igitur omne dubium auferatur circa rem magni momenti, quae ad ipsam Ecclesiae divinam constitutionem pertinet, virtute ministerii Nostri confirmandi fratres (Luc. 22, 32), declaramus Ecclesiam facultatem nullatenus habere ordinationem sacerdotalem mulieribus conferendi, hancque sententiam ab omnibus Ecclesiae fidelibus esse definitive tenendam.“
[28] Zbor za učenje vjere, Odgovor na dvojbu o nauci iz Ordinatio sacerdotalis (28. listopada 1995.): Acta Apostolicae Sedis, 87 (1995.), 1114 (izvor).
[29] Acta Apostolicae Sedis, 90 (1998.), str. 459–460: „Firmiter etiam amplectenda ac retinenda sunt omnia et singula quae circa doctrinam de fide vel moribus ab Ecclesiae magisterio definitive proponuntur, scilicet quae ad idem fidei depositum sancte custodiendum et fideliter exponendum requiruntur; ideoque doctrinae Ecclesiae catholicae adversatur qui easdem propositiones definitive tenendas recusat.“
[30] Acta Apostolicae Sedis, 69 (1977.), str. 98–116; Šeper : Građa za životopis, 2, prir. Đuro Pukec i Vladimir Stanković, Zagreb, 1983., str. 388–417; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo : UPT, 2002., br. 4590–4606.
[31] Acta Apostolicae Sedis, 80 (1988.), str. 1716; Ivan Pavao II., O dostojanstvu i pozivu žene, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990., Dokumenti 91, br. 26; Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo : UPT, 2002., br. 4840.
[32] Acta Apostolicae Sedis, 81 (1989.), str. 492–493; Ivan Pavao II., Vjernici laici, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990., Dokumenti 93, str. 124.
[33] „perfectly proper for Catholics, using fully informed consciences, to support the legal extension of civil marriage to same-sex couples“ (izvor).
[34] Tina Beattie, Public statement on The Letter to the Times, str. 1: „it was putting across a reasoned argument as to why there are sound principles for Catholics in good conscience to take a number of different views on social policy issues such as same-sex civil marriage, even if these do not agree with the position stated by the hierarchy“ (izvor).
[35] Madeleine Teahan, English bishop cancels lecture by theologian who argued for same-sex marriage, 11. rujna 2012. (izvor).
[36] Libby A. Nelson, An Invitation Rescinded, 2. studenoga 2012. (izvor).
[37] „Dear Dr. Beattie,
It has come to my attention that an invitation was extended to you to bc a Frances G. Harpst Center of Catholic Thought and Culturc Visiting Fellow at the Universitv of San Diego and, in that capacity and as a Catholic theologian, to deliver public lectures.
The Center’s primary mission, consistent with the intentions of those who have financially supported the Center, is to provide opportunities to engage the Catholic intellectual tradition in its diverse embodiments: doctrinal, spiritual, moral, literary, artistic and social. This would include clear and consistent presentations concerning the Church’s moral teachings, teachings with which you, as a Catholic theologian, dissent publicly. In light of the contradiction between the mission of the Center and your own public stances as a Catholic theologian, I regretfully rescind the invitation that had been extended to you. I hope that you understand the difficulties associated with this decision, one to which I arrived with great and thoughtful consideration.“ (izvor).
[38] „Professor [Tina] Beattie is known to have frequently called into question the Church’s teaching. I would therefore ask [the Edinburgh Circle of the Newman Association] to cancel this event, as it may not proceed or be publicised on any Church property in this archdiocese.“ (The Tablet, 25. rujna 2014.)
[39] Zbor za učenje vjere, Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa (24. svibnja 1990.), br. 6: „Inter vocationes, quas Spiritus suscitat in Ecclesia, vocatio eminet theologi, cuius munus est peculiari modo sibi comparare, in communione cum Magisterio, profundiorem usque perceptionem Verbi Dei, quod in Scripturis inspiratis continetur, et per Traditionem vivam in Ecclesia transmittitur.”
[40] Zbor za učenje vjere, Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa (24. svibnja 1990.), br. 11: „Libertas, quae propria investigationis theologicae est, intra ambitum fidei Ecclesiae exercetur.”
[41] Zbor za učenje vjere, Naputak Donum veritatis o crkvenom zvanju teologa (24. svibnja 1990.), br. 11: „Theologus, numquam obliviscens se ipsum quoque membrum esse Populi Dei, erga eum maxima cum reverentia se gerere debet, atque officium suscipere magisterium illi impertiendi, quod nullo modo doctrinam fidei laedat.”