»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Zaboravljeni kompas


Tražimo izlaz iz bolest opasne po život. Svakodnevna pitanja bez trenutačnog odgovora: Jesu li liječnici sigurni da je dijagnoza ispravna i ako je, što nam je dalje činiti, hoćemo i koliko dugo biti u čekaonici smrti? Nadam se da smo prošli fazu šoka, kriznih situacija. Šok je, prema jednoj definiciji, neočekivana reakcija koju prati osjećaj gubitka, tuge, bespomoćnosti i očaja.

Stari bi pisac Toma Kempenac zaključio da mi živimo u svijetu koji je izgubio kompas, gdje su biblijske, crkvene i moralne vrijednosti zastarjele, izrugivane, kod mnogih odbačene. To se događa na razini kršćanskog života i prirode, u kojoj je čovjek bespoštednim izrabljivanjem postao gospodar stvorenoga, a ne sluga.

Nekad davno sam čitao Pismo indijanskog poglavice bijelom čovjeku. On ga opominje i podsjeća da nam je priroda darovana, a nije naša svojina. Sve se to događa jer su moralni zakoni pogaženi. Dugo bi bilo nabrajanje svega što se čini, moralne zloporabe, grijeh koji se nažalost uzima kao nešto normalno, napredno, progresivno, jer za takve je Crkva konzervativna, nazadna.

Sloboda koju su sebi ljudi uzeli na volju, odbacivanje svega što čovjeku daje smjer, osobito Boga, moralnih zakona, tog kompasa, dovodi do ovoga što nam se događa, ne samo sada nego i prošlih stoljeća.

Postavlja se pitanje: Jesu li sad ljudi sretniji, nesputaniji, zadovoljniji, jer se mnogi Boga ne boje, a ljudi se ne stide? Odgovor je vidljiv u silnim razvodima braka, samoubojstvima, štrajkovima, nasilju, krađi, terorizmu, mržnji i nepoštivanje drugih, bez obzira na rasu, spol, vjeru.

Poznata nam je slika iz Evanđelja: barka, uzburkano more, apostoli u strahu, a Isus spava. Sve je dobro prošlo kad su ga probudili, zamolili i on je stišao oluju. Malovjerni, zašto ste posumnjali?

Kompas je riječ Božja i kad bi je se ljudi držali, a mnogi se drže, izbjegli bi brodolome na područjima života. Tragično je kad se kršćani ne drže pravca, zaboravljaju na kompas koji ih vodi u mirnu luku. Možda je tragikomično što neki svećenici i sami gube smjer putovanja. Zvanje im je postalo zanat.

Plovimo bez straha. Bog je na kormilu Crkve i naše osobne lađe. Smisao životnih oluja je da molitvom probudimo Isusa koji ne spava, samo se primirio i izaziva nas na suradnju u spašavanju čovjeka i svijeta.