Subota, 4 prosinca

Zajedništvo katolika i odijeljenih kršćana u bogoslužju


Kristovom žrtvom na križu otkupljeni su svi ljudi, i trebalo bi da u slavljenju euharistije, Kristove nekrvne žrtve, mogu sudjelovati svi koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu. Ali raskol koji se dogodio u Kristovoj Crkvi i razjedinjenost koja postoji među kršćanima ima za posljedicu da je Katolička crkva vrlo osjetljiva u pogledu zajedničkog sudjelovanja katolika i odijeljenih kršćana u svetim činima. Katolici u prošlosti nisu smjeli nikada aktivno sudjelovati u bogoslužju i bogoštovnim činima nekatolika, a samo se u iznimnim situacijama tolerirala njihova pasivna nazočnost kao običnih promatrača.

Katolička crkva je u novije vrijeme, zapravo od Drugog vatikanskog sabora, promijenila i ublažila svoje stajalište i držanje u pogledu tzv. komunikacije ili zajedništva u svetim činima katolika i odijeljenih kršćana.


I. ZAJEDNIŠTVO KATOLIKA I PRAVOSLAVNIH VJERNIKA
U SLAVLJENJU EUHARISTIJE


Sudjelovanje katolika u euharistiji Pravoslavne crkve
i pravoslavnih vjernika u katoličkoj euharistiji


Polazeći od toga da su Katolička crkva i odijeljene istočne Crkve tijesno povezane ispovijedanjem vjerskih istina, i da odijeljene istočne Crkve imaju prave sakramente, među njima i sveti red i euharistiju, Drugi vatikanski sabor u Dekretu o ekumenizmu kaže “ne samo da je moguće, nego se i preporučuje neko zajedništvo u svetim činima, ako su okolnosti pogodne i ako odobri crkvena vlast’’ (UR 15). Pojašnjenje toga stajališta i konkretnije odredbe su donesene u dokumentima  Apostolske Stolice nešto kasnije, posebno u Ekumenskim direktorijima Sekretarijata za jedinstvo kršćana g. 1967., odnosno Papinskog vijeća za promicanje jedinstvo kršćana g. 1993. U njima je naznačeno da vjernici katolici smiju odlaziti na liturgijsko bogoslužje, pa i samu euharistiju koja se slavi u odijeljenim istočnim Crkvama. Nema, stoga, za katolike više nikakve crkvene zabrane da odlaze u pravoslavnu crkvu ili hram i da prisustvuju euharistiji i drugom nekom liturgijskom činu.

Ovo što Katolička crkva dopušta svojim vjernicima, omogućuje to isto i odijeljenim kršćanima ili pravoslavnim vjernicima u pogledu njihova prisustvovanja i sudjelovanja u bogoštovlju i euharistiji Katoličke crkve.

Sada, dakle, ne samo da nije zabranjeno da katolici koji to žele prisustvuju euharistijskom slavlju Pravoslavne crkve, ili pravoslavnih vjernika u euharistiji kod katolika, nego bi to u nekim situacijama moglo biti i poželjno. Tako, ako u nekom mjestu nedjeljom ili blagdanom nema prigode za prisustvovanje i sudjelovanje slavljenju katoličke mise, katolici mogu prisustvovati euharistijskoj liturgiji koju slavi Pravoslavna crkva. Isto tako bi se povremeno moglo prakticirati u mješovitim brakovima, da katolički bračni drug s pravoslavnim sudjeluje u euharistiji koja se slavi u pravoslavnoj crkvi, kao i obratno, da pravoslavni bračni drug s katoličkim sudjeluje u euharistiji u katoličkoj crkvi.

Kad prisustvuju pravoslavnoj liturgiji ili nekom bogoštovnom činu, mogli bi katolici vršiti i neku aktivnu ulogu, npr. sudjelovati u zajedničkim molitvama, zazivima i odgovorima, himnima i pjesmama, pokretima i gestama. A ako ih netko mjerodavan pozove ili zamoli, mogu u liturgijskim slavljima čitati svetopisamska i druga čitanja.

Razumljivo je da samo prisustvovanje, kao i način sudjelovanja katolika u euharistiji odijeljene istočne Crkve ovisi i od stava te Crkve, naime, da li ga ona dopušta ili priječi. Kod aktivnog sudjelovanja treba se pridržavati odredaba i običaja koji vrijede u odijeljenoj Crkvi. Osim toga mora se paziti da bude otklonjena pogibelj sablazni.


Ustupanje katoličkih crkava pravoslavnima
za njihovo bogoslužje i svete obrede


Euharistija se redovito slavi u posvećenom prostoru: crkvi ili hramu. I u tome je Katolička crkva otvorena za suradnju s Pravoslavnom crkvom. Prema Ekumenskom direktoriju iz g. 1993., ako pravoslavni vjernici nemaju prostora ni liturgijskih predmeta potrebnih za slavljenje svojih vjerskih obreda, dijecezanski biskup može dopustiti pravoslavnom kleru i vjernicima da koriste katoličku crkvu ili zgradu i predmete koji su im potrebni za njihovo bogoslužje.

Zakonik govori i o mogućnosti da se za katolike euharistija slavi u hramu Crkve koja nije u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom. Izričitu dozvolu za to treba svećeniku dati mjesni ordinarij, a suglasiti se, dakako, mora nadležna vlast Pravoslavne crkve (kan. 933).


II. ZAJEDNIŠTVO KATOLIKA I PRAVOSLAVNIH
VJERNIKA U SAKRAMENTIMA


Kanonsko pravo ne zabranjuje katolicima da budu nazočni kod podjeljivanja sakramenata u Pravoslavnoj crkvi, npr. kod krštenje ili sklapanja braka. Ni pravoslavnim vjernicima se ne priječi da budu nazočni kod podjeljivanja sakramenata u Katoličkoj crkvi. A što se tiče primanja sakramenata, neke od njih jedni kod drugih mogu i primati.

U Zakoniku kanonskog prava se određuje da katolički služitelji ili djelitelji sakramenata, a to su za pojedine sakramente biskupi, prezbiteri i đakoni, podjeljuju sakramente dopušteno samo katoličkim vjernicima, a isto tako i da katolici dopušteno primaju sakramente samo od katoličkih služitelja (kan. 844, § 1).

Od toga načelnog stava, međutim, postoje izuzetci, te se dopušta da katolici smiju, ako se ispunjavaju određeni uvjeti, zatražiti i primiti neke sakramente od ovlaštenih svetih služitelja ili djelitelja sakramenata u Pravoslavnoj crkvi, a isto tako i da katolički služitelji mogu, pod određenim uvjetima, podjeljivati neke sakramente i odijeljenim pravoslavnim kršćanima.

Katolička crkva drži, kako smo već kazali, da ona i odijeljene isto čne Crkve, pa tako i Pravoslavna, imaju puno zajedničkoga, i da također u tim Crkvama postoje pravi sakramenti. To je temelj koji omogućuje da katolici i pravoslavni mogu, jedni kod drugih, valjano i plodonosno primati neke sakramente i po njima dobivati božanske milosti.


Katolici mogu u Pravoslavnoj crkvi pristupati
sakramentima pokore, pričesti i bolesničkog pomazanja


Prema odluci Drugog vatikanskog sabora, sadržanoj u dekretu o istočnim katoličkim Crkvama, a zatim i prema odredbi Zakonika kanonskog prava, sakramenti koje katolici smiju nekada primati u odijeljenim istočnim Crkvama su: pokora ili ispovijed, euharistija ili sveta pričest, i bolesničko pomazanje (OE 27; kan. 844, § 2). Ti sakramenti su posebno važni za duhovni život kršćana i za njihovo vječno spasenje, i Katolička crkva želi sa svoje strane, kad za to postoji potreba i razlog, ukloniti zapreku da katolici i kršćani nekatolici dobiju sakramentalnu milost u Crkvama u kojima se navedeni sakramenti valjano podjeljuju.

Pristupanje katolika navedenim sakramentima u Pravoslavnoj crkvi nije slobodno u redovitim prilikama i u svakoj prigodi, nego se to dopušta u izvanrednim ili posebnim prilikama, i uz ispunjavanje određenih uvjeta.

Da bi katolicima bilo dopušteno navedene sakramente primati u Pravoslavnoj crkvi, uvjeti su sljedeći:

1) da pristupanje sakramentu pokore, euharistije ili pričesti i bolesničkog pomazanja traži duhovna potreba ili istinska duhovna korist;

2) da katoliku nije moguće, bilo da se radi o fizičkoj ili moralnoj nemogućnosti, da dođe do katoličkog služitelja i da se ispovjedi, primi pričest ili bolesničko pomazanje;

3) da za katolika nema pogibelji pristajanja uz zabludu, ili vjerske ravnodušnosti (kan. 844, § 2).

Potreba primanja sakramenata od služitelja Pravoslavne crkve bila bi u slučaj kad se katolik nađe u smrtnoj pogibelji, ili ga jako muči duhovna tjeskoba zbog počinjenog grijeha i teško mu je ostati u takvom stanju.

O nemogućnosti, pak, primanja sakramenata od katoličkog služitelja radilo bi se kad uopće u nekom mjestu nema katoličkog svećenika, odnosno služitelja koji bi nekog katolika ispovjedio, podijelio mu pričest ili bolesničko pomazanje; ili ako se on i nalazi negdje u blizini, ali se do njega ne može doći na vrijeme, ili bez velike poteškoće; ili ako se do katoličkog služitelja može doći i od njega zatražiti da podijeli traženi sakrament, ali on to odbija učiniti.


Podjeljivanje u Katoličkoj crkvi pravoslavnim vjernicima
pričesti, pokore i bolesničkog pomazanja


Katolička crkva pruža mogućnost i da pravoslavni vjernici pristupe na sakramente pokore, euharistije ili pričesti i bolesničkog pomazanja u Katoličkoj crkvi, ali uz ispunjenje ovih uvjeta:

1) da pravoslavni vjernici navedene sakramente zatraže sami od sebe ili svojevoljno;

2) da su za primanje sakramenata pravo raspoloženi (kan. 844, § 3).

Što se tiče prvog uvjeta, ne mora postojati nikakav poseban razlog koji bi tražio da pravoslavni vjernici budu pripušteni u Katoličkoj crkvi na sakrament pokore ili svete ispovijedi, na svetu pričest i na bolesničko pomazanje. Dovoljno je da oni to iskreno žele i na prikladan način zatraže. Neke situacije ipak mogu tome više pogodovati, npr. ako pravoslavni žive u katoličkoj sredini, u kojoj ni nema pravoslavnog služitelja koji bi im mogao podijeliti željeni sakrament, a oni to živo žele; ako iz pobožnosti hodočaste u neko katoličko svetište ili sudjeluju u proslavi nekog blagdana i žele se ispovjediti i pričestiti; ili kad s katoličkom strankom odluče sklopiti mješovitu ženidbu u Katoličkoj crkvi te prethodno pristupiti sakramentu pokore i u misi u kojoj se obavlja vjenčanje pristupiti na pričest; ili kad se bolesnici nalaze u bolnici i žele iskoristiti nazočnost katoličkog svećenika da se ispovjede, pričeste i prime bolesničko pomazanje.

A glede pravog raspoloženja za dostojno i plodonosno primanje sakramenata, potrebno je imati pravu vjeru o sakramentima kao činima Krista i Crkve, kojima se izražava i jača kršćanska vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi, te da onaj tko pristupa pričesti nema teškog grijeha, ili tko pristupa sakramentu pokore da ispovjedi sve teške grijehe, ako ih ima, i da se kaje za njih.

Katolici i pravoslavni mogu zajedno sudjelovati i kod nekih drugih bogoštovnih ili vjerskih čina, npr. kod sahrane pokojnika, a mogu se pravoslavnima davati sakramentali i za njih obavljati blagoslovi, osim ako je za neki izričito određeno da se podjeljuje samo katolicima.


Tekst je izvadak iz knjige: Velimir Blažević, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike.