»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Zajedništvo s Kristom – životno iskustvo ljubavi Božje

 


Sveto pismo nas uči da je Krist došao na zemlju da nas otkupi od grijeha. Bio je poslušan Očevoj volji do smrti na križu. Sve je njegovo poslanje bilo poslanje silne ljubavi za nas grešnike. Ponizio se do te mjere da bude potpuno prezren i ismijan, dozvolio je da ga mi, njegova stvorenja, vrijeđamo i ubijemo. Koliko god razmišljali o toj silnoj Kristovoj ljubavi, nikada je nećemo moći istinski razumjeti, niti ćemo ikada moći dovoljno zahvaliti Bogu na tolikom neprocjenjivom daru. Unatoč tolikoj Božjoj ljubavi, Kristov je život od samog njegovog rođenja bio jednima znak protivljenja, drugima prihvaćanja. Jedni su živjeli od milosnog iskustva Božje blizine u Isusu Kristu, drugi ga nipošto nisu prihvaćali. I danas je slično.

Već kod Isusova rođenja vidimo one koji su u njemu prepoznali novorođenoga Kralja i došli su mu se ponizno pokloniti. Osim Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, koji su na poseban način živjeli od Božje ljubavi u svome i istovremeno Božjem Sinu, valja s jedne strane naglasiti poklon priprostih pastira (Lk 2,8-20), a s druge strane trojica učenih mudraca, zvjezdoznanaca (usp. Mt 2,1-12). Ti nam primjeri govore kako Božju ljubav mogu otkriti samo oni koji su ponizna srca i koji razumiju da je važno davati Bogu slavu, a moliti za mir ljudima na zemlji. No, dok su pastiri i mudraci svoje srce otvorili Božjoj milosti, tadašnji židovski kralj Herod Veliki Isusa je doživio kao veliku prijetnju, kao onoga tko bi mu mogao oduzeti kraljevstvo pa je naredio da ga ubiju (usp. Mt 2,13-19). U toj svojoj zaslijepljenosti, obuzetosti samim sobom i mržnjom prema Isusu dao je poubijati nevinu dječicu, a povijest nam govori da se na sličan način obračunao i sa svojima najbližima, jer se bojao da bi mu mogli ugroziti kraljevski pijedestal. 

Nešto malo poslije Sveto pismo nam govori kako su Isusa, obećanoga Mesiju, željno iščekivali dvoje staraca – Šimun i proročica Ana (usp. Lk 2,21-38). Njih dvoje su, naime, bili bogobojazni, ponizni i sav su svoj život posvetili Bogu. Radi tolike silne ljubavi Bog ih je nagradio time da su mogli vidjeti dugoiščekivanog Pomazanika Božjega, a oni su mu iz zahvalnosti klicali na sav glas. To je slika Božjih ljudi, onih koji su oduševljeni Kristom, koji prepoznaju u njemu pravog Sina Božjeg. 

Sveto pismo Novoga zavjeta nam također na puno drugih mjesta govori o tome kako je Isus privlačio druge. Jedne je oduševljavao svojom mudrošću, druge svojim čudesima. Tako su mu se divili kad je kao dvanestogodišnjak u Hramu u Jeruzalemu naučavao, dok su ga njegovi roditelji tražili jer se izgubio (usp. Lk 2,41-50). Evanđelist Luka kaže: “Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.”

Slično su ga ljudi hvalili i visili o njegovoj riječi kada je činio čudesa ili kad je npr. svečano ušao na magarcu u Jeruzalem (usp. Mt 21,1-11; Mk 11,1-11; Lk 6,17-19; Iv 6,2). Mnogi su se slijevali sa svih strana kako bi od njega čuli kakvu utješnu riječ ili kako bi ih ozdravio od bolesti ili grijeha (usp. npr. Mt 4,23-25; 8,1; Mk 1,32-39; 2,2; 3,7-8). Za većinu takvih susreta Sveto pismo nam nije sačuvalo detaljne izvještaje niti poimence spominje ljude koji su kroz Krista doživjeli silnu Božju ljubav i životnu preobrazbu. Neke ipak spominje i oni nam se stavljaju kao posebni uzori. Ovdje navodimo tek neke. 

U tom smislu svakako treba istaknuti svetoga Ivana Krstitelja, Isusovog rođaka i preteču, onoga koji je svoj život podredio Kristovu poslanju, učeći da on treba da se smanjuje, a Krist da raste. Upravo ta njegova poniznost svjedoči koliku je sveti Ivan Krstitelj imao vjeru i snagu, a vjernost onome što je Bog za njega odredio dovest će ga do smrti (usp. Mk 6,14-29). Za Ivana je Krist rekao da nema većeg rođenog od žene (usp. Lk 7,28).

Vrijedna je spomena i vjera i ljubav javne grešnice koja je došla na gozbu kod nekog farizeja Šimuna (usp. Lk 7,36-50) i Isusu je iz zahvalnosti suzama prala noge, otirala ih svojom kosom i neprestano cjelivala, dok domaćin nije Isusu pokazao ni uobičajene znakove dobrodošlice: nije mu pomazao glavu uljem, nije mu dao poljubac i nije naredio slugama da Isusu operu noge. Zato mu Isus i kaže da onaj kome se malo oprašta, malo ljubi, a ženi upućuje riječi da ju je vjera njezina spasila i otpušta ju u miru. Riječ je, dakle, o silnoj snazi ljubavi koju je žena osjetila pa je od bludnice postala istinska vjernica. Predaja obično drži da je riječ o svetoj Mariji Magdaleni, a čiji kasniji život pokazuje da je doista postala prava Isusova učenica. 

Novi zavjet spominje i neke druge žene koje su slijedile Isusa i koje su mu bile silno zahvalne jer ih je izliječio od zlih duhova ili bolesti, a posluživale su Isusu i apostolima od svojih dobara (usp. Lk 8,1-3). Neke od njih su toliko bile snažno ponesene Kristovom ljubavlju da su mu ostale vjerne i onda kada su se drugi razbježali – na Isusovu križnom putu (usp. Lk 23,27-31) i pod križem dok je bio razapet (usp. Lk 23,49).

Među one koji su bili vrlo bliski s Isusom mogu se spomenuti i Marta, Marija i njihov brat Lazar, koji su živjeli u Betaniji i kod kojih je Isus rado svraćao. Marta je Isusu zahvalnost htjela pokazati posebno na način da ga počasti kad im je dolazio u goste, dok je Marija radije slušala što Isus govori i upijala je svaku njegovu riječ (usp. Lk 10,38-42). A koliko je Isus volio njihova brata svjedoči i podatak da je plakao kad je umro, a još više da ga je uskrisio od mrtvih (usp. Iv 11,1-43). Njih troje su sigurno na posebno snažan način osjećali Kristovo prijateljstvo i Božju ljubav.

Puno je bilo onih koje je Isus odmah oduševio. Tako su npr. prva četiri učenika – Šimun Petar i brat mu Andrija, te Jakov Zebedejev i brat mu Ivan – odmah na Isusov poziv ostavili svoje mreže i lađe i pošli za njim (usp. Mt 4,18-22; Mk 1,16-20). Isto je učinio i carinik Matej (usp. Mt 9,9; Lk 5,27-28), kao i drugi neki apostoli (usp. Iv 1,35-51), ili npr. dvojica jerihonska slijepca koja je ozdravio (usp. Mt 20,29-34) ili pak slijepac Bartimej (usp. Mk 10,46-52). Sličnu je spremnost pokazao i jedan od desetorice izliječenih gubavaca, kličući u sav glas i dajući Bogu slavu, dok se ostalih devet nije sjetilo ni zahvaliti Isusu na ozdravljenju (usp. Lk 17,11-19). 

Dobro je spomenuti i vjeru rimskog satnika, koji je, iako moćan, skrušeno molio Isusa da mu ozdravi slugu, ponizno govoreći da nije dostojan ni da Isus uđe pod njegov krov (usp. Lk 7,1-10). Takvoj se njegovoj vjeri Isus zadivio, a sve što je satnik učinio svjedoči o tome da je Krist za njega bio pravi uzor. Primjer nam može biti i nadcarinik Zakej, koji se, jer je bio niska rasta, popeo na smokvu kako bi vidio Isusa dok je prolazio kroz Jerihon, a kad mu se Isus dobrohotno obratio i pokazao spremnost da ga prihvati kao pravog Abrahamovog sina, Zakej je odlučio promijeniti svoj život i ispraviti sve nepravde koje je činio (usp. Lk 19,1-10). Vrijedna je spomena i žena Samarijanka koja je došla na Jakovljev zdenac zahvatiti vodu i povjerovala je da je Isus pravi prorok, onaj koji daje vode od koje neće nikad ožednjeti (usp. Iv 4,1-42).

Međutim, nije Isus na sve tako snažno djelovao. Primjerice, o tome govori zgoda o bogatom mladiću, koji se u svemu trudio vršiti Božju volju, ali ipak nije pronašao toliko snage da bi se odrekao svoga bogatstva i potpuno slijedio Isusa (usp. Mt 19,16-30). Moglo bi se i za rimskog namjesnika Pilata reći da je na nekakav način bio naklonjen Isusu. Htio je, naime, osloboditi Isusa jer je znao da su ga Židovi osudili iz zavisti, ali nije smogao toliko snage da se odupre onima koji su vikali: Raspni ga! Raspni! (usp. Lk 23,1-7; Iv 18,28-19,22). Nasuprot svome unutrašnjem glasu, odlučio je popustiti i dao ga je razapeti. Ni kralj Herod nije prezirao Isusa, ali ga nije doživljavao kao pravoga Kralja, nego više kao kakvog čudotvorca, pa se obradovao kad su Isusa doveli pred njega, no i razočarao kada je vidio da mu on ne samo da ne želi izvesti kakvo čudo, nego mu ne želi ni odgovarati na njegova pitanja (usp. Lk 23,8-12). Među farizejima bili su i Nikodem i Josip iz Arimateje, koji su imali želju slijediti Isusa, ali su se bojali drugih Židova pa su potajice bili Isusovi učenici. Ipak, kad je Isus umro, oni su se odvažili i ukopali ga (usp. Iv 3,1-21; 19,38-42). 

Isusa su, s druge strane, neki podcjenjivali, kao npr. njegovi sugrađani Nazarećani (usp. Lk 4,16-30), a drugi iskušavali, posebno farizeji, saduceji i psimoznanci (usp. Mt 22,15-23,36), odnosno nikada nisu osjetili onu ljubav koju su osjećali ponizni i srca otvorena prema ljubavi Božjoj. Štoviše, Isus je u njima izazivao mržnju pa su smišljali kako ga da uhite i ubiju (usp. Mk 3,1-6; Lk 11,37-54, Iv 11,45-53). Na kraju su to i učinili, podjarivši svjetinu i podmetnuvši lažne svjedoke. Čak je u tu mrežu upao i jedan od Isusovih učenika – Juda Iškariotski – pa je Isusa izdao za 30 srebrnjaka (usp. Mt 26,14-16.48). Kasnije se, shrvan grižnjom savjesti objesio.

Ni Petar nije uvijek i u svemu pokazao pravu ljubav prema Kristu. Iako je mislio da je čvrst i da nema te sile koja bi ga mogla poljuljati, ipak ga je triput zatajio (usp. Iv 13,36-38). Međutim, Petar se pokajao i gorko zaplakao kada je čuo pijetla, jer mu je Isus nagovijestio da će ga triput zatajiti prije no što pijetao zapjeva (usp. Mt 26,69-75; Iv 18,15-18). Ovdje valja zapaziti bitnu razliku između Jude i Petra. Juda je postao očajnik i nije sam sebi mogao oprostiti jer je izdao Isusa pa se ubio. Petar je postao pokajnik, shvatio je da je gadno pogriješio i da to ne može ispraviti, ali je iz toga puno naučio i postao neustrašivi svjedok Kristova uskrsnuća. Ta silna ljubav i preobrazba koju je doživio iz susreta s uskrslim Kristom tjerala ga je da javno svjedoči svoju vjeru pa je zbog toga završio i u zatvoru i na mukama (usp. Dj 2, 14-36; 3,11-4,22ss; 12,1-19), da bi konačno bio ubijen.

Štoviše, silina Kristove ljubavi ogleda se i u primjeru jednog od dvojice razbojnika koji su bili razapeti s Isusom. Dok je Isusa, naime, jedan psovao, drugi je ovoga prekoravao riječima zar se ne boji ni Boga, jer su oni pravedno osuđeni zbog svojih zločina, dok je Isus nevin razapet. Svoju je vjeru iskazao riječima: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje”, na što mu je Isus uzvratio: “Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju” (Usp. Iv 23,39-43). 

Slično se može reći i za svetoga Pavla. On je, naime, od velikog progonitelja Crkve, od onoga koji se složio da Stjepana đakona kamenuju (usp. Dj 6,8-8,1), postao najveći navjestitelj Radosne vijesti (usp. Dj 9,1-18). Iz silne ljubavi prema Kristu trpio je mnoge nevolje (usp. Dj 14,19-20; 16,16-40; 21,27-36ss), a također je podnio mučeničku smrt. I svetog Petra i svetog Pavla dao je ubiti car Neron 64. god. u Rimu. Prema predaji, svetoga su Petra razapeli na križ, ali naopačke jer je rekao da nije dostojan umrijeti kao njegov učitelj, a svetom su Pavlu mačem odrubili glavu. I svi su ostali apostoli, izuzev svetoga Ivana, podnijeli mučeničku smrt i tako potvrdili svoju vjeru i ljubav prema svome Učitelju. Tako su ne samo svojim životom, nego i svojom smrću svjedočili koliku su snagu Kristove ljubavi nosili u sebi. Sveti je pak Ivan apostol za Krista podnio i različite muke i zatočeništvo, a svojim Evanđeljem, Knjigom Otkrivenja i trima poslanicama svjedoči da je posebno snažno osjećao ljubav prema svom Učitelju. Štoviše, i sam je Isus njega doživljavao posebno bliskim, odnosno riječ je o učeniku kojeg je posebno ljubio (usp. Iv 13,23; 20,2).

Štoviše, to svjedočanstvo ljubavi Božje i sveti Ivan i drugi apostoli, kao i drugi Isusovi učenici, prenijeli su na naredne naraštaje kršćana, tako da mnogi do dana današnjega svoj život grade na čvrstoj Stijeni – Isusu Kristu. Silinu i ljepotu takve Kristove ljubavi osjetili su mnogi kršćani tijekom povijesti, a posebno se u tom smislu mogu istaknuti znani i neznani sveci. Veliki je broj takvih svjedoka koji su doslovno živjeli od ljubavi Božje, a veliki je broj i danas onih koji žele ići istim putevima. 

Ono što je ljude oduvijek privlačilo Isusu Kristu nije naravno samo njegova ljudska plemenitost, ma koliko god silna, uzvišena i poticajna bila, nego još više zahvalnost Bogu Ocu na daru njegova Jedinorođenoga Sina, i Kristovoj poslušnosti da nas svojom mukom i smrću na križu otkupi od grijeha. Još više, ta se Očeva ljubav prema Sinu očitovala u njegovu uskrsnuću, a nama je postala neizmjerno snažna i radosna vijest, koja nam govori da kod Boga, kako to Sveto pismo kaže, ima mnogo stanova (usp. Iv 14,2), a oni su pripremljeni svakome tko ga iskreno ljubi i vrši njegove zapovijedi.


Uz temu “Zajedništvo s kristom”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: