Srijeda, 18 svibnja

Zajedništvo Tijela Kristova

Euharistija1


U našim duhovnim i pastoralnim susretima razmjerno često bude riječ o svećeničkom bratstvu i svećeničkom zajedništvu. Tom prigodom neki – barem u sebi – pomisle da nam je kroz 40 godina previše bilo “bratstva-jedinstva”, a oni stariji će počesto odmahnuti rukom na spomen svećeničkog bratstva. Pa ipak, u nagovorima i konferencijama se redovito navodi tekst sv. Pavla koji govori o dubokom zajedništvu vjernika koje proizlazi iz euharistije što je, onda, osobito primjereno onima  koji predvode liturgijska slavlja: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. (1 Kor 10,16-17).

I onda se – s pravom! – pozivamo na biblijsku sliku. U to vrijeme, a i u nas donedavno, za stolom je bio jedan kruh koji je domaćin lomio i dijelio ukućanima, bila je jedna čaša, bila je i jedna zdjela iz koje su svi jeli. To je upravo euharistija: sjedinjuje nas u obredu jedan kruh od kojega svi jedemo i jedan čaša iz koje svi pijemo.

I što se onda događa? O sancta simplicitas! Počinjemo vjerovati da je naše drugovanje (dekanatski sastanci, imendani, zajednički izleti) i da su naša zajednička liturgijska slavlja (koncelebracije i hodočašća) po sebi ono o čemu govori Pavao. Rekao bih: izvanjsko zajedništvo samo po sebi nije jamstvo, kao što sletovi za Dan mladosti nisu bili jamstvo bratstva i jedinstva, kako se to i pokazalo devedesetih godina prošloga stoljeća. Presmiono govorim? Pokušat ćemo dalje zaokružiti misao počevši od već navedene Prve poslanice Korinćanima. Pavao prekorava Korinćane kao prvo što su oni dijelom još uvijek idolopoklonici (1 Kor 10,14). Nadalje, na gozbama koja su pratila euharistiju, bogati su se bahatili biranim jelima koja bi donijeli od kuće i tako postiđivali siromahe (1 Kor 11,17-22). Osim toga, neki su sebe smatrali višima i vrednijima zbog različitih darova koje su posjedovali, osobito zbog dara jezika. U tome kontekstu Pavao njima govori da je euharistija temelj kršćanske zajednice i da smo po njoj svi jedno i jednaki u Kristu. Istina je, veli Pavao, da su različiti darovi i različite službe, ali sve to služi izgradnji jednoga Tijela. Zato svi imamo isto dostojanstvo (1 Kor 12,27-31).

Na Zapadu susrećemo izopačenje ove Pavlove nauke u tome što neki vjeruju da se jednakost djece Božje i udova Tijela – Crkve očituje u tome da se u liturgiji što manje razlikuju službe i redovi. Pa se onda vrhuncem naprednog kršćanskog zajedništva smatra da laik propovijeda, da u liturgiji inače i odjećom i gestama oponaša svećenika i tomu slično.

Među nama svećenicima prisutno je vjerovanje kako se naše svećeničko zajedništvo ponajbolje očituje u tome da smo svi braća, da se družimo i drugujemo, da smo zajedno na hodočašćima, izletima, slavljima, godišnjim odmorima, u hodočašćima i koncelebracijama. Po sebi je sve to i dobro i lijepo. Međutim, je li to zajedništvo istinsko i je li to bratstvo nepatvoreno? Ne bi li to netko mogao nazvati sindikalnim izletima i partijskim sletovima? Naše zajedništvo, zajedništvo Tijela Kristova treba počivati na nečem posve drugom, a ne na “stranačkoj stezi”. To je euharistija, ona koju je Krist ustanovio i čije osnovne značajke tumači Pavao, osobito u već spomenutoj Prvoj poslanici Korinćanima.

Jedan je naš izvor: Bog. Jedan nam je Spasitelj: Krist. Jedan nas Duh prosvjetljuje, jača i okuplja: Duh Sveti, koji izlazi od Oca i Sina. Jedan nas je krst oprao. Jedno je Tijelo Kristovo koje slavimo i koje nas sjedinjuje s Isusovim vazmenim otajstvom. Euharistija je ostvarenje – ovdje i sada – Kristova spasenjskog djela. Po njoj postajemo prava djeca Božja, u njoj mi svoje duhovne žrtve sjedinjujemo s Kristovim žrtvom, da bi se i na nama ostvarila Kristova proslava. Euharistija je ono čudesno otajstvo po kojem se rađa i ostvaruje Crkva. Euharistija je naš temelj, ono na čemu i Crkva i naša vjera stoji ili pada, kako je to naglasio i biskup Marin.

Pa bih onda naglasio: euharistija nam treba biti sveta. Božja riječ u Duhu Svetom treba biti naša svjetiljka. Trebamo se i duhom i izvanjskim znakovima truditi da nam euharistijsko slavlje bude i sveto i proživljeno. Trebamo razmatrati Božju riječ i u svoj poniznosti i ustrajnosti uporno je lomiti i razlagati Božjem puku. Dakle, naš cilj i naš put su isti. Prema tome, ako se trudimo oko istih svetinja, ako svom dušom skrbimo oko iste riječi, ako svojim nastupom i životom  nastojimo promicati vrednote iste Crkve, onda se nužno nalazimo na istom putu i na istoj stazi. Onda nam je zajedništvo neizbježno. Onda smo dio jedne momčadi, jer prema istome težimo. To je kao u ekumenizmu: kad bismo svi od srca, iskreno i predano, slijedili Krista, nužno bismo se našli u istoj zajednici – Crkvi. Tako ćemo se i mi – ako nam budu zajedničke svetinje – naći zajedno. Iz toga će onda proizaći i naše liturgijsko, kolegijalno i ljudsko zajedništvo. A bez toga će to biti tek ceremonijalno i deklarativno, ono što samo može stati u fotografski aparat i novinsko izvješće.