»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Zajedništvom do napretka – kršćanstvo između individualizma i kolektivizma


Kada imamo u vidu odnos jednih prema drugima i želju za zajedničkim napredovanjem, onda možemo primijetiti kako je današnje društvo obilježeno dvjema krajnostima: s jedne strane možemo govoriti o isključivom individualizmu, a s druge o isključivom kolektivizmu. Kako bi se to izbjeglo, važno je nastojati oko ostvarenja takvih međuljudskih odnosa unutar kojih bi svatko mogao istovremeno razvijati i svoju osobnost tako da se ne utopi u masu, ali isto tako i pravo zajedništvo. To je put koji vodi pravom razvoju i svakog pojedinca kao osobe, i obitelji i Crkve i cijeloga društva. 

Pri tome se takvo zajedništvo nadahnjuje na činjenici da smo slika Božja, stvoreni za zajedništvo s Presvetim Trojstvom i s drugim ljudima. Naime, kršćanstvo uči da je jedan Bog u trima Osobama: Otac, Sin i Duh Sveti, te da je On savršeno zajedništvo, odnosno kolajuća ljubav. U tom svjetlu mi možemo sebe spoznati samo u odnosu na druge ljude i još više u odnosu na Boga. Lijepo o tome sveti Augustin svjedoči kada tvrdi da je nemirno ljudsko srce dok se ne smiri u Bogu. Također tome nas poučava i Sveto pismo kada nas potiče da ljubimo Boga iznad svega, tj. svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom, a druge ljude kao same sebe

Međutim, današnje društvo je sve manje okrenuto Bogu i potrebama drugoga čovjeka, nego svojim češće egoističnim vrjednotama čini da i suvremeni čovjek kao pojedinac biva sve više okrenut sebi. Tu okrenutost sebi još bitno pospješuje virtualni svijet koji mu postaje glavna životna okosnica, tako da više nije u stanju ući u duboke, iskrene i odgovorne odnose s drugima, a pogotovo više nije u stanju ući u istinski odnos s Bogom. Čovjek današnjice tako više nije onaj koji kontemplira, tj. intenzivno i često promišlja o Bogu i duhovnim vrjednotama, o Božjoj ljubavi prema čovjeku i žrtvi Križa po kojoj nam je sam utjelovljeni Bog darovao otkupljenje i pozvao nas u zajedništvo sa sobom. U tom svjetlu, današnji čovjek neće ni osjećati zahvalnost Bogu na tolikom daru, nego se prema njemu odnosi prilično ravnodušno. 

No, kako vrijedi pravilo da ondje gdje nema Boga i sam čovjek duhovno umire, tako se to zbiva i sa suvremenim čovjekom. On, naime, nema više čvrstog uporišta i životnog oslonca, jer Boga ne treba, a u ljude nema povjerenja, pa sve to posljedično rađa njegovom osamljenošću, nezadovoljstvom, ranjenošću i nemogućnošću da se izdigne iznad vlastitog samosažaljenja. Slabo mu u tom smislu znače riječi Svetoga pisma: “Nije dobro da čovjek bude sam, načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18), odnosno ne razumije da se čovjek može istinski razvijati i da može nadići svoju osamljenost tek u pravom zajedništvu s drugim ljudima, a preko njega spoznati i Božju ljubav. 

O tome progovara i Katekizam Katoličke Crkve:

“Ljudskoj je osobi potreban društveni život. Nije to čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu” (br. 1879).

Svjestan svoga nepoželjnog stanja, i uz želju da prevlada problem osamljenosti i takvog krajnjeg individualizma, nerijetko odlazi u drugu krajnost, odnosno jednostavno se utapa u masi. Riječ je o nezdravom kolektivizmu, unutar kojeg on bježi od svakog oblika odgovornosti i s pozicije promatrača, ponekad i kritičara, prepušta drugima da uređuju svijet. Sam pri tome ne želi pridonositi poboljšanju društva, nego se opravdava uvjerenjem kako on tu ništa ne može učiniti. I tu je opet ista posljedica: pesimizam i malodušje. 

Takvi oblici individualizma i kolektivizma koji su vrlo snažni u današnjem društvu oblikuju i čovjekovu savjest, odnosno dovode do moralnog subjektivizma, gdje si svatko daje pravo procjenjivati što je moralno, a što nije. Odbacuje se, dakle, autoritet Boga, Crkve, zakona, obitelji, a na njihovo mjesto dolazi osobna i proizvoljna procjena što je prihvatljivo, a što nije. Tako se i kršćanski moral zamjenjuje racionalnim moralom, odnosno moralnim relativizmom, po kojem više nema trajnih istina i autoriteta, nego se čini djetinjastim i nazadnim vjerovati u Božju Objavu u Svetom pismu, a Crkva se prezire, jer je se ne doživljava više kao sakrament spasenja, nego kao zajednica u kojoj su vidljivi samo skandali i ljudske nepravde.

Takvo gledanje koje Crkvu odbacuje, a Boga prilagođava nekakvim svojim potrebama, dovodi do nastanka mnogih i različitih ideologija, koje dovode do poništavanja naravnog zakona, odnosno onih moralnih zahtjeva koji su čovjeku upisani u srcu i za koje mu sam razum kaže da je dobro i važno da ih se pridržava. Tako se istinom počinje držati ono što je njezina negacija, pa se dosljedno otvara put novim oblicima totalitarizma. 

S obzirom na sve rečeno, odnosno s obzirom na ozbiljne opasnosti individualizma i kolektivizma kojima je izložen suvremeni čovjek i koje koče ostvarivanje pravoga zajedništva i zajedničkoga napretka, važno je postići ravnotežu općeg i osobnog dobra. Naime, valja imati u vidu da je svaki čovjek dio čovječanstva, tj. da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju, te da iz toga proizlaze i prava i odgovornosti. Još više, vjernici su pozvani prepoznati svoje kršćansko dostojanstvo i s jednakim poštovanjem i svima drugima priznati njihovo dostojanstvo, a pri tome se ravnati po Kristovoj zapovijedi da šire kraljevstvo Božje na zemlji. To smo dakle pozvani činiti cijeneći i osobno i zajedničko dobro, odnosno imamo moralnu i kršćansku obvezu svojim zalaganjem u javnom životu pridonositi općem dobru, tj. unositi evanđeoske vrijednosti svuda oko sebe.

Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže ovako:

“U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je povezano sa zajedničkim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: ‘Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih’« (br. 1905).

To je put istinskog zajedničkog napretka i zato je važno prepoznati opasnosti individualizma i kolektivizma, kao i zamke moralnog subjektivizma i moralnog relativizma, jer sve to čovjeka udaljuje od njega samoga, od Boga i od drugih ljudi. Stoga Crkva s pravom upozorava na nove totalitarne oblike koji degradiraju čovjeka i njegovo dostojanstvo i poziva svakog vjernika da se istinski zauzmu za ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji. U tom smislu, istinski napredak društva drugo je ime za kraljevstvo Božje. 


Uz temu “Zajedništvom do napretka”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: