Zašto ne slavimo 600 godina zabrane trgovine robljem
Potaknut napisom Šest stoljeća hrvatskoga Zakona o robovima novinar Hine Ivo Lučić sastavio je podsjetnik Prije točno 600 godina Dubrovčani su učinili nešto fantastično koji su na samu obljetnicu 27. siječnja 2016. prenijeli mnogi mediji, a novinarka Večernjega lista Dijana Jurasić objavila je prilog u političkom magazinu Obzor od 30. siječnja 2016.[1] Pišući ga, obratila mi se s pitanjima na koja sam joj 26. siječnja 2016. dao donja objašnjenja. Budući da odgovori nisu mogli u cijelosti biti objavljeni u njezinu članku, objavljujem ih ovdje.
Uzroci današnjega nepoznavanja
ili ignoriranja zakona iz 1416.
Koji je po Vama razlog da pionirski Zakon o zabrani trgovine robljem nije poznat široj javnosti, a ne samo stručnoj i Dubrovčanima, i da u humanističkim i društvenim znanostima nije opsežnije obrađen, tim više što pokazuje koliko je napredna bila Dubrovačka Republika kad je riječ u ovom dijelu o ljudskim pravima i što je samo po sebi nešto s čime bismo se trebali ponositi kao zemlja jer, eto, nismo u svemu kroz povijest zaostajali, kakav je dojam u javnosti?
Držim da su za taj propust suodgovorni povjesničari, pravnici, sociolozi, teolozi, diplomati, usmjerivači javnoga mnijenja, konzervatori i političari.
Vlasnici medija, urednici i novinari premalo ističu pozitivne vijesti, pa posredno potiču pesimizam i sindrom manje vrijednosti hrvatskoga naroda. A šestota obljetnica ukidanja kupoprodaje ljudi razlog je za zdrav nacionalni ponos, divljenje vlastitim predcima i poticaj da budemo dostojni baštinici njihove ostavštine, da držimo do vlastitoga nasljedstva.
Kao posljedica komunističke propagande da je vjera privatna stvar, u glavama mnogih javnih djelatnika postoji stid, ustručavanje ili nelagoda od bjelodano vjerničkih, točnije judeokršćanskih pobuda, a ne samo državničkih razloga, kojima je zakonodavac 1416. godine obrazložio nužnost prestanka trgovine robljem. Iste misle stoje u osnovi američke Deklaracije o neovisnosti iz 1776., francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. i članku 1. Sveopće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. Ignoriranje dubrovačkoga Zakona o obustavi prometa robovima može biti dio tzv. političke korektnosti suvremenih moćnika koji niječu judeokršćanske korijene Europe.
Povjesničari su ukidanje trgovine ljudskim bićima uzimali usputno i promatrali češće kao dio gospodarskoga razvitka, a ne kao dio društvene, svjetonazorne, pravne i duhovne svijesti. Neki su htjeli obezvrijediti učinke Zakona iz 1416. navodeći tužne priče prije njega kao da su se zbile nakon njegova stupanja na snagu, a neki relativiziraju vrlo precizne latinske pravne pojmove namjerno izjednačujući položaj roba (latinski servus i sclavus) sa slugom (famulus), poslužiteljem (serviens), čovjekom (homo) i djetićem (puer), odnosno ropkinje (serva i sclava) sa sluškinjom (famula), djevojkom (puella) ili dvorkinjom (ancilla).
Revolucionarna sklonost, kojom su jednim potezom pera 1945. godine ukinuti svi dotadašnji zakoni, stvorila je naraštaje pravnika koji mahom ne cijene i ne poznaju domaću pravnu tradiciju, a k tomu su i pozitivisti koji uređujućim pravilima u pravilu priznaju samo domaća službena glasila na internetu i u tiskanom obliku samo ona iz Beograda i Bruxellesa. Osim toga, bolesna želja za proliferacijom propisa proglašava zastarjelim svaki zakon nakon deset, a kamo li ne nakon šesto godina!
Ovaj je dubrovački zakon na latinskom izvorniku objavljen u Leipzigu 1851., Zagrebu 1882. i 1945., Beču 1899., Bruggeu 1955., Beogradu 1967. i 1984., u Lecceu 1973., u Fribourgu 1998. i na Wikiizvoru 2014.,[2] ali nije sustavno prevođen na žive jezike pa se ni hrvatska diplomacija do danas njime nije hvalila po svijetu.
Teolozi se premalo bave društvom, njegovim previranjima, izvlačenjem starozavjetnih pouka o nastanku političkoga naroda i o razvoju države te naviještanjem dostojanstva ljudske osobe koje je objavio Isus Krist, a s čim je ropstvo nespojivo.
Konzervatori nisu prepoznali duhovnu baštinu toga zakona pa ona još nije zaštićena. Iako u samom Dubrovniku postoje prostori koji bi se fizički mogli povezati s tim zakonom, oni nisu obilježeni, pa ni svi posjetitelji Dubrovnika ne moraju biti s njim suočeni.
Sociolozi i političari tim se zakonom do sada jednostavno nisu udostojali baviti.
Zabrana trgovine robljem u Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj nema svoju ulicu, trg, spomen-ploču, dan ili muzejski postav, a nije sastavni dio nastavnoga plana i programa ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. Na razvikanim mjestima zatiranja ljudskih prava iz novijega doba ideologizacija i taborsko svrstavanje uporno priječe istinsko poštovanje žrtava i žal zbog nepravdi koje su im nečovječno nanesene.
Općenito premalo cijenimo višnji dar slobode pa ropstvo ima plodno tlo da se pojavi u novim oblicima.
O postupanju s lažnim svjedocima
Zanimljiva je Vaša napomena da tada u uređenoj državi nije bilo straha od lažnih svjedoka jer su oni prolazili najgore od svih. Ako možete malo pojasniti što bi se dogodilo lažnim svjedocima?
Najprije o uređenoj državi. Dubrovački statut iz 1272. godine bio je na snazi do 1815., pune 543 godine! Redovito je proglašavan (službeno čitan na glavnom gradskom trgu) pa su podložnici zakona unaprijed bili upoznati što ih čeka. Usporedbe radi, Hrvatska je od 1990. do 2015. godine 18 puta mijenjala kazneno procesno pravo, a 27 puta materijalno kazneno pravo (dakle više nego jednom svake godine!), a i ono što se u njemu ne mijenja, ne popularizira se među pukom, kao da je sudačko i odvjetničko leno.
Lažno svjedočenje u Dubrovačkoj Republici bilo je vrlo skupo. Dubrovački statut u III. knjizi, 28. poglavlju, određuje da se iznosom predmeta spora kazni onaj koji je izveo lažnoga svjedoka i da se na istu svotu osudi i sam taj lažni svjedok, a ne mogne li platiti, „neka se bičuje i žigoše“. Užarenim pečatom u starom se Dubrovniku označavalo lažne svjedoke, razbojnike, lupeže i džeparoše. Dubrovački odnos prema lažnim svjedocima može se smatrati i blagim jer lažni svjedok katkad postaje ubojica, katkada lupež… On je kao bojni malj i ubojita strijela. Zato bi bilo razmjerno kazniti ga onako kako je on skrivio onomu protiv koga je lažno svjedočio. Samo se tako može iskorijeniti zlo i utjerati strah da se drugi uplaše te ne čine takva zlodjela. Za sastavljanje pak lažne isprave, za vrijeme dubrovačke neovisnosti odsijecala se desna ruka (VI. knjiga, 8. poglavlje). Protivim se sakaćenju, ali tomu sustavu treba priznati učinkovitost za ono doba.
Lažno svjedočenje je u modi
Danas je lažno svjedočenje kazneno djelo, ali u praksi nitko zbog njega nije odgovarao, niti je osramoćen zbog laganja na sudu, pa se i javnost navikla da je i lažno svjedočenje „normalno“. Kako to tumačite?
Osma od deset zapovijedi, koju je Mojsije primio na Sinaju i koja obvezuje židove i kršćane, glasi: „Ne reci lažno svjedočanstvo“. Zabranjuje krivotvoriti istinu u odnosu s drugima. Davanje lažnoga iskaza za vjernika je težak prijestup kojim se ne ogrješuje samo o zemaljske propise nego i o Božji zakon. No, danas sve više nestaje povezanosti morala i prava, a stvara se i jaz između naravnoga i pozitivnoga prava pa ono što je u sebi zlo, kao ubojstvo nerođenoga djeteta – nije kazneno djelo, a ono što je u sebi dobro kao ne zagađivati dodatno okoliš vozeći s upaljenim svjetlima usred bijela dana – biva kažnjivo. Institut oprosta i svjedoka-pokajnika razara bit pravednosti jer kriminalcima omogućuje da se, prokazujući druge, sami izvuku nekažnjeno. Zato sudovi sve manje dijele pravdu. Društvo odustaje od poticanja građanske pristojnosti, a država od zaštite javnoga morala jer se pozitivno pravo nastoji ustoličiti kao sustav vrjedećih normi, tj. njime istisnuti moral kao takav.
Kažnjavanjem se izražava društvena osuda zbog počinjenoga kaznenoga djela (naplata po zasluzi), jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja da ne čini kaznena djela (pojedinačno sprječavanje), utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela (općenito sprječavanje), građani osvješćuju da su kaznena djela vrlo opasna te da je pravedno kažnjavati njihove počinitelje (društveno-etička uloga) i počinitelju omogućuje ponovno uključivanje u društvo. No, iako aktualni Kazneni zakon, dakle, propisuje čak šest svrha kažnjavanja, pravni ih sustav slabo provodi, a građani često ne vide da se i jedna od njih ostvaruje.
Učinkovitost dubrovačkoga zatvorskoga sustava
Na koji način je tadašnji pravni sustav osiguravao to da će osuđenik platiti prvo globu pa tek onda ići u zatvor na šest mjeseci?
Vrlo jednostavno. Država nije dopuštala da se poziv radi odsluženja robije čeka na slobodi. Osuđenik bi odmah nakon izricanja presude postao kažnjenik, to jest uznik, i to na neodređeno vrijeme. Tek nakon što bi naknadio novčanu kaznu, stjecao je pravo da mu se zatvorska kazna računa.
Je li netko mogao neplaćanjem novčane kazne prolongirati na dulje vrijeme odlazak u zatvor na odsluženje kazne?
Nije. Odmah nakon osude odvođen je u tamnicu, a vrijeme do oslobađanja počinjalo se brojiti tek nakon uplate novčanoga kazne. Budući da je kaznu zaslužio nedopuštenim gospodarskim djelovanjem, tj. stjecanjem protuzakonite zarade, država bi mu doskočila sužanjstvom do daljnjega. To je bilo poticajno za plaćanje, a za državu nije bilo skupo.
Tamnice nisu imale ni grijanje ni hlađenje, ni osobiti jelovnik, pa čak ni posebno osoblje, osim jednoga tamničara, jer je Dubrovačka Republika imala vrlo ekonomičnu državnu vlast i redarstvo. U istoj su se zgradi (Kneževu dvoru) održavale sjednice vlade (Maloga vijeća) i parlamenta (Vijeća umoljenih), stolovao državni poglavar (knez), primalo se strane poslanike, zasjedao kazneni sud; a u suterenu su bile „donje tamnice“. Tako su zduri, koji su u nadzemlju Kneževa dvora štitili vlast, nadzirali i uznike u njegovim podrumima. Isto je bilo i u upravnim zgradama područne uprave (knežijama i kapetanatima).
[1] Dijana Jurasić, Pionirski pothvat za čovječanstvo ni nakon 600 godina nema svoju ulicu ni spomen-obilježje, Politički magazin Obzor, br. 641 / 30. I. 2016., str. 24–25; prilog Večernjega lista (Zagreb), godište 57 (2016.), br. 18684 od 30. siječnja 2016.
U uvodu ona ističe: „Svaki čovjek i svaka zemlja ima svoju povijest, tu učiteljicu života, barem za sve one koji ne misle da je svijet počeo od njih, nego se ponose onim što je bilo dobro u povijesti, a uče na grješkama koje su u njoj napravljene kako se ne bi ponovile. Prije šest stoljeća Dubrovačka Republika je među prvim državama na svijetu zabranila kupoprodaju robova zakonom izglasanim 27. siječnja 1416., no taj na svjetskoj razini pravni i civilizacijski čin poznat je samo Dubrovčanima, užem krugu povjesničara, nekim pravnicima, ali ne i široj javnosti, pa je i šestota obljetnica ovaj tjedan prošla gotovo neopaženo.“
Po sredini članka upozorava: „Ropstvo i danas postoji u nekim dijelovima Sahare, a stare oblike ropstva zamijenili su, unatoč tzv. civilizacijskom napretku, moderni oblici ropstva, no nadajmo se da će današnje društvo, kao davno Dubrovčani, uvidjeti njihovu štetnost i pravno se obračunati s njima. Pravo nije samo skup propisa nego određuje smjer u kojem društvo treba ići, štiti dobrobit čovjeka i ljudska prava, a zabranjuje zloupotrebe i razne nakaradnosti na račun čovjeka za koje je pravo, ako već nije savjest, granica.“
[2] Johann Daniel F. Neigebaur, Die Süd-Slaven und deren Länder in Beziehung auf Geschichte, Cultur und Verfassung, Leipzig, 1851., str. 99–100; Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke Republike, VII, Zagreb, 1882., str. 215; Almanach Österreichische Akademie der Wissenschaften, Wien, 1899., str. 433; Hrvatska revija (Zagreb), XVIII (1945.), str. 618; Charles Verlinden, L’esclavage dans l’Europe médiévale, Brugge, 1955., str. 787; Mihajlo J. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva, III, Beograd, 1967., str. 89–90; Pier Fausto Palumbo, Momenti e problemi della storia delle due sponde adriatiche, Lecce, 1973., str. 132; Liber viridis, prir. Branislav M. Nedeljković, Beograd, 1984., str. 114–115; Petar Marija Radelj, Étude préliminaire sur Jean de Raguse O.P. (1385–1443) et ses efforts théologiques, Fribourg, 1998., str. 6; Dubrovački zakon o zabrani trgovanja robljem iz 1416. godine (29. III. 2014.).