Zašto sam svećenik


Jer moj put nije tvoj put, stoji u Pismu. Tamo i piše kako ćeš me razborito voditi u mojim pothvatima. Promatram svoj život. Unatrag. Vraćam se na njegove početke. Sjećam se nekih misli što sam želio biti kad odrastem. S odrastanjem neki snovi bi se ugasili, na njihovo mjesto dolazili bi novi. I želje. Beskrajno more želja. Čovjek ne može biti sve što želi i sve što stanja. Sa zrelošću otkrivam da mogu biti i postati vrlo malo. Ne previše. I to vrlo malo što ostvarujem najvažnije je kako me ispunjava. Time ono malo i ne previše postaje veliko.

Filmska zvijezda nije nikakva zvijezda. To je čovjek koji uspijeva doseći tek jednu od mogućnosti, sve druge mogućnosti onoga što je mogao ili želio biti neće ostvariti. Čovjek ne može biti i postati sve. Ne sjećam se samo onoga što sam želio biti kad odrastem. Tu su i događaji života. Pratili su me. Neki su me mogli odvesti prema drugim i drugačijim mogućnostima. Možda i suprotnoj od one koju ostvarujem sada. Sada bih bio netko drugi ili onaj koji u životu radi nešto drugo. Vjerojatno bih bio i drugačiji.

Događaji života nas oblikuju na načine koji i nama samima ponekad do kraja života ostaju tajna. Kako sam dospio ovdje gdje jesam i postao to što jesam? Neuvjerljivo mi zvuče objašnjenja kako sve trebam zahvaliti slučaju. Ili sudbini. Kakva banalna objašnjenja za tajnu mog postojanja! Ako je sve slučaj, onda red događaja u mom životu ne postoji i nikad ga nije ni bilo. Moj život je tek puki kaos nepovezanosti i to što jesam dogodilo se slučajno. Nema u meni poretka niti plana. Ako je sve sudbina, to što jesam bilo je predodređeno i prije mog rođenja. Moje odluke i životni izbori su fikcija. Između slučaja i sudbine, ta dva nemušta i površna objašnjenja mog života, ja se vraćam jednom retku iz Pisma koji kaže: Daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja da bude uza me i potrudi se sa mnom.

Nevjerojatno je što sam sve u životu kroz događaje doživio i proživio. Čovjek treba samo nakratko zastati nad sobom i osvrnuti se. Na kakve sam sve događaje nailazio, kakve sam sve susretao, s kakvim se sve događajima sukobljavao ili ih prihvaćao. Ja ih ne mogu objasniti ljudskim jezikom i razumom. Neki su bili toliko nevjerojatni da nisam imao drugog izbora nego u njima vidjeti prst Božji. Ljudski je neopisivo i neshvatljivo kako se to uzburkano mnoštvo događaja, ponekad često međusobno suprotstavljenih i nepovezanih na kraju slažu i tvore cjelinu jednog smisla i jedne egzistencije koju si mi darovao. Nepojmljivo mi je da sam mogao biti nešto drugo i netko drugi, a opet biti to što jesam ovdje i sada me ispunjava spoznajnom kako si me ti vodio u svemu da budem ono što me ponajviše ispunjava i usrećuje. Čudo nad čudima!

Ali, ne samo to. Ono što jesam i kako jesam tako savršeno odgovara mojoj naravi i mom unutarnjem biću da gotovo sudbinski vjerujem da nikad ne bih mogao niti želio biti nešto drugo i netko drugi. Neobičnost svih tih životnih događaja, tolikih ljudi koji su mi te događaje donosili ili ih zajedno sa sobom odnosili iz mog života, ostavlja me u jednom trajnom i neuspješnom nastojanju: želim do kraja shvatiti kako si me uspio voditi i dovesti da budem tu gdje sam sad. I što više pokušavam odgonetnuti događaje koji su me tu doveli, to više stojim bespomoćan pred veličinom i ljepotom tvog plana za mene. I ne samo bespomoćan u pokušajima da te dokučim i shvatim kako si sve ovo uspio sa mnom učiniti i izvesti, nego i duboko zadivljen i dirnut tvojom brigom za mene.

Nisu svi događaji mog života bili veseli, neki su godinama trajali kao stvarnosti muke, patnje i bola zašto si ih dopuštao da se događaju meni. Kroz neke sam dospijevao do rubova egzistencije, samouništenja i nevjere, ali uvijek bi me netko (a tko bi to mogao biti, ako ne ti) nekim iznenadnim i izvanrednim događajem s ruba snažno povlačio natrag u postojanje, život, stabilnost i mir. Je ne umijem objasniti kako se osjećam i kako uopće vidim da jedan tako razbacan i nesređen život postoji kao smislena cjelina. Ja nemam drugog objašnjenja osim tebe i tvoje milosti kojom me pomažeš, pridižeš i poučavaš: Dosta ti je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje. I tvoja milost kao da je istovremeno i tvoja mudrost, i tvoje znanje, i tvoja razboritost jer kako bi mi milost dala osjećaj cjeline života kad ona u sebi ne bi nosila božansku mudrost koja osposobljava moj um da u sebi i svom postojanju vidim ipak i red, i razum i poredak.

Već dugo vremena ne pripadam onima koji vjeruju u nekog neodređenog i kaotičnog „nekoga“ koji ih vodi. Ja vjerujem u tebe, u živu osobu obdarenu beskrajnom mudrošću, znanjem i samilošću koja mi prašta, koja me usmjerava i koja me upravlja. Naravno ja ne mogu govoriti u ime egzistencije onoga koji je pored mene i sa mnom i ne mogu događaje njegova života tumačiti kao da sam ih ja sam proživio i oni mi pripadaju. Drugom mogu ponuditi tek neobjašnjivost i neshvatljivost načina kako me vodiš kroz život i kako sa mnom surađuješ. Ne očekujem da mi netko vjeruje i povjeruje. Svatko se za sebe i o sebi mora pobrinuti da shvati samog sebe i ono zašto svoga bivanja i postojanja u svijetu.

Tek sad godinama i godinama nakon mojih prvih djetinjih snova i želja meni se otkriva tek mali dio smisla mog života, ali i taj mali dio je toliko velik da me ispunjava neizmjernim zadovoljstvom. Tu sam gdje jesam i to sam što jesam. I gledati sebe kao tvoj projekt nisam uspijevao dok mi tvoja milost nije otvorila oči vjere da vidim paradoksalnu istinitost retka iz Pisma: Tvoj put nije moj put. Iako si apsolutno u pravu, opet tvoj i moj put se tako dobro poklapaju i ja sve češće i više s dubokom zahvalnošću prema tebi i tvojoj providnosti razumijevam onu poznatu mudrost kako Bog može i po iskrivljenim crtama pravilno pisati, pravilnije nego jedna iskrivljena životna egzistencija poput mene može i zamisliti.

Tvoj plan se ne spoznaje pukim misaonim naporom, jer to onda završava ili slučajem ili sudbinom. I ja sam u konačnici, makar sam to odbijao i pružao otpor, morao napraviti skok vjere, početi vjerovati kako bih ga primijetio. I što me začuđuje jest kako i u događajima patnje i bola kroz koje sam prošao sad mogu naslutiti tebe i shvatiti kako u njima stojiš pored mene. Bio si tu, zar ne? Uvijek si bio. Tek kada sam počeo vjerovati, mogao sam početi jasnije nazirati i naslućivati. Kao i Pavlu, i meni je netko, ili više njih, svojim životom, svjedočenjem, primjerom ili tek prolaskom kroz moj život reklo: Brate, otvori oči i progledaj! Moja zapanjenost i tada i sada graniči s nevjerom. Nemoguće da si me tako vodio i pratio! Nemoguće! Ja ne vjerujem! A opet, cjelina mog života i sveukupnost mog postojanja i to što sam ovdje gdje jesam i to što jesam mi govore drugačije.

I uz sve usputne padove, spoticanja i skretanja, kojih je nažalost uvijek više nego ravnih crta po kojima bi i ti lakše pisao, ja ti nemam ništa zauzvrat ponuditi. Baš i apsolutno ništa, osim svoje malene i neznatne ljudske zahvalnosti. Zahvalnosti jedne beznačajne, svakodnevne i ni po čemu važne i velike ljudske egzistencije. Ne znam što bih ti drugo mogao ponuditi kad je sve što imam ili jesam ionako od tebe. Ja sam svećenik i način kako si me do svećeništva doveo nema objašnjenja, osim tvoje milosti koja je ujedno i tvoja umnost, tvoj razum, tvoja razboritost i tvoja mudrost. I neka tvoja mudrost ostane sa mnom do kraja mog života i neka se potrudi sa mnom i neka me razborito vodi u pothvatima mojim.