Zašto se Isus krstio? [video]

Crkva u svojoj liturgiji ima jedan blagdan u kojem slavi događaj Isusova krštenja. Tog dana slavi Isusovu poniznost koju je pokazao time što se dobrovoljno svrstao u red grešnika i primio krštenje od svojeg preteče Ivana Krstitelja. To je ujedno trenutak kad se Otac objavio i kad je sišao Duh Sveti te se uzima kao početak Isusova djelovanja. Uistinu veličanstven događaj! No, je li Isusovo krštenje oduvijek bilo tako percipirano od strane kršćana? Ili im je ono stvaralo određene poteškoće i nukalo ih na dublje shvaćanje Isusova poslanje i Božjeg plana spasenja uopće? Na ta i mnoga druga pitanja, pokušat ćemo ovdje odgovoriti.

Najstariji povijesni izvještaj o Isusovu krštenju od strane Ivana Krstitelja nalazi se u Markovu evanđelju koji nam piše da je Ivan “krstio (…) i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha”, a mase koje su ga slušale primale su “od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe” (Mk 1, 4.5b). Usporedimo li taj opis krštenja na otpuštenje grijeha s vjerom rane Crkve da Krist “ne okusi grijeha” (usp. 2 Kor 5, 21, također slične navode vidjeti: Iv 8, 46; Heb 4, 15 i 7, 26; 1 Pt 2, 22; 1 Iv 3, 5), možemo se pitati: Ako je Isus bio bez grijeha, zašto je primio krštenje na otpuštanje grijeha i znači li to da je Isus zajedno s ostalima Ivanu ispovjedio svoje grijehe?

Dilemu možemo postaviti ovako: Ako je Isus imao grijeha, onda nije Bog. Ako nije imao grijeha, onda se nije trebao krstiti.

Drugi problem koji iz Isusova krštenja proizlazi je pitanje autoriteta. Je li veći Isus ili Krstitelj? Nama se to može činiti kao nešto očito riješeno u Isusovu korist, ali je li tako bilo oduvijek (usp. Dugandžić, 659)? Biblija nam svjedoči o mnogobrojnim sličnostima u opisima njihova života i djelovanja. Evo nekih: obojica su čudesno začeta, obojica pozivaju na obraćenje i krštenje, obojica najavljuju skoru apokalipsu, obojica imaju svojih učenika i obojica tragično završavaju ubijeni od strane lokalnih vlasti. Da su neki smatrali Krstitelja obećanim mesijom svjedoče nam već evanđelja (usp. Healy, 32), a njegovih učenika koji ga smatraju Kristom imamo još i u 4. st. nove ere (usp. Marcus, 85). Ne treba nas stoga čuditi da su, barem neki učenici, Ivana smatrali većim autoritetom od Isusa (usp. Dugandžić, 664) te da su to da je Ivan krstio Isusa, a ne Isus Ivana koristili kao argument u prilog svojem uvjerenju.

Zbog brojnih problema koje Isusovo krštenje stvara kršćanima, drži se da je ovo događaj koji je povijesno pouzdan: drugim riječima, gotovo i da nema sumnje da je Ivan zaista krstio Isusa (usp. Lujić, 137). Evanđelisti ne bi izmislili takav događaj (tzv. kriterij neugode).^[1] No, pitanja ostaju: zašto se Isus dao krstiti na obraćenje grijeha i zašto se dao podrediti Ivanu?

Zanimljivo je vidjeti kako se evanđelisti nose s ovim pitanjima. Primjerice, najstariji dostupan tekst, a to je Markovo evanđelje, jednostavno navodi da se Isus dao krstiti, ali da će krštenja koja će Isus kasnije činiti biti bolje, čega je Ivan svjestan: “Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim” (Mk 1, 8). Evanđelist Matej je vjerojatno smatrao za svoju zajednicu Markov opis nedovoljno jasnim pa dodaje da se Ivan protivio tome da krsti Isusa, ali da je popustio zbog toga što je Isus inzistirao: “Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti” (Mt 3, 14-15). Također, za Mateja, Ivanovo krštenje “nije moglo udijeliti oproštenje grijeha” (Limbeck 2009., 49.) i to je još jedna razlika u odnosu na Marka. Evanđelist Luka pak potpuno prešućuje da je Ivan krstio Isusa jer se prije Isusova krštenja već nalazio u zatvoru. Tako da Luka samo piše da se Isus krstio kad i sav narod (usp. Lk 3, 21a). Jasno, i kod Luke je Ivan još ranije tvrdio da dolazi veći od njega, kojem on nije dostojan odriješiti remenja na obući (usp. Lk 3, 16). Konačno, kod Evanđelja po Ivanu koje je nastalo posljednje, Ivanov je lik radikalno izmijenjen (usp. Porsch, 19.) do te mjere da niti nije nazvan Krstiteljem, nego samo svjedokom Svjetla (usp. Iv 1, 7). Čak štoviše, u ovom evanđelju Ivan eksplicitno za sebe tvrdi da nije Krist (usp. Iv 1, 20), a za Isusa implicitno tvrdi da jest Krist (usp. Iv 1, 34). I posljednje, u ovom evanđelju nigdje nije eksplicitno navedeno da je Ivan krstio Isusa.

Sve u svemu, evanđelja nam svjedoče da su, barem među nekim vjernicima, postojale rasprave i razilaženja oko uloga koje imaju Isus i Ivan i zato to pitanje evanđelisti ne mogu zaobići. Rasprave su se odvijale još za Isusova javnog djelovanja. Tako, primjerice, kod Luke i Mateja vidimo da se Ivan pitao je li Isus iz Nazareta Krist ili trebaju čekati nekog drugog (usp. Mt 11, 2-6 i Lk 7, 18-23). To Ivanovo pitanje, za koje je sasvim moguće da dolazi od njega tj. da se ne radi o kršćanskom umetku (usp. Marcus, 83), zapravo pokazuje da Ivan nije bio siguran je li Isus očekivani Krist, a logično da onda istu nesigurnost pokazuju i njegovi učenici.

To iščekivanje mesije, unatoč onome što možda piše u evanđeljima, nije bilo karakteristično za sve Židove, već tek za pojedine struje, grupacije, škole ili sekte. Dakle, nisu svi Židovi očekivali da će mesija doći za vrijeme njihova života, niti su svi smatrali da će Bog uskoro uspostaviti svoje kraljevstvo, niti da je potrebno za Abrahamove potomke da se krste itd. Neke se grupacije, u proučavanju Ivana, navode kao one koje ipak jesu imale takva vjerovanja: eseni, ebioniti, razne gnostičke skupine te zajednica s Kumrana (usp. Fitzmayer, 460). Nećemo ovdje ulaziti u detalje, već ćemo samo ustvrditi da su sve te zajednice, više ili manje, držale da je Bog obećao jednog posebnog mesiju koji će doći odvojiti žito od kukolja i da će se to ubrzo zbiti. Pritom su se posebno nadahnjivali apokalitpičnim tekstovima starozavjetnih proroka i deuterokanonskih knjiga. U tom su svjetlu shvaćali i svoju ulogu. Oni svojim djelovanjem moraju sve ljude, i Židove i pogane (usp. Fitzmayer, 468), potaknuti na obraćenje i čišćenje obredom krštenja (usp. Marcus, 62). Od 150. pr. Kr. pa sve do 300. posl. Kr. svjedočimo čitavom nizu raznih krstiteljskih pokreta koji su držali obred krštenja i unutarnjeg obraćenja važnijim od žrtvenih prinosa u Hramu (usp. Popović, 329). Prema svemu sudeći, Ivan je bio iste misli kao i te skupine (usp. Limbeck 1999., 20), a vjerojatno je neko vrijeme i bio član Kumranske zajednice (usp. Marcus, 62).

To se očituje u njegovim propovijedima (usp. D-133, br. 53) te prorocima koje citira. Dapače, Ivan sebe smatra važnim faktorom u cijeloj priči jer nije dovoljno samo krstiti se, već to krštenje treba učiniti upravo on (usp. Limbeck 1999., 19). Ljudi trebaju doći k njemu, baš na rijeku Jordan (usp. Healy, 31) da se krste, ne mogu si dopustiti da to čini bilo tko. Zato i ne čudi da je povjesničarima prihvatljivo da je Ivan sebe vjerojatno smatrao prorokom poput Ilije (usp. Healy, 33), ako ne i samom inkarnacijom istog, budući da su neki Židovi vjerovali da se Ilija mora vratiti (usp. Marcus, 88). Takvom razmišljanju u prilog idu evanđelja koja navode da ljudi pitaju Ivana (kao i Isusa) je li on Ilija ili koji od proroka (usp Iv 1, 21).

Sve u svemu, Ivan je, čini se, vjerovao da vrši neko eshatološki važno i posebno krštenje. Ono se ne bi smjelo olako poistovjetiti s prozelitskim krštenjem pogana iz 2. st. (usp. Marcus, 79), a niti samo s obrednim pranjem (usp. Marcus, 78). No, je li to krštenje brisalo grijehe? Jesu li njime krštenici primali Duha Svetoga? Ovo su samo dva od nekoliko važnih pitanja koja se ovdje sama po sebi nameću i koja umnogo nadilaze okvir i formu ovog kanala.

Naime, s jedne strane je očito da kršćani oduvijek smatraju, zajedno s Isusom, krštenje koje oni podjeljuju superiornijim Ivanovu. Ukoliko bi Ivanovo krštenje zaista brisalo grijehe i darivalo Duha Svetog, onda zajedno s Jeronimom možemo zaključiti da bi kršćansko krštenje postalo nepotrebno (usp. Marcus, 71).

No, s druge strane, teško se oteti dojmu da je Ivan vjerojatno sa svojim učenicima i ljudima koji su ga slušali vjerovao da njegovo krštenje briše grijehe. Na kraju krajeva, čovjek se zove Ivan Krstitelj. Teško je povjerovati da su ljudi masovno dolazili na daleku rijeku Jordan da ih krsti Ivan vjerujući da to krštenje nije ono pravo i da će se ionako opet morati krstiti (usp. Marcus, 65). I ovo je samo jedna od nekoliko točaka u kojima je moglo doći do pucanja između nekih Ivanovih i Isusovih učenika (usp. Lujić, 141), a možda i do razilaženja između Ivana i Isusa. Jasno, sasvim je moguće da je kasnije Ivan prepoznao u Isusu svog mogućeg nasljednika ili čak nekoga tko je veći od njega (usp. Marcus, 88). Evanđelja navode da su neki Ivanovi učenici s vremenom postali Isusovi učenici (usp. Iv 1, 35-42). I takvi su scenariji povijesno gledano prihvatljivi. Ali teško je biti siguran što se tu, kako i kada zapravo dogodilo.

A to nas sve dovodi do klasičnog pitanja: kako je Isus percipirao samog sebe? Sasvim je sigurno da Isus nije počeo širiti evanđelje čim se rodio jer nije znao ni govoriti ni hodati (usp. KKC br. 472). Pa čak i ako je Isus bio svjestan čitavog Božjeg plana spasenja i svoje božanske naravi od najranije dobi, opet to ne znači da je odmah znao i mogao to otajstvo izraziti ljudskim riječima i kategorijama (usp. Brown, br. 71). Stoga se čini izglednijim da se ta sposobnost u čovjeku Isusu razvijala postupno (usp. Lk 1, 80; 2, 40.52). Pritom se čini vrlo vjerojatnim da je rano u životu počeo pokazivati određenu karizmu, dar za razumijevanje i tumačenje Pisma ili pak umijeće govornika (usp. Lk 2, 46-47; 4, 22; Iv 7, 15.46). Također se čini izglednim da je kao takav prepoznat od dijela puka i prije nego ga je Ivan krstio (usp. Marcus, 97). Moguće da je smatrao Ivanovo krštenje važnim za vlastito javno djelovanje (usp. Fitzmayer, 482). Je li to samo zato da bi tako lakše bio prihvaćen od šire populacije, je li to zato jer je htio dobiti neko priznanje osobe koja je smatrana autoritetom, je li to zato jer je htio zadovoljiti određenu formu ili pak puninu pravednosti…? Na ta i mnoga druga pitanja teško je odgovoriti. Za katolika ovdje postoji niz prihvatljivih odgovora, ali i niz onih koji mu nisu prihvatljivi. Primjerice, Jeronim izvještava da je u jednom izgubljenom evanđelju, tzv. Hebrejskom evanđelju “Isus odbio da ga krsti Ivan Krstitelj jer nije svjestan bilo kojeg grijeha” (Limbeck 2009., 52.).^[2] Drugim riječima, teza da je Isus Ivanu ispovjedio neke konkretne grijehe, za kršćane nije prihvatljiva.

Sve u svemu, jedno jednostavno pitanje: Zašto je Isus kršten? – zapravo otvara čitav niz zanimljivih i uzbudljivih tema. Istraživanjem tog pitanja dolazimo toliko blizu povijesnog Isusa da ga gotovo možemo vidjeti. Ipak, mnogo toga ne možemo decidirano tvrditi. No, dobro, zašto je Isus kršten? Pa… teško je znati. Čini se prihvatljivim da se Isus načelno slagao s Ivanovim propovijedanjem (usp. Limbeck 1999., 21; Lujić, 137) i moguće smatrao da zajedno djeluju na sličnom poslanju: pripremi ljudi na dolazak Mesije i Božjeg kraljevstva (usp. Marcus, 91). Budući da znamo da je Isus često molio ili se povlačio i postio da bi se bolje pripremio na djelovanje ili prepoznao što mu je činiti, ne čudi da je i primanje Ivanova krštenja mogao shvatiti kao jedan oblik pripreme ili ispunjenja pravednost, solidariziranja s narodom (usp. Marcus, 81) da bi se onda mogao potpunije posvetiti širenju evanđelja. No, bilo sâmim činom krštenja, bilo kasnije, Isus eksplicitno započinje javno živjeti svoju ulogu Božjeg pomazanika i posebnog Božjeg Sina čije krštenje nadilazi ono koje je dijelio Ivan.

Ovo naravno nije nešto što se mora vjerovati, već je samo jedan mogući scenarij koji je za katolike načelno prihvatljiv, a poklapa se s onim što nam bibličari i povjesničari otkrivaju kao povijesne činjenice.

Da, ovo je možda antiklimaktičan završetak. Pa ćemo, u knjiškom stilu reći, umjesto zaključka, čini se da je ovoga puta samo putovanje bilo vrjednije od cilja. Jer, ipak smo putem otkrili mnogo toga vrijednog što nam pomaže bolje shvatiti kontekst u kojem Isus djeluje, a onda bolje upoznati njega, njegove učenika i način na koji Bog djeluje.

LITERATURA:

Brown, Raymond E., S. S. – Responses to 101 Questions on the Bible, 1990.
Dugandžić, Ivan – Osporavani Mesija – progonjena zajednica. Slika Ivanove zajednice potkraj prvoga kršćanskoga stoljeća, 2004.
Fitzmayer, Joseph A., S.J. – The Anchor Bible. The Gospel According to Luke (I-IX), 1981.
Healy, Mary – The Gospel of Mark. Catholic Commentary on Sacred Scripture, 2011.
Karlić, Ivo i Marina, Marko – Između psihologije i povijesti: novi pristup u proučavanju povijesnog Isusa i kritika kriterija autentičnosti, Nova prisutnost vol. 16, br. 2, 313-332,
Limbeck, Meinrad – Markovo evanđelje, 1999.
Limbeck, Meinrad – Matejevo evanđelje, 2009.
Lujić, Božo – Isusova otvorena antropologija, 2005.
Marcus, Joel – John the Baptist in History and Theology, 2018.
Papinska biblijska komisija – Židovski narod i njegova sveta pisma u kršćanskoj Bibliji (D-133), 2003.
Popović, Anto – Novozavjetno vrijeme. Povijesno-političko i religiozno-kulturno okruženje, 2007.
Porsch, Felix – Ivanovo evanđelje, 2002.

^[1] Naravno, uvijek valja imati na umu da se ne radi o savršenom kriteriju, tj. moguće je ponuditi i protuargumentaciju na tu retoritku i osporiti povijesnot događaja krštenja (usp. Karlić, Marina 323-328).

^[2] »Njegova majka i njegova braća rekoše Isusu: ‘Ivan Krstitelj krsti na oproštenje grijeha. Idemo i mi da primimo krštenje od njega.’ Isus im odgovori: ‘Što sam ja zgriješio, da idem i da se krstim? Ali možda govorim u neznanju i možda sam zgriješio, da to i ne znam’« (citirano prema Dugandžić, 660).

Krštenje Gospodinovo