Zauzeti Božje mjesto

Nisu te izdali farizeji. Otvoreno su ti se suprotstavljali. Otvoreno su te mrzili. Barem u tome nisu bili dvolični. Jedan od učenika te izdao. Jedan od onih kojega si ljubio. Uznemirujuće je spoznati kako se zlo može uvući u sve kutke i područja onoga što kažemo i tvrdimo kako je sveto. I najsvetije je u opasnosti da ga zlo osvoji i ispuni čovjekovom slobodnom odlukom za zlo.

Tim je gore po sve nas kad nas netko uspijeva zavesti i navesti na zlo za koje tvrdi kako ima podršku od tebe, kako si ti onaj koji je dopustio zlo u svoje vlastito ime. Kad nas netko prevari zlom koje proglasi svetim i nedodirljivim. Zlo može prodrijeti svugdje ako ga puštam i ako mu se ne oduprem. Može zahvatiti i najsvetije tajne i najsvetije čine koje činim u tvoje ime. Bliskost s tobom koliko god bila intimna i povjerljiva ne spašava me od mogućnosti da me zlo i tada obuzme.

Pitam se kako se zlo uspijeva uvući tako duboko u mene? Zahvatiti čak i moj odnos s tobom? Kako je to moguće? Rekao bih kako se to događa onda kada između tebe i sebe izbrišem granicu tko je tko i zauzmem tvoje mjesto. I mene zlo uvijek na to nagovara. Zauzmi njegovo mjesto. Božje mjesto. Budi onaj koji je gospodar dobra i zla.

Tko nije u napasti odgovoriti pozitivno na tu ideju? Barem ponekad? I što se više penjem u strukturama moći i kontrole to sve izazovnije zvuči taj poziv zla. Zauzmi Božje mjesto. Ničim nisam oslobođen od napasti na zlo. I ništa me ne štiti. Pripadati religiji, političkoj opciji, društvenom miljeu. Pripadati bilo čemu od onoga za što nekritički mislimo kako su svi tu od zla zaštićeni i zli ne mogu biti jer se nalaze u toj privilegiranoj skupini samo umanjuje moju sposobnost da jasnije i bolje uvidim zlo koje me privlači.

Nisam li ponekad upravo bio takav? Pripadajući nekoj od „svetih“ kasti izabranih, nekoj od „božanskih“ skupina koje si navodno od rođenja oslobodio sposobnosti činjenja zla ne samo da sam postao slijep na zlo, nego zaštićen „svetim“ i nedodirljivim zidovima sebe opravdavao u zlu kako je meni dopušteno činiti zlo. Ja sam izabran za razliku od ostalih i ti se slažeš i odobravaš zlo koje činim.

Uvijek kada neki „svetac“ zasluženo padne s trona u transparentnost odgovornosti i krivice za učinjeno zlo (nažalost neki su trebali puno prije ako ne i davno) ne budem iznenađen onim uvijek banalnim i naivnim iznenađenjem: pa zar i on ili ona??? Odmah se sjetim tko je tebe izdao, tko je tebi učinio zlo. Onaj koji ti je bio jako blizak i godine proveo s tobom do tvojih nogu slušajući te kako upozoravaš čovjeka kako neprestano mora bdjeti nad sobom i svojim postupcima kako ga zlo ne bi prevarilo i svladalo. Napose kako ne bi čovjek došao u napast da zlo opravdava tvojim imenom i pozivom na tvoje dopuštenje ili odobrenje koje ti nikada nisi dao i nikada ne bi dao.

Više se ne čudim kada netko od „velikih“ jer pripada skupini „čistih i nevinih“ iznenada bljesne na obzoru svojim kreativnim skrivanjem zla koje je godinama ili desetljećima činio drugima. I izgleda što je bio „veći“ i gore iznad nas to su njegova opravdanja kreativnija, a ne treba zaboraviti kako je i samo zlo ne samo razorno, nego i kreativno posebno kada se želi opravdati i od sebe odbaciti krivicu i odgovornost.

I ta kreativnost u opravdanju učinjenog zla ide tako daleko da se u nekom trenutku kao argument nad argumentima tvrdi kako je zlo koje je učinio bilo tvoja želja, tvoja zapovijed, tvoj zahtjev. Ti si njemu ili njoj negdje nekako za razliku od normalnih ljudi posebno objavio kako u činjenju zla nema ništa pogrešno i kako čovjek učini zlo i vidje čovjek da je učinio zlo i zlo bijaše veoma dobro da obrnem riječi Pisma o tvojoj dobroti kod stvaranja slobode.

Sve granice koje sam postavio u odnosu na zlo su porozne i propusne. Ono može prodrijeti u moj um, u moje ideje, u moju samosvijest, u moju savjest, u moje biće i u moje postojanje. Ono može u konačnici što ga čini zaista strašnim i užasnim prodrijeti i obuzeti moj odnos s tobom i prema tebi. Tako olako prihvaćam kako postoje povlaštene skupine „izabranih i prosvjetljenih“ koji su takvi da su gotovo poput tebe. Oni su oslobođeni kušnje zla i nikad ga ne čine i ne mogu učiniti čak i kada bi to htjeli. Ako ga i čine treba ga opravdati na isti način na koji ga i oni opravdavaju. Zlo koje smo učinili učinjeno je u Božje ime, stoga je ono neko dobro. I to čovjek uradi. Zamjeni svoje mjesto s Bogom, a onda zamjeni mjesto dobra i zla.

I tako dobijemo čovjeka ponekad i vjernika koji ne vidi zlo koje čini, jer nema Boga koji bi uputio prigovor da se to ne smije činiti. Čovjek sam sebi upućuje prigovor i sam sebe opravdava pred vlastitim zlom kojega čini drugima i samom sebi. Ne postoji privilegirani čovjek niti privilegirana skupina otporna na zlo. Postoje tek pojedinačni ljudi koji mu se nastoje svaki dan oduprijeti. Bilo da ga ne čine i odbijaju činiti bilo da o njemu ne šute, nego o njemu javno govore.

Svaki put kad glumim iznenađenje spoznajom da je netko učinio zlo, u sebi ostajem svjestan prisutnosti zla i u meni i oko mene i kojom brzinom i lakoćom me može obuzeti ako ne bdijem i zaspem i nad svojom savješću i nad svojom odgovornošću i nad svojom krivicom za zla koja sam već učinio. I kad se drugi iznenađeni i u nevjerici pitaju kako je moguće da je on ili ona to mogao učiniti sjetim se zla koje ti se dogodilo kad si izdan. Izdao te onaj kojega si ljubio. On je sjedio pored tebe i hodao s tobom i čuo je te puno puta kad si rekao bdijte i molite da ne padnete u napast, bdijete i molite da vas zlo ne obuzme. Bdijte i molite jer su sve ljudske granice porozne i propusne jer je zlo od njih i inteligentnije i kreativnije, ono će naći način kako da i čovjekov s tobom zatruje i uništi.

Zlo je na neki način svugdje oko mene i bio bih površan i neozbiljan kada bih se iznenadio i šokirao otkrićem, viješću i spoznajom kako je netko „gore“ „čist i svet“ počinio teška i gnjusna zla. Na zlo uvijek treba računati. I nikada ne treba prestati bdjeti. I moliti. Barem kad se bdije i moli ako ništa drugo čovjek jasnije vidi njegov dolazak, makar je u tom trenutku nažalost protiv zla nemoćan. Ali, barem ga jasno vidim i znam da sam ga učinio. Možda mi to kasnije pomogne kad budem trebao odgovarati pred tobom za zla koja sam učinio.

I možda mi to pomogne da izbjegnem najveću od svih opasnosti u djelovanju zla. Trenutak kada vjernički i teološki um tvrdi i uči kako čovjek učini zlo i vidje čovjek zlo koje učini i bijaše veoma dobro. Pisma govoreći o stvaranju izričito tvrde suprotno. Ali, nije li se dogodilo, i koliko se puta dogodilo i koliko će se puta još dogoditi da i Pisma budu objekt i predmet zla i da uzimajući Pisma kao argument čovjek za zlo kaže kako ga čini u tvoje ime? I bijaše veoma dobro. Trenutak kada čovjek zauzme tvoje mjesto i dobro zamijeni zlom.