Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!
Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi
Uoči Bijele nedjelje, nedjelje Božanskoga milosrđa, prije devetnaest godina, 2. travnja 2005. u 21.37 sati umro je, suobličen Kristu, papa Ivan Pavao II. Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi (Iv 12,32). Te Kristove riječi ostvarile su se na pogrebni dan Ivana Pavla II. 8. travnja 2005. godine. Čovječanstvo ne pamti da se ikad u povijesti ljudskoga roda okupilo toliko i takva svijeta oko odra jednoga čovjeka. Bilo je to najveće okupljanje velikih vođa i običnih ljudi, a ujedno i najveći medijski događaj u povijesti čovječanstva. Svečanom obredu oproštaja od Velikoga pape prisustvovalo je 15 kraljeva, kraljica, prinčeva i velikih vojvoda, 40 predsjednika država, 25 premijera i oko 120 drugih političkih i vjerskih nekršćanskih velikodostojanstvenika, 157 kardinala, 700 nadbiskupa i biskupa, 3000 prelata i svećenika. Obrede, koje je pred više od dva milijuna hodočasnika, predvodio dekan Kardinalskoga zbora, njegov budući nasljednik, Joseph kardinal Ratzinger, pratilo je oko deset tisuća novinara, izravno prenosilo 137 televizijskih mreža iz 81 zemlje sa svih pet kontinenata, gledalo preko televizijskih ekrana više od tri milijarde ljudi.
Na početku svoga pontifikata govorio je:
Papa ne može biti zatočenik Vatikana. Želim doći do svih… od stepskih nomada do redovnika i sestara u njihovim samostanima… Želim prekoračiti prag svakoga doma.
U 27 godina kormilarenja Petrovom lađom (1978.–2005.) poduzeo je 104 putovanja, posjetio 103 zemlje, prevalio oko dva milijuna kilometara, što je isto kao da je više od trideset puta obišao zemlju ili tri puta išao na Mjesec. Na tim putovanjima susreo se s više od četiri stotine milijuna ljudi. Htio je doći svima, i na kraju svi su došli k njemu. Da, kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi.
Neposredno prije smrti, tvrde očevidci, Papa je pogledao prema prozoru ispod kojega je na trgu Sv. Petra mnoštvo molilo, uzdignute ruke na blagoslov Urbi et orbi izgovorio posljednju riječ Amen i izdahnuo. To nas opet podsjeća na raspetoga i uskrsnuloga Krista, koji umirući izriče svoj Amen – Dovršeno je (Iv 19,30) i uzlazeći na nebo podiže ruke i u svojim učenicima udijeli blagoslov Urbi et orbi (usp. Lk 24,50). Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa sada stoji na prozoru doma Očeva, gleda nas i blagoslivlja nas, rekao je u svojoj propovijedi na pogrebnoj misi kardinal Ratzinger.
Budite narod nade
Obljetnica smrti svetoga pape Ivana Pavla II. budi nezaboravne uspomene u hrvatskom narodu. Najzaslužniji je za priznanje suverene Hrvatske države. Triput nas je pohodio.
Proslava 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije
Prvi put u povodu 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije 10. i 11. rujna 1994. godine. Zagrlila ga je cijela Hrvatska. Dočekalo ga je gotovo milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu. Zemlju koja je još uvijek krvarila i vidala ratne rane, pozvao je na praštanje i pomirenje. Kao što Sava i Dunav povezuju ove prostore s europskim zemljama, tako su i dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, pozvane da se međusobno susreću i povezuju narode tih prostora. U toj metafori rijeka možemo gotovo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovome teškom povijesnom trenutku – rekao je Papa i nastavio – Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: Mir!
Proglašenje kardinala Stepinca blaženim i 1700. obljetnice grada Splita
Četiri godine kasnije pod geslom Bit ćete mi svjedoci! dolazi proglasiti kardinala Stepinca blaženim i uzveličati proslavu 1700. obljetnice grada Splita. Na tom hodočašću od 2. do 4. listopada 1998. povezao je hrvatski sjever i jug, Zagreb i Mariju Bistricu sa Splitom i Solinom. U zagrebačkoj zračnoj luci rekao je:
Dolazim k vama kao hodočasnik evanđelja, slijedeći stope prvih svjedoka vjere. Dolazim ubrati plodove hrabroga svjedočanstva što su ga pružali pastiri i vjernici sve od prvih stoljeća kršćanstva. Ti su se plodovi očitovali u svemu svojemu bogatstvu posebno u teškim vremenima: u doba rimskih progona na početku, zatim u doba turskoga prodora i okupacije, te u najnovije vrijeme, u doba strašnoga komunističkog progona.
U Mariji Bistrici govoreći o blaženom kardinalu Stepincu ustvrdio je da se u njegovu liku spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama.
U Splitu na Žnjanu dočekalo ga je pola milijuna vjernika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Pozvao ih je da kao kršćani nastoje dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti što su ih potkopali prijašnji totalitarizmi i nedavno nasilje.
Proglašenje časne sestre Marije Petković blaženom
Svoje stoto jubilarno putovanje od 5. do 9. lipnja 2003. godine namjerno je htio provesti, kako reče, kod svojih Hrvata, ostati kod njih gotovo pet dana, proslaviti s njima svetkovinu Duhova, proglasiti časnu sestru Marije od Propetoga Isusa Petković blaženom, posjetiti Dubrovnik, Osijek, Đakovo, Zadar i Rijeku.
U Dubrovniku je pod Misom proglašenja Marije Petković blaženom 6. listopada istaknuo:
S radošću dođoh u ovaj drevni i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća zajedničkoga dobra, o čemu svjedoče u kamen uklesane riječi na vratima tvrđave Lovrijenac: ‘Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta’, i one na vratima Vijećnice u Kneževu dvoru: ‘Obliti privatorum, publica curate – Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro.’
Hrvatske žene kao supruge i majke pozvao je da nastave gledati na osobu očima srca te joj ići u susret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju. Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici, a Bogu posvećenim ženama, koje su prihvatile poziv na nasljedovanje Krista nepodijeljena srca, u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, poručio je neka se ne umore vjerno odgovarati na jedinu Ljubav svoga života. Posvećeni život nije samo velikodušno zalaganje ljudskoga bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca.
Leteći zrakoplovom 7. lipnja prema Osijeku i Đakovu divio se ljepoti slavonske ravnice, žitnici Hrvatske i obratio se zemljoradnicima riječima ljubavi:
Nakon teških vremena rata, što ih je u stanovnicima ovoga kraja ostavio duboke i još uvijek neizliječene rane, zalaganje za pomirbu, solidarnost i društvenu pravdu zahtijeva hrabrost pojedinaca prožetih vjerom otvorenih bratskoj ljubavi, osjetljivih na obranu dostojanstva osobe stvorene na sliku Božju.
Riječanima je 8. lipnja stavio na srce: Budite narod nade. Budite narod koji moli, a 9. lipnja raspjevane Zadrane pozvao da budu vjerodostojni svjedoci. Opraštajući se istoga dana od drage mu Hrvatske uputio je tople riječi svim Hrvatima:
Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnja uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži hrvatska! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi! Zemljo hrvatska, Bog te blagoslovio!
Hvala ti, Sveti Oče, ostat ćeš neizbrisiv u srcima Hrvata za sva vremena!