»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Žena, muškarac, bešćutnost


Bešćutnost je iskrenost bez nježnosti i poštovanja. Ona nije ona bešćutnost kada se drugog ostavlja na cjedilu. Ona je ona komunikacijska bešćutnost koja nema nikakvog ljudskog i intimnog osjećaja prema osobi drugog. Odnos muškarca i žene zahtijeva iskrenost. Bez nje teško je išta izgraditi da traje. Mora li ta iskrenost biti bešćutna, bez imalo nježnosti i ljubavi prema jednom od njih dvoje? U odnosu muškarca i žene s pravom se puno polaže na iskustvo iskrenosti jer iz nje se djelomično rađa sposobnost i mogućnost međusobnog povjerenja i neskrivanja onoga što se ne bi trebalo skrivati od muškarca ili žene.

Bešćutnost kao surova i bezobrazna iskrenost koja ne osjeća nikakvo poštovanje pred osobom drugoga ništa ne rješava. Ako i rješava iza sebe ostavlja dublje rane i teže poteškoće poput teško oprostivih uvreda i omalovažavanja dostojanstva osobe. Bešćutan muškarac ili bešćutna žena kada izriče istinu o drugom istovremeno drugog vrijeđa i ranjava. U tom je tragičnost i opasnost bešćutnosti. Dok prividno teži izreći istinu ona svojim govorom cilja na osobu drugog. Istina je sporedni događaj u bešćutnosti, važno je govorom zahvatiti drugog tako da ga se uvrijedi i povrijedi.

Reći ja sam takav ili takva, nosi se s tim kako znaš ne opravdava bešćutnost jer iskrenost između muškarca i žene moguća je s puno više pažnje, ljubavi i dostojanstva nego kod bešćutnosti. Dok bešćutnost kao bezobrazna iskrenost cilja na osobu, a ne na istinu s namjerom da ju se omalovaži, iskrenost koja cijeni i poštuje cilja uvijek na istinu, ne na osobu. Bešćutnost svoje opravdanje crpi iz jednostranog shvaćanja načina kako se izriče istina o nekom, posebno kako se ta istina drugom prenosi.

Bešćutnost smatra da se istina mora prenijeti na najgori, najuvredljiviji i najneugodniji mogući način jer samo takav prijenos prenosi cijelu istinu. Tako se neki fizički nedostatak muškarca ili žene tumači istinito, ali tako surovo i uvredljivo da izrečena istina ne pomaže čovjeku da se osjeća bolje ili radi na sebi nego još više emotivno i psihološki propada. Izrazi poput debela kao krava, glup kao konj i mnogi drugi koje nažalost muškarci i žene razmjenjuju, izraz su bešćutnosti koja razara. Sasvim drugačije izgleda kada muškarac i žena zajedno primjećujući vlastite nedostatke s puno pažnje i poštovanja nastoje pomoći jedno drugom da ih prevladaju i nadiđu.

Razlika između bešćutnosti i dostojanstvene iskrenosti je odnos prema osobi muškarca ili žene. Dostojanstvena iskrenost s puno uviđavnosti, obzira i pažnje skreće pozornost na nedostatke, probleme i nesporazume. Nadalje, dostojanstvena iskrenost ne krije istinu niti ju kamuflira, ali ju izriče na način koji ima obzira prema osobi muškarca ili žene. Dostojanstvena iskrenost ne krije istinu, ali poštuje osobu i nastoji uskladiti svoj govor tako da istina ne bude skrivena, ali i da osoba ne bude povrijeđena istinom.

Bešćutnost počinje s istinom, ali završava direktnim, ponekad vrlo brutalnim i surovim napadom na osobu. Bešćutnost je neskladnost između istine i osobe kojoj se prenosi, jer se tijekom prijenosa istina zaboravlja, a cilja se samu osobu kako bi ju se povrijedilo. Bešćutnost je zaborav dostojanstva istine i dostojanstva osobe i njihovog međusobnog odnosa. Pokretač bešćutnosti nije misao o izricanju istine po svaku cijenu, nego izricanje istine, ali samo da se muškarca ili ženu povrijedi, uvrijedi i omalovaži. Na drugoj strani dostojanstvena iskrenost za moto ima također prijenos istine sa samosviješću kako i na koji način tu istinu priopćiti muškarcu ili ženi da ih se ciljano i svjesno ne omalovažava i ne vrijeđa.

Iako se može steći dojam da je dostojanstvena iskrenost zapravo laganje o samoj istini, kao primjer odnosa bešćutnosti i dostojanstvene iskrenosti možemo promotriti u Isusovom ponašanju prema onima koji traže od njega oproštenje. Isus nije bešćutan niti prema jednom grešniku, dok istovremeno ne skriva istinu o njihovim grijesima. Isus je bešćutan i nemilosrdan prema grijehu, ali ne i prema čovjeku. Međutim, način na koji Isus priopćava istinu čovjeku o njegovim grijesima odvija se kroz dostojanstvenu iskrenost. Isus poštuje dostojanstvo ljudi kojima oprašta, ali je bešćutan prema istini da su učinili grijeh. Isus niti laže niti kamuflira istinu. Tko god mu prilazi zna da će Isus prema njegovim grijesima biti bešćutan i nemilosrdan, ali će im to priopćiti bez da ih vrijeđa i omalovažava.

Isusovo oproštenje grijeha se može gledati kao dio procesa dostojanstvene iskrenosti. Isus prepoznaje čovjekovu slabost, osjeća njegovo kajanje i vidi želju za promjenom. I dok je bešćutan prema istini grijeha jer učinjeni grijeh je istinit, u smislu nešto je zgriješeno i tu nema laganja i izmotavanja, Isus je dostojanstveno iskren prema samom čovjeku i s puno ljubavi, pažnje i obzira podsjeća na težinu grijeha i oprašta. Dostojanstvena iskrenost ne sastoji se toliko u dostojanstvu onoga koji izriče istinu nego u samosvijesti da onaj drugi kome istinu trebam reći iskreno, otvoreno i nepatvoreno zaslužuje da mu se ta istina prenese na jedan ljudskiji i čovječniji način bez da se samoj istini oduzme išta od njezine istinitosti.

Muškarac i žena ponekad su u odnosu bešćutnosti uvjereni da će bezobrazna iskrenost, sirova i brutalna, koja zaboravlja istinu kao temeljni motiv iskrenosti, pomoći njihovoj međusobnoj komunikaciji. Međutim, bešćutnost će samo generirati nove rane i ožiljke koji će u nekom trenutku istinu potpuno zanemariti i zaboraviti i sve će prijeći u međusobni obračun do najdubljih i intimnih tajni i sfera u kojima više neće biti moguće niti započeti neku novu komunikaciju.

Bešćutnost je fenomen koji kada zahvati odnos muškarca i žene rađa izvitoperenim shvaćanjem odnosa iskrenosti, istine i osobe, gdje u konačnici najvažniji element bešćutnosti postaje komunikacijski napad i vrijeđanje same osobe. Istina i iskrenost u fenomenu bešćutnosti imaju samo privremenu i prijetvornu ulogu. Nakana bešćutnosti je uvijek zla želja da se drugog izvrijeđa i omalovažava pod krinkom istine koju eto muškarac ili žena nisu sposobni podnijeti. Čak i kad je istina da je netko u nekim svojim ljudskim karakteristikama nesavršen, mora li se njegova ili njezina nesavršenost izgovarati bešćutnostima koje muškarci i žene svakodnevno koriste misleći da time izgrađuju iskrenost i međusobnu blizinu? Ružne i pokvarene riječi usmjerene protiv dostojanstva poput krava, konj, debil, glupača, idiot, posvuduša, papučar, oštrokondža, vještica, makar i upućivale na neke ljudske nedostatke, uvredljivi su i omalovažavajući izričaji bešćutnosti koja, kako i sami izrazi pokazuju, ne cilja na istinu i iskrenost nego na samu bit ljudske osobe.

Ovakvim izrazima produbljuje se bešćutnost, a istina i iskrenost se gube i rastaču. Dostojanstvena iskrenost ne upotrebljava omalovažavajuće izraze i riječi i ako ih ikada upotrijebi traži za njih oproštenje. Dostojanstvena iskrenost nastoji uvijek imati pred sobom odnos iskrenosti, istine i osobe prema kojoj je čovjek iskren i kojoj želi priopćiti istinu. Isus je itekako mogao biti bešćutan. Ali kakav bi to bio Isus i kakvo bi to bilo kršćanstvo da je Isus bio bešćutan, zaboravljajući svoj odnos prema istini i načinu kako će ju priopćiti grešniku kojemu oprašta? I dok sam Isus nije prihvaćao bešćutnost kao način komunikacije s grešnicima, ne umanjujući pri tom poraznu istinu njihovih grijeha, ponekad muškarac i žena misle kako će njihova međusobna bešćutnost pomoći njihovom zbližavanju i izgradnji intimnosti, nesvjesni da su na putu da zaborave i iskrenost i istinu i usmjere se na to kako će brutalno i bezobrazno iskreni jedna prema drugom međusobno se izvrijeđati i povrijediti.

Svaka iskrenost ima svoj jezik. Jezik bešćutnosti je jezik vrijeđanja i omalovažavanja. Jezik dostojanstvene iskrenosti je jezik koji ne skriva i ne zaobilazi istinu, ali jezik koji je svjestan da se istina drugoj osobi može izreći s puno obzira, pažnje i poštovanja, bez da istina izgubi na svojoj cjelovitosti niti druga osoba na svom ljudskom dostojanstvu.