Utorak, 27 srpnja

Žena, muškarac, briga


Briga nije prolazno iskustvo. Intenzitet brige se mijenja. Briga je utkana u čovjeka. Shvaćanje brige povezano je s poimanjem života. Ondje gdje je središte čovjekove brige, ondje je i središte njegovog postojanja. Briga može biti opasna. Iscrpljujuća. Pogubna do mjere da se počinje mrziti onoga koji nam je povjeren na brigu. Iako plemenita briga može roditi mržnju i prijezir. I muškarac i žena stvorenja su brige. Briga ih obilježava. Briga prožima njihov odnos. Njihov rast i sazrijevanje uključuje brigu o mnogo stvari i pojedinačnih i zajedničkih. Briga o drugoj osobi traži hrabrost. Usmjerenost na budućnost. Stabilnu osobnost. Prihvaćanje mogućnosti i realnosti samoodricanja.

Možda postoji ona briga iz koje sve proizlazi? Briga koju bismo mogli opisati kao odnos prema egzistenciji drugog. Odnos prema egzistenciji žene ili muškarca. Odnos prema egzistenciji drugog stavlja pred čovjeka njegovo ili njezino postojanje kao temeljno i najveće dobro. Život drugog kao dobro iz kojega proizlazi sve ostalo što konkretnoj ženi ili muškarcu pripada. Odnos prema egzistenciji žene ili muškarca nije puko priznanje njihovog postojanja kao osobe. U pitanju je stvarni i aktivni odnos prema životu druge osobe s kojom se živi u braku. Odnos prema egzistenciji bračnog druga uključuje i ono što se javlja i događa kao nepredviđeno, neplanirano i iznenadno. Posebno mjesto u tim iskustvima i događajima ima iskustvo brige. Briga za nju. Njezino dobro. Njezino fizičko i psihičko zdravlje. Podrška. Razumijevanje. Komunikacija. Sve su to manifestacije one temeljne brige koja nas poziva i od nas zahtjeva da postojanje drugog prihvaćamo i živimo kao da je naše. Kao da nam pripada. Kao da smo mu identični. I u onom izričaju kako će dvoje njih postati i biti jedno tijelo, jedan život prisutna je u temelju briga kao nastojanje da muškarac ili žena birajući jedno drugo za središte svog života istovremeno otkrivaju i brigu unutar tog središta.

Staviti u središte života svoju suprugu ili svoga muža znači prihvatiti postojanje  brige za njega ili za nju. Ne kao prolaznog iskustva ili usputnog osjećaja. U pitanju je duboka, snažna i dugotrajna odluka i napor da on ili ona budu središte života. Iz temeljne brige za egzistenciju muškarca ili žene u braku rađaju se sve druge bračne, obiteljske, rodbinske, prijateljske, financijske brige. Središte našeg života nerijetko je povezano s mjestom druge osobe koja zauzima naš emotivni, duhovni i psihološki prostor. Muškarac ili žena postaje središte našeg interesa, našeg smisla i našeg postojanja i time postaje naša temeljna i prvotna briga. Objekti ili osobe o kojima najviše brinemo istovremeno postaju smisao i svrha našeg postojanja i naših napora. Kada se izgubi ili nestane objekt brige, događa se da i smisao i svrha truda i napora oslabi i izgubi svoj cilj. Briga o drugom ljudskom biću nije uvijek slobodan izbor. I ne može biti predmet, odnosno objekt kockanja ili pogađanja. Ponekad u odnosu muškarca i žene briga kao osjećaj, kao iskustvo, kao zahtjev pretvara se u uzvišen poziv. Kršćanski i vjernički poziv na brigu. Kao kada se muž ili žena brinu jedno o drugom jer je netko od njih dvoje potreban brige onoga drugog. Briga postaje vjernički poziv, a iskustvo i posljedice koje proizlaze iz brige postaju molitva upućena Bogu.

Govoriti o brizi kao o pozivu i molitvi nerijetko ne nailazi na razumijevanje jer je naše iskustvo brige dijametralno suprotno iskustvu poziva i molitve. Iskustvo brige nerijetko je iskustvo očaja, iskustvo straha, iskustvo besmisla, iskustvo iscrpljenosti, iskustvo rezignacije, u konačnici iskustvo Boga koji šuti i ne odgovara na pozive u pomoć. Briga može biti tako strašno iskustvo da čovjeka može navesti da počne mrziti onoga o kome brine. Da ga odbije prihvatiti kao ljudsko biće. Da ga odbije vidjeti kao Božje stvorenje. Da ga prestane gledati ljudskim očima i očima vjere. Nisu rijetka takva radikalna iskustva brige. Muškarcu i ženi u braku nije stran osjećaj umora i odbacivanja onoga drugog jer više nema u čovjeku prostora za brigu kao odnos prema egzistenciji drugog. Muškarac ili žena je iscrpljen. U njemu ili u njoj nema više prostora za iskustvo brige o drugom. Briga o mužu ili supruzi nije uvijek moguća kao trajna i stabilna karakteristika braka. Uz mnoštvo razloga jedan od njih je i poimanje sadržaja života. Što je život muškarca? Što je život žene? Što je njihova jednost i nepodijeljenost u braku? Na što je usmjerena? I na koga? Posebno u razdobljima kada djeca odlaze i oni ostaju opet sami jedno s drugim.

Ukoliko je sadržaj života sveden na misao o tome kako ništa nemamo osim fizičkog postojanja i kako se s njegovim svršetkom sve okončava, teško je dati smisao i motiv iskustvu i zahtjevu brige za muža ili suprugu. Ako je sve usmjereno prema ništavilu i tami nakon kojih nema svjetla, i sama briga postaje iskustvo spoticanja, sumnje, a ponekad i odustajanja od muža ili supruge. Bilo da je jedno od njih dvoje fizički i psihički iscrpljeno, bilo da je u pitanju „milosrđe ubojstva starijih i bolesnih“, briga postaje besmislena i neprihvatljiva. U pitanju je misaoni i psihološki odnos prema iskustvu i postojanju fenomena brige. Jer briga nije samo praktično brinuti, ona sadrži u sebi i jedno duhovno razumijevanje smisla i svrhe brige. Zašto uopće moram i trebam brinuti o svom mužu ili svojoj supruzi? Pitanje postaje urgentnije i zahtjevnije s vremenima starenja, samoće i slabljenja fizičkih i psihičkih snaga.

Još je veliki Martin Heidegger postavljao isto pitanje otkrivajući kroz filozofsku fenomenologiju brigu kao jedno od temeljnih ljudskih iskustava i stanja. Briga je zabrinutost za egzistenciju pred licem smrti. Kršćansko razumijevanje brige ne razlikuje se puno od Heideggerovog fenomenološkog otkrića brige kao jednog od bitnih stanja ljudske egzistencije. Ono po čemu se kršćansko razumijevanje razlikuje od Heideggera nije fenomenologija brige, nego odnos života i brige. Dok za Heideggera briga istovremeno biva napetost i anksioznost pred egzistencijom, kao i olakšanje i kraj svake brige pred iskustvom smrti, za kršćansko razumijevanje brige život se ne okončava smrću, tako da briga svoj puni smisao postiže u onostranosti. S one strane brige u uskrsnuću i vječnosti. Briga se barem, ako ništa drugo, doima kao drugačija kada postoji nada i vjerovanje u vječnost čovjekovog postojanja u blaženom i radosnom životu iz kojeg je briga odsutna i isključena.

Muškarac i žena u braku prožeti iskustvom i osjećajem brige jedno za drugo mogu pasti pod njezinom težinom. Mogu izgubiti vjeru. Mogu čak smrt smatrati slobodom i izlazom. Moguće da je odnos prema iskustvu brige drugačiji kada vjeruju i nadaju se vječnosti. Kada postoji kršćanska nada u njihovom braku. Iako briga povremeno nema smisla i čini se suvišnom životnom pratiljom koju je Bog namjerno izmislio da čovjeku ogorči život, mjesto brige u zajedničkom životu može izgledati drugačije kad se očekuje i vjeruje u ispunjen, radostan, blagoslovljen i vječan život. Briga kao odnos prema egzistenciji drugog prije ili kasnije izazvat će u muškarcu ili ženi pitanje o njezinom postojanju i njezinom zašto brinuti. Ponekad i muškarac i žena dolaze u stanje da postave metafizičko i teološko pitanje o brizi koja ih prožima. Ponekad nema odgovora. Ponekad je odgovor vjernički i kršćanski. Briga nije krajnji i zadnji horizont postojanja. Poslije nje ne dolazi apsolutno i isključivo smrt kako je mislio Heidegger, nego dolazi život. Ispunjen. Trajan. Radostan. Vječan.

Povremeno, kada je u pitanju briga, nema druge utjehe nego odnos prema životu i shvaćanje života. Nisu iste briga poslije koje slijede ništavilo i tama, i briga poslije koje dolaze vječnost i uskrsnuće. Ponekad se težina i očaj brige može podnijeti i izdržati ili ne može zahvaljujući pogledu na život. Briga je puno više od osjećaja prema drugom. Ona je način kako gledamo na život i na čovjeka koji je našoj brizi povjeren i čijoj smo brizi povjereni. Briga formira naše stavove i poglede na čovjeka. Na život. Na obitelj. Na sve što nas okružuje. Ona se može činiti jedna i identična i jednaka za sve ljude, njihove obitelji i brakove. Naš odnos prema fenomenu brige formira naš odnos prema fenomenu života. Jer gdje je središte naše brige ondje je i naš život i gdje je središte našeg života ondje je i naše temeljno iskustvo i doživljaj brige.