Žena, muškarac, nasilje

Postoje neka uznemirujuća pitanja povezana s brakom. Pitanja koja ponekad zbog ideje „šuti i trpi“ ili nikada ne budu postavljena ili postoji strah da se ta pitanja postave. Počnimo s općim pitanjem: Živi li Bog u svakom kršćanskom braku, živi li Bog u svakom braku između muškarca i žene? Naš odgovor je često afirmativan.

Živi li Bog u braku gdje postoji i traje neprestano zlostavljanje i maltretiranje? Je li „pastoralno“ mudro savjetovati nekome da ostane u braku iako su iscrpljenje sve mogućnosti usmjerene protiv čestog zlostavljanja i nasilja? Na kraju krajeva je li savjetnik koji savjetuje „šuti i trpi“ i sam spreman pomoći osobi koja trpi bračno nasilje ili deklarativno ponavlja naučeno bez interesa da stvarno pomogne onome koji trpi nasilje?

Pod maksimom „šuti i trpi“ posebno je zanimljivo shvaćanje uloge Boga u braku. Nije teško razumjeti da Bog sudjeluje u nekom braku gdje trpljenje ima smisla jer je uzrok izvan domašaja muža i žene. Ali u takvim brakovima trpljenje je prisutno, a šutnja odsutna. Kada se iznenada razboli muž ili žena od teške bolesti traži se sposobnost za trpljenje kako bi se nosilo s bolešću bračnog druga. U takvom braku i sami supružnici osjećaju Božju prisutnost i milost jer znaju da je bolest nešto izvan njihove ljudske moći. Nisu je željeli niti očekivali.

Međutim, koja je uloga Boga u braku gdje netko trpi zlostavljanje i nasilje? U konačnici ima li tu Boga? Onaj koji kaže u takvim okolnostima „šuti i trpi“ potvrđuje paradoksalno teološki teško obranjivu misao: Bog živi i u braku gdje jedan od bračnih drugova trpi konstantno zlostavljanje i nasilje. Savjetovati „šuti i trpi“ skoro je identično reći tako treba biti jer Bog tako želi. Ideja kako Bog podržava nasilje i zlostavljanje u braku protivna je zdravom razumu, ali ipak ima ih koji ustraju u „trpljenju i šutnji“ misleći da Bog od njih to želi. Kako oni uspijevaju pomiriti svoj razum koji im kaže da nije prirodno da se opravdava zlostavljanje i nasilje i vlastitu vjeru koja im kaže Bog želi da šutiš i trpiš zlostavljanje i nasilje? Nije li to dilema? Koga trebam slušati? Razum koji mi kaže da nije u redu ili vjeru kojoj me netko podučio da je u redu da šutim i podnosim nasilje i zlostavljanje u braku?

Ovo nije dilema muškarca i žene u braku. Ovo je na neki način dilema i Crkve. Kako ćemo opravdati i može li se teološki opravdati nasilje i zlostavljanje u braku pomoću recimo vjerske istine o nerazrješivosti braka u Crkvi? Ima onih koji nasilje i zlostavljanje opravdavaju na taj način, čime se dovode u vrlo nezahvalan položaj kako pomiriti nerazrješivost i činjenicu dugotrajnog nasilja u braku. Savjetovati nekome da „šuti i trpi“ je spasonosno rješenje za nerazrješivost jer ono ostaje nedodirnuto dok istovremeno stradavaju brak i jedan od supružnika ili oboje. Ni s druge strane dilema nije laka. Savjetovati razvod uslijed dugotrajnog nasilja i zlostavljanja u braku i time povrijediti nerazrješivost braka, odnosno odbaciti maksimu „šuti i trpi“ zarad dobra jednog od bračnih supružnika ili oboje i njihove budućnosti.

Maksima „šuti i trpi“ je problematična. U njoj se pokušavaju pomiriti nepomirljive stvari kao što su teologija i zlostavljanje u braku, odnosno Bog i nasilje u braku. Ali je li moguće jedno takvo pomirenje i kakva je to simbioza gdje Bog i nasilje idu zajedno? Ako i jest simbioza ona se čini neprirodnom, nezdravom i štetnom. Smije li se Bog (zlo)upotrijebiti kao opravdanje jednog takvog dugotrajnog i očito nepopravljivog stanja u braku? Nije teško povezati samo trpljenje u braku, Boga i nerazrješivost kada se radi o bolesti i brizi za bolesnog muža ili ženu, pogotovo u braku gdje je uvijek bilo međusobnog poštovanja, ljubavi i podrške. Ali što učiniti s brakom gdje zlostavljanje i nasilje od samog početka postoji kao nešto duboko ukorijenjeno? Smijemo li savjetovati „šuti i trpi“ i time obvezati sebe na teološku lakrdiju kako Bog podržava nasilje u braku jer „šuti i trpi“ se u konačnici svede između redova na korištenje Boga kao posljednju obranu od razvoda koji je možda neminovan uslijed dugotrajnog maltretiranja i zlostavljanja.

Stječe se dojam da između dva zla treba izabrati manje. Umjesto izvjesnog razvoda „šutnja i trpljenje“ pod teretom bračnog nasilja. Ali smijemo li birati između dva zla i, naravno, postavlja se još dramatičnije pitanje – što je pravo zlo: razvod ili dugotrajno nasilje u braku. U teološkom pogledu iz perspektive nerazrješivosti razvod se čini kao određeno zlo jer iako razvodom ne prestaje nerazrješivost koja traje do smrti jednog od supružnika, ali je razvodom ona prilično oslabljena i ugrožena s mogućnošću da netko sklopi novi brak, naravno koji ne može biti sklopljen u Crkvi. U razumskom pogledu razvod se ne čini kao zlo, nego kao dobro koje oslobađa supružnika od spirale nasilja i zlostavljanja, dok se maksima „šuti i trpi“ jer Bog tako hoće čini ne samo nerazumna nego čak i na neki način zla. Kako je moguće da Bog želi da ostanem u nasilnom braku? Kako to razumski objasniti samom razumu? I kako je vjera koja zahtijeva drugačije jer smo tako poučeni protivna pravilima razuma?

Nasilje i zlostavljanje u braku dovodi do jednog uznemirujućeg fenomena koji se opisuje poznatom sintagmom „šuti i trpi“. „Šuti i trpi“ što? Vjeru koja od mene zahtijeva da pristanem na nasilje i zlostavljanje? Boga koji služi kao opravdanje i objašnjenje nasilja i zlostavljanja u braku? Nikad nije zahvalno naći se u situaciji savjetnika gdje je kršćanski brak nažalost prožet dubokom i dugotrajnom spiralom nasilja i zlostavljanja. Ipak čini se jako opasno u takvim okolnostima savjetovati „šuti i trpi“ jer ne da je možda ugrožen život, zdravlje i psiha osobe u braku, nego smo nesvjesno teološki-pastoralno Boga stavili na stranu onoga koji čini nasilje i zlostavlja. Nasilje u braku od kojega ni kršćanski brak ponekad nije izuzet nije nešto na što bi se smjelo lakonski odgovoriti „šuti i trpi“, jer to uključuje i određene teološke implikacije odnosa Boga i nasilja, što može dovesti do neobranjive tvrdnje kako Bog odobrava nasilje i zlostavljanje u braku jer u tom braku Bog živi. Nije li to protivno zdravom razumu?

Povremena posvemašnja (zlo)upotreba Boga u braku kroz zahtjev „šuti i trpi“ nasilje i zlostavljanje mogla bi ići u kategoriju u nebo vapijućih grijeha kada ponekad pročitamo u novinama ili čujemo u vijestima kako je netko pretučen, silovan, čak i ubijen u braku u kojem je nasilje trajalo godinama. I gdje je netko sve to godinama šutljivo i strpljivo podnosio jer je Bog tako htio i jer ga je netko, poučavajući ga njegovoj ili njezinoj kršćanskoj vjeri, podučio da je Bogu najugodnije kada „šuti i trpi“ zlostavljanje i nasilje.

Nemoguće je razumski i teološki opravdati takvog Boga i takvog savjetnika i svako opravdanje je iracionalno i neteološko kakvo god ono bilo, pogotovo ako se zlostavljanoj osobi govori „šuti i trpi jer Bog tako želi“. Takav savjet više liči na izopačenost i zlo i nemoguće je da je to nešto što bi i sam Bog želio. Onda bi i Bog bio i zao i iracionalan.