Četvrtak, 2 prosinca

Žena, muškarac, percepcija


Brak muškarca i žene promatra se kroz formu razvoda. Iz statističkih podataka o broju razvoda trebalo bi zaključiti da je brak između muškarca i žene institucija koja je sazrela za ukidanje i dokidanje. Nema istraživanja o bračnoj ustrajnosti. Nema istraživanja koliko muškaraca i žena uspijeva sačuvati svoj brak, nema istraživanja o tolikim žrtvama tihih supruga koji se u privatnosti i skrovitosti svog obiteljskog života uspijevaju izboriti s nerijetko teškim poteškoćama preko bolesti do velikih odricanja kako bi brak nastavio živjeti. Nema istraživanja o sretnim i zadovoljnim muškarcima i ženama koji desetljećima skladno i ispunjeno žive svoj bračni život. Tek tu i tamo stidljivo se napomene negdje u dnu poslije svih loših i negativnih slika braka o nekom starijem bračnom paru koji su desetljeća braka okrunili proslavom obljetnice okruženi svojom djecom i unucima.

Nerijetko se i tijekom samog vjenčanja cijela propovijed o braku i obitelji svede na upozorenja i jadikovke o tome kako je brak patnja, muka, križ, tjeskoba, napor, napetost, sukob, nerazumijevanje, gašenje ljubavi, opterećenje djecom, nesigurnost. Zašto se ponekad propovijed ili nagovor ne posveti ljepotama braka? Njegovim radostima, ispunjenjima, fizičkim i duhovnim zadovoljstvima, ljepoti, privlačnosti, strasti i nježnosti. Kao da je brak mjesto, prostor i zajednica dugoročne patnje bez kraja, prostor robovanja, zatvorska ćelija iz koje više nema izlaska na svjetlost dana. Ne treba nijekati teške poteškoće i probleme koji nastaju u braku, od nasilja, nevjere, do zloupotrebe financija, slobode drugoga, međusobnog povjerenja. Ne treba nijekati i razdoblja teških kušnji kao što je teška, dugoročna, trajna bolest, ili smrt bračnog druga, ili ne daj Bože bolest ili smrt djeteta.

Postoji nekakva percepcija braka kao zajednice dvoje ljudi koji su samim sklapanjem braka usmjereni isključivo na probleme, neuspjehe i tragedije i tako im se brak predstavlja, tako ih se o braku poučava i takvim se njihov budući brak smatra. Kao da su od samog sklapanja braka u pitanju dvoje smrtnih neprijatelja koji su prisiljeni živjeti jedno s drugim, kao da je riječ o dvije zvijeri koje svaka na svoj način vreba onoga drugoga kao plijen koji treba zarobiti. Slušajući od vremena do vremena pokoji nagovor i propovijed o braku čovjek ima osjećaj da je brak u svom totalnom sadržaju problematična zajednica čiji je usud da generira isključivo probleme i poteškoće. Ponekad je govor o bračnim radostima i zadovoljstvima prekrivena nekakvim velom kao da je u pitanju moralna zabrana i stid jer nije uputno, pristojno pa i moralno govoriti o radostima braka. Radosti zajedničke i međusobne ljubavi, radosti onoga biti jedno s nekim. Kao da se unaprijed proširio i uvukao strah od bračnih brodoloma pa i kod samog vjenčanja treba isključivo govoriti rječnikom upozorenja, prijetnji, osude i moguće kazne.

Javna percepcija braka kao institucije koja se promatra kroz prizmu razvoda i prizmu bračnih neuspjeha zahvatila je donekle i vjerničku percepciju braka. Najvažnije je i na prvom mjestu da ne dođe do bračnog kraha, a sve ono o čemu bi trebalo govoriti da se umanji mogućnost bračnog neuspjeha od ljubavi do ispunjenja i međusobno dijeljene radosti treba opisivati samo u kontekstu mogućnosti da njihov brak neće uspjeti. Odatle i tolika potreba i nastojanje da se povremeno i kod slavlja sklapanja braka govori o negativnim aspektima braka, o mogućim grijesima i kaznama u slučaju razvoda, dok se ono zbog čega se brak i sklapa – međusobna ljubav i radosno ispunjenje bračnim životom – tretira kao nešto drugotno i sporedno. Zar je bračna zajednica muškarca i žene samo svođenje radosti i ljubavi na statističku bilancu, najčešće onu negativnu koja brak razumijeva kao područje i kontekst problema i neuspjeha? Gdje je nestao govor o onim brakovima koji su izdržali desetljeća ne zahvaljujući strahu od razvoda, nego zahvaljujući autentičnoj ljubavi i samoodricanju u korist svoga supruga, odnosno supruge? Zašto je ponekad razumijevanje braka svedeno tek na Isusovo upozorenje o preljubu i otpuštanju bračnog druga u slučaju preljuba? Zašto se ponekad ne koristimo Pjesmom nad pjesmama biblijskom slikom ljubavi Boga prema čovjeku, ali i ljubavi koja se rađa u braku između muškarca i žene?

Dovoljno je što je javna slika braka svedena na senzacionalizam i skandale pojedinih javnih osoba i njihovih brakova pri čemu oni kao ljudske osobe gube svaku mogućnost da zaštite sebe, svoju privatnost, intimu i svoju djecu. Dovoljno je što se pojedine muškarce i žene javno zlostavlja i zloupotrebljava kao loše i katastrofalne majke i očeve, kao neodgovorne roditelje. Zašto bismo sudjelovali u javnom izvrgavanju ruglu institucije braka iz koje smo uglavnom svi potekli i u kojoj smo rođeni, rasli i odrasli? Zašto bismo se kao kršćani naslađivali tuđim bračnim teškoćama i neuspjesima? Gdje nam je nestala kršćanska briga, solidarnost i ljubav za one muškarce i žene čiji su brakovi u krizi i prolaze kroz kušnju? Kao da nismo dovoljno svjesni koliko smo i sami kao kršćani i vjernici zahvaćeni negativnim odnosom prema braku između muškarca i žene i onda likujemo i naslađujemo se bračnim neuspjesima naših bližnjih. Malo se promijenila naša percepcija braka od govora o braku kao o mjestu krize, sukoba i svađe, do uživanja i naslađivanja kada vidimo i čujemo da nečiji brak ulazi ili živi razdoblje krize. Gdje je nestao osjećaj za brigu i potrebu da pomognemo ljudima koji trpe bračne probleme i poteškoće?

Ovo je vrijeme negativne percepcije braka između muškarca i žene i ta percepcija, odnosno razumijevanje pronalaze svoje mjesto i u samoj Crkvi. Prenaglašenost negativnih aspekata bračnog života kao i njihovo dominiranje nad razmišljanjem i promišljanjem o braku i u Crkvi izaziva zbunjenost i nesnalaženje jer se pozitivna percepcija braka donekle zanemaruje ili ju se reducira na puku fizičku seksualnost dvoje ljudi kao da je bračna ljubav i zajedništvo samo pitanje seksualnih odnosa, a ne puno dublje i intenzivnije razumijevanje sveukupne bračne zajednice. Nerijetko se bračna problematika svodi samo na pitanje i pitanja o fizičkoj seksualnosti i seksualnim odnosima, dok se ostatak sadržaja bračne ljubavi, koji uključuje podršku, jednakost, ravnopravnost, uvažavanje, poštovanje, spremnost na odricanje i žrtvovanje, promatra kao ipak nešto manje važno i sporednije u odnosu na fizički dio bračne ljubavi. Odatle dolazi povremena i utemeljena i opravdana kritika pojedinih bračnih drugova upućena i samoj Crkvi kako se njihov brak na kraju svodi na isključivi prostor seksualnih odnosa i rađanja djece dok i neki drugi jednako važni elementi braka ostaju po strani, i o njima se dovoljno ne govori, niti ih se dovoljno vrednuje i naglašava.

I ovdje u govoru o braku, u percepciji braka susrećemo jedno zanimljivo pitanje koje je istovremeno i pastoralno, i teološko i moralno: je li brak između muškarca i žene isključivo mjesto gdje se treba govoriti samo o njihovoj fizičkoj i biološkoj seksualnosti i njezinoj zadaći ili bi percepcija braka trebala uz to zahvatiti jedan širi i dublji kontekst koji bi uključivao kršćanski govor o dostojanstvu, pastoralni govor o jednakosti, teološki govor o muškarcu i ženi ne samo kao biološkim organizmima, nego i kao o Božjim stvorenjima i Božjoj djeci?

Bračne radosti i uspjesi ne nastaju samo unutar fizičkog sjedinjenja i rađanja djece, nego one se rađaju i u onim trenutcima otkrivanja vrijednosti osobe bračnog druga, njegovog ili njezinog dostojanstva, kao i u vjerničkom razumijevanju da je suprug ili supruga Božje dijete i Božji dar onome drugom. Dominantno seksualiziranje i biologiziranje braka i njegovo svođenje na upozorenja i opomene da je najvažnije u braku ipak fizičko i biološko, osiromašuje bogatstvo i dubinu kršćanskog razumijevanja braka u onim razdobljima kada je fizičko i biološko zamijenjeno istinskom brigom za drugo ljudsko biće iz ljubavi prema njemu jer ga je Bog stvorio i nekome darovao kao supruga ili suprugu.

Negativna percepcija ima otpor, otklon i strah od braka, ona rado sudjeluje u javnim skandalima i javnim neuspjesima brakova onih koji ne uspijevaju zaštiti sebe i svoju privatnost i rado se naslađuje i uživa čitajući statistike o broju razvoda i brakorazvodnih parnica. Ona nikada neće vidjeti tolike kršćanske brakove i kršćanske bračne drugove kako hrabro, odvažno, radosno i zadovoljno žive svoj brak kroz desetljeća kriza i teškoća, ali i kroz desetljeća međusobne ljubavi, podrške, razumijevanja, uvažavanja, poštovanja i nježnosti kada fizičko-biološki aspekt braka prestane biti središte interesa tolikih znatiželjnih ušiju i očiju.