Žena, muškarac, radost
Megalomanija euforije trenutka i nerealnih očekivanja pogađa i odnos muškarca i žene i njihov brak. Sve manja sposobnost za svakodnevne i obične radosti rađa velikim nestrpljenjima i iznevjerenim očekivanjima. Snažne i intenzivne euforije i zadovoljstva očekivana od zajedničkog života i braka muškarca i ženu guraju u zajedničko iskustvo dubokih razočarenja i neslaganja.
Ponekad se brak svodi na identičnost između velikih euforija i velikih očekivanja. Zadovoljstvo i očekivanje postaju jedna te ista stvar što na muškarca i ženu stavlja povremeno pretežak teret koji ne uspijevaju nositi i onda kada to pokušavaju zajedno. Potraga za autentičnim iskustvom zajedničkog života i braka povremeno stvara snažan pritisak na oboje jer kao da je odnos krenuo prema kraju čim određena zadovoljstva i očekivanja padaju ispod neke zamišljene ljestvice.
Sudar sa stvarnošću onoga drugoga može biti razočaravajući kada muškarac ili žena postaju svjesni da zajednički život neće biti satkan isključivo od velikih i ispunjenih očekivanja koja će biti prožeta velikim zadovoljstvima koja će biti doživljena i proživljena. Kako preživjeti i nadići megalomansku zabludu da sva očekivanja i sva zadovoljstva moraju biti ispunjena u najintenzivnijoj mogućoj mjeri? Nažalost dogodi se i „pucanje“ odnosa i braka kada se jedno od njih dvoje ne uspijeva osloboditi megalomanije i potrebe za euforično-entuzijastičkim zajedničkim životom.
Odnos se komplicira kada se euforija zadovoljstva i njegov intenzitet identificiraju s iskustvom radosti. Radost je strpljivo iskustvo koje muškarca i ženu drži zajedno u onim trenutcima kada je njihov odnos ugrožen problemima od financijskih do zdravstvenih. Radost se javlja kao prisjećanje na zajedničke trenutke i prožeta je zahvalnošću što je se u braku s tim muškarcem ili s tom ženom. Radost i euforija zadovoljstva imaju isto porijeklo, ali su jedno od drugog drugačiji. I radost i euforija zadovoljstva proizlaze iz iskustva ljubiti nekoga i biti ljubljen.
U temelju radosti i euforije je sama ljubav s tim da ona nestaje s prestankom euforije i nastavlja egzistirati u iskustvu radosti kao osjećaj povezanosti i blizine. Kada muškarac i žena u braku imaju dijete postoji razdoblje euforije i dugotrajno razdoblje radosti. Razdoblje euforije je ono kratko vrijeme nakon poroda kada su oboje intenzivno zadovoljni spoznajom da su donijeli novi život na svijet. Razdoblje radosti traje tijekom cijelog života tako što oboje sudjeluju u životu svoga djeteta pa sve do njegove zrele dobi i nakon što se osamostali.
Razliku između euforije i radosti možemo pronaći u evanđeljima u slici dva lika. Marija majka Isusova i Petar apostol. Petar je predstavnik trenutka euforije, zadovoljstva jakog intenziteta koje se manifestira na poseban način u događaju preobraženja kada Petar euforično zaključuje da je najbolje napraviti tri sjenice i da svi tu ostanu. Petrova euforija ima i negativnu stranu kada odvraća Isusa od muke pri čemu ga Isus nimalo blago i uvijeno naziva sotonom i tjera od sebe. Dva događaja s Petrom opisuju i sadržaj euforije zadovoljstva. Kada evanđelist kaže za Petra da ne zna što je govorio na brdu preobraženja i kada Petar kategorički odbija bilo kakvu mogućnost Isusove patnje. Iz Petrovog iskustva otkrivamo kako euforija zadovoljstva može pasti u iracionalnost ili nerealna očekivanja i kako euforija zadovoljstva ne može podnijeti ništa što bi zahtijevalo odricanje, križ, patnju. U stanju euforije zadovoljstva muškarac i žena mogu se naći u iskustvu iracionalnosti koje se na izvana manifestira kao nerealno očekivanje koje onaj drugi ne može ispuniti. I jer ga ne može ispuniti nastupa razočarenje jer euforija zadovoljstva ne može podnijeti mogućnost pada, neuspjeha, problema, patnje.
Na drugoj strani u odnosu na Petra susrećemo Mariju, majku Isusovu. Njezino iskustvo evanđelist opisuje riječima kako je sve te događaje čuvala i prebirala u svom srcu. Na Mariju je strašno djelovalo iskustvo Isusove muke. Možemo li misliti na Mariju koja kao majka da bi podnijela muku Sina u svom srcu prebire trenutke radosti koje je s njim proživjela? Iskustvo djetinjstva, odrastanje, javno djelovanje. Promatrajući Mariju, radost se razotkriva kao forma intenzivnog prisjećanja na zajedničku ljubav, povezanost i brigu koja joj pomaže proživjeti iskustvo sinove muke i patnje na križu.
Radost u braku se intenzivira kao snažno prisjećanje na zajedničke trenutke bliskosti, nježnosti i međusobne povezanosti koji su poznati samo muškarcu i ženi i proizlaze iz njihovog dubokog privatnog i intimnog zajedništva. Obično je ta radost skrivena u svakodnevnim događajima iz njihovog braka, kao što je Marijina radost bila skrivena u svakodnevnim odnosima majke i sina tijekom njihovog zajedničkog i skrovitog života u Nazaretu.
Zanimljiva je riječ prebiranje koju pronalazimo u evanđeljima. Ona upućuje na razmišljanje. Razmišljanje nas upućuje na um i razum. Dolazimo do radosti kao i racionalnog promišljanja i razmišljanja o onome što je dobro kod muškarca i žene i što stvarno i realno mogu očekivati jedno od drugog. Radost kao da ne očekuje i ne traži ispunjenje nerealnih očekivanja i zahtjeva, kao da se radost zadovoljava onim najljudskijim u muškarcu, odnosno ženi.
Radost biva prihvaćanje cjelokupne osobe, iskustvo povezanosti na onoj razini gdje se zajednički promišlja ono što muškarca i ženu usrećuje. Snažan utjecaj euforije i potrebe za intenzivnim zadovoljstvima i nerealnim očekivanjima pretvorilo je radost u neku vrstu dosade, odsutnosti, nezainteresiranosti. Istina je da radost isključuje bilo kakvu megalomaniju i iracionalnost.
Radost je emotivno iskustvo prisjećanja koje se prilično oslanja na um i razum kada promišlja i misli o osobi s kojom se je u braku, posebno u okolnostima bračnih teškoća i problema. Za muškarca i ženu nemoguće je precizno opisati radost u braku, ali je oni pronalaze u svakom trenutku i godini svoga braka tako što se zajednički prisjećaju svojih bračnih početaka i kasnijeg rasta i sazrijevanja braka, kao što se Marija prisjećala događaja s Isusom i prebirala ih u svom srcu kao središtu umnog, razumskog i emotivnog života čovjeka.
Euforija je iskustvo zaborava zajedničkih trenutaka jer svojim intenzitetom isprazni čovjekovo sjećanje od radosti, kao što je Petar u svojoj euforiji zaboravio na obećanje dano Isusu da ga neće izdati. Kao da euforičan brak nije moguć jer bi muškarac i žena sve zaboravili što su sve zajednički morali postići i uraditi da bi svoj brak izgradili i sačuvali. Radostan brak onda ne biva iskustvo euforičnog zadovoljstva, nego dugotrajno zajedničko prebiranje odnosno prisjećanje na sve trenutke u braku kada su muškarac i žena zajedničkim snagama postigli uspjeh i dobro za svoj brak i svoju obitelj. Zajedničko prebiranje svakodnevnih radosnih bračnih iskustava i događaja služi i kao oslonac u teškim iskušenjima braka, kao što je Marija pod križem prebirala proživljene radosti s Isusom kako bi mogla proživjeti njegovu muku i umiranje na križu.
Bračna radost? Nije euforija. Nije nerealno očekivanje. Nije apsolutno i intenzivno zadovoljstvo. Bračna radost je svakodnevno i često zajedničko prisjećanje muškarca i žene na trenutke braka u kojima su, očekujući od sebe prije svega ono najljudskije i najrealnije što si mogu jedno drugom pružiti, postigli nešto dobro, vrijedno i plemenito za sebe, svoj brak i svoju obitelj. Bračna radost je slična Marijinom iskustvu. Tiho i svakodnevno prebiranje onoga dobrog i plemenitog u braku, odsutnost svake iracionalne euforije, sebične megalomanije i nerealnih očekivanja.
