Ženidbeni obredi u starim liturgijskim knjigama


Nakon vremena prve Crkve, kada je slavlje ženidbe većim dijelom bilo spontano i bez preciznih obreda, polako se pojavljuju određeni liturgijski obrasci. Naime, kod obreda “velatio” imamo samo naznaku obreda i odrednicu da se nakon toga slavi misa, ali do nas nisu dospjeli nikakvi molitveni obrasci. Sada se, međutim, javljaju po prvi put točno određeni misni obrasci za mise za mladence, s blagoslovom nad zaručnicom, odnosno nad zaručnikom. Uskoro su se pojavili i obredi sklapanja ženidbe “pred vratima crkve”, blagoslov prstena, blagoslov bračne ložnice, itd.


1. Najstariji obrasci u rimskoj liturgiji


Predstavit ćemo sada nekoliko najstarijih i najvažnijih molitvenih obrazaca i obreda prigodom sklapanja ženidbe u drevnim liturgijskim knjigama latinskoga jezika. To su Sakramentar iz Verone, Gelazijev te Grgurov sakramentar. U dodatku donosimo cjelovite tekstove.


a) Sakramentar iz Verone


Ova je liturgijska knjiga zbirka obrazaca koja je mogla nastati u 6. ili u 7. st.[1] Kao što je to redovit slučaj u sakramentarima, Ve donosi molitvene obrasce, ali ne opisuje sam obred, koji se, ipak, može barem djelomično rekonstruirati.[2] Tekst je inače prepun pravopisnih i gramatičkih pogrešaka. U naslovu stoji Incipit velatio nuptialis. Naziv velatio nuptialis očigledno naznačuje i sam obred. Sakramentar donosi misne obrasce s blagoslovom mladenaca, vlastiti Hanc igitur (umetak za kanon), poziv na molitvu i sam blagoslov.[3] Zanimljivo je da iz etimologije riječi nubare možemo zaključiti koliko je obred velatio bio važan u ženidbi. Naime, glagol nubare dolazi od imenice nubes, što znači oblak, tako da nubare prvotno znači zasjeniti, zastrti. Očigledno je obred kojim su se mladenci zastirali velom bio toliko važan u očima ljudi, da je još u klasično rimsko vrijeme dobio značenje udati se. U kasnijem srednjem vijeku taj glagol počinje značiti i ženiti se.[4] Tako u Ve za mladenku stoji: Fidelis et casta nubat in Christo. Zanimljivo je također da u našoj narodnoj tradiciji udana žena nakon vjenčanja prvi put stavlja rubac na glavu, zastire glavu.

Nadalje, u ovom sakramentaru blagoslovna je molitva usmjerena samo na zaručnicu i ispunjena biblijskim slikama. Počinje aluzijom na stvaranje žene od Adamova rebra. Naglašava se, dakle, da je žena stvorena od čovjeka, koji je na sliku Božju, prema 1 Kor 11,7: “Muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa”. Polazeći od primjera velikih žena iz povijesti spasenja, u drugom se dijelu moli za zaručnicu da bude amabilis ut Rachel viro, sapiens ut Reuecca, longeba et fidelis ut Sarra. Na koncu moli da se u zaručnici ostvare kreposti stidljivosti i mudrosti potrebne za sretan zajednički život. Završava se molitvom za plodnost. Misne su molitve jednostavne i u njima se moli za Božji blagoslov za ženidbu koja je sacra lex coniugii (1106) i legitima societas (1108) i Božja uredba, institutum (1109). Svećenik je onaj koji podjeljuje blagoslov. U Hanc igutur (1107) se opet moli samo za ženu, odnosno, za njezinu plodnost i dugovječnost.


b) Gelazijev sakramentar


Gelazijev sakramentar sastavljen je vjerojatno početkom 7. st., ali sigurno donosi obrasce starije od svoga vremena.[5] Ovaj sakramentar djelomično preuzima molitve iz Sakramentara iz Verone, ali donosi i vlastito predslovlje.[6] Ženidbeni je blagoslov u misi smješten između Gospodnje molitve i molitve “Mir Gospodnji”. Zanimljivo je da je blagoslov usmjeren na oboje zaručnika, a ne samo na zaručnicu, kako je to uobičajeno u ostalim tekstovima. Zbog toga neki misle da ova molitva i ne potječe iz rimske tradicije.[7] Misne molitve su drugačije nego u Veronskom sakramentaru. Secreta je nova. Zanimljivo je da se izraz oblationem famularum tuarum vjerojatno odnosi na mladenkine pratilje (djeveruše). Nadalje, izraz ad statum maturitatis et ad diem nuptiarum označava brigu da su mladenci dosegli zakonsku dob te vjerojatno pretpostavlja prethodne zaruke. Predslovlje je osobito bogato. Ženidba je sveti savez koji krasi nerazrješivost. Svrha braka je plodnost: Bog tako združuje zaručnike u svetu ženidbu, da stidljiva (čista) plodnost ženidbe posluži umnažanju posinjene Božje djece. Ovaj sakramentar donosi još jedan Hanc igitur za slavlje tridesetoga dana nakon vjenčanja. Osim blagoslova nakon molitve Oče naš, donosi se i blagoslov mladenaca poslije pričesti, a prije popričesne molitve.


c) Grgurov sakramentar


Grgurov sakramentar je sastavljen vjerojatno sredinom 7. st., iako neki smatraju da je to bilo i ranije. Naravno, i ova liturgijska knjiga sadržava obrasce starije od vremena svoga nastanka.[8] Ovaj sakramentar donosi ženidbeni blagoslov i misne obrasce.[9] Prve dvije trećine blagoslova su nove, a zadnja je trećina preuzeta iz Veronskog i Gelazijeva sakramentara. U prvom, originalnom, dijelu spominje se podrijetlo prvog ljudskog para, zatim nerazrješivost ženidbe, a ženidba se predstavlja kao znak saveza Krista i Crkve. Čak ni iskonski grijeh ni opći potop nisu izbrisali prvotni blagoslov koji je Bog izrekao nad prvim ljudskim parom. U misi se preuzima zborna i darovna iz Veronskog sakramentara, a predslovlje iz Gelazijeva (u Veronskom ga sakramentaru nema). Međutim, u predslovlju je došlo do promjene koja sakramentu ženidbe daje drugačije značenje, a upravo je verzija iz Grgurova sakramentara prešla u kasnije obrednike.

GeV 1446: Ut multiplicandis adoptionum filii sanctorum conubiorum fecunditas pudica serviret.

GrH 835: Ut multiplicandis adoptionum filii sanctorum conubiorum fecunditas pudica servaretur.

Prema GeV, čista bračna plodnost ima velebnu ulogu u otajstvu spasenja: čista bračna plodnost služi umnažanju posinjene Božje djece, a prema GrH umnažanje posinjene Božje djece služi čuvanju čistoće bračne plodnosti. U prvom slučaju je čista bračna plodnost sredstvo, a u drugom slučaju cilj![10]

Kao i u Gelazijevu sakramentaru, i ovdje je blagoslov smješten između molitve Gospodnje i znaka mira, a za razliku od GeV, ovdje nema blagoslova nakon pričesti.

Valja naglasiti da ovdje ženidbeni blagoslov i misa nisu shvaćeni kao konstitutivni element sklapanja ženidbe, nego samo blagoslov. Ženidba, kao takva, sklapala se u kući, pa i bez nazočnosti svećenika. Tako je to bilo sve do dekreta Tametsi.

Možemo zaključiti da je u vremenu nastanka ovih liturgijskih knjiga među kršćanima postojao obred sklapanja ženidbe povezan s euharistijskim slavljem, što se vidi i iz samog naslova: “Incipit velatio nuptialis”, iako obred “velatio” nije opisan. Obrasci mise za zaručnike teološki su veoma bogati. Kao takvi u velikoj su mjeri umetnuti u najnoviji Obrednik. Iznose se velebne teme sakramenta ženidbe: ženidba predstavlja prvotni Božji blagoslov, što ga ni prvi grijeh ni opći potop nisu dokinuli, ona označava savez Krista i Crkve, a u potomstvu se ostvaruje Božji blagoslov jer se rađaju posinjena djeca Božja. Sva tri sakramentara pokazuju međusobnu ovisnost, jer u velikoj mjeri slijede istu liturgijsku tradiciju. Zacijelo su biskupi preporučivali da zaručnici slave sklapanje ženidbe pred biskupom, koji je onda slavio misu za njih. Ni ovdje, naravno, nemamo svjedočanstava da je ovakav način sklapanja ženidbe bio propisan za sve.


2. Zapadni, nerimski obredi


a) Galija i Španjolska


U Galiji i u keltskim zemljama, kao i u Španjolskoj, postojao je običaj blagoslova bračne ložnice (“benedictio thalami”), što je zasvjedočeno već pri koncu 5. st. Ovaj je blagoslov zabilježen u Misalu iz Bobbia (6.-7. st.),[11] a nalazimo ga u kasnijim liturgijskim spisima, kao npr. Pontificale monasterii Lyrensis, annorum 600 (12. st).[12] Vrlo je vjerojatno da je uvođenje zaručnika u bračnu ložnicu, kao i popratni blagoslov, bio nadahnut poviješću Tobije i Sare (Tob 8,4-10), kao i zgodom iz apokrifnih Djela sv. Tome, gdje apostol blagoslivlja dvoje zaručnika na ulasku u njihovu bračnu ložnicu. Zanimljivo je da Cezarije iz Arlesa želi ovaj tipično galski običaj zamijeniti blagoslovom u crkvi, kao što je to u rimskoj tradiciji. U Galiji je nadalje bio poznat i običaj zvan “tri Tobijine noći”, tj. tri noći bračne uzdržljivosti nakon sklapanja ženidbe. Mjesec dana nakon svadbe zaručnici nisu išli u crkvu. Vjerojatno od tog običaja potječe misa tridesetog dana nakon vjenčanja, zabilježena u GeV. Nakon dolaska rimske liturgije potiskuje se običaj blagoslova bračne ložnice, ali je on ipak “preživio” sve do posljednje reforme.[13]

U Španjolskoj Izidor Seviljski spominje zaruke i samo sklapanje ženidbe. On navodi zanimljiv razlog zašto se prsten stavlja na prstenjak lijeve ruke: zato što tamo protječe krvna žila koja vodi do srca.[14] Posebnost španjolske liturgije jest da poznaje molitvu časova prigodom sklapanja ženidbe: večernju (uoči vjenčanja) i jutarnju (na sam dan vjenčanja).[15]


b) Pontifikali


Rimsko-germanski pontifikal donosi liturgiju vjenčanja i liturgiju godišnjice braka.[16] Zborna je iz GeV, darovna iz Ve. Obje su popričesne iz GeV. Uvodna molitva u blagoslov je iz Ve. Blagoslov je iz GrH. Misa obljetnice je cijela iz GeV.

Pontifikal iz XII. st. prvi put donosi blagoslov prstena. Zanimljivo je da se isti obrazac uzimao i za blagoslov prstena biskupa ili posvećene djevice.[17] Slika je očita: biskup za zaručnicu ima mjesnu Crkvu.

Sakramentar iz Fulde[18] donosi germanske običaje. Nakon vjenčanja i nakon mise rodbina “preda” mladenku svećeniku koji je prekriva velom i moli blagoslovnu molitvu Deus, qui ad multiplicandi humani generis…

Kao što smo vidjeli, u ženidbenim obredima izvan Rima javljaju se neki običaji koji u Rimu nisu bili poznati ni priznati: blagoslov bračne ložnice, blagoslov prstena (jednoga ili dva u Njemačkoj), običaj da roditelji zastiru zaručnicu velom i predaju svećeniku da je blagoslovi. Međutim, svi ti elementi kasnije ulaze u rimsku liturgiju, kao što je to bio slučaj i s nekim drugim obredima: ophod na Cvjetnicu, stavljanje ruku ređenika u ruke biskupa u bogoslužju ređenja, itd…[19]


3. Obredi sklapanja ženidbe od 12. st. do Tridentskog sabora


Vidjeli smo do sada da je ženidbeni blagoslov i općenito sklapanje ženidbe pred crkvenim službenikom bilo nešto što se preporučivalo ili, još bolje, što je dolikovalo. Vjerojatno je to i bio razmjerno proširen običaj u gradskim sredinama. Međutim, uskoro se javlja i drugo pitanje. Naime, sklapanje ženidbe s blagoslovom od strane biskupa i svećenika bilo je u isto vrijeme jamstvo njezine javnosti, odnosno, davalo je sigurnost da neće biti bigamije.[20] Stoga Crkva sve više nastoji da ženidbe budu javne, pred službenikom Crkve, što je onda i jamstvo ozbiljnosti i valjanosti ženidbe. Prije nego što se na planu opće Crkve donijela odredba da se ženidba ima sklopiti u nazočnosti svećenika, takve su se odredbe javljale na nekim pokrajinskim saborima. Tako sinoda biskupije Rouen 1012. godine određuje da se ženidbe ne sklapaju tajno (in occulto) nego da se ženidba ima sklopiti u samostanu, gdje će svećenik blagosloviti mladence. Zanimljivo je da ista sinoda određuje da se sklapanje ženidbe ne smije slaviti poslije objeda, nego neka mladenci natašte dođu na blagoslov u samostan svećeniku koji također treba biti natašte (ieiunio). Naglašava se također da svećenik treba prije sklapanja ženidbe mladence ispitati o njihovoj nakani i o privoli.[21] Naglašavalo se, dakle, da se ženidba ima blagosloviti u crkvi, ali se u isto vrijeme zadržao nerimski običaj blagoslova bračne ložnice (“benedictio thalami”).


a) Obred vjenčanja iz 12. st.


Sada, kada se sve više nastoji urediti da se ženidba sklapa pred svećenikom, sve se više razvijaju i određuju obredi sklapanja ženidbe. Tako se razvio obred sklapanja ženidbe koji se razvijao u tri dijela. Prvo se slavilo samo sklapanje ženidbe na vratima crkve (“in facie ecclesiae”), zatim se služila misa za zaručnike, a onda se slavio i već uvriježeni blagoslov bračne ložnice. Valja zapaziti da se samo sklapanje ženidbe slavi na vratima crkve. Rekli bismo da se tu očituje onaj polagani prijelaz. Ženidba se, naime, u samim počecima slavila u domu mladenaca. Sada se slavi na vratima crkve, da bi uskoro samo sklapanje ženidbe bilo u crkvi. Ženidba na vratima crkve označava dvojakost značaja ženidbe. Ona je ljudska, naravna stvarnost, ali je u isto vrijeme i sveti savez o kojem Crkva izražava svoju brigu da ženidba bude dostojno sklopljena, a zatim u sklopu euharistije blagoslivlja zaručnike. Dakle, ono što su bile odredbe pojedinih pokrajinskih sabora, uskoro će, kao odredba biti doneseno na Tridentskom saboru.


Obredi “in facie ecclesiae”


Kao primjer jednog takvog obreda donosimo jedan obred iz 12. st.: Ordo III ex ms. Pontificali monasterii Lyrensis, annorum 600.[22]

Mladenci i uzvanici dolaze pred crkvu gdje ih očekuje svećenik. Mladenci tamo (“na vratima crkve”) izraze svoju privolu i tamo se uglavi visina miraza. Onda otac predaje kćer svom budućem zetu. Mladenci pruže jedno drugome desnu ruku, a svećenik izmoli jednu molitvu, zatim blagoslovi jedan jedini prsten koji onda zaručnik stavi zaručnici s jednog prsta na drugi, govoreći: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Svećenik zaziva Presveto Trojstvo nad mladence za mir, blagoslov, oproštenje grijeha i život vječni. Zatim ih uvodi u crkvu. Uočavamo stare rimske elemente: pružanje desne ruke (“dexterarum coniunctio”), davanje prstena, kao i to da zaručniku predaje zaručnicu njezin otac. Sve je to popraćeno blagoslovom svećenika i zazivanjem Presvetoga Trojstva.


Misa za zaručnike i blagoslov


Nakon što svećenik uvede zaručnike u crkvu, moli nad njima tri molitve i onda počinje misa Presvetog Trojstva, preuzeta iz Grgurova sakramentara. Zanimljivo je, dakle, da se ne uzima misa za zaručnike prema istom sakramentaru, nego zavjetna misa Presvetoga Trojstva. Zašto baš ova misa? Vjerojatno se mladencima htjela staviti za uzor ljubav koja vlada između osoba Trojstva.[23] Međutim, iako je sama misa od Presvetog Trojstva, čitanja su izabrana za zaručnike (1 Kor 6,15-20 i Mt 19,3-6). Nakon molitve Oče naš svećenik moli blagoslovnu molitvu nad zaručnicom, prema GeV 1451. Nakon pričesti zaručnik primi mir od svećenika i onda poljubi zaručnicu (poljubac mira!). Nakon mise svećenik blagoslovi kruh i vino, i daje svima da kušaju.


Blagoslov bračne ložnice


Navečer, prije nego što se mladenci povuku u ložnicu, svećenik najprije blagoslovi bračnu ložnicu, a onda još jedanput same mladence.

Zapažamo, dakle, nastojanje da se ženidba slavi javno, pred cijelom zajednicom, na vratima crkve i u samoj crkvi, misom u čast Presvetog Trojstva. U liturgiju se uključuju i popularni elementi kao što je blagoslov kruha i vina, koje onda svi mogu kušati i kao što je blagoslov bračne ložnice nakon svadbene večere u domu mladenaca. Na taj se način, očito, htjelo “pokršćaniti” različite narodne običaje i u isto vrijeme kontrolirati valjanost ženidaba kršćana.


b) Neke teološko-liturgijske poteškoće


Vrijednost ženidbenog blagoslova. U početku se sklapanje ženidbe odvijalo u očinskoj kući. Kasnije se ženidba sklapa (doslovno) na vratima crkve. Dugo su se vremena svi obredi in facie ecclesiae nazivali jednostavno ad sponsam benedicendam, kao da se nije željelo dati nikakva značenja privoli koju mladenci izriču. Dilema je jednostavna: što je res sakramenta – privola ili blagoslov? Skolastičke su rasprave više išle u prilog privole, jer se ženidba sve više pravnički shvaćala. Ipak se osjećala određena suhoća čisto juridičkog čina, tako da je u starom obredu ostala mogućnost blagoslova mladenke i mise za mladence, kao i blagoslova bračne ložnice; ali se u praksi sklapanje ženidbe uglavnom svodilo na juridički čin pred službenikom Crkve. Puno je bilo skolastičkih teologa koji su smatrali da je za sakramentalnost ženidbe važna ne samo privola, nego i svećenikov blagoslov. Tako Hildebrand iz Toursa pokušava spojiti ta dva elementa. On govori kako privola čini bit sakramenta, ali, s druge strane, on ženidbu uspoređuje s krštenjem pa veli kako je krsna voda posvećena da bi mogla polučiti sakramentalnu vrijednost. Tako i svećenikova molitva sjedinjuje one koji su izrekli svoju privolu.[24] Skolastici su priznavali ključnu ulogu privole u nastanku ženidbe, ali nisu mogli točno definirati koja je uloga svećeničkog blagoslova. Naime, obred koji je u početku bio u očinskoj kući, uglavnom se ponavljao in facie ecclesiae, s tim da je tu bio svećenik, kao svjedok Crkve, koji je kasnije u crkvi za vrijeme mise mladence blagoslovio.

Dekretom Tametsi Tridentski je sabor propisao da je sklapanje ženidbe pred službenikom Crkve uvjet za valjanost same ženidbe (tzv. kanonski oblik).[25] U tom se smislu otišlo predaleko: svećenik je u određenom trenutku rekao Ego coniugo vos, što je davalo naslutiti da je to najvažniji dio obreda, a ne privola.

Neki autori smatraju da bi više trebalo naglasiti vrijednost ženidbenog blagoslova, tako da se liturgijsko slavlje sakramenta ženidbe ne gleda samo u pravnom smislu. Naime, liturgija, osobito sakramentalna, sadrži uvijek anamnetsko-epikletsku molitvu. Ono što je molitva ređenja u liturgiji ređenja, što je molitva blagoslova vode u bogoslužju krštenja, to je svečani ženidbeni blagoslov u slavljenju sakramenta ženidbe. Tako je molitva ženidbenog blagoslova, zajedno s privolom mladenaca, središte i srž bogoslužja vjenčanja. U tome smislu u Pravoslavnoj Crkvi privola ide više uz zaruke, a za njih je bitni dio slavljenja ženidbe upravo blagoslov zaručnika.[26] U svakom slučaju, u Redu slavljenja ženidbe prisutna su oba elementa i možda nije toliko bitno inzistirati na tome treba li dati prednost privoli ili ženidbenom blagoslovu.[27] Možda je sukladna tek rimskom pravničkom mentalitetu potreba da se točno definira kada se nešto događa i što je minimalno potrebno “za valjanost”. Svakako je bolje, poput istočnjaka, gledati na cjelokupno liturgijsko slavlje kao onu otajstvenu stvarnost u kojoj se ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo.[28]


c) Značenje prstena


U rimskim obredima prsten znači savez (francuski alliance, talijanski fede). Kad ženik stavlja prsten mladenki, on s njom sklapa savez, kao Krist s Crkvom. Međutim, ta gesta, po sebi teološki bogata, nikada, na žalost, nije bila popraćena nekim molitvenim tekstom koji bi spominjao savez.[29] U Njemačkoj, je, međutim, uskoro došlo do običaja da se blagoslivljaju dva prstena: za zaručnika i zaručnicu.[30] Uz predaju prstena povezana je i predaja, odnosno predstavljanje miraza što je bio izvanjski znak i dokaz da je ženidba sklopljena.


Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe, str. 29-38.


[1] Zbirka, naravno, sadrži obrasce starije od vremena nastanka samog sakramentara. Usp. A. NOCENT, Storia dei libri liturgici romani, u: AA.VV., Anamnesis, 2, Marietti, Torino, 1978.,148-149.

[2] Usp. Ve, 1105-1110.

[3] Tekst je pun pogrešaka i nije ga lako čitati.

[4] Usp. M. DIVKOVIĆ, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb, 1900.2, Reprint 1980.3, 705; A. BLAISE, Le vocabulaire latin des principaux thèmes liturgiques, Édit. Brepols, Turnhout, 1966, 481-482 (§ 340).

[5] Usp. A. NOCENT, Storia dei libri liturgici romani…, 152.

[6] Usp. GeV, 1443-1455.

[7] Usp. A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 319.

[8] Usp. A. NOCENT, Storia dei libri liturgici romani…, 153-154.

[9] Usp. GrH, 833-839.

[10] Usp. L. CROCIANI, Nav. dj., 37.

[11] Usp. E. A. LOWE, The Bobbio Missal, London, 1920., 550-551.

[12] Usp. E. MARTENE, De Antiquis Ecclesiae ritibus,, I, c. IX.,Antierpiae, 1736,, 353-402; A. G. MARTIMORT, La documenation liturgique de Dom Edmond Martène (Studi e Testi 279), Città del Vaticano, 1978., nrr. 690-706. Za cjelovit tekst usp. Dodatak.

[13] Tako se npr. on nalazi i u Rimskom obredniku iz 1925., hrv. prijevod iz 1929., str. 260.

[14] Usp. Izidorovo djelo De ecclesiasticis officiis, 11, 20, (= PL 83,812).

[15] Usp. M. FÉROTIN, (prir.), Liber ordinum, Paris, 1904., 433.

[16] C. VOGEL – R. ELZE, Le Pontifical romano-Germanique du dixième siècle. Le Texte, II (NN. XCIX-CCLVIII), Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, 1963 (= PRG), 414-419.

[17] M. ANDRIEU, Le pontifical Romain au moyen âge, I., Le pontifical Romain du XIIe siècle, Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, 1937., str. 300, br. 5.

[18] Usp. G. RICHTER-A. SCHOENFELDER, Sacramentarim Fuldenses saeculi X (= Quellen und Abhandlungen zur Geschichte der Abtai udn Diözese Fulda, IX), Fulda 1912., 2605-2606. Usp. također: E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, CLV – Edizioni Liturgiche, Roma, 1979, nn. 3257-3257d).

[19] Zato se npr. prvi pontifikal i naziva “Rimsko-germanski pontifikal”. Nastao je u današnjoj Njemačkoj, vjerojatno u Mainzu, a Rim ga je prepoznao kao svoju liturgijsku knjigu, jer se germanski kompilator poslužio rimskim sakramentarima i knjigama zvanim “Ordines Romani”. Usp. A. NOCENT, Storia dei libri liturgici romani…, 163-165.

[20] Ukoliko se ženidba ne sklapa pred biskupom i svećenikom, Crkva ne može biti sigurna tko je već sklopio ženidbu po nekom građanskom obliku, a tko ne, odnosno, nije se moglo sa sigurnošću utvrditi tko je slobodan za ženidbu, a tko je zapriječen ženidbenim vezom, pa ne može sklopiti nove ženidbe.

[21] Evo doslovnog teksta: “Item, ut nuptiae in oculto non fiant, neque post prandim; sed spunsus et sponsa ieiunii a sacerdote ieiunio in monasterio benedicuntur.” Usp. J. D. MANSI, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio: Concilia Rothomagensis provinciae, 20,34, can. 14: De ritu nuptiarum ne in occulto fiant, Graz, 1960-1962. Usp. također A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 347.

[22] E. MARTENE, De Antiquis Ecclesiae ritibus,, I, c. IX. Antierpiae 1736, 353-402; A. G. MARTIMORT, La documentation liturgique de Dom Edmond Martène (Studi e Testi279), Città del Vaticano, 1978., nrr. 690-706. Za cjelovit tekst v. Dodatak.

[23] Drugi je razlog vjerojatno taj što je ta zavjetna misa bila veoma popularna u vremenu patarenske hereze, kada se baš željela naglasiti vjera u Presveto Trojstvo. U tom je kontekstu onda nastala i svetkovina Presvetoga Trojstva.

[24] Usp. De ordinatione clericorum, 7, (= PL 171, 207A; 928A).

[25] Usp. H. DENZINGER – A. SCHÖNMETZER, Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, HerderBarcinone – Friburgi Brisgoviae – Romae 197636 (= DS) 1801. Usp. hrvatsko izdanje: H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002.

[26] Usp. RICHTER, K. Teologija crkvenoga braka, u P. BAŠIĆ, Brak i obitelj u Europi danas, u: Služba Božja, 38(1998), 3,259-293.

[27] Naravno, ukoliko se zbog čisto crkveno-pravnih posljedica treba definirati što je bitno u cijelom obredu, to može i treba ostati. Međutim, kad je u pitanju liturgijsko-teološko značenje cijeloga slavlja, svakako bi trebalo uzeti šire gledište.

[28] Iako, npr. u Redu krštenja smatramo bitnim onaj dio kada krstitelj polijeva krštenika vodom (uranja u vodu) uz riječi “Ja te krstim u ime Oca i sina i Duha Svetoga”, a da su ostalo “nadopunjavajući obredi”, ipak ćemo smatrati veoma važnim elementom npr. davanje bijele haljine, odnosno odijevanje u bijelu haljinu.

[29] Prema OCM, 1969. i OCM, 1991. zaručnik, odnosno, zaručnica, doduše, vele da onome drugome stavljaju prsten “u znak ljubavi i vjernosti”. Izraz “vjernost”, istina, označava savez, ali to baš i nije tako naglašeno.

[30] Usp. A. NOCENT, Il matrimonio in Roma e nell’Occidente non romano, u: A. J. CHUPUNGCO, (prir.), Scientia liturgica. Manuale di liturgia. IV Sacramenti e sacramentali, Piemme, Casal Monferrato, 1998., 286-364, ovdje 352. Tako svjedoči Obrednik iz Hamburga iz 11. st. Tamo je originalni tekst: Benedic, Domine, anulum istum prepravljen riječima: Benedic, domine, anulos istos.