Ponedjeljak, 21 lipnja

Ženidbeni obredi u starom svijetu


Uvod


Donosimo kratak pregled ženidbenih obreda u starome svijetu, tj. u Grka, Rimljana i Židova. Iako ove navedene obrede zajedno ubrajamo u stari svijet, ipak valja naglasiti da se židovski ženidbeni obredi i običaji uvelike razlikuju od onih u grčko-rimskom svijetu, jer su Židovi ispovijedali vjeru u jednoga Boga, što se očitovalo i u slavljenju ženidbe. Osim toga, za razliku od ženidbenih obreda drevne Grčke i drevnog Rima, židovski obredi ženidbe i danas se među Židovima slave na sličan način kao i u drevnim vremenima. U starini su se, slično kao i danas, uvijek razlikovala dva obreda: zaruke i samo sklapanje ženidbe.[1] Ne možemo govoriti o istovjetnim običajima na području cijele Grčke ili Rima, jer je grčko-rimski svijet u vrijeme Rimskoga Carstva zapravo bio mnoštvo različitih kultura, među kojima su, ipak, prevladavale grčka i rimska. Običaji su se razlikovali ovisno o području, vremenskoj epohi, ali i o socijalnom statusu mladenaca i sl. Navodimo najčešće i najprisutnije običaje u Grčkoj i u Rimu, da bismo na koncu prikazali drevne i sadašnje ženidbene obrede u Židova.


1. Ženidbeni obredi u Grka


U Grka su se zaruke sastojale u susretu zaručnika s ocem zaručnice pri čemu su se oni dogovarali o pojedinostima vjenčanja, osobito o visini i obliku miraza, koji po sebi ostaje vlasništvo zaručnice. Muž se može služiti dobrima svoje žene, ali ona ostaju njezino vlasništvo. Samo sklapanje ženidbe – ulazak mladenke u novu obitelj – predstavlja, dakle, uzajamno preuzimanje prava i obveza.[2]

Nakon zaruka, poslije izvjesnog vremena, slavila se svadba. Grci su na početku slavlja žrtvovali bogovima zaštitnicima: Zeusu, Apolonu, Erosu, Artemidi, Afroditi. Žrtvovalo se u kući i to je činio otac obitelji, a kasnije su to činili svećenici. Nakon žrtvovanja slijedila bi svadbena gozba. Nakon gozbe, u kasnim večernjim satima, uzvanici su u povorci pratili mladence u kuću ženika s glazbom i upaljenim bakljama. Prije nego što bi napustila svoju kuću, otac mladenke predao bi svoju kćer ženiku (ékdosis) pri čemu se mladencima na glavu stavljao vijenac od mirte ili od neke kovine.[3] U kući ženika, nevjesta je bila ovjenčana orasima, datuljama, smokvama. Ti su plodovi simbolizirali plodnost. Mladenci su svečano načinili krug oko ognjišta, a nakon toga bi bili odvedeni u bračnu sobu, gdje bi pojeli dunju, simbol plodnosti, nakon čega bi ženik mladenki razriješio pojas.[4]


2. Ženidbeni obredi u Rimljana


Kod Rimljana je ženidba imala čvrste zakonske okvire. U rimskom pravu obostrana privola (consensus) je bitni dio vjenčanja.[5] Prigodom zaruka glave obitelji sklapaju stipulatio, koji predstavlja pravi ugovor koji se u bogatijim obiteljima zaključivao gozbom. Kasnije je uveden i običaj spajanja desnica zaručnika (dexterarum coniunctio). Plinije spominje i davanje željeznoga prstena, bez ikakvih ukrasa, dok Tertulijan kasnije spominje zlatni prsten.

Kad je u pitanju sklapanje ženidbe, Rimljani su imali gotovo iste običaje kao i Grci. Rimljani su poznavali i potpisivanje ženidbenog dokumenta. Oni su, osim uobičajenim bogovima, žrtvovali larima i penatima, kućnim bogovima. Dan prije svadbe mladenka bi žrtvovala larima svoje igračke i odjeću koju je nosila kao djevojčica. Odijevala se u tuniku koju je opasivala lanenim pojasom. Kosu bi splela u šest pletenica ukrašenih crvenim i bijelim vrpcama. Nosila je žarkocrveni veo i vijenac od cvijeća koje bi sama ubrala. Conferatio je bio obred kojim se Jupiteru posvećivala pogača (farreum) koju su mladenci jeli u znak zajedništva i vjerojatno je to bio obred koji su slavili viđeniji građani. Slijedila je žrtva Jupiteru, što je činio svećenik u nazočnosti desetorice svjedoka. Ovaj svečani obred bio je rezerviran za uglednije i bogatije građane. Na pragu svoga novog doma mladenka bi izgovarala poznate riječi Ubi tu Gaus, ego Gaia.[6] U kući bi joj ženik dao malo vode i jedan gorući ugarak u znak dobrodošlice. Izgleda da je i u Rimljana najstariji oblik sklapanja ženidbe bio obred coemptio, dar koji bi zaručnik davao obitelji zaručnice, što se odvijalo pred petoricom svjedoka. Kasnije je poznato i sklapanje ženidbe sine manu, tj. bez coemptio i bez coferratio, ali nakon jedne godine takve veze to je vrijedilo kao i sklapanje ženidbe sub manu zbog činjenice jednogodišnjeg zajedničkog života.

Svadbena je gozba bila u kući mladenke i započinjala je nešto prije zalaska sunca. Bila je poznata uloga ravnatelja stola. Nije sigurno postojanje spajanja ruku zaručnika (dexterarum coniunctio) kao integralnog dijela samog vjenčanja, iako je na jednom sarkofagu vidljivo kako se mladenci drže za ruke.

Svadbena povorka do kuće ženika išla je slično kao i kod Grka. Dovratci ženikove kuće bili su pomazivani i ukrašavani lanom u znak obilja. U kući ženika bio je već spomenuti obred conferratio, odnosno coemptio. Ženik bi podigao mladenku i unio ju u kuću. Jedna gospođa, redovito majka mladenke, uvodi mladence u bračnu sobu i posjeda na krevet, a ženik joj driješi pojas, nakon čega se mladenci ostavljaju sami u sobi. Sljedećeg jutra bi se mladenka pojavila odjevena kao udana žena, nakon čega bi bila druga svadbena gozba, a mlada žena bi žrtvovala larima i penatima.


3. Ženidbeni obredi u Židova


Za Židove ženidba predstavlja vršenje Božje zapovijedi (micve), zato ona uvijek predstavlja zemaljsku, ali i nebesku stvarnost. Bog je u početku stvorio čovjeka kao muško i žensko i naredio im da se plode i množe, napuče zemlju i sebi je podlože. Zato Midraš za ženidbu uzima termin kidušin, što znači posveta. Mladenci se posvećuju jedno drugome, ali i Bogu, jer vrše njegovu zapovijed i jer je njihova bračna veza slika one veze i ljubavi koju Bog ima sa svojim narodom. Žena za muža postaje svetom stvarnošću, zato je on ne smije ni na koji način obeščastiti.[7] Legenda o Rabi Akibi i o njegovoj ženi Raheli imala je snažan utjecaj na židovsko poimanje braka. On je otišao naukovati 24 godine, a ona je sve žrtvovala za njega, čak i svoju kosu. Kad se vratio, shvatio je da sve njoj duguje i onda joj je poklonio dijademu – zlatni vijenac koji predstavlja 12 kula grada Jeruzalema.[8]

Erusin (zaruke) ili kidušin (posveta) su u starini bile odvojene od samog vjenčanja (nisuin), a kasnije (kako je to slučaj i danas) ta su dva obreda spojena. Erusin, odnosno kidušin obred je koji zapravo znači muškarčevo stjecanje žene uz njezin pristanak uz prisutnost dvaju svjedoka. Ovaj obred se ponajčešće sastoji u tome da muškarac daje svojoj zaručnici neku vrijednost (ponajčešće zlatni predmet – moher) uz riječi: “Posvećena si mi ovom vrijednošću.”[9] Onda se potpisuje “isprava o uvjetima” (ketuba), ženidbeni ugovor koji potpisuje ženik i dva svjedoka.

Budući da je ženidba sveta stvar, mladenci se za to trebaju dostojno pripraviti. U tjednu koji predstoji vjenčanju običaj je na šabat pripraviti svečani objed u čast budućih supružnika, jer iz šabata proizlazi svaka radost. Tako je mladoženja pozvan da zauzme počasno mjesto u sinagogi dok se čita Tora ili da sam čita. Svi ga slave i raduju se s njim.[10] U jednom starom himnu zaručnik se uspoređuje s kraljem i na zaručnike se zaziva Božji blagoslov Abrahamu. Zaručnik i zaručnica su kao kralj i kraljica i to se uvijek stavlja u kontekst Božjeg zaručničkog odnosa prema njegovu narodu.

Dan uoči svadbe mladenka se u pratnji svojih udanih prijateljica podvrgava obrednom pranju koje se smatra pripravom na sveti čin koji se ima dogoditi, kao što su se svećenici trebali oprati prije nego bi prinosili žrtvu.

Na sam dan svadbe mladenci poste, jer je to za njih neka vrsta Jom kipura, dana promišljanja. Katkada poste i njihovi roditelji. Post traje, naravno, do svadbene gozbe. Ženik, u pratnji svoga oca i mladenkina oca bude doveden do mladenke koja sjedi sa svojom majkom i majkom ženika. Smisao tih pratilaca (šovšinim) jest predstavljanje mladenaca kao kralja i kraljice, jer svadba simbolizira Božje kraljevstvo.[11] Ženik prekrije velom lice mladenke i odlazi do hupe (nebnice) gdje čeka mladu. Danas pod hupom rabin izgovara zaručnički blagoslov. Nakon što ispiju malo vina, ženik daje zlatni prsten mladenki uz riječi: “Evo, posvećena si mi ovim prstenom, prema vjeri Mojsijevoj i Izraelovoj” i stavlja joj prsten na prst desne ruke. Nakon toga rabin moli sedam blagoslova. Osobito je lijep sedmi blagoslov, koji naglašava radost:

“Blagoslovljen si, Vječni, Bože naš, Kralju svijeta, koji si stvorio veselje i radost, pjesmu, pjevanje, usklik i prijateljstvo, ljubav i zajedništvo, mir i drugarstvo. Brzo, Vječni, Bože naš, nek se čuje u brdima Judeje i na ulicama Jeruzalema glas veselja i glas radosti, glas mladoženje i glas nevjeste, uzvici mladoženja ispod njihovih hupa i mladića s njihovih zabava. Blagoslovljen si, Vječni, koji razveseljuješ mladoženju i nevjestu.”[12]

Slavlje je do te mjere naglašeno da za Židove postoji obveza uveseljavati mladence, tako da se u židovskoj tradiciji spominje kako je “rav Aha plesao noseći mladoženju na ramenima”.[13] Svadbeno je slavlje trajalo po nekoliko dana, a ako se udavala djevica, onda i tjedan dana.[14] U počecima je ovo bio čisto građanski obred, a danas je to u Židova vjerski obred koji vode rabini. U starini su se djevojke smatrale zrelima za udaju u dobi od 12-13 godina, a mladići 18-24 godine.[15] Iako židovsko učenje po sebi zaručnicima zabranjuje spolne odnose,[16] ipak je u starini u Izraelu zaručnica već bila smatrana ženom svoga zaručnika.[17] Kao što se vidi i u slučaju Marije i Josipa, bilo je također razumljivo da se u vremenu zaruka začne ili rodi dijete, jer se dijete u tome slučaju smatralo zakonitim. Štoviše, ako bi zaručnik umro, zaručnica se smatrala udovicom.[18] Zaruke su u starini trajale redovito godinu dana. Nakon toga slijedilo bi sklapanje ženidbe prema već opisanom obredu.


Tekst je izvadak iz knjige Otajstvo je to veliko. Liturgija i teologija Reda slavljenja ženidbe


[1] Usp. G. DELLING, Eheschließung, u: Reallexikon für Antike und Christentum, IV, Stuttgart 1959, 724-725.

[2] Za povijest sklapanja ženidbe u starom svijetu i u prvoj Crkvi usp. sažet pregled u: T. SCHNITZLER, O značenju sakramenata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., 126-129.

[3] Prema jednom tumačenju od toga vijenca i potječe hrvatska riječ “vjenčanje”. Usp. M. PAJIĆ, Crkveni obredi i kršćanski običaji, Sarajevo, 1892., 423.

[4] Usp. K. RITZER, Formen, Riten und religiöses Brauchtum der Eheschließung in den christlichen Kirchen des ersten Jahrtausends (Liturgiegeschichtliche Quellen und Forschungen, 38), Münster, 1982., 63-79. Usp. još: A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 301-309.

[5] J. ÉVENOU, Il matrimonio, u: A. G. MARTIMORT (prir.), La Chiesa in preghiera. Introduzione alla Liturgia, III, I sacramenti, Queriniana, Brescia, 1987, 209-232, ovdje: 211; A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 308-309.

[6] Ne možemo a da se ne divimo rimskoj lapidarnosti – sposobnosti da u malo riječi izraze puno. Izjava “Gdje ti, Gaj; i ja, Gaja” znači isto ono što veli naša puno dulja formulacija: “Obećavam ti vjernost u dobru i zlu u zdravlju i bolesti, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.”

[7] Usp. L. CROCIANI, Riti nuziali nel mondo latino occidentale, Edizioni Cantagalli, Siena, 2001., 11-12.

[8] Usp. E. STAUFER, Gamew, gamoV, u: G. KITTEL – G. FRIEDRICH (prir.), Grande Lessico del Nuovo Testamento, 1-16, Paideia, Brescia, 1965.-1988., 2, 351-375, ovdje 353. Evo kako cijelu legendu prenosi jedan židovski autor: Akiva je bio pastir iz siromašne i neuke porodice. Zaljubio se u Rahelu, kćer bogatog izraelskog Židova, Kalba Sabua. Kada je Rahelin otac dočuo da mu se kći odlučila udati za siromašnog i neukog Akivu, nije joj htio dati miraz. Akiva je budućoj ženi obećao da će odmah nakon ženidbe otići učiti Toru. Tako je i učinio. Vjenčali su se i živjeli na sjeniku; Akiva je svakog jutra čistio Rahelinu kosu od sijena. Ubrzo nakon vjenča­nja, u dobi od četrdeset godina, otišao je Akiva učiti Toru kod rabi Eliezera i rabi Jehošue. Kada se nakon dvanaest godina vratio s dvanaest tisuća učenika, čuo je kako govore njegovoj ženi: “Vidi što ti je muž učinio, osta­vio te je dvanaest godina.” Ona im je odgovorila: “Da je mene poslušao, učio bi još dvanaest godina.” Rabi Akiva je to čuo, rekao je u sebi: “Imam dopuštenje učiti još dvanaest godina.” Nije ni ulazio u kuću, već se okrenuo i vratio u ješivu (rabinsko učilište) i nastavio učiti još dvanaest godina. Na kraju toga razdoblja imao je dvadeset četiri tisuće učenika i bio je jedan od najvećih rabina. Kada se vraćao, cijeli grad mu je izašao u susret. Svi su učenici vidjeli kako se neka žena približava rabi Akivi. Nisu znali tko je ona, pa su je pokušali zaustaviti. Rabi Akiva im je rekao: “Pustite je, jer moje i vaše je njezino: sav nauk koji sam naučio i koji ste vi naučili od mene, zasluga je moje žene Rahele koja mi je dopustila da idem učiti.” Kada je Rahelin otac doznao da je neobrazovani Akiva postao učenjak, dao mu je svoju kćer, a uz nju i svo svoje bogatstvo. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 255.

[9] Usp. K. DA-DON, Nav. dj., 438.

[10] Prema sefardskom običaju, ovo se zbiva na šabat nakon vjenčanja, usp. K. DA-DON, Nav. dj. 448.

[11] Inzistira se da budu prisutna dva oca i dvije majke. Ako je koje od roditelja umrlo, zamjenjuje ga netko iz rodbine.

[12] K. DA-DON, Nav. dj., 446.

[13] Usp. K. DA-DON, Nav. dj., 447.

[14] Usp. E. STAUFER, Nav. dj., 352. Usp. također: A. NOCENT, Il matrimonio cristiano…, 306.

[15] Usp. C. TOMIĆ, Evanđelja djetinjstva Isusova, KS, Zagreb 1971., 32.

[16] Usp. K. DA-DON, Nav. dj. 439.

[17] Usp. P.-G. MÜLLER, Lukino evanđelje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., 31. Konačno, prema Mt 1,20, Marija je Josipova žena: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.”

[18] Usp. C. TOMIĆ, Nav. dj., 32.