Židovstvo – objavljena monoteistička religija

Danas se obično religije vole dijeliti na prirodne i objavljene, silazne i uzlazne ili politeističke i monoteističke. Nijedna od tih podjela, gledano iz perspektive nauka Katoličke Crkve, nije baš sretno zamišljena i zato im se treba pristupati oprezno. Prirodne religije su one u kojima su ljudi, nekada poznati, nekada nepoznati, tijekom povijesti zaključili da mora postojati nešto što ih nadilazi, pa su osmislili određeni sustav vjerovanja. Tako su nastali npr. hinduizam, budizam, konfucijanizam, zoroastrizam, šintoizam, stare egipatske, sumerske, grčke i rimske mitologije itd. Sve njih, dakle, možemo svrstati u skupinu religija koje nazivamo prirodnima, ponekad uzlaznima, a ponekad politeističkima ili religijama bez božanstva i osobnoga Boga. Njima kao druga strana medalje stoje objavljene, silazne ili monoteističke religije, a među njih se ubrajaju židovstvo, kršćanstvo i islam.

Poteškoća i nedorečenost takve podjele leži u činjenici da kršćanstvo nije na istoj razini s drugim dvjema spomenutim religijama, a takva ih podjela sve izjednačuje. Naime, jedino kršćanstvo poznaje vjeru u utjelovljenoga Boga – Isusa Krista – koji nas je otkupio svojim vazmenim otajstvom i u tom smislu ono je više od religije. Također, prema nauku Katoličke Crkve, židovstvo se svakako treba nazvati monoteističkom objavljenom religijom, ali onom koja nema svoju puninu, nego je riječ o pripravi za razumijevanje i prihvaćanje utjelovljene Božje Riječi – Očeva Jedinorođenoga Sina. Drugim riječima, kršćanstvo prihvaća istinitim sve što je zapisano u Starom zavjetu, pa tako i priznaje židovstvo religijom u kojoj se objavio Bog Jahve, ali bez priznanja Krista dugoiščekivanim Mesijom, ta je religija po svome učenju nepotpuna i nedostatna. Zato to treba biti istaknuto kada je riječ o njezinu svrstavanju u objavljene monoteističke religije.

Kada je u pitanju islam, onda treba biti još oprezniji. Naime, sveti Pavao u Poslanici Galaćanima vrlo oštro i jasno kaže: “Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!” (Gaj 1,8), te je to još jednom ponovio u narednom retku. S obzirom na to, kršćanstvo ne može istinitim priznati nikakvu drugu religiju, niti ikakvo drugo vjerovanje, jer drži da je jedina istina sadržana u osobi Isusa Krista i u onome što je On objavio. A objavio je Boga kao Trojedinoga, kao Presveto Trojstvo. Zato je vjerovanje koje nudi islam potpuno neprihvatljivo za pravovjernog kršćanina, jer je, prema naputku svetoga Pavla, riječ o krivom učenju. Drugim riječima, iz te perspektive gledano, islam nije objavljena, niti silazna religija, nego tek monoteistička religija u kojoj njezin utemeljitelj Muhamed i njegovi sljedbenici muslimani tvrde da se bog Alah objavio preko meleka Džibrijela, odnosno anđela Gabrijela.

Naravno, Katolička Crkva će u mnogim dokumentima, a napose u deklaraciji Drugoga vatikanskoga sabora Naše doba (Nostra aetate) naglasiti da je važno imati poštovanje prema svim religijama, jer u svakoj od njih barem prosijevaju zrake traženja Boga, a posebno će nas pozvati na poštovanje prema Židovima, s kojima nas povezuje cijela starozavjetna baština, također i na poštovanje prema muslimanima, jer imamo neke zajedničke oblike štovanja, no takav oblik poštovanja je jedno, a priznanje religije istinitom i cjelovitom drugo. Pozvani smo, dakle, na poštovanje svih, ali to ne znači i na nastojanje oko sinkretizma, prema kojemu bi se jednostavno istopila posebnost, uzvišenost i jedina istinitost Božjeg utjelovljenja i samopriopćenja u Bogočovjeku Isusu Kristu. Zato je to svakako važno imati na pameti u navođenju spomenutih uvriježenih podjela religija.

Židovstvo se redovito navodi kao najstarija objavljena religija, a njezina povijest započinje s Božjom objavom Abrahamu, vrhunac dobiva u objavi Mojsiju, kada mu se Bog objavio u obliku gorućeg grma i predstavio kao Jahve (Ja sam koji jesam), dok je za svakog Židova najsnažnije iskustvo, iskustvo oslobođenje iz egipatskog ropstva. Središnja misao židovstva je vjernost Savezu i vjernost Zakonu, odnosno Židovi vjeruju da su oni Božji izbarani narod, s kojim je Bog sklopio poseban Savez, u kojem su se obvezali da će služiti samo Jahvi, jednom i jedinom Bogu.

Međutim, povijest Židova pokazuje da su puno puta iznevjerili Savez, te da ih je Bog zbog toga kažnjavao tako što su ih porobljavali okolni narodi, a time im je Jahve jasno stavljao pred oči njihov čin nevjere te ih tako pozivao na vjernost Savezu i Zakonu. Zbog toga su Židovi tijekom povijesti, a na temelju riječi mnogih proroka, razvili svijest da će Bog poslati na zemlju Mesiju i njih osloboditi od svake vrste tlačenja. Međutim, oni su Mesiju shvaćali kao političkog osloboditelja, pa je u tom smislu razumljivo što ga nisu prepoznali u Isusu Kristu. S obzirom na to, možemo reći da nas sa Židovima puno toga spaja, ali i puno toga razdvaja.

Židovstvo se još naziva judaizam, hebrejstvo, izraelstvo ili mojsijevstvo. Židovi imaju dva važna simbola. To su Davidova zvijezda i menora. Davidova zvijezda ima izgled dva isprepletena trokuta, od kojih je jedan okrenut vrhom prema gore, a drugi prema dolje, i označava Savez Boga Jahve s izraelskim narodom. Menora je sedmerokraki (ili osmerokraki) svijećnjak čija simbolika posebno upućuje na Božju ljubav u stvaranju svijeta.

Svete knjige Židova se dijele na tri skupine. To su: Tenah, Talmud i Zohar. Tenah (Tanakh, Tanah) se sastoji od Tore, Proroka i Spisa. Tora je najvažnija i najsvetija knjiga Židova, a obuhvaća prvih pet knjiga u Starom zavjetu, za koje Židovi vjeruju da ih je izravno napisao starozavjetni zakonodavac Mojsije: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon. Proroci obuhvaćaju spise četvorice velikih i dvanestorice malih proroka, a u Spise spadaju Psalmi, Mudre izreke, Job, Pjesma nad pjesmama i Knjiga Mudrosti. Talmud je zbirka tumačenja Tore, a sastoji se od Mišne i Gemare. U Mišni su sadržani različiti propisi, a Gemara predstavlja tumačenje tih propisa. Zohar je priručnik za kabaliste, ogranak u židovstvu koji svoje učenje izgrađuje na mistici i ezoteriji.

Njihov je moralni život utemeljen na Dekalogu, odnosno na Deset Božjih zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na brdu Sinaju, kao i na drugim propisima koji uglavnom potječu od njega. Ti su propisi ponekad bili toliko strogi da su zaboravljali na važnost milosrđa i ljubavi prema Bogu i čovjeku, a ponekad su opet bili čisto formalistički, pa je razumljivo što je Isus često kritizirao svoje suvremenike koji su na taj način obezvrjeđivali Božji Zakon.

Među najznačajnije židovske blagdane mogu se uvrstiti Šabat, Pasha, Roš Hašana, Jom Kipur, Sukot, Hanuka, Purim itd. Šabat je židovska subota, odnosno dan potpunog počinka, Pasha je spomen na izlazak iz egipatskog ropstva, Roš Hašana je židovska Nova godina i zahvala za stvaranje svijeta, Jom Kipur je blagdan posta i kajanja, Sukot je blagdan zahvale za žetvu, Hanuka je blagdan svjetla kada se Židovi prisjećaju na ponovno posvećenje jeruzalemskog hrama nakon grčkog obeščašćenja, a Purim je spomen na spas Židova koji je došao po zauzetosti kraljice Estere u vrijeme perzijskog ropstva.

Proučavajući Mojsijeve propise, Židovi su izgradili cijeli sustav različitih obreda i običaja. Vrlo im je važna molitva Š^ema, koju su dužni naučiti kao djeca, a počinje “Čuj, Izraele, Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini…” (Pnz 6,4-9). Ona predstavlja stalnu opomenu na važnost vjernosti Savezu s Bogom. Slijedeći starozavjetne odredbe, tu molitvicu, spremljenu u kutijicu s remenjem – tzv. tefilin, drže privezanu među očima dok mole, kao i na lijevoj ruci. Tu molitvicu također znaju držati, u posebnoj kutijici koja se zove mezuza, na ulaznim vratima, a pri dolasku ili odlasku ljube ju ili barem dodirnu.

Osam dana nakon rođenja dječak se obrezuje, što predstavlja znak Saveza. S 13 godina dječak postaje bar-micva (sin Zakona), odnosno odrasli član društva, a djevojčica s 12 godina postaje bat-micva (kći Zakona). Židovi nikada ne jedu svinjetinu, školjke, rakove i neke ptice, a imaju i poseban način ishrane koji se zove košer.

Svoje bogoslužje vrše u sinagogi, gdje odlaze na molitvu svaku subotu ujutro. Rabin (vjerski učitelj) se brine za bogoslužje. Židovima je vrlo važan Zid plača, ostatak jeruzalemskog hrama koji je srušen 70. godine, a preostao je samo njegov zapadni zid. Ondje se dolaze moliti, a poželjno je da svaki Židov barem jednom u životu dođe ondje.

Više se o židovstvu može saznati ovdje, a s obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da smo pozvani imati poštovanje prema Židovima, kao svojoj starijoj braći, kao i da je cijela starozavjetna povijest sastavni dio kršćanskoga vjerovanja, no ipak treba imati na umu da je ta religija bez prihvaćanja Isusa Krista kao Mesije i bez prihvaćanja Njegove objave Presvetoga Trojstva necjelovita i nedostatna.