Židovstvo
Židovstvo je najstarija objavljena religija. Sam pojam židovstvo potječe od starijeg načina izgovaranja riječi Juda. Juda je naziv za jedno od dvanaest izraelskih plemena, po kojem su se i svi Židovi nazivali Judejci. Kod nas su se oni donedavno nazivali Židi.
Židovstvo se još naziva i hebrejstvo, mojsijevstvo, izraelstvo i judaizam. Danas u svijetu ima oko 14.000.000 Židova, a prema popisu stanovništva iz 2011. god. u Hrvatskoj ih ima nešto preko 500 (str. 11).
Kratka povijest židovskog naroda
Povijest Židova započinje s Abrahamom, i to negdje u 19. st. pr. Kr., kada ga je, prema biblijskim zapisima, Bog pozvao da krene iz Ura Kaldejskog u nepoznatu zemlju. Abraham se na kraju svoga putovanja nastanio u zemlji Kanaan, koja je uskoro postala zemlja Židova – Izrael ili Palestina. Ta se Obećana zemlja naziva Izrael po drugom imenu Jakova, Izakova sina, a naziv Palestina su joj dali Rimljani.
Bog je s Abrahamom sklopio Savez, odnosno obećao da će mu “dati zemlju u baštinu”, te da će njegovo potomstvo biti “koliko je zvijezda na nebu”. To Židovi nikada nisu smetnuli s uma.
Prema Svetom pismu, Abraham je imao sina Izaka, Izak Jakova (koji se zvao i Izrael) i Ezava, a Jakov dvanaestoricu sinova. Od njih potječu dvanaest izraelskih plemena. Najomiljenijeg su Jakovljevog sina – Josipa, ostala braća, zbog ljubomore, prodala karavani koja je išla u Egipat. No, Josip se uspio u Egiptu dokazati, pa je postao vrlo cijenjen na faraonovom dvoru. Kroz to je vrijeme u Palestini nastala glad, pa su se Jakovljevi sinovi, zaputili u Egipat da od faraona izmole hranu. Tamo ih je prepoznao brat Josip, te, nakon mnogih peripetija, pozvao da se s ocem nastane kod njega.
U Egiptu su Abrahamovi potomci još neko vrijeme nakon Josipove smrti uživali ugled, ali su ih nakon nekog vremena Egipćani počeli ponižavati, pa su ih na kraju učinili robovima. Nakon dugo vremena robovanja, negdje u 13. st. pr. Kr., Bog se objavljuje Mojsiju pod imenom Jahve, što znači Ja sam koji jesam, te ga poziva da povede svoj narod iz Egipta u “Obećanu zemlju” – Izrael.
Mojsije je to učinio, pa Židovi i dan-danas smatraju oslobođenje iz Egipta najvećim Jahvinim djelom. Tada im je, naime, bilo najjasnije da se Bog za njih brine, da ima nekakvu nakanu s njima, te da će uvijek ostati vjeran Savezu po kojem je Abrahamu obećao potomstvo i zemlju. Zato na putu prema Palestini, na brdu Sinaj, narod s Jahvom, a preko Mojsija, sklapa tzv. Sinajski savez, po kojem su se Židovi obvezali uvijek štovati samo Jahvu i nijednog drugog boga; ukoliko budu prekršili obećanje, stići će ih kazna.
Međutim, već nakon ulaska u Obećanu zemlju, pred kraj 13. st. pr. Kr., mnogi su Židovi počeli slaviti tuđe bogove. Prema Božjem obećanju, za to ih je stigla kazna. Najveća ih je kazna stigla 587. god. pr. Kr., kada su Babilonci, pod vodstvom njihova kralja Nabukodonozora II., razorili najveći židovski grad – Jeruzalem, a stanovništvo Palestine odveli u Babilon. Tamo su u ropstvu proveli punih 50 godina, kada su 537. god. pr. Kr. Babilonce pokorili Perzijanci. Perzijski kralj Kir II. je Židovima dozvolio da se vrate u svoju zemlju, te da se slobodno drže svoje religije. U političkom je pogledu Palestina i dalje bila ovisna o Perzijancima. Neki su Židovi ipak odlučili ostati u Babilonu, pa se i tamo raširila židovska vjera.
Židovi su to izgnanstvo shvatili kao Božju kaznu, odnosno znali su kako su prekršili Savez, kako su se odvratili od slavljenja svoga Boga, pa su zaslužili to što ima se dogodilo. Zato su nakon ponovnog povratka u Palestinu s većim žarom počeli slaviti Jahvu, svjesni da je samo on pravi Bog, onaj koji kažnjava samo zato da bi se oni vratili na pravi put.
No, tijekom čitave židovske povijesti postojala je opasnost da zaborave na obećanje dano Jahvi, a, to se često i ostvarivalo. Zato je Bog slao na zemlju velike ljude – proroke, koji su imali zadaću Židove uvijek upozoravati da su skrenuli s pravog puta, te da se obrate. Najpoznatija su tzv. četiri velika proroka, a to su Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel.
Unatoč opominjanju proroka, Židovi su i nakon babilonskog sužanjstva dozvolili da im malakše vjera u Jahvu. Zato ih je ponovno i ponovno stizala kazna. Tako je npr. makedonski vojskovođa Aleksandar Veliki 333. god. pr. Kr. osvojio Perzijsko carstvo, pod čijom je vlašću do tada bila i Palestina. Aleksandrovo je carstvo bilo veoma veliko: obuhvaćalo je Egipat, Aziju i Makedoniju.
No, 332. god. pr. Kr. on se razbolio i umro (imao je 31 godinu), a njegove su se vojskovođe počele otimati za vlast. To je dovelo do situacije da se 50 godina nakon Aleksandrove smrti (281. pr. Kr.) njegovo carstvo raspalo na tri kraljevstva: Egipat (kojim je vladala dinastija Ptolomejevića), Aziju (kojom su vladali Seleukovići) i Makedoniju (to nije teritorij današnje Makedonije, nego uglavnom odgovara teritoriju današnje sjeverne Grčke). Palestina je pala pod vlast Ptolomejevića i tako ostala do 198. god. pr. Kr. Židove nije kroz to vrijeme nitko progonio.
Međutim, dolazilo je do tzv. helenizacije, odnosno do prodiranja grčke kulture i grčkog jezika na svim osvojenim područjima, pa tako i u Palestini. To je značilo prijetnju vjeri u jednog i jedinog Boga. Naime, Grci su vjerovali u mnogo bogova i imali su razvijenu filozofiju i kulturu, koje su počele negativno utjecati na židovsku vjeru.
Ranije smo rekli kako su neki Židovi, unatoč dozvoli perzijskog kralja Kira II., odlučili ostati u Babilonu, te da su i na tom teritoriju nastale židovske zajednice. Kako se širio helenizam, tako su se selili i Židovi u druge krajeve. Takvi su se Židovi, koji su živjeli izvan Palestine, nazivali dijaspora (dijaspora znači raspršenost). Posebno je bio značajan grad Aleksandrija u Egiptu, gdje su Židovi postali veoma snažni. Ti su Židovi u svom vjerovanju spojili židovsku vjeru s helenističkom kulturom i jezikom. Zato su u 3. st. pr. Kr. preveli židovsku Toru na grčki jezik. Taj se prijevod naziva Septuaginta, što znači sedamdesetorica (jer se smatralo da su prijevod načinila sedamdesetdvojica prevoditelja), a označava se s LXX. (Tom su se grčkom “Biblijom”, a ne židovskom, služili i prvi kršćani.)
Dok su izvan Palestine Židovi uživali određeni ugled, u Palestini je situacija postajala sve ozbiljnija, posebno kada su 198. god. pr. Kr. Seleukovići, pod vodstvom Antioha III. Velikog, pobijedili Ptolomejeviće. Antioh III. je pustio Židove da žive na miru u svojoj vjeri. Međutim, nešto kasnije je Antioh IV. Epifan rigoroznim mjerama u svoje kraljevstvo, znači i u Palestinu, unosio grčku kulturu i grčki jezik. Točnije, 167. god. pr. Kr. Antioh IV. je razorio Jeruzalem i zabranio židovsku vjeru, tako da se u jeruzalemskom hramu više nisu prinosile žrtve Jahvi, nego olimpijskom bogu Zeusu.
To, naravno, Židovi nisu mogli dozvoliti, pa su se počeli spremati za ustanak, i to najprije pod vodstvom svećenika Matatije, a potom i njegova sina Jude Makabejca. Borbe pod Judinim vodstvom su trajale od 166. – 160. god. pr. Kr., kada je Juda poginuo u jednoj bici. On je uspio uspostaviti u Jeruzalemu relativnu slobodu. No, kasnije su njegovi nasljednici – tzv. Hasmonejci, došavši na vlast, postali pravi tirani koji su i sami, htijući se dodovoriti grčkim vladarima, provodili helenizaciju.
To je tako trajalo do 63. god. pr. Kr., kada su Rimljani, pod vodstvom vojskovođe Pompeja, osvojili Palestinu. Rimljani su priznavali židovske vladare i svećenike, ali im nisu dozvolili da nose naslov kralj. To su dozvolili tek Herodu 37. god. pr. Kr. Herod je bio veliki graditelj, ali je dozvolio da se u Palestini grade poganski hramovi, posvećeni rimskim božanstvima. Zato su ga Židovi mrzili. Osim toga, nije bio pravi Židov, nego Idumejac, a služio se i grubim sredstvima da bi sačuvao vlast. Tako je npr. dao ubiti svoju ženu, punicu, sinove, šogora i mnoge druge, misleći kako spremaju urotu protiv njega.
Židovi su postajali sve nezadovoljniji sa zahtjevima rimskih careva da se slave njihovi bogovi, pa su se 66. godine poslije Krista odlučili na borbu. Pokušavali su se kroz četiri godine odupirati rimskom jarmu, ali nisu uspjeli, tako da je 70. god. po. Kr. Jeruzalem pod vodstvom vojskovođe Tita uništen, a hram kojega je Herod dao sagraditi razoren.
Židovi ipak nisu odustajali od svojih borbi protiv Rimljana. Posljednji je veliki židovski ustanak bio u vremenu od 131. do 135. godine, u vrijeme vladanja cara Hadrijana. Međutim, Rimljani su ih opet uspjeli dotući, tako da je 134. godine uništen Jeruzalem. Nakon toga je car Hadrijan ponovno izgradio Jeruzalem, nazvao ga Aelia Capitolina, te zabranio Židovima da ulaze u grad.
Od tada su se Židovi raselili po cijelom svijetu. Budući da im je Bog obećao da će uvijek imati zemlju, a sada su ostali bez nje, počeli su podrobnije tumačiti Toru kako bi uvidjeli u čemu se sastoji Božja volja. Tako su rabini, odnosno učitelji koji su tumačili Toru uveli mnogo propisa koji su se prenosili usmenim putem. Ti se propisi nazivaju Mišna, a njihovo tumačenje, koje se također prenosilo usmenim putem, Gemara. U 6. st. su i Mišna i Gemara zapisane i spojene u jednu knjigu koja se zove Talmud.
Talmud je bio jedina duhovna hrana Židovima u progonima koji su ih i dalje četo pratili. Najžešći su progoni Židova u Europi bili u 12.-14. st., posebno u Španjolskoj. Tek su u 19. st. Židovi stekli ravnopravnost s drugim narodima. Mnogi su se tada odselili u Ameriku. Tolerancija, nažalost, nije dugo trajala, tako da su se već osamdesetih godina 19. st. počeli javljati u Njemačkoj i Francuskoj tzv. antisemitski pokreti. To je dovelo do genocida nad Židovima u drugom svjetskom ratu, kada je ubijena gotova 1/3 svih Židova na svijetu.
Unatoč svim tim progonima, Židovi su i dalje vjerovali kako je Bog vjeran svom obećanju, tj. da će imati zemlju. Počeli su vjerovati kako će manje trpjeti samo ako budu ponovno živjeli u svojoj zemlji. Iz takvog je načina mišljenja nastao i tzv. sionizam ili cionizam, pokret za nezavisnost nazvan po Sionu – brdu u Jeruzalemu, tako da je na kraju 1948. godine uspostavljena nova država Izrael. (Problematika odnosa današnjih Izraelaca i Palestinaca je vrlo složena i zahtijeva podrobnu analizu, te u tom smislu nadilazi okvir ovoga prikaza.)
Najvažniji naglasci u židovskom vjerovanju
Kao što se moglo uočiti iz prethodnog poglavlja, Židovima mnogo znače pojmovi Savez, vjera u jednog Boga, izabranje, grijeh i Mesija. Na tim se pojmovima temelji i njihova vjera.
Naime, po sklopljenom je Savezu Bog izabrao baš Židove da budu posrednici Božje volje. Židovi su uvijek bili svjesni da su bili jedan od najbeznačajnijih naroda, a Bog je baš njih izabrao. Također su bili svjesni da to izabranje znači i velike obveze. Naime, vjerovali su kako su Božji miljenici, “predraga svojina”, ali su znali istovremeno da Bog želi da se preko njih nešto drugo ostvari, odnosno da su oni samo posrednici ispunjenja Božje volje. Zbog toga su oduvijek nastojali saznati što to Bog želi s čovječanstvom, odnosno kamo vodi povijest.
Vjeruju kako je ta Božja volja zapisana u njihovoj svetoj knjizi – Tori, koja se još naziva Zakon ili Petoknjižje. Tora označava prvih pet knjiga Starog zavjeta, a to su: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon. Židovi vjeruju kako je te knjige napisao Mojsije. Ponekad se i cijeli Stari zavjet naziva Tora. U Starom zavjetu je, dakle, zapisano što Bog želi s čovječanstvom.
Globalno govoreći, Tora govori o Savezu između Boga i Židova, odnosno o tome kako su se i Bog i Židovi obvezali na trajnu vjernost, te što proizlazi iz neobdržavanja Saveza. Pokazuje da je Bog uvijek ostao vjeran tom Savezu, a da su ga Židovi često znali prekršiti. Zbog toga su bili kažnjeni. Te su kazne uvijek imale zadaću da Židove dovedu na pravi put.
Naime, događalo se npr. da neki narod ovlada Palestinom, razori Jeruzalem i jeruzalemski hram (znak najtješnje povezanosti s Bogom), pobije gotovo sve stanovništvo, ali nikada se nije dogodilo da su svi Židovi bili istrijebljeni. U tome su Židovi prepoznali Božju vjernost da će uvijek biti Abrahamovih potomaka, koji će imati svoju zemlju. Naime, Bog je uvijek poslije takvih pokolja ostavljao na životu nekolicinu, tzv. sveti ostatak, koji su potom shvatili kako su pogriješili, te su se pokajali i ponovno obnovili zemlju.
U tom su smislu Židovi shvaćali grijeh kao odvraćanje od Saveza, udaljavanje od Boga. Naime, budući da se Bog objavio kao jedan i jedini i tražio od Židova da to nikada ne zaborave, najveći je grijeh značio povjerovati u bogove okolnih naroda. To su, nažalost, Židovi često činili.
Osim toga, Židovi su, posebno poslije odlaska u babilonsko sužanjstvo, iščekivali Božjeg čovjeka – Mesiju, koji će Izrael učiniti najmoćnijom zemljom na svijetu. Naime, kad su odvedeni u Babilon, izgubili su svoju zemlju, pa su počeli vjerovati kako će Bog, budući da im je obećao da će uvijek imati zemlju i potomstvo, poslati nekog jakog vođu koji će obnoviti Izrael.
No, nažalost, nisu u Isusu prepoznali tog dugoiščekivanog Mesiju. Dva su tome uzroka.
Židovi su, s jedne strane, bili previše zatvoreni u ovozemaljsku stvarnost, pa su vjerovali da je taj budući Mesija u stvari neki snažni politički vođa koji će doći u velikoj slavi. Budući da se Isus rodio u štalici, kao jedan od najmanjih, te je umro na križu, kao najveći razbojnik, to se nikako nije moglo uklopiti u njihovu sliku o velikom Božjem čovjeku – Mesiji.
Osim toga, s druge strane, priznati Isusa Bogom značilo im je priznati da uz Jahvu postoji još jedan Bog. Kada bi, pak, priznali da je Isus Krist Bog, to bi po njima značilo najveću moguću nevjeru Savezu, učinili bi ono protiv čega su se cijelu svoju povijest borili.
Osim toga, Židovi nisu povjerovali ni Kristovim riječima da je Bog Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti. Postoji objašnjenje i za to. Naime, s obzirom na to da su Židovi kroz cijelu svoju povijest, od Abrahama do Isusa, smatrali da moraju ostati vjerni vjeri upravo u jednog Boga, ne čudi što nisu prihvatili Isusa, koji je objavio Boga kao trojedinog.
No, postavlja se pitanje zašto se Bog u Starom zavjetu objavio kao jedan, a u Novom zavjetu, po Isusu, kao trojedini? I tu postoji logično objašnjenje. U ono vrijeme kada se Jahve objavio Židovima, svi su okolni narodi vjerovali u mnogo bogova. Da se tada Bog objavio kao trojedini, Židovi bi shvatili, poput pogana, da u stvari postoje mnogi bogovi. A to je, nema sumnje, pogrešno. Zato se postupno objavljivao: najprije kao jedan, kako bi definitivno odvratio Židove od prinošenja žrtava nepostojećim bogovima, a tek u Novom zavjetu, u Isusu Kristu, kada su to bili sposobni barem neki prihvatiti, kao trojedin.
No, Židovi to ne vjeruju, pa još uvijek iščekuju Mesiju, ali takvog koji će uspostaviti kraljevstvo Izrael na zemlji, a ne nebesko kraljevstvo o kojem govore kršćani. Dok kršćani smatraju da je “Obećana zemlja” u stvari vječni život, Židovi još uvijek iščekuju svog Mesiju koji će Izrael učiniti najmoćnijom zemljom na svijetu. Dok kršćani vjeruju da su oni, štoviše, i svi ljudi, ono potomstvo koje je Bog obećao Abrahamu, Židovi to obećanje pripisuju isključivo sebi.
Židovski običaji i blagdani
Bit se židovske vjere sastoji u tzv. molitvi Š’ma, koju svaki Židov često moli, a počinje: Š’ma Izrael Adonai Elohenu Adonai Ehod…, što znači: Čuj Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini… (Pnz 6,4-9). Te je retke iz Biblije dužan naučiti napamet svaki Židov već kao malo dijete. Odgoj se djece u židovskoj vjeri smatra svetom zadaćom. Dječak se osmog dana nakon rođenja obrezuje, te dobiva ime. U trinaestoj godini postaje tzv. Bar-Micva (što znači sin Zakona), odnosno preko točno određenog obreda postaje odrasla, odgovorna osoba. Djevojka, pak, u dvanaestoj godini postaje bez ikakvog obreda punoljetna i naziva se Bat-Micva (kći Zakona).
Židovi koji drže do svoje vjere na ulaznim vratima svoje kuće objese malu metalnu ili drvenu kutijicu u kojoj se nalaze ispisane riječi Š’ma. Kada ulaze i izlaze iz kuće ljube tu kutijicu.
Obitelj za Židove mnogo znači. Posebno je važno kako se spremaju jela. Tako npr. pravi Židov nikada ne jede svinjsko meso, školjke i rakove, a životinje se čije meso smije jesti (janjetina, govedina i piletina) mora klati tako da potpuno isteče krv. Također, nikada ne jedu zajedno meso i mliječne proizvode.
Židovi su veoma zahvalni Bogu za hranu koju imaju, pa se zbog toga i pridržavaju tih strogih propisa pripremanja jela. Prije svakog jela blagoslivljaju jela, a najčešće to čine ovim riječima: “Blagoslovljen budi Gospodine, Bože naš, Kralju svevišnji koji daješ zemlji da rodi kruh.”
Osim tih i drugih običaja, Židovima su veoma važni blagdani, koje imaju mnoge, ali ćemo mi pogledati samo neke: subotu, Pashu, Novu godinu i Dan pomirenja.
Subota (shabat)
Subota ili shabat (šabat) je najveći židovski blagdan koji slavi cijela obitelj. Slavlje subote počinje u petak navečer u kući, tako što najprije majka pali svijeće i moli blagoslov, a potom otac blagoslivlje vino. Nakon toga svatko otpije gutljaj vina, a zatim otac lomi subotnji kruh. Slijedi večera, a potom odlaze u sinagogu, tj. židovsku bogomolju, u kojoj se moli i čitaju odlomci iz Tore.
Za Židove subota označava dan potpunog počinka, odnosno Židovi taj dan povezuju s izvještajem o stvaranju gdje se kaže da je Bog šest dana stvarao svijet, a sedmi se odmarao, te s izbavljenjem iz Egipta, odnosno kako ih je Bog oslobodio od teškog rada i doveo u stanje kada mogu otpočinuti. Međutim, od zdrave potrebe da se čovjek povremeno odmori i više posveti Bogu, došli su do pretjeranog sitničarenja. Tako npr. današnji pravovjerni Židov subotom neće gotovo ništa raditi, npr. voziti automobil, neće se fotografirati, telefonirati, dodirivati novac…
Pasha
Uz subotu, najvažniji židovski blagdan je Pasha, odnosno spomen na izlazak iz egipatskog ropstva. Slavi se u židovskom mjesecu nisanu, odnosno našem ožujku ili travnju. Sama riječ pasha dolazi od pesah, što znači proći pored, mimoići, a povezuje se s posljednjim od egipatskih zala. Naime, prema Starom zavjetu, prije polaska iz Egipta, anđeo je Gospodnji pobio sve egipatske prvorođence, a židovske poštedio, jer je na njihovim dovratnicima i nadvratnicima, prema unaprijed dogovorenom znaku, našao krv janjeta.
Židovi na Pashu jedu obrednu večeru (koja se naziva seder), odnosno po točno određenim propisima jedu janjetinu, beskvasni kruh, gorko zelje i piju vino, te kroz vrijeme objedovanja pripovijedaju o izlasku iz Egipta i pjevaju pjesme. Beskvasni ih kruh treba podsjetiti na to da su njihovi preci žurno morali krenuti iz Egipta, tako da žene nisu uspjele ukvasati tijesto, nego su jeli beskvasne kruhove, a gorko zelje ih treba prisjetiti na teške godine lutanja po pustinji, sve dok nisu došli u Obećanu zemlju. Molitve i obredi, odnosno pripovijedanje događaja o oslobođenju iz Egipta, zapisane su u knjizi koja se zove Haggadah (Hagada).
Nova godina (Roš Hašanah)
Židovska Nova godina se slavi u jesen, u rujnu ili listopadu, a predstavlja najveseliji blagdan Židova. Na taj se dan u sinagogi trubi u ovnov ili jareći rog, i to tako da Židovi prema visini i jačini zvuka mogu pročitati poruku. Tako npr. visoki tonovi upozoravaju Židove na obveze koje moraju ispuniti. Običaj je da se na taj dan jede jabuka umočena u med, s kojom se drugima zaželi sretnu novu godinu. Narednih deset dana predstavlja vrijeme pokore i preispitivanja o svojoj vjeri, nakon čega dolazi Dan Pomirenja.
Dan pomirenja (Yom Kippur)
Dan pomirenja se slavi deseti dan nakon Nove godine. Danas je on spomen na starozavjetni običaj kada je veliki svećenik ulazio u drugi dio jeruzalemskog hrama koji se nazivao svetinja nad svetinjama. Naime, jednom je u godini veliki svećenik žrtvovao jarca za grijehe cijelog izraelskog naroda, te je s jarčevom krvlju poškropio Kovčeg saveza, odnosno kovčeg u kojem su se čuvale dvije ploče Deset Božjih zapovijedi, smješten u svetinji nad svetinjama.
Danas Židovi nemaju hrama ni tog obreda, pa se zato na Dan pomirenja samo kaju za svoje grijehe, moleći Jahvu i ostale Židove da im oproste. Pravi vjernik stoga čitav dan provodi u sinagogi i posti dvadeset i četiri sata, tako da se na kraju dana smatra potpuno prepoređenim. Nakon toga slijedi dan veselja.
Ostali židovski blagdani
Židovi imaju i druge blagdane, ali ćemo njih samo ukratko spomenuti. Slave tako blagdan Sjenica, tj. vrijeme od tjedan dana kada se sjećaju kako su njihovi preci lutali četrdeset godina pustinjom. Zato obično u svojim vrtovima grade privremena skloništa od granja, tzv. sjenice.
Slave i blagdan koji se naziva Radost Tore, odnosno dan kada se u sinagogi čita posljednji odlomak iz Ponovljenog zakona, posljednje knjige Tore, te se čita prvi odlomak iz Knjige izlaska, prve knjige Tore. Naime, u sinagogi se redovito čitaju čitanja iz Tore, raspoređena tako da se sva pročitaju tijekom jedne godine. Na ovaj blagdan, dakle, biva završeno čitanje, te započinje novo.
Blagdanom Hanuka, koji traje osam dana, a slavi se otprilike u vrijeme kada kršćani svetkuju Božić, Židovi se prisjećaju pobjede Jude Makabejca i ponovnog posvećenja jeruzalemskog hrama 164. god. pr. Kr. U obiteljima se svaki dan pali po jedna svijeća na židovskom osmerokrakom svijećnjaku, tako da su sve popaljene u zadnji dan svečanosti.
Blagdan Purim se slavi u veljači ili ožujku, i to tako da djeca pod maskama izvode zgode iz života starozavjetne kraljice Estere.
Nema sumnje kako židovska vjera ima veliku vrijednost i da kao kršćani možemo biti ponosni što smo je i mi jednim dijelom baštinili, ali ne možemo nikako prihvatiti njihovo nepriznavanje pravog Trojstvenog Boga – Oca, Sina i Duha Svetog i Isusa Krista kao Mesije.
