Osobni tajnik pape Benedikta XVI. nadbiskup Georg Gänswein u subesjedama za Vatikanski radio 4. siječnja 2023. govorio je o posljednjim satima pokojnoga pape i mnogim godinama koje je proveo uz njega. S njim je razgovarala Silvia Kritzenberger.
1. Razgovor na njemačkom
Kako ste doživjeli Papu emeritusa posljednjih dana i koje su bile njegove posljednje riječi?
U ponedjeljak 26. prosinca na blagdan Sv. Stjepana, ispratio sam ga u invalidskim kolicima, kao što sam redovito činio u posljednje dvije godine. Odvezao sam ga iz njegove radne sobe ili gdje god je bio u blagovaonicu gdje su memores[1] jele s nama. Međutim, u utorak sam jeo samo tjesteninu jer sam morao u zračnu luku. Rekao sam mu da bih htio otići kući na dva dana, pozdraviti braću, sestre, tete i neke prijatelje. „Idi, idi“, rekao je. Pitao sam i doktora Polisca je li to moguće i on je rekao naravno da je moguće…
Žuran povratak u Rim
Kući sam odletio normalno, stigao navečer i spavao. A onda je uslijedio telefonski poziv vrlo rano ujutro, bila je to jedna od memores, i rekla je da se Papa ne osjeća dobro. „Što, nije mu dobro?“ pitao sam. „Ne, noć je bila jadna. Doktor Polisca je već tu.“ Zamolio sam da mi ga da na telefon i rekao da ću odmah doći i uzeti prvi let.
I onda sam opet bio tamo u srijedu u jedan sat poslijepodne. Naravno da sam odmah otišao do njegove postelje i tada sam se jako uplašio jer je jako teško disao. Očito je bilo problema s plućima, s bronhima. Dana mu je liječnička pomoć, ali dan nije bio lagan. To je bio i dan kada je papa Franjo pozvao na molitvu na kraju audijencije. On je došao, ja još nisam bio tamo, ali je Franjo došao odmah nakon opće audijencije, pomolio se te ga je i blagoslovio.
Neočekivano poboljšanje
Da, onda kad sam došao u srijedu navečer bilo je teško. Pitao sam liječnika hoće li izdržati? Rekao je: „Sa stajališta liječnika, ne mogu vam dati odgovor, da ili ne. Moramo čekati.“
A ujutro, u četvrtak, suprotno očekivanjima, bio je puno, puno bolje. Pitao sam liječnika, a on je rekao da nema objašnjenje: „Ne mogu vam reći. Ne znam.“
Zatim se stanje u četvrtak tijekom dana malo pogoršalo. Odmah sam tada rekao: „Sveti Otče, dat ću Vam bolesničko pomazanje, a poslije ćemo ovdje slaviti svetu Misu.“ Tada je još bio posve bistar, rado je pristao. Na Misi nije suslavio, nego je ležao u postelji. Pričestio sam ga malom žličicom sub specie sanguinis [pod prilikom krvi], znači krvi Kristove, vrlo malo jer dva dana nije ništa jeo. I sve je to shvaćao.
Prisutan do kraja
I noć s četvrtka na petak prošla je prilično dobro, a posljednja noć koju je živio, naime s petka na subotu, s 30. prosinca na 31. prosinca, nisam bio ondje, ali bila je njegovateljica, bile su to zadnje riječi koje je mogao razgovijetno izgovoriti, na talijanskom: „Signore, ti amo“, Gospodine, volim te. To je bilo zadnje. I kad sam ujutro došao u njegovu sobu, njegovateljica mi je to odmah sa suzama rekla. Ja to osobno nisam čuo. Oko 3 sata ujutro, sad više nisam siguran je li bilo 2.50 ujutro ili 3.10 ujutro, na talijanskom, „Signore, ti amo“, „Gospodine, volim te“.
Da, a onda je došao 31. i bilo je tako, može se reći da je u roku od tri sata pretrpio slobodni pad. Hvala Bogu, agonija nije tako dugo trajala, valjda dobra tri četvrt sata. Liječnik je rekao da se ne može reći sa stopostotnom sigurnošću. Moglo se samo vidjeti i osjetio sam da je kraj blizu. Da, a onda je umro u 9.34.
Čuvši njegove posljednje riječi, „Gospodine, volim te“, pomislio sam na propovijed koju je 8. travnja 2005. održao tadašnji kardinal-dekan Ratzinger na sprovodu Ivana Pavla II. Kako je propovijedao o Ivanu 21, Gospodin je tri puta upitao: „Voliš li me?“ A zatim, na „da“, i poziv: „Slijedi me“. I onda samo zadnja riječ tadašnjega dekana Ratzingera, Ivan Pavao II. gleda nas iz Kuće Otčeve, i molba: „Blagoslovi nas“. To mi je nezaboravno. Bio sam na Trgu svetoga Petra, pokraj oltara. Nezaboravljivo.
To mi je palo na pamet kad mi je bolničarka prenijela: „Signore, ti amo“. Jer su to bile iste riječi na talijanskom tada. Da, i sada je to učinio…
Blago koje ostaje
Što vam je Joseph Ratzinger dao za život? Što će vam najviše nedostajati?
Naravno njegova osoba, njegova ljubaznost, čvrsta vjera, jasnoća, hrabrost i sposobnost da i pati za vjeru. Kaže se „Via crucis“ [križni put], to nije samo lijepa riječ za povijest umjetnosti, nego je to riječ iz duboke riznice duhovnosti vjere.
Ali ostat će i ta nezaboravna riječ gioia, tj. radost, da vjera daje čistu radost. Tako i po Ivanu: „Došao sam da imate [život] u izobilju“ [10, 10], „da vaša radost bude potpuna“ [15, 11].
To je ono lijepo, da i ljudski život ide dalje i da uvijek mogu nešto izvući iz ovih slika, iz ovih dubokih riznica blaga, za sebe, a nadam se da i drugi ljudi mogu nešto izvaditi i iskopati za sebe.
Hvala vam na razgovoru i puno hvala što ste tako dugo i tako vjerno pratili našega Josepha Ratzingera, našega papu Benedikta.
Bog vas blagoslovio, hvala!
2. Razgovor na talijanskom
Tisuće vjernika odalo je počast posmrtnim ostatcima Pape emeritusa. S njim ste proveli velik dio života, kako sada živite?
Ljudski, vrlo mučno. Loše mi je, patim… Duhovno, vrlo dobro. Znam da je papa Benedikt sada tamo kamo je želio otići.
Kakav je bio duh s kojim je Benedikt XVI. živio ove posljednje dane? Koje su bile njegove posljednje riječi?
Njegove posljednje riječi nisam čuo svojim ušima, ali ih je u noći prije nego je umro čula jedna od bolničarki koja ga je čuvala. Oko tri sata: „Gospodine, volim te.“ Bolničarka mi je ujutro, čim sam došao u spavaću sobu, rekla da su to bile posljednje istinski razumljive riječi.
Obično smo molili jutarnje hvale pred njegovom posteljom: i to sam jutro rekao Svetomu Otcu: „Učinimo kao što smo učinili jučer: ja molim naglas, a Vi se pridružite duhom.“ Zapravo više nije bilo moguće da moli naglas, bio je stvarno zadihan.
Tada je samo malo otvorio oči – razumio je pitanje – i kimnuo glavom da. Pa sam počeo. Oko 8 sati počeo je sve teže disati. Bila su dva liječnika – doktor Polisca i reanimatolog – i rekli su mi: „Bojimo se da će sada doći trenutak kada će morati ući u svoju posljednju borbu na zemlji.“
Pozvao sam memores i sestru Brigidu, rekao sam im da dođu jer je došlo do agonije. Bio je lucidan u tom času. Već prije bio sam pripremio popratne molitve za umiruće i molili smo oko 15 minuta, svi zajedno dok je Benedikt XVI. sve teže disao.
Sve se više vidjelo da ne može dobro disati. Pa sam pogledao jednoga doktora i pitao: „Ma, je li pao u samrtnu borbu?“. Rekao mi je: „Da, počela je, ali ne znamo koliko će trajati.“
I što se onda dogodilo?
Bili smo tu, svi su tada molili u tišini, a u 9.34 je izdahnuo. Zatim smo nastavili s molitvom, ne više za umiruće, nego za pokojne. A zaključili smo pjevajući „Alma Redemptoris Mater“.[2]
Umro je u osmini Božića, u svojem omiljenom liturgijskom vremenu, na dan svoga prethodnika – svetoga Silvestra, pape za vrijeme cara Konstantina. Izabran je na dan kada se spominje njemački papa sveti Lav IX., Alzaški; umro je na dan rimskoga pape svetoga Silvestra.
Svima sam rekao: „Odmah ću zvati papu Franju, on prvi mora znati“. Nazvao sam ga, a on je rekao: „Odmah stižem!“. Kad je došao, otpratio sam ga do spavaće sobe gdje je umro i svima sam rekao: „Ostanite“. Papa je pozdravio, ponudio sam mu stolac, sjeo je pokraj postelje i pomolio se. Dao je blagoslov, a zatim otišao. To se dogodilo 31. prosinca 2022.
Koje su Vas riječi iz njegove Duhovne oporuke najviše dirnule?
Oporuka kao takva jako me dirnula. Teško je odabrati nekoliko riječi, moram reći. Ali ta je oporuka napisana još 29. kolovoza 2006., na liturgijski blagdan mučeništva sv. Ivana Krstitelja.
Napisana je rukom, vrlo čitko, vrlo sitno, ali čitljivo, u drugoj godini papinstva. Na njemačkom se kaže „O-Ton Benedikt“, to jest: „ovo je stvarno Benedikt“. Da sam imao tekst kao takav, ne znajući autora, prepoznao bih ga. Unutra je Benediktov duh. Čitajući ga ili meditirajući o njemu, čovjek vidi da je stvarno njegov. On je cijeli unutra, na dvije stranice.
To je ukratko hvala Bogu i obitelji…
Da. To je zahvala, ali i poticaj vjernicima da se ne daju zavesti nijednom hipotezom, na teološkom, filozofskom ili bilo kojem drugom polju.
U konačnici, Crkva je ta koja komunicira, Crkva, živo Tijelo Kristovo, priopćava vjeru svima i za sve. Ponekad čak i u teologiji, ako postoje teorije koje su jako prosvijećene ili koje se tako čine, može biti da su nakon godinu-dvije već prošle. Vjera Katoličke Crkve jest ono što nas istinski vodi do oslobođenja i dovodi nas u dodir s Gospodinom.
Koja je najjača poruka njegova papinstva?
Njegova je snaga u geslu koje je odabrao kad je postao münchenski nadbiskup, preuzimajući iz Treće Ivanove poslanice: „cooperatores Veritatis“, to jest „suradnici Istine“, što znači da istina nije nešto što se misli, nego je osoba: Sin Božji.
Bog se utjelovio u Isusu Kristu, u Isusu iz Nazareta i ovo je njegova poruka: ne slijedite teoriju istine, nego slijedite Gospodina. „Ja sam put, istina i život“ [Ivan 14, 6]. Ovo je njegova poruka. Poruka koja nije teret, nego pomoć, da se nosi sve terete svakoga dana. A to daje radost. Problemi postoje, ali vjera je jača, vjera mora imati zadnju riječ.
Svijet nikada ne će zaboraviti 11. veljače 2013., najavu odrjeke. Ima onih koji i dalje govore da to nije bio slobodan izbor ili čak da je na neki način želio ostati papa. Što vi mislite?
I sam sam mu to isto pitanje postavljao u raznim prigodama govoreći: „Sveti Otče, traže urotu o objavi 11. veljače nakon konzistorija. Traže, traže, traže…“.
Benedikt je odgovorio: „Tko ne vjeruje da je ono što sam rekao pravi razlog odustajanja, ne će mi vjerovati ni ako sada kažem ‘Vjerujte mi, tako je!’“. To jest i ostaje jedini razlog i to ne smijemo zaboraviti. Prethodno mi je bio najavio tu odluku: „Moram to učiniti“. Bio sam među prvima koji su ga pokušali razuvjeriti. A on mi je jasno odgovorio: „Čujte, ne pitam Vaše mišljenje, nego Vam priopćavam svoju odluku. Izmoljenu, pretrpljenu, donesenu coram Deo [pred Bogom]”.
Ima onih koji ne vjeruju ili smišljaju teorije, govoreći da bi „jedan dio ostavili, a drugi dio zadržali“ itd. Svi koji to govore, samo prave teorije o jednoj ili drugoj riječi i na kraju ne vjeruju Benediktu što je rekao. To mu je samo uvrjeda. Naravno, svatko ima svoju volju, svoju slobodu i može reći razumne i manje razumne stvari.
Ali čista je istina sljedeća: nije više imao snage voditi Crkvu, kako je toga dana rekao na latinskom. Pitao sam: „Sveti Otče, zašto na latinskom?“. Odgovorio je: „To je jezik Crkve.“ Vara se onaj tko misli da može ili treba pronaći neki drugi razlog. Priopćio je pravi razlog. Amen.
Što vas je najviše pogodilo dok ste bili uz Benedikta u dugom razdoblju koji je proveo kao papa u miru?
Prošlo je skoro deset godina. Benedikt je – već kao kardinal, već kao profesor – imao golemi ulog. Mnogi kažu poniznost: da, to je istina, ali također – možda se to nije tako dobro vidjelo – sposobnost prihvaćanja kad se ljudi ne slažu s onim što je rekao. Profesoru je to normalno: postoji suočavanje, rasprava, „borba“ između različitih argumenata. U tom kontekstu koriste se i jake riječi, ali bez ikakva povrjeđivanja i ako je moguće, bez izazivanja polemika. Druga je stvar kad je netko biskup pa papa: on propovijeda i piše ne kao privatna osoba, nego kao onaj koji je dobio mandat da propovijeda i da bude pastir stada. Papa je prvi svjedok evanđelja, dapače, Gospodina. I tu smo vidjeli da njegove riječi, riječi Petrova nasljednika, nisu bile prihvaćene. Ali to nam govori da se Crkva ne vodi samo zapovijedanjem, odlučivanjem, nego i trpljenjem, a taj dio trpljenja nije bio malen. Kad je postao emeritus, za njega je svakako završila sva odgovornost i cijeli pontifikat.
Je li mislio da će poživjeti toliko dugo nakon odrjeke od službe?
Prije otprilike tri mjeseca rekao sam mu: „Sveti Oče, približavamo se desetoj obljetnici moga biskupstva: Bogojavljenje 2013., Bogojavljenje 2023. Morat ćemo proslaviti.“ Ali znači i deset godina od njegova povlačenja. Kažu mi neki: „Kako je on odustao jer da nema više snage, a onda još živi deset godina?“ A on bi odgovorio: „Moram reći da sam ja prvi koji se čudi što mi je Gospodin dao više vremena. Mislio sam najviše godinu dana, a on mi je dao deset! I 95 godina je dobra dob, ali i godine i starost imaju svoju težinu, čak i za papu emeritusa.“ Nastavio je: „Prihvatio sam to i nastojao činiti ono što sam obećao: moliti, biti prisutan i prije svega molitvom pratiti svog nasljednika.“ I to je jako lijepo. Preporučujem onima koji s tim imaju problema da ponovo pročitaju što je Benedikt rekao zahvaljujući papi Franji u dvorani Clementina u prigodi 65. obljetnice njegova svećeničkoga ređenja. Naposljetku, jednom sam u šali rekao, na ne baš elegantan način: „Sveti Otče, pravili ste račune bez krčmara“… Odgovorio mi je: „Nisam ja pravio nikakve račune: prihvatio sam što mi je Gospodin dao. On mi je ovo dao, moram Mu zahvaliti. Ovo je moje uvjerenje. Drugi mogu imati druge zamisli, teorije ili uvjerenja, ali ovo je moje.“
Koja je Vaša najveća pouka u životu i što će vam najviše nedostajati od Josepha Ratzingera?
Najveća pouka je da zapisana vjera, izrečena i naviještena vjera nije samo nešto o čemu je on govorio i propovijedao, nego što je živio. To jest, primjer za mene jest da je naučena, poučavana i naviještana vjera postala življena vjera. I to je za mene – čak i u ovom trenutku u kojem patim, ne sam – veliko duhovno olakšanje.
U svojoj oporuci Benedikt piše: „Kad se u ovaj kasni sat svoga života osvrnem na desetljeća kroz koja sam prošao, prvo što vidim jest na koliko toga moram zahvaliti.“ Je li bio sretan, ostvaren čovjek?
Bio je čovjek duboko uvjeren da se u ljubavi prema Gospodinu nikad ne griješi, čak i kad se ljudski mnogo griješi. I to mu je uvjerenje dalo mir i – može se reći – poniznost i jasnoću. Uvijek je govorio: „Vjera mora biti jednostavna vjera, ne lažno pojednostavljena, nego jednostavna. Jer sve velike teorije, sve velike teologije temelje se na osnovi vjere. I to jest i ostaje jedina hrana za sebe i za druge.“
Hvala Vam što ste bili s nama.
Ja sam taj koji Vama zahvaljujem na ovom pozivu: došao sam vrlo rado i vrlo dobro znam da se papa Benedikt osjećao jako podržan i također – ako mogu tako reći – voljen, voljen zbog onoga što ste činili, a isto tako i okružen Vašom naklonošću.
S njemačkoga i talijanskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena: Laička katolička udruga Memores Domini (oni koji se trajno spominju Gospodina) svjetovna je družba apostolskoga života, osnovana 1964., čiji članovi prihvaćaju evanđeoske savjete posluha, beženstva i siromaštva, teže za savršenstvom ljubavi te nastoje pridonositi posvećenju svijeta; četiri njezine članice vodile su kućanstvo kardinala Ratzingera i pape Benedikta XVI. Kad je jedna od njih poginula u prometnoj nesreći, Benedikt XVI. je 29. studenoga 2010. napisao da su to „osobe koje žive sjećanje na Boga i Isusa i u tom svakodnevnom sjećanju, pune vjere i ljubavi, pronalaze smisao svega, od malih djela do velikih odluka, rada, studija, bratstva. Spomen na Gospodina ispunjava srce dubokom radošću, kao što kaže stari crkveni hvalospjev: ‘Na Isusov se spomen sâm u duši budi dragi plâm, al vrh radostima je svim u društvu milom kad si s Njim.’“
[2] Slavna Majko Spasitelja,
Rajska dveri milostivna,
Koja vjerne vodiš k sreći,
Iznad mora zvijezdo divna!
O pomozi palom svijetu,
Koji želi ozdravljenje,
Ti, što rodi Stvorca svoga
Prirodi na udivljénje.
Čuvši pozdrav Gabríjela
Dònese nam život svima,
Djevom zače, Djevom osta:
Smiluj nam se grješnicima! (Crkveni himni, preveo Milan Pavelić, Zagreb, 1945., str. 334).
