Živjeti od Božje providnosti
Kada čovjek u nečemu – bilo čemu – pretjera, kada većinu svoga vremena i svojih snaga podredi nekoj ideji, makar ona bila i iznimno plemenita, nužno mora, prije ili poslije, osjetiti zasićenje koje ga počinje zamarati, točnije ozbiljno psihički gušiti. Ako je riječ o nečemu što je vezano uz vjersko iskustvo, također će doći do zasićenja, a koje će opet dovesti do duhovnog osakaćenja i u tom smislu gubitka radosti koja dolazi od Boga. Vjerojatno to mnogi mogu razumjeti u ovom vremenu kada se čini da su se ljudi doslovno pogubili u svojim misaonim konstrukcijama, do mjere da brat brata više ne prepoznaje kao normalno racionalno biće, sposobno logički rezonirati, nego ga više doživljava kao onoga tko je izgubljen u vremenu i prostoru. Konkretno, mislimo na dijametralno suprotno gledanje na savjest i Božje zapovijedi u svjetlu mjera koje se poduzimaju u sprječavanju bolesti COVID-19, a po kojima su jedni apsolutno uvjereni da je nešto dobro, a drugima se isto to čini veliko zlo. Još konkretnije, jedni će držati da je cijepljenje moralna obveza i čin ljubavi, drugi da je ono izvor krajnje nečovječnosti i izraz gaženja Božjih zapovijedi. Jedni će isto tako – uvjereni da je riječ o zalaganju za veće dobro – držati moralno opravdanim uvođenje obveznih COVID-potvrda, dok će drugi smatrati da je tu riječ o gaženju savjesti, ljudskog dostojanstva i dara slobode.
Stanje je toliko zamršeno da se u ovom trenutku čini kako su argumenti uzaludni. Kao i na drugim područjima, i na području teoloških rasprava vlada oštra podjela, a prema kojoj se stavovi druge strane čine krajnje nevjerodostojnima i potpuno bezvrijednima. U tom svjetlu priznajemo kako se nama argumenti onih teologa koji zagovaraju obvezno cijepljenje i nazivaju ga činom ljubavi čine nerazumnima, neljudskima i nekršćanskima, do mjere da smo uvjereni kako oni zlo nazivaju dobrom, a dobro zlom. Vjerojatno bi takvi istim ili sličnim riječima označili i naše razmišljanje. I izgleda da tu nema pomoći.
S obzirom na takvo stanje, pitanje je koliko uopće treba trošiti snage i vremena na rasprave, jer one na kraju zapravo iscrpe i duhovno isprazne i one koji se izravno u njih uključuju i one koji takve rasprave prate. Iako u tom svemu naravno može biti velike vrijednosti jer je riječ o bistrenju pojmova i primjeni evanđeoskih vrjednota, posebno kad su u pitanju oni dobronamjerni vjernici koji po osjećaju vjere zaključuju da ono što nude glavnostrujaški mediji nije usklađeno s njihovom savješću, ipak takve rasprave svojom dugotrajnošću oduzimaju duševni mir i na određeni način prisiljavaju osobu da se bavi manje plemenitim i manje produhovljenim stvarima.
Kao da svi slabo učimo iz ove situacije i kao da odbijamo svaku pomisao da nam je ona zapravo darovana, i to na životnu radost i osnaženje u vjeri, i umjesto toga osobnim i kolektivnim fikcijama pridonosimo da se ona doživljava mučnijom nego što zapravo jest. Čini se tako kako ovo vrijeme pokazuje da je temeljni problem nedostatak pouzdanja u Božju providnost. Odnosi se to i na one koji svakodnevno strepe nad svojim i tuđim zdravljem i životom pa više životare nego što žive, nemajući dovoljnog pouzdanja u Onoga koji sve drži i svime upravlja, a odnosi se to i na one koji upinju sve svoje snage kako bi ispravili krive Drine, tražeći u svemu tome više ljudsku, nego Božju volju.
Da stvar bude jednostavnija, dovoljno se prisjetiti onih vremena o kojima su nam pričali roditelji i bake i djedovi, a iz kojih razaznajemo da su oni odrastali u materijalno teškim uvjetima, toliko teškim da nisu imali svaki dan ni što pojesti, ali i da su istovremeno imali veliko duhovno bogatstvo u obiteljskom zajedništvu, prijateljima, kumovima, a posebno u pouzdanju u Božju dobrotu i svemoć. Te su priče vjerojatno mnogima od nas ostale negdje u podsvijesti kao jedan nedosanjani san, kao težnja za izgubljenim vrjednotama i kao nostalgična želja da se živi od Božje providnosti.
Nije to ni naivnost ni nekakva iracionalna želja za mučeništvom. Naprotiv, ako pogledamo naše vrijeme, onda vjerojatno možemo zaključiti da nas puno toga duhovno ispražnjuje i čini nas u tom smislu nezadovoljnima, pa i nesretnima. Okolnosti su često toliko komplicirane da vjerojatno nema toga posla koji netko radi s potpunim zadovoljstvom. Ako je i sam posao po sebi onaj koji osobu ispunja srećom, redovito će se naći netko tko će joj ga na neki način zagorčavati. Nekoga će na sličan način mučiti sasvim drugi problemi, a svima nam je zajedničko da su nas takve okolnosti udaljile od Boga, od obitelji, od drugih ljudi, od prirode i na kraju krajeva od nas samih.
I to je temeljni problem današnjega čovjeka. Nikad i ni u čemu stvarnog, dubokog mira. Potpunog predanja Božjoj ljubavi. Uvijek nekakva raspršenost osjećaja i užurbanost bez pravog opravdanja. A što je veća ta raspršenost osjećaja, to je i veća težnja za Božjim izvorima, za odbacivanjem onoga što nas sapinje i čini manje ljudima, manje djecom Božjom. Unatoč strahovima od gubitka materijalnih pogodnosti i luksuza današnjice, čini se da je ipak najprirodnija i najjača čežnja današnjega čovjeka, posebno vjernika, živjeti od Božje providnosti. Onaj tko ne vjeruje tu će čežnju prije nazvati povratkom prirodi ili slično, ali u biti to je to. Teško da bi tko od nas imao snage od svoje se volje odreći i dobre kuće i dobrog auta i interneta i struje i mnoštva drugih blagodati na koje smo naučili kao da smo ih zavrijedili s majčinim mlijekom, ali s druge strane, uvjereni smo, mnogi od nas negdje na dnu svoje duše zapravo za tim žude. Jer, kad čovjek nema, nužno se i u svemu oslanja na Boga, a onda kada tako osjeća da ima Boga, s vrlo malo je zadovoljan. I svjestan da ako se Bog brine za ljiljane u polju i za ptice nebeske, kako se neće brinuti i za njega. Kao što se brinuo u vrijeme teške materijalne neimaštine za naše roditelje, bake i djedove, koji su možda češće znali što znači živjeti od kore kruha, ali su od nje – živjeli.
Zato nam se čini da trebamo biti posebno Bogu zahvalni za ovo vrijeme: na svemu onome što sada imamo, na svemu onome što ćemo sutra imati i na svemu onome što ćemo možda – poradi vjernosti savjesti – morati izgubiti. Milosna su ovo vremena koja nam otvaraju vidike ljepote življenja od Božje providnosti. Neka nam Gospodin otvori oči srca da ih znamo jasno vidjeti i svom dušom i svim umom prihvatiti!
