Životna pitanja i odgovor vjere

Q: Planovi i priručnici

Operativni plan i program Izvedbeni plan i program Bilježnica Iz ljubavi stvoreni – udžbenik Radna bilježnica Video-zapisi

Današnji su mladi, znatno više nego je to nekad bilo, depresivni, nezadovoljni i tjeskobni. Iako u materijalnom smislu obično imamo puno više nego što su imali oni koji su živjeli prije svega 50-tak godina, iako nam je život neusporedivo lagodniji, ipak su mnogi nezadovoljni i nesretni. To je znak da se zadovoljstvo i sreća nalaze u drugim vrijednostima, koje se ne mogu postići materijalnim blagostanjem. Važno je to znati i težiti prema tim višim vrjednotama, a u tom će svjetlu mnogi vjeru u Boga i ljubav prema Crkvi prepoznati kao najvažnije.

Vrijeme puberteta i adolescencije vrijeme je sazrijevanja i traženja svoga Ja. Sve se dosadašnje preispituje u svojoj vrijednosti i nerijetko odbacuje. Zato dolazi do napetosti s roditeljima, do povlačenja u sebe ili do čestih napadaja bijesa i sukoba s mnogima. Javlja se snažna želja za samostalnošću i neovisnošću. To je najčešće faza razvoja na koju velikim dijelom utječu i hormonalne promjene. U tom smislu, načelno joj ne treba pridavati veću težinu nego što je potrebno, ali treba biti svjestan da je to i opasno vrijeme u kojem može doći do velikih zastranjenja. Također, to je vrijeme donošenja važnih odluka koje redovito bitno utječu na smisao ili besmisao budućeg života.

Vrijeme odrastanja je vrijeme kada se posebno preispituje dosadašnja vjera. Dijete vjeruje na jedan način, često osjeća radost i ljubav kako prema Bogu, tako i prema Crkvi. Međutim, ta je vjera dječja i treba rasti kako raste i osoba. U vremenu adolescencije mladi čovjek još nije sposoban razumjeti Božje dubine i otajstvo Crkve, a ono što je primio u dječjoj dobi čini mu se previše djetinjasto. Zato često ostaje u nekom duhovnom vakuumu, praznini i preziranju vjere u kojoj je odgojen. Iz tog razloga mnogi prestanu ići u crkvu i zanemare svaki oblik pobožnosti.

No, to je vrijeme kada je posebno izražena glad za duhovnim, za najvećim vrjednotama, pa što se više odbacuje Bog, to čovjek sve više gubi smisao i radost života. Zato je važno razumjeti razloge koji do toga dovode, ali i nastojati ne zanemariti, nego osnaživati vjeru u njezinom sazrijevanju.

U mladenačkom odbacivanju i nalaženju Boga izvrstan primjer možemo vidjeti u životu svetog Augustina. On je živio u 4. st., u Africi, a iako mu je majka bila pobožna kršćanka, on je odbacio vjeru u Boga i nastojao smisao života pronaći u filozofiji. Bio je vrlo učen i cijenjen kao filozof, ali je stalno osjećao nemir i prazninu u duši. Kao mladić, živio je vrlo razuzdanim životom, u priležništvu s jednom ženom, s kojom je imao i izvanbračno dijete. Milošću Božjom i uz neprestane majčine molitve, obratio se na kršćanstvo i postao jedan od najvažnijih učitelja Crkve. O svom grešnom mladenačkom životu napisao je knjigu pod nazivom Ispovijesti. Sveti Augustin nam svojim životom pokazuje, kao i mnogi sveci tijekom povijesti, da je prava sreća i pravi mir duše samo u Bogu. Nikakvi ljudski uspjesi ne mogu zadovoljiti tu čovjekovu čežnju, a Bog može zadovoljiti ljudsko srce i onda kada nema ništa, osim Boga.

Sveto Pismo na puno mjesta govori o čovjekovoj čežnji za Bogom i njegovu odlaženju od Njega. Cijela starozavjetna židovska povijest govori da su Izraelci izabrani Božji narod, koji je Bog posebno ljubio, ali i da su mu oni često okretali leđa i klanjali se drugim nepostojećim bogovima. Između mnogih drugih zgoda, o tome govori i otpadništvo Židova u vrijeme kad su izašli iz egipatskog ropstva i bili u pustinji. Dok je Mojsije 40 dana bio na brdu Sinaju, gdje mu je Bog dao 10 zapovijedi, narod je, uz suglasnost svećenika Arona, Mojsijeva brata, zaboravio na Savez s Bogom i napravio zlatno tele, kojem su se klanjali. Ta zgoda pokazuje kako je sazrijevanje u vjeri cjeloživotni poziv i kako uvijek postoji opasnost da i mi, poput Židova, zaboravimo Boga i počnemo se klanjati nekom današnjem zlatnom teletu. To činimo najčešće iz dva razloga: jer ne razumijemo Božju volju i njegovu ljubav i jer mislimo da Bog ne brine za nas, odnosno da ni ne postoji. No, većina uglavnom, makar i na kraju svoga životnog puta, shvati da je samo u Bogu mir i spasenje. O tome na posebno lijep način govori Psalam 62.

No, još više, mi smo pozvani truditi se razumjeti neizmjernu Božju ljubav po kojoj je odlučio i svoga Sina Jedinorođenca poslati na zemlju da nas otkupi od grijeha. Zato vjernik može s pouzdanjem, zajedno sa starozavjetnim psalmistom, pjevati: Samo je u Bogu spasenje, samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati.

Zato je dobro u svim svojim životnim nedaćama, posebno u mladenačkim, nastojati ne zapustiti ni svetu misu, ni molitvu, ni pobožnost, nego preko njih i milošću Božjom otkrivati najveće životne vrijednosti.